D.H. Lorens: Engleska, moja Engleska

D.H. Lorens: Engleska, moja Engleska¹

 

Prevela: Vanja Vukićević Garić

 

 

 

Radio je na ivici pašnjaka, iznad malog potoka koji je tekao duž jarka na kraju dvorišta spajajući tako dvorišnu stazu sa drvenim mostom sa jedne, a sa pašnjakom sa druge strane. Sasjekao je tvrdu travu i paprat, ostavljajući sivo, suvo tlo ogoljenim. Me­đu­tim, bio je zabrinut jer nije mogao ispraviti stazu. Među obrva­ma mu se ucrtala jedna bora. Postavio je štapove i od­mje­rio rastojanje između borova, ali iz nekog razloga sve je ispalo po­grešno. Opet je usmjerio pogled kroz sjenovito borovo drve­će i svoje prodorne plave oči, koje su imale nešto vikinško u sebi, napregnuo ka zelenoj travnatoj baštenskoj stazi koja se pru­žala od hlada jova preko drvenog mosta sve do suncem oba­sjanog cvijeća. Visoke bijele i žute kandilke i panjevi stare hem­pširske kuće koja čuči šćućurena pri zemlji među cvijećem, cvje­tajući usred ono malo žbunovite divljine koja je okružuje.

Čuo se žamor dječjih glasova, dozivali su i razgovarali, vi­so­ki i tanki, kao glasovi djevojčica, pomalo nalik učiteljskim, sa za­po­vjedničkim prizvukom: „Ako ne požuriš, dado, otrčaću tamo gdje su zmije!“ Ali, ko bi mogao hladnokrvno odgovoriti, „Pa trči onda, budalo mala.“ Uvijek bi odgovor bio „Ne, dušo. Dobro, du­šo. Evo, odmah, dušo. Dušo, moraš se malo strpjeti.“

Srce mu se stvrdnulo od razočaranja: stalnog razjedanja i otpora. Ali, nastavljao je sa radom. Šta se drugo moglo osim popustiti!

Sunce je pržilo po zemlji, vegetacija je živo i vatreno blje­štala, u žestini izolovanosti i divljem spokoju pašnjaka. Čudno ka­ko je divlja Engleska ostala u prikrajcima, kao ovdje, među ovim bujnim i klekom obraslim pašnjacima i močvarnim, zmi­ja­ma preplavljenim mjestima na jugu. Duh mjesta je zadržao ono iskonsko, ono što su Saksonci tu zatekli, tako davno.

Ah, kako je on to volio! Zelenu baštensku stazu, žbuniće cvijeća, purpurne i bijele kandilke, pa velike orjentalne crvene makove sa crnim središtem i visoke žute divizme, i ovu pla­me­nu baštu koja je bašta već hiljadu godina, zbijena u maloj dolini među zmijama preplavljenim pašnjacima. Učinio je da plamti od cvijeća, kao neka sunčana posuda ispod živice i drveća. Tako staro, tako drevno mjesto! A ipak, on ga je iznova stvorio.

Drvena koliba sa svojim krovom iskošenim nalik ogrtaču bila je stara i napuštena. Pripadala je svijetu starih engleskih se­oca i ljudi koji su nekada u njima živjeli. Izgubljena na ivici paš­njaka, na kraju široke, travnate i trnjem obrasle staze zaklo­nje­ne hrastovima, ona nikada nije upoznala savremeni svijet. Bar ne dok Egbert nije stigao sa svojom nevjestom. A on je do­šao da bi je ispunio cvijećem.

Kuća je bila stara i vrlo neudobna, ali on nije želio da je mi­jenja. Ah, divno je bilo sjedjeti tu, ispred širokog, crnog, pra­starog kamina, noću slušati kako vjetar zavija i kako drva koja je sam isjekao pucketaju u ognjištu! On u jednom uglu, Vinifred u drugom.

Ah, kako ju je želio: Vinifred! Bila je mlada i prekrasna i pu­na života, kao plamen na suncu. Kretala se uz laganu i gra­ci­oz­nu energičnost, poput crvenog cvijetnog žbuna dok raste. I ona je izgledala kao da je došla iz stare Engleske, rumena, snažna, sa pomalo sirovom, strastvenom smirenošću, sa divljom vi­tal­noš­ću. A on, on je bio visok i vitak i okretan, kao engleski stri­jelci, sa dugim, elastičnim nogama i prefinjenim pokretima. Nje­na kosa bila je tamno smeđa i sva u energičnim kovrdžama i uvoj­cima. I oči su joj bile tamno smeđe, sijale su kao oči crven­daća. A on, on je imao svijetao ten i tanku, svilenakastu kosu, ne­što tamniju od plave, i blago savijen nos koji je podsjećao na sta­re seoske porodice. Bili su prekrasan par.

Kuća je pripadala Vinifred. Njen otac je, takođe, bio ener­gičan čovjek. Došao je sa siromašnog sjevera i sada je bio umjereno bogat. Kupio je onaj komad zemljišta tamo u Hemp­širu. Nedaleko od malene crkve tog gotovo napuštenog seoca sta­jala je njegova prostrana stara kuća sa farmom, razdvojena od puta jednim ogoljenim travnatim dvorištem. Na jednoj stra­ni ovog četvorougaonog prostora nalazio se dugačak, veoma du­gačak ambar, ili ostava koja je pretvorena u kućicu za nje­go­vu najmlađu kćerku, Prisilu. Spolja su se mogle vidjeti male pla­vo­bijele karirane zavjese kako vise na dugačkim prozorima, a unutra, na plafonu, masivno staro drvo visokih ambara. Ovo je bila Prisilina kuća. Pedeset jardi udaljena od udobne kućice koju je izgradio za svoju kćerku Magdalenu, i koja je imala baštu sa povrćem koja se protezala sve do hrastove šume. A iza svih tih travnjaka i ružičnjaka oko kuće, pružala se staza preko divlje i zarasle trave ka grebenu sa visokim tamnim borovima koji su rasli iz jarka, pa između borova i preko male močvare na padini, pod širokim, usamljenim hrastovim drvećem, i vodila sve do ko­li­be koja je pripadala Vinifred i koja je čučala tu neočekivano, ta­ko usamljena, tako primitivna i iskonska.

Kuća je pripadala Vinifred, bila je njena, kao i bašta i ono malo pašnjaka i močvarnog nagiba: njeno vlastito malo carstvo. Udala se upravo onda kad je njen otac kupio imanje, desetak godina prije rata, što joj je omogućilo da donese ovo Egbertu kao miraz. I zaista je bilo teško reći ko je bio više oduševljen – on ili ona. Ona je tada imala samo dvadeset godina, a on dva­de­set jednu. On je imao prihod od oko sto pedeset funti go­diš­nje i ništa drugo osim svog velikog ličnog šarma. Nije imao po­sao: nije ništa zarađivao. Ali je vodio razgovore o književnosti i mu­zici, strasno volio narodnu muziku, sakupljao je naro­dne pjesme i melodije za ples, proučavao je ples moreška i drev­ne običaje. Naravno, nekad će moći i novac da zaradi ba­veći se ovim stvarima.

U međuvremenu: mladost i zdravlje i strast i obećanja. Vi­ni­fredin otac je uvijek bio velikodušan, ali, ipak, on je bio čovjek sa sjevera, tvrde glave i od tvrdog sklopa, čovjek koji je štošta pro­šao. U kući on nije pokazivao tu svoju tvrdu glavu, već se igrao romantičnih igara i poezije sa svojom načitanom ženom i energičnim, strastvenim kćerkama. Bio je to hrabar čovjek, nije imao naviku da se žali, svoj teret je nosio sam. Ne, nije do­pu­štao da svijet prodre dublje u njegov dom. Njegova žena je bila nježna i osjetljiva, pisala je poeziju i za nju primila i neke po­hva­le u uskom krugu ljubitelja lijepe riječi. I on sam je, sa svojim tvrdo­kornim i ratnički borbenim duhom, gotovo poput djeteta uživao u stihovima, u milozvučnoj poeziji, u radosnim igrama je­dnog kultivisanog doma. Njegova krv je posjedovala snagu koja se graničila sa grubošću. Ali, to je samo činilo njihov dom živopisnijim i vitalnijim, kao da je uvijek Božić. Uvijek je po­sto­jala neka božićna atmosfera oko njega, sada kada je živio u bla­go­stanju. Ako bi poslije večere bilo poezije, takođe bi bilo i čo­ko­lade i lješnika, i još ponešto nesvakidašnje za grickanje.

I tako, u porodicu je ušao Egbert. Bio je sasvim drugačijeg sa­stava u odnosu na njih. Djevojke i njihov otac bili su čvrste gra­đe, jaki i otporni, pravi Englezi, kao što su vrste svetog drveta ili glogov žbun tipično engleski. Kultura je bila nakalemljena na njih, isto kao što se i obična roza ruža može nakalemiti na bod­lji­kavu stabljiku. Cvjetala je prilično neobično, ali nije mijenjala njihov sastav.

A Egbert je bio rođena ruža. Dugogodišnje vaspitanje osta­vilo je u njemu fantastičnu spontanu strastvenost. Nije bio do­mišljat, nije bio čak ni „literaran“. Ne, ali su ton njegovog glasa, po­kreti njegovog vitkog, lijepog tijela, tekstura njegove prefi­njenje kože, njegova kosa, blagi luk njegovog nosa, hitrost nje­go­vih plavih očiju lako mogli zamijeniti poeziju. Vinifred ga je vo­ljela, voljela je ovog južnjaka kao da je neko uzvišenije biće. Upra­vo tako, uzvišenije biće. Ne dublje. A što se njega tiče, on je nju strastveno volio svakim atomom svog bića. Ona je za nje­ga predstavljala srž životne topline.

Divni su bili ti dani u staroj kući Krokam, ti prvi dani kada su bili sasvim sami, ne računajući ženu koja je dolazila izjutra da oba­vi poslove. Čudesni dani, kada je svu njegovu visoku, vitku, gip­ku i prefinjenu mladost imala samo za sebe, a on je imao njenu rumenu vatru u koju se mogao baciti da bi se osvježio. Ah, kad bi stalno trajala ova strast, ovaj brak! Plamen njihovih tijela opet je gorio u toj staroj kućici koju su već nastanjivali to­liki duhovi davno prošlih tjelesnih strasti. Nijeste mogli sjedjeti duže od jednog sata u njenoj mračnoj sobi a da ne osjetite kako vas taj njihov uticaj preplavljuje. Uzavrela krv i želja nekadašnjih stanovnika, ovdje, u ovoj staroj jazbini u kojoj su se požudno razmnožavale tolike generacije. Ta tiha kuća, mračna, sa de­be­lim drvenim zidovima i veliki crnim kaminom, posjedovala je ne­ku tajnovitost. Mračna, sa niskim, malim prozorima, kao uro­njena u zemlju. Mračna, kao jazbina iz koje vrebaju i gdje se pa­re moćne zvijeri, usamljene noću i usamljene danju, genera­ci­ja­ma prepuštene sebi i svojoj žestini. Ona kao da je začarala ovo dvoje mladih. Promijenili su se. Počeo ih je obavijati neki čudni tajnoviti sjaj, neki dremljivi plam koji je bilo teško razumjeti. I oni sami osjećali su da ne pripadaju više londonskom svijetu. Kro­kam im je promijenio krv: sama svijest o zmijama koje žive i spavaju čak i u njihovom dvorištu, na suncu, tako da je on ho­dajući sa lopatom u ruci znao naići na čudnu sklupčanu smeđu go­milu na tamnoj zemlji, koja bi se iznenada pokrenula, za­sik­tala, i odjurila brzo, sikćući i svjetlucajući. Jednog dana Vinifred je čula veoma čudan krik koji je došao iz aleje sa cvijećem, odmah pod prozorom dnevne sobe: ah, bio je to veoma čudan krik, kao da je vrisnula sama duša mračne prošlosti. Istrčala je i ugle­dala dugačku smeđu zmiju u aleji, u čijim je spljoštenim usti­ma bila zadnja noga jedne žabe koja je pokušavala da po­bjeg­ne, a krik je bio čudan, tanak, više kao vrisak. Gledala je u zmi­ju, a zmija je svojom mrkom spljoštenom glavom gledala u nju, uporno. Vrisnula je, i to je oslobodilo žabu, a zmija je ljutito po­bjegla.

Takav je bio Krokam. Moderni izumi nijesu stigli do njega, već je ostao tako tajnovit, primitivan i divalj kao kad su Saksonci prvi put došli. I Egbert i ona bili su zatočeni tamo, zatočeni da­le­ko od svijeta.

Nije on bio lijen, nije ni ona. Bilo je puno toga da se uradi, popravke na kući trebalo je dovršiti sada kad su radnici otišli, trebalo je sašiti jastuke i zavjese, napraviti staze, pobrinuti se za vodu, zatim poravnati nagib na rastresitom, zapuštenom tlu ba­šte, formirati male terase i prolaze, ispuniti ih cvijećem. On je ra­dio, zavrnutih rukava na košulji, radio je bez prestanka po či­tav dan, obavljao razne poslove. A ona, tiha i ispunjena, kad bi ga vidjela kako se saginje i sam napreže, došla bi da mu po­mog­ne, da bude blizu njega. Naravno, on je bio amater – pravi ama­ter. Toliko bi naporno radio, a tako malo uradio, i ništa što bi uradio nije se moglo dugo održati. Ako bi pravio terase u bašti, uzeo bi kao potporu zemlji par dugih i tankih štapova koji bi ubr­zo počeli da se savijaju pod pritiskom, tako da im nije bilo po­trebno dugo vremena da istrunu i slome se puštajući zemlju da sklizne opet u gomili ka koritu potoka. Ali, eto, on nije odga­jan da izlazi na kraj sa ovakvim stvarima i mislio je da će to što je učinio biti dovoljno. Ne, on je mislio da ništa nije potrebno osim malo privremene vještine, jer je osjećao takvu strast za ovom starom, postojanom kućom, za onim starim postojanim stva­rima nekadašnje Engleske. Čudno kako je jak i dubok u nje­mu bio osjećaj trajanja u prošlosti, dok je u sadašnjosti bio pot­pu­ni amater i sasvim nespretan i površan.

Vinifred ga nije mogla kritikovati. Kako je odrasla u gradu, njoj je sve izgledalo sjajno, čak i kopanje i prevrtanje zemlje bilo joj je romantično. Međutim, ni ona, ni Egbert još uvijek nijesu znali razliku između rada i romanse.

Godfri Maršal, njen otac, bio je isprva savršeno zadovoljan vođenjem domaćinstva u Krokamu. Smatrao je da je Egbert di­van, da je postigao puno toga, a bio je i veoma zadovoljan zbog plama fizičke strasti između dvoje mladenaca. Za čovjeka koji je još uvijek u Londonu naporno radio da bi održao svoje skromno bogatstvo, pomisao na ovaj mladi par koji okopava zemlju i voli se tamo u kućici Krokam, zaklonjen duboko među pašnjacima i močvarama, u podnožju blijedih ispupčenih brdašaca, bila je kao poglavlje nekog živog ljubavnog romana. A oni su crpili sna­gu za vatru njihove strasti od njega, od tog starijeg čovjeka. On je bio taj koji je pothranjivao njihov plamen. Ova pomisao ispu­njavala ga je potajnim osjećanjem trijumfa. Upravo se svom ocu Vinifred i dalje okretala kao jedinom izvoru kompletne si­gur­nosti, snage i podrške. Egberta je voljela strastveno. Ali, iza nje stajala je moć njenog oca. Ka moći njenog oca ona se okre­tala onda kada joj je moć bila potrebna. Nikada joj nije palo na pamet da se okrene Egbertu ako bi imala neku poteškoću ili sum­nju. Ne, u svim ozbiljnim stvarima oslanjala se na oca.

Jer Egbert nije imao namjeru da se hvata u koštac sa ži­vo­tom. Nije imao nikakvih ambicija. Potekao je iz pristojne po­ro­di­ce, iz prijatne seoske kuće, iz prekrasnog okruženja. Trebalo je, naravno, da ima i neko zanimanje. Trebalo je da studira pra­vo ili da nekako počne da se bavi biznisom. Ali ne – te fatalne tri funte sedmično značile bi doživotni spas od gladovanja, a on nije želio da se doživotno veže. Nije da je bio lijen. Uvijek je ne­što radio, na onaj svoj amaterski način. Ali nije imao želju da se pre­da svijetu, a još manje je imao želju da se probija kroz svijet. Ne, ne, svijet nije bio toga vrijedan. Želio je da ga ignoriše, da ide sopstvenim putem, kao slučajni hodočasnik zaboravljenim sta­zama. Volio je svoju ženu, svoju kolibu i baštu. Izgradiće ži­vot tu, kao neki epikurejski pustinjak. Volio je prošlost, stare pje­sme i plesove i običaje stare Engleske. Pokušaće da živi u tom duhu, a ne u duhu poslovnog svijeta.

Otac je često zvao Vinifred da dođe u London: želio da je nje­gova djeca budu blizu njega. Ako bi imali neki stančić u gra­du, mladi par bi katkada morao prelaziti iz sela u grad. U gradu je Egbert imao mnogo prijatelja, podjednako neefikasnih kao što je i on bio, koji su se pomalo bavili umjetnošću, knji­žev­noš­ću, slikarstvom, vajarstvom, muzikom. Nije mu bilo dosadno.

Ipak, tri funte sedmično nije moglo nadoknaditi sve ovo. Vi­nifredin otac je plaćao. On je volio da plaća. Davao joj je sa­svim mali redovni džeparac, ali bi joj često dodao deset funti – ili bi Egbertu dao deset funti. Tako da su se oboje oslanjali na nje­ga kao na potporu. Egbertu nije smetalo da ga neko izdrža­va. Jedino kad bi osjetio da u porodici postaju isuviše arogantni u pogledu novca, počinjao bi da se vrijeđa i ljuti.

A zatim su, naravno, stigla i djeca: krasna plavokosa dje­voj­čica sa licem poput maslačka. Svi su je obožavali. Bilo je to je­di­no lijepo plavokoso stvorenje koje je došlo u porodicu, kao ma­le­ni insekat sa bijelim, vitkim, lijepim udovima koje je naslijedila od svog oca, i rasla je plešući, kao mala divlja bijela rada. Nije ni čudo što su svi Maršalovi voljeli to dijete: nazvali su je Džojs.² I oni su posjedovali izvjesnu gracioznost, ali nekako sporu, pri­lič­no tešku. Svako od njih je imao jake, teške udove i tamnu kožu, i bili su nižeg rasta. A sada je jedna od njih postala i ova laka, kao jagorčevina mirisna i lepršava djevojčica. Bila je sama po sebi kao neka malena pjesma.

Uprkos tome, donijela je razne poteškoće. Vinifred je mo­ra­la zaposliti dadilju za nju. Da, da, mora imati dadilju. To je bilo porodično pravilo. Ko će plaćati dadilju. Djed – budući da otac nije zarađivao. Da, djed će plaćati, kao što je plaćao i sve druge troškove. Javila se blaga napetost po pitanju novca. Egbert je živio na račun svog tasta.

Nakon što su dobili dijete, stvari između njega i Vinifred više nijesu bile sasvim iste. U početku je to bilo jedva pri­mjet­no. Ali, život se mijenjao. Prije svega, Vinifred je sada imala novi centar interesovanja. Ona nije imala namjeru da se sva posveti djetetu, ali je posjedovala ono što često moderne majke po­sje­duju umjesto spontane ljubavi: duboki osjećaj dužnosti prema djetetu. Vinifred je uvažavala svoju dragu djevojčicu i imala je duboki osjećaj dužnosti prema njoj. Čudno je kako je ovaj osje­ćaj dužnosti dublji od ljubavi prema mužu. Ali baš je tako bilo. Ta­ko često i biva. Majčinska odgovornost bila je na prvom mje­stu kod Vinifred: odgovornost prema suprugu bila je na drugom mjestu.

Dijete kao da ju je opet povezalo sa porodicom. Njeni otac i majka, ona, i njeno dijete – to je za nju bilo ljudsko trojstvo. Njen muž – ? Da, i dalje ga je voljela. Ali to je bilo kao neka igra. Imala je gotovo varvarski osjećaj dužnosti prema porodici. Dok se nije udala, njen najveći osjećaj dužnosti bila je dužnost pre­ma ocu: on je bio oslonac i izvor života, trajna podrška. A sada je još jedna karika dodata lancu dužnosti: otac, ona i njeno dijete.

Egbert je bio van toga. Iako se ništa nije desilo, on je po­ste­peno, nesvjesno bio isključen iz kruga. Njegova žena ga je još uvi­jek voljela, tjelesno. Ali, ali – on je bio gotovo suvišan dio u sve­mu tome. Nije se mogao žaliti na Vinifred. Ona je još uvijek ispu­njavala svoje dužnosti prema njemu. Još uvijek je osjećala fi­zičku strast prema njemu, onu strast u koju je on uložio čitav svoj život i dušu. Ali… ali…

Dugo vremena se vraćalo iznova ovo „ali“. A onda, nakon drugog djeteta, druge plavokose, simpatične, ali ne onako po­no­sne i razigrane djevojčice kao što je bila Džojs, dakle, nakon što se rodila Anabel, Egbert je počeo da uviđa pravo stanje stvari. Njegova žena ga je i dalje voljela. Ali – a ovo „ali“ je sada postalo ogromno – njena tjelesna ljubav prema njemu sada je bila od drugorazrednog značaja. Postajala joj je sve manje važ­na. Najzad, već dvije godine je uživala u ovoj fizičkoj ljubavi. Nije se od toga moglo živjeti. Ne, ne – bilo je potrebno nešto čvršće i stvarnije.

Počela je da se ljuti na sopstvenu strast za Egbertom, po­ma­lo je počela i da je prezire. Jer, ipak, bio je tu, bio je zanosan, bio je privlačan, bio je užasno poželjan. Ali, ali… oh, taj strašni oblak je vrebao – to ali! – on nije stajao čvrsto u pejzažu njenog života kao uporište snage, kao veliki i značajni oslonac. Ne, on je bio kao mačka koju držite u kući, koja će jednog dana nestati ne ostavljajući trag. On je bio kao cvijet u bašti, koji podrhtava na vjetru života, a zatim nestaje, ostavljajući prazninu iza sebe. Kao dodatak, kao ukras, bio je savršen. Većina žena bila bi pre­sreć­na da ga ima kraj sebe čitavog života, kao najljepši i naj­po­željniji od svih posjeda. Ali, Vinifred je pripadala drugačijem tipu.

Godine su prolazile, a on, umjesto da se čvršće uhvati u ko­štac sa životom, postao je sve opušteniji. Njegova priroda bila je nježna, prefinjena, strastvena. On jednostavno nije mogao da se preda onome što je Vinifred nazivala životom, „Poslom“. Ne, on se neće otisnuti u svijet i raditi za novac. Ako Vinifred želi da živi iznad njihovih skromnih prihoda, pa dobro, neka se sama pobrine za to.

A ni Vinifred, zapravo, nije htjela da se on otisne u svijet i radi za novac. Avaj, novac je postao riječ koja je izazivala svađe me­đu njima, fitilj koji ih je oboje bacao u vatru bijesa. Ali to je zato što smo prinuđeni govoriti u simbolima. Vinifred, zapravo, nije ni marila za novac. Nije joj bilo važno da li on zarađuje išta ili ne. Bila je samo svjesna da od oca zavisi za tri četvrtine novca koji potroši na sebe i djecu, i da je dozvolila da to postane casus belli, povod za rat između Egberta i nje.

Pa, šta bi ona željela – šta bi željela? Majka joj je jednom re­kla, sa onim karakterističnim ironičnim prizvukom: „Dobro, draga, ako je tvoja sudbina da gledaš ljiljane, koji niti se trude, niti predu, to je samo jedna od mnogih mogućih sudbina, i nije baš tako neprijatna kao većina drugih. Zašto se ljutiš, mila moja?“

Majka je bila prefinjenija od djece, oni su vrlo rijetko znali kako da joj odgovore. Tako da je Vinifred ostala još zbunjenija. Nije to bilo pitanje ljiljana. Pa sve i da je bilo pitanje ljiljana, on­da su njena djeca predstavljala male pupoljke. Oni su bar rasli. Zar Hrist ne kaže: „Pogledajte ljiljane kako rastu.“ U redu, onda, ona je imala svoju dječicu koja rastu. Ali što se tiče onog dru­gog, visokog i zgodnog cvijeta koji je njihov otac, on je već sa­svim porastao, tako da nije željela da provodi dane po­sma­tra­jući ga u cvatu njegovog života.

Ne, nije bio problem to što on nije zarađivao novac. Nije ni to što je bio lijen. Nije on bio lijen. Uvijek je nešto radio, uvijek je nešto opošljavao, tamo u Krokamu, obavljao razne posliće. Ali, oh, pobogu, ti poslići – baštenske staze – prekrasno cvijeće – popravljanje stolica, popravljanje starih stolica!

Problem je bio što ništa nije ni pokušavao. Kad bi bar nešto i neuspješno uradio, pa i da izgubi ono malo novca što su imali! Kad bi se bar borio za nešto. Zaista, da je bio poročan, rasipnik, ona bi se osjećala slobodnijom. Makar bi imala čemu da se odu­pire. Rasipnik se zalaže za nešto, zaista. On kaže: „Ne, neću pomagati društvu i podržavati ga u ovom nastojanju da poveća blagostanje, drmaću kočije sa plodovima koliko god mogu, na svoj način.“ Ili, bar kaže: „Ne, neću se obazirati na druge. Ako imam prohtjeve, to je moja stvar, više mi se oni sviđaju od vrli­na drugih ljudi.“ Tako rasipnik, ili nitkov, zauzima određen stav. On se otvoreno suprotstavlja i izaziva jasan prijekor: bar je tako u slikovnicama i pričama.

Ali Egbert! Šta da radite sa čovjekom kao što je Egbert? On nije imao poroka? Bio je zaista ljubazan, uistinu velikodušan. Nije bio slabić. Da je bio slabić, Vinifred bi mogla biti bla­go­na­klo­na prema njemu. Ali, on joj nije čak ni tu utjehu ostavljao. Nije bio slab, i nije želio njenu utjehu i njenu blagonaklonost. Bio je prefinjen i strastven, izgrađen od rjeđeg metala nego ona. Znao je to, a i ona je znala to. Zato je ona, sirotica, bila još vi­še zbunjena i ljuta. On, uzvišenije i prefinjenije biće, samo se igrao sa svojom baštom, svojim starim narodnim pjesmama i mo­reška plesovima, samo se igrao, prepuštajući njoj stubove budućnosti.

I počeo je da osjeća ogorčenost, i zloban izraz pojavio se na njegovom licu. Nije joj popuštao, ne. U njegovom izduženom, vitkom, bijelom tijelu obitavalo je sedam đavola. Bio je zdrav, bio je pun obuzdanog života. Da, čak je i sam morao da potisne punoću svog života, sada kada ona više nije htjela da je prima. Ili, bolje reći, sada kada je tek rijetko primala. Jer se morala prepustiti s vremena na vrijeme. Toliko ga je voljela, toliko ga je željela, bio joj je tako izvanredan, tako krasan, toliko krasniji od nje. Da, sa uzdahom bi se prepustila sopstvenoj neutoljivoj strasti za njim. I tada bi joj on došao – ah, strašno, ah, divno, i ponekad bi se čudila kako ijedno od njih može živjeti nakon si­li­ne strasti koja bi protutnjela među njima. Za nju je to bilo poput čistog sijevanja groma, bljeska za bljeskom, koji bi prošao kroz svaku poru njenog bića, sve dok ne ugasne.

Ali, ljudskim bićima je suđeno da žive. A oblacima koji izgle­daju kao ništa drugo do para suđeno je da se polako skup­ljaju, da se skupljaju i ispunjavaju nebesa dok sasvim ne po­mra­če sunce.

Tako je i bilo. Ljubav se vratila, gromovi strasti silno su si­je­vali među njima. I za tren se pojavilo prekrasno plavo i vedro ne­bo. A onda, neizbježno, neizbježno, oblaci su se polako po­no­vo nakupli na horizontu, polako, polako, počeli su da vrebaju na nebu, bacajući povremeno hladnu i mrsku sjenku: polako, po­lako su se gomilali, popunjavajući nebesko prostranstvo.

I kako su godine prolazile, grom je sve rjeđe i rjeđe pro­čiš­ća­vao nebesa, sve je manje i manje bilo plavetnila. Postepeno, sivi poklopac se spustio na njih i prekrio ih, i činilo se da će tu i ostati.

Zašto Egbert nije onda nešto učinio? Zašto se nije uhvatio u koštac sa životom? Zašto nije, kao Vinifredin otac, postao stub društva, pa makar tanan, nježan stub? Zašto nije preuzeo kontrolu? Zašto nije krenuo nekim smjerom?

E pa, magarca možete dovesti do vode, ali ga ne možete na­tjerati da iz nje pije. Svijet je bio voda, a Egbert je bio ma­ga­rac. I nije imao namjeru da pije. Nije mogao: prosto nije mogao. S obzirom da mu nije bila nužda da radi za svoj hljeb, nije mo­gao da radi tek posla radi. Ne možete natjerati kandilke da cvje­taju u januaru, niti prisiliti kukavicu da u Engleskoj pjeva na Bo­žić. Zašto? Nije joj vrijeme. I ne želi. Ne, ne može da želi.

Tako je bilo i sa Egbertom. Nije se mogao povezati sa svjet­skim poslovima, jer mu je nedostajala elementarna želja. Za­pra­vo, u dubini njegove duše postojala je jedna snažnija želja: da se drži podalje. Da se drži podalje. Da nikom ne čini štetu, ali da se drži podalje. Nije bilo njegovo vrijeme.

Možda nije trebalo da se oženi i ima djecu. Ali, ne možete spriječiti vodu da teče.

To je važilo i za Vinifred. Ona nije bila stvorena da se drži po­dalje. Njeno porodično stablo predstavljalo je bujnu ve­ge­ta­ciju koja se morala pokretati i vjerovati. U ovom ili onom smje­ru, njen život se morao nastaviti. Nije u vlastitoj porodici na­la­zila nijedan primjer ovakve uzdržanosti koju je vidjela u Egber­tu, koju nije mogla razumjeti i koja ju je bacala u očaj. Šta da radi, šta da radi sa ovom strašnom uzdržanošću?

U njenoj kući sve je bilo sasvim drugačije. Njen otac je mož­da imao svoje mane, ali ih je držao za sebe. Možda nije na­ro­čito vjerovao u ovaj naš svijet, u ovo društvo koje smo usa­vršili uz veliki napor, samo da bi najzad i sebe usavršili do smrti. Ali, Godfri Maršal bio je satkan od tvrdog, grubog materijala, protkan jednim zdravim lukavstvom. Za njega je život bio pi­ta­nje borbe i pobjede, a ostalo je ostavljao nebesima. Bez mnogo iluzija, on je i dalje vjerovao u nebesa. Nejasno i ne postavljajući pitanja, on je zadržao izvjesnu vjeru: vjeru oporu kao biljni sok nekog drveta koje odbija da bude posječeno. Samo takva vjera, slijepa i opora kao biljni sok, podstiče, kao i biljni sok, rast i vje­ro­vanje. Možda je bio i beskrupulozan, ali samo onako kao što je i drvo koje se bori da opstane beskrupulozno, probijajući se u džungli drugog drveća.

Na kraju krajeva, samo ovako žilava vjera, vjera koja liči na biljni sok, pomaže čovjeku da nastavi svoj put. On može ge­ne­ra­cijama nastaviti da živi zaklonjen društvenim utvrđenjem koje je sebi izgradio, kao što će i drvo kruške i žbun ribizle davati plo­do­ve godinama u zidom ograđenoj bašti, čak i da ljudska rasa izne­nada izumre. Međutim, malo po malo, voćke uz zid će po­ste­peno urušiti sam zid što ih je ograđivao. Malo po malo, sva­ko utvrđenje se ruši, osim ako se stalno ne obnavlja i ne po­pravlja živim rukama.

Egbert se nije mogao natjerati na ovo obnavljanje i po­prav­lja­nje. Nije bio svjestan te činjenice, ali svjesnost ionako ne po­maže. Jednostavno nije mogao. Njegov stari, prefinjeni odgoj dao mu je stoičke i epikurejske kvalitete. Njegov tast, s druge stra­ne, iako nije bio nimalo gluplji od Egberta, shvatao je da kad smo već tu, trebalo bi i da živimo. Tako da se on posvetio svom malom udjelu u društvenim poslovima i obavljanju onoga što je najbolje za njegovu porodicu, prepuštajući ostalo krajnjoj volji nebesa. Ona čvrstina i otpornost krvi omogućavali su mu da na­sta­vi. Ipak, ponekad bi čak i iz njega izbila iznenadna ogor­če­nost na život i njegovo ustrojstvo. Ali, uprkos tome, on je po­sje­do­vao volju da uspije, i ona ga je gurala. Nije sebi htio po­stav­lja­ti pitanja o tome čemu uspjeh vodi. Vodi imanju tamo u Hem­­p­širu i tome da njegovoj djeci ne nedostaje ništa, kao i nje­govom prilično važnom položaju u društvu: i ‘basta’! Basta! Basta!

Ipak, ne smijemo pomisliti da je on bio običan borac. Nije. Znao je on, baš kao i Egbert, šta znači razočaranost. Možda je du­boko u duši isto tako gledao na uspjeh. Ali imao je neku oporu hrabrost, i moć volje. U svom malom krugu on će širiti moć, jedinstvenu moć svog slijepog sopstva. Iako je znao ra­zma­ziti svoju djecu, ipak je on bio otac starog engleskog kova. Bio je isuviše mudar da bi donosio zakone i apstraktno do­mi­ni­rao. Ali zadržao je, što mu služi na čast, izvjesnu pri­mi­tivnu moć nad dušama svoje djece, drevnu, gotovo magičnu privilegiju očin­stva. Još uvijek je postojala i gorjela u njemu drevna za­dim­ljena baklja očinskog božanstva.

I u svetom sjaju ove baklje odgojena su njegova djeca. Naj­zad, dao je djevojkama punu slobodu. Ali nikad im nije dozvolio da izmaknu njegovoj moći. A one, otiskujući se u nemilosrdnu bi­jelu svjetlost svijeta gdje nema oca, naučile su da gledaju oči­ma tog svijeta. Naučile su da kritikuju svog oca, čak su iz te ra­skoš­ne bijele svjetlosti svijeta mogle da ga vide kao inferiornog. Ali, ovo je sve bilo samo u glavi. Čim bi zaboravile svoje kri­ti­čar­ske trikove, stari crveni sjaj njegovog autoriteta opet bi ih pre­pla­vio. On se nije dao ugasiti.

Neka psihoanalitičari pričaju o kompleksu oca. To je samo još jedna izmišljena riječ. Ovo je bio čovjek koji je održao u životu stari crveni plamen očinstva, plamen koji je imao pravo da čak i pri­nese dijete kao žrtvu Bogu, kao Isak. To je očinstvo koje ima autoritet života i smrti nad djetetom: veličanstvenu prirodnu moć. I sve dok njegova djeca ne pođu, kao djevojke, pod neki drugi veliki autoritet; ili ne postanu muškarci te same po sebi središta iste takve moći, dok ne budu nosioci iste muške mi­ste­rije kao muškarci, sve do tada, Godfri Maršal će, milom ili silom, ču­vati svoju djecu.

Učinilo se da bi mogao izgubiti Vinifred. Vinifred je obo­ža­va­la svog muža, divila mu se kao nečemu čudesnom. Možda je oče­kivala da će u njemu naći drugi veliki autoritet, muški auto­ri­tet koji bi bio veći, ljepši od autoriteta njenog oca. Jer, pošto je upoznala sjaj muške moći, nije se htjela lako okrenuti hladnoj bijeloj svjetlosti ženske nezavisnosti. Ona će žudjeti, čitavog ži­vota će žudjeti za toplinom i sigurnošću istinske muške snage.

I hoće žudjeti, jer Egbertova moć je ležala u negaciji moći. On sam je bio živa negacija moći. Čak i odgovornosti. Jer, na kraju krajeva, negacija moći znači i negaciju odgovornosti. Što se ovoga tiče, on se ograđivao sobom. Pokušaće da svoj sop­stve­ni uticaj ograniči samo na sebe. Pokušaće, što je više mo­gu­će, da se uzdrži od uticanja na svoju djecu tako što će pre­uzi­mati neku odgovornost za njih. „I dijete će ih voditi…“ Njegovo dijete će, stoga, voditi. On neće pokušavati da ga navede ni na koji pravac. Uzdržaće se od uticaja. Sloboda!…

Jadna Vinifred, bila je kao riba na suvom u ovoj slobodi, mu­čeći se da udahne neki čvršći element koji bi je prihvatio. Sve dok nijesu došla djeca. I tada je znala da mora preuzeti odgo­vornost, da mora imati autoritet nad njima.

Ali, ovdje se tiho i negatorski umiješao Egbert. Tiho, ne­ga­torski, i fatalno je neutralisao njen autoritet nad djecom.

Rodila se i treća djevojčica. I nakon nje, Vinifred nije htjela više djece. Duša joj se punila ljutnjom.

Tako se ona brinula o djeci, oni su bili njena dužnost. No­vac za njih dobijala je od svog oca. Ona će činiti što najbolje mo­že za njih, upravljaće njihovim životom i smrću. Ali, ne! Egbert nije htio da preuzme odgovoronost. On nije htio čak ni no­vac da obezbijedi. Ali nije htio ni da dopusti da bude po njenom. Nije htio da dozvoli njen tamni, tihi, strastveni auto­ri­tet. Između njih se vodila bitka, bitka između slobode i starog po­riva za moć. I naravno, on je pobijedio. Djevojčice su ga na­pro­sto obožavale. „Tatice! Tatice!“ Sa njim su mogle činiti šta su htjele. Majka je htjela da upravlja njima. Ona je htjela da upravlja njima strasno, popustljivo, sa onom drevnom tamnom ma­gijom roditeljskog autoriteta, sa nečim što stalno vreba i ne dovodi se u pitanje, nečim što je, na kraju krajeva, božansko: uko­liko vjerujete u božanski autoritet. A Maršalovi jesu vje­ro­vali, budući da su bili katolička porodica.

A Egbert je preokrenuo njen stari, katolički poriv za moć u neku vrstu tiranije. Nije htio da joj prepusti njenu djecu. Ukrao ih je od nje, a nije preuzeo odgovornost za njih. Ukrao ih je od nje, emocionalno i duhovno, i ostavio joj samo mogućnost da upravlja njihovim ponašanjem. Nezahvalan zadatak za jednu maj­ku. A djeca su ga obožavala, naprosto obožavala, nesvjesna one isprazne gorčine za koju su se pripremale i koju će osjetiti kad i same budu imale muževe: muževe poput Egberta – divne i bezvrijedne.

Džojs, najstarija, i dalje je bila njegova mezimica. Ona je sa­da bila svjetlucavo malo stvorenje od šest godina. Barbara, naj­mla­đa, imala je svega dvije. Najviše vremena provodili su u Kro­ka­mu jer je on želio tu da bude. Ali i Vinifred je zaista voljela to mjesto. Ipak, u tom frustriranom i zaslijepljenom stanju, vidjela ga je kao prijetnju za svoju djecu. Zmije, pa otrovne bobice, po­tok, močvara, voda koja možda nije čista – od svega ponešto. Od majke i dadilje prava paljba naređenja i zabrana, a od be­zbri­žnih, svjetlucavih i nikad mirnih djevojčica plavušica stalna ne­poslušnost. A iza djevojčica njihov otac, uvijek protiv majke i da­dilje. I tako stalno.

„Ako ne požuriš, dado, otrčaću tamo gdje su zmije!“

„Džojs, moraš se strpjeti. Upravo presvlačim Anabel.“

I tako. Stalno je tako bilo. Radeći na pašnjaku, čuo bi to. I samo bi nastavljao da radi.

Iznenada, začuo je vrisak, i bacivši lopatu potrčao je ka mo­stu, kao neki preplašeni jelen. Ah, tu je bila Vinifred – Džojs se povrijedila. Pošao je preko dvorišta.

Dijete je i dalje vrištalo, ali sada „tatice! Tatice! Jao… jao, tata!“

A majka je ponavljala: „Nemoj da se plašiš, srce. Daj da maj­ka pogleda.“

Ali dijete je samo vikalo: „Jao, tata, tata, tata!“

Užasnuo ju je prizor krvi koja joj je tekla iz koljena. Vinifred je čučnula, držeći svoje šestogodišnje dijete na krilu, da pogleda koljeno. Egbert se takođe sagnuo.

„Nemoj da praviš toliku buku, Džojs“, reče iritirano, „Kako se to desilo?“

„Pala je na onu zaoštrenu napravu koju si ostavio da leži ta­mo nakon što si posjekao travu“, reče Vinifred gledajući ga s pri­jekorom i gorčinom dok se saginjao ka njima.

On izvadi maramicu i veza je oko koljena. Podiže dijete ko­je je i dalje jecalo, odnese je na sprat i položi u krevet. U nje­go­vom naručju se smirila. Međutim, njegovo srce je gorjelo od bo­la i krivice. Ostavio je oštar srp da leži tamo na kraju trav­nja­ka i njegovo prvorođeno dijete, koje je tako puno volio, po­vri­je­di­lo se. Ipak, to je bila nezgoda – nesrećan slučaj.

Zašto bi se osjećao krivim? Vjerovatno to nije ništa, proći će za dva-tri dana. Zašto uzimati to toliko k srcu, zašto brinuti? Od­bacio je takve misli.

Dijete je ležalo na krevetu u svojoj ljetnjoj haljinici, lica ve­oma blijedog od šoka, a dadilja je unijela najmlađu djevojčicu, dok je Anabel stajala držeći se za suknju. Vinifred, smrtno ozbilj­na i gotovo skamenjena, naginjala se nad djevojčicinim ko­lje­nom, sa kojeg je skinula Egbertovu krvlju natopljenu ma­ra­mi­cu. On se, takođe, nagnuo, trudeći se da izgleda smireniji nego što je zapravo bio. Vinifred je bila toliko ozbiljna, da je on mo­rao ostati pomalo rezervisan. Dijete je zapomagalo i plakalo.

Koljeno joj je još uvijek obilno krvarilo – bila je to duboka po­sjekotina tačno kod zgloba.

„Bolje bi bilo da pođeš po doktora, Egberte“, reče Vinifred ogorčeno.

„Oh, ne! Oh, ne!“, vikala je Džojs uspaničeno.

„Džojs, srce, nemoj da plačeš!“, reče Vinifred, naprasno pri­slanjajući djevojčicu na grudi, sa čudnim tragičnim bolom, pra­va ‘Mater Dolorata’. Čak se i dijete prepalo toliko da je za­ću­talo. Egbert je pogledao u tragičnu priliku svoje žene sa dje­te­tom na grudima i okrenuo se. Jedino je Anabel počela iznenada da plače: „Džojsi, Džojsi, nemoj da ti noga krvari!“

Egbert je vozio biciklo četiri milje do seoskog doktora. Nije mogao da izbjegne zaključak da je Vinifred sve to uveličala. Si­gur­no samo koljeno nije povrijeđeno! Sigurno nije. To je bila sa­mo površinska posjekotina.

Doktor nije bio tamo. Egbert je ostavio poruku i odmah se uputio natrag kući, osjećajući kako ga nagriza sve veća za­bri­nu­tost. Sav obliven znojem, bacio je biciklo i ušao u kuću, prilično pokunjen, kao krivac. Vinifred je bila na spratu sa Džojs, koja je ležala na krevetu blijeda i sva važna, jedući neki puding od ta­pi­oke. Malo, blijedo, uplašeno dječje lice pogodilo je Egberta pra­vo u srce.

„Doktor Ving nije bio tamo. Doći će ovdje oko pola tri“, re­če Egbert.

„Ne želim da dođe“, plakala je Džojs.

„Džojs, dušo, moraš biti strpljiva i mirna“, rekla je Vinifred. „On te neće povrijediti. Ali nama će reći šta treba da uradimo da bi ti koljeno brzo ozdravilo. Zato treba da dođe.“

Vinifred je uvijek sve pažljivo objašnjavala svojim dje­voj­či­ca­ma: i to bi ih uvijek za trenutak utišalo.

„Krvari li još uvijek?“, upita Egbert.

Vinifred na to pažljivo pomjeri posteljinu u stranu.

„Mislim da ne“, reče.

I Egbert se sagnu da pogleda.

„Ne, ne krvari“, reče ona. On se zatim ispravi, sa izrazom ola­kšanja. Okrenu se ka djetetu.

„Pojedi taj puding, Džojs“, reče joj. „Nije to ništa. Samo ćeš morati da miruješ par dana.“

„Ti nijesi ručao, zar ne, tatice?“

„Ne, još nijesam.“

„Dadilja će ti poslužiti ručak,“ reče Vinifred.

„Bićeš ti dobro, Džojs“, rekao je, smješkajući joj se i otkla­nja­jući pramen plave kose sa njenog čela. Ona mu je uzvratila po­bjedničkim osmijehom.

Sišao je niz stepenice i ručao u samoći. Dadilja ga je po­slu­žila. Voljela je da mu bude na usluzi. Sve žene su ga voljele i vo­ljele su da mu budu na usluzi.

Doktor je stigao – debeo, prijatan i ljubazan seoski ljekar.

„Šta je to, djevojčice, jurila si okolo, je l’ da? Pa zar tako radi jedna pametna mala dama kao što si ti! Šta je to? I posjekla si koljeno! Tuttuttut! To nije bilo baš pametno od tebe, je l’ da? Ali, nema veze, nema veze, brzo će to biti dobro. Daj da vidimo. Neće te boljeti. Baš te nimalo neće boljeti. Donesite posudu sa toplom vodom, dado. Uskoro će sve biti kako treba, sve kako treba.“

Džojs mu se nasmiješila blijedim osmjehom neodređene na­dmoći. Nije navikla da razgovaraju sa njom na ovaj način.

On se nagnuo, pažljivo ispitujući malo, tanko, ranjeno dje­čje koljeno. Egbert se nadvio nad njim.

„Oh, zaboga, oh zaboga! Prilično duboka posjekotinica. Ga­dna posjekotinica. Gadna. Ali, nema veze. Nema veze, mlada da­mo. Uskoro će biti bolje. Uskoro će biti bolje, mlada damo. Kako se zoveš?“

„Zovem se Džojs“, reče dijete razgovjetno.

„Oh, stvarno!“, odgovori on. „Oh, stvarno! Pa, to je baš je­dno fino ime, po mom mišljenju. Džojs, je l’ da? – I koliko go­di­na bi mogla imati gospođica Džojs? Zna li mi ona to reći?“

„Imam šest godina“, odgovori dijete, pomalo nasmijano i pri­lično uobraženo.

„Šest! Eto sad. I znaš brojati i sabirati do šest, je l’ da? Eto, šta je pametna djevojčica, pametna djevojčica. I ako treba da po­pije jednu kašiku lijeka, ona se neće buniti, siguran sam da ne­će. Ne kao neke druge djevojčice. Da čujem?“

„Popiću ako majka tako želi“, reče Džojs.

„Ah, tako je! Tako treba! To je ono što hoću da čujem od male dame koja treba da leži u krevetu jer je povrijedila ko­lje­no. Tako treba…“

Prijatni i pričljivi doktor previo je koljeno i preporučio mi­ro­va­nje i laganu ishranu za malu damu. Smatrao je da će se za se­dmi­cu ili dvije zaliječiti. Na sreću, ni kosti, ni ligamenti nijesu bili ošte­ćeni. Samo je meso posječeno. Doći će opet za dan-dva.

I tako su Džojs umirili i ona ostade u krevetu, sa svim svo­jim igračkama. Otac se često igrao sa njom. Doktor je došao tre­ćeg dana. Bio je prilično zadovoljan kako koljeno izgleda. Za­ra­stalo je. Zarastalo je – da – da. Neka dijete ostane u krevetu. Do­šao je opet nakon dan-dva. Vinifred je pomalo osjećala ne­la­go­du. Izgledalo je da rana zarasta na površini, ali dijete je osje­ćalo veliku bol. Nije izgledalo sasvim u redu. Ona to i reče Egber­tu.

„Egberte, sigurna sam da Džojsino koljeno ne zarasta kako treba.“

„Ja mislim da zarasta“, reče on. „Mislim da je u redu.“

„Vo­ljela bih da doktor Ving opet dođe, nijesam za­do­voljna.“

„Da ti ne pokušavaš da sve to predstaviš gorim nego što jeste?“

„Ti tako misliš, naravno. Ali ja ću odmah poslati doktoru Vingu poruku.“

Doktor je došao sjutradan. Pregledao je koljeno. Da, bilo je upaljeno. Da, može biti da se razvila neka infekcija, može biti. Mo­­že biti. Je li dijete imalo visoku temperaturu?

I tako su prošle dvije sedmice, i dijete je imalo visoku tem­pe­raturu, a koljeno je bilo sve upaljenije, i sve je gore izgledalo, i sve je više boljelo, sve više. Noću bi plakala, a majka je sjedjela kraj nje. Egbert je i dalje ponavljao kako je ubijeđen da to nije ni­šta, zaista, da će proći. Ali u srcu je osjećao zabrinutost.

Vinifred je pisala opet ocu. U subotu se taj stari gospodin po­javio. I tek što je ugledala njegovu nabijenu, prilično nisku figu­ru u sivom odijelu, preplavila ju je ogromna čežnja.

„Oče, nijesam zadovoljna zbog Džojs. Nijesam zadovoljna doktorom Vingom.“

„Pa Vini, draga, ako nijesi zadovoljna, moramo potražiti sa­vjet od nekog drugog. To je sve.“

Snažni, moćni, stari gospodin popeo se uz stepenice, a nje­gov glas je hrapavo odzvanjao kućom, kao da razrezuje onu na­pe­tu atmosferu koja je u njoj vladala.

„Kako si, Džojs, dušo?“, obratio se djetetu. „Boli li te ko­lje­no? Boli li te, dušo?“

„Ponekad.“ Dijete se stidjelo od njega, bilo je hladno pre­ma njemu.

„Pa dobro, dušo, žao mi je što je tako. Nadam se da ćeš se potruditi i podnijeti to nekako, da ne zadaješ previše muke svo­joj majci.“

Nije bilo odgovora. Pogledao je koljeno, bilo je crveno i uko­čeno.

„Naravno“, progovori on, „moramo čuti mišljenje nekog dru­gog doktora. I, ako već treba tako, onda bolje da to što prije uči­nimo. Egberte, možeš li poći biciklom do Bingama po do­kto­ra Vejna? Bio sam veoma zadovoljan njime kad je liječio Vininu majku.“

„Poći ću ako mislite da je neophodno“, odgovori Egbert.

„Svakako mislim da je neophodno. Pa sve i da nije ništa, bar ćemo se umiriti. Svakako mislim da je neophodno. Volio bih da doktor Vejn dođe ovdje još noćas ako je moguće.“

I tako se Egbert zaputi biciklom po vjetru, kao dječak kojeg su poslali na zadatak, ostavljajući svog tasta – to uporište si­gurnosti – sa Vinifred.

Doktor Vejn je došao, izgledao je zabrinut. Da, koljeno sa­svim sigurno nije bilo u redu. Dijete može ostati hromo za čitav život.

Plamen straha i gnjeva buknuo je u svačijem srcu. Doktor Vejn je opet došao sjutradan da bi izvršio detaljniji pregled. I da, koljeno zaista nije nikako bilo u redu. Mora se snimiti. To je veoma važno.

Godfri Maršal je šetao gore-dolje po travnjaku sa do­kto­rom, gore-dolje pored parkiranog automobila: gore-dolje kon­sul­tu­jući se sam sa sobom kao što je to radio mnogo puta tokom svog života.

Na kraju je ušao kod Vinifred.

„Pa, Vini, draga, najbolje bi bilo da povedemo Džojs u London, u bolnicu gdje će je liječiti kako treba. Naravno, ovo koljeno nije dobro liječeno. I izgleda da postoji rizik da dijete izgubi nogu. Šta misliš, draga? Slažeš se je da odvedemo u grad i pružimo joj najbolji tretman?“

„Ah, oče, znaš da bih sve na svijetu uradila za nju.“

„Znam da bi, draga moja Vini. Šteta je što se do sad ovoliko odlagalo. Ne znam o čemu je mislio doktor Ving kad je ovo ra­dio. Po svoj prilici, dijete je u opasnosti da izgubi nogu. Dobro onda, ako sve pripremiš, već sjutra ću je povesti u grad. Na­ru­či­ću velika kola od Denlija za deset sati. Egberte, hoćeš li poslati odmah ovaj telegram doktoru Džeksonu? To je jedna mala bol­ni­ca za djecu i za hirurške slučajeve, nije daleko od Bejker ulice. Siguran sam da će Džojs biti dobro tamo.“

„Oh, oče, ja se sama mogu brinuti o njoj!“

„Dobro, draga, ali ako treba da dobije njegu kakva joj je po­trebna, bolje da bude u bolnici. Snimanje, električni tret­ma­ni, što god da je neophodno.“

„To će puno koštati“, reče Vinifred.

„Ne smijemo razmišljati o cijeni ako je u pitanju noga dje­te­ta, ili čak njen život. Nema svrhe razmišljati o cijeni“, reče sta­ri gospodin nestrpljivo.

Tako je i bilo. Jadna Džojs, ispružena na ležaju velikog za­tvo­renog automobila, majka sjedi kraj njenog uzglavlja, djed sa svo­jom kratkom sijedom bradom i šeširom kraj njenih nogu, čvrst i nepokolebljiv u svojoj dužnosti – odvoze se lagano iz Kro­kama, kao i od Egberta koji stoji bez šešira, ponižen, izostavljen. On treba da zatvori kuću i da ostatak porodice sjutra-dan do­ve­de u grad vozom.

Uslijedio je težak i mračan period. Siroto dijete. Siroto, si­roto dijete, koliko je patila, kroz kakvu je agoniju i muke prošla u toj bolnici. To je trajalo gorkih šest sedmica, koje su zauvijek promijenile Vinifredinu dušu. Dok je sjedjela kraj uzglavlja svog si­rotog, izmučenog djeteta, izmučenog strašnim bolom u ko­lje­nu, i još više izmučenog ovim vraškim, ali možda neophodnim sa­vremenim liječenjem, osjećala je da joj srce umire i ledi se u gru­dima. Njena malena Džojs, njena krhka, hrabra, divna mala Džojs, krhka i sićušna i blijeda kao neki bijeli cvijet! Ah, kako je ona, Vinifred, mogla biti tako pokvarena, tako pokvarena, tako nemarna, tako senzualna.

„Neka umre moje srce! Neka umre žensko puteno srce! Spa­sioče, neka umre moje srce. I spasi moje dijete. Neka moje srce umre za svijet i za putenost. Oh, uništi moje srce koje je ta­ko nepouzdano. Neka moje ponosno srce umre. Neka umre mo­je srce.“

Ovako se molila kraj uzglavlja svog djeteta. I tako, kao u Majke sa sedam mačeva u grudima, polako je njeno srce po­no­sa i strasti umrlo u njenim grudima, iskrvarilo. Polako je umrlo, krvareći, i ona se okrenula Crkvi za utjehu, Isusu, Majci Božijoj, ali iznad svega toga, onoj velikoj i istrajnoj instituciji, rimo­ka­to­lič­koj crkvi. Povukla se u sjenku crkve. Ona je majka troje djece. Ali, u duši, ona je umrla, njeno srce ponosa i strasti i želje iskrva­rilo je na smrt, njena duša pripala je crkvi, njeno tijelo pri­palo je njenoj dužnosti majke.

Dužnost supruge nije ulazila u ovo. Kao supruga, nije imala osje­ćaj dužnosti: samo osjećaj izvjesne gorčine prema čovjeku sa kojim je upoznala toliku senzualnost i uživanje. Sada je bila prava ‘Mater Dolorata’. Prema muškarcu se zatvorila poput groba.

Egbert je došao da vidi svoje dijete. Ali Vinifred je uvijek sje­djela tamo, kao grobnica njegove muškosti i njegovog očin­stva. Jadna Vinifred: bila je još uvijek mlada, još uvijek jaka i ru­me­na i lijepa kao čvrsti rumeni cvijet na polju. Čudno – njeno ru­meno, zdravo lice tako ozbiljno, a njeno jako, čvrsto, pu­nokrv­no tijelo tako nepomično. Ona da bude kaluđerica! Nikad. A ipak, kapije njenog srca i duše zatvorile su se pred njim po­la­ko, uz glasan zveket, isključujući ga zauvijek. Nema potrebe da ona ide u manastir. Njena volja je to već učinila.

A između ove mlade majke i ovog mladog oca ležalo je po­vri­jeđeno dijete, kao blijeda svilenkasta nit na jastuku, maleno, bi­jelo, bolom izmučeno lice. On to nije mogao podnijeti. Je­dno­stavno nije mogao podnijeti. Okrenuo je glavu. Ništa se drugo nije moglo uraditi osim okrenuti glavu. Okrenuo se i išao ta­mo-­amo, nasumice i bez cilja. Još uvijek je bio privlačan i poželjan. Ali na čelu mu se pojavila jedna usječena crta, kao rez od sje­ki­re: rez koji će zauvijek ostati tu, poput žiga.

Djetetu su spasili nogu, ali koljeno je bilo ukočeno. Sada je po­stojala bojazan da će donji dio noge zakržljati, da neće više rasti. Mora se sprovoditi dugotrajna masaža i liječenje, svakog dana, čak i kada dijete napusti bolnicu. I sve troškove snosi djed.

Egbert sad nije imao dom. Vinifred je sa djecom i dadiljom bila vezana za stan u Londonu. A on tamo nije mogao živjeti, ne bi mogao izdržati. Stara kuća je zatvorena i ostavljena, a po­ne­kad bi je izdavali prijateljima. On bi ponekad došao da sredi dvorište, da održava neki red. Ali onda uveče, sam u toj praznoj kući, sa praznim sobama, osjetio bi kako mu se srce kvari. Osje­ćaj frustriranosti i uzaludnosti, poput neke spore, trome zmije, polako bi nagrizao njegovo srce. Uzaludnost, uzaludnost: taj uža­sni močvarni otrov tekao je njegovim venama i ubijao ga.

Dok je radio u dvorištu u tišini dana, zastao bi da oslušne ima li kakvog zvuka. Nema zvuka. Ne čuje se kako Vinifred izlazi iz tamne kuće, ne čuju se glasovi djece u vazduhu, oko paš­nja­ka, u blizini. Ne čuje se ništa, ništa sem stare, mračne, mo­čvar­no­otrovne atmosfere mjesta. Tako da je neujednačeno radio to­kom dana, a noću je nalagao vatru i sam sebi kuvao hranu.

Bio je sam. Sam je čistio kuću i spremao krevet. Ali o odjeći nije vodio računa. Kroz rupe na košuljama koje je pocijepao usljed rada vidjela se njegova bijela koža. Osjetio bi strujanje va­zduha i kapi kiše na tim ogoljenim mjestima. I opet bi gledao pre­ko pašnjaka, ka tamnim, gustim žbunovima kleke koji umiru i daju sjeme, ka malenim žbunovima macine trave koji postaju ružičasti, kao kapljice žrtvene krvi.

Srce mu je opet odlutalo ka divljem drevnom duhu mjesta: osje­tio je želju za drevnim bogovima, starim, izgubljenim stra­sti­ma, strastima hladnokrvnih munjevitih zmija koje su siktale i bježale od njega, za misterijom krvavih žrtvovanja, za svim izgub­ljenim, intenzivnim osjetima iskonskog čovjeka sa ovog mje­sta, čije strasti su još uvijek ključale u vazduhu, još od tih pra­starih dana prije nego što su Rimljani došli. Ključanje izgu­b­lje­nih, mračnih strasti u vazduhu. Prisustvo nevidljivih zmija.

Čudan, zbunjen, poluzloban izraz pojavio se na njegovom licu. Nije mogao da se duže zadrži u kolibi. Odjednom bi zgrabio biciklo i odjurio – bilo kuda. Bilo kuda, dalje od tog mjesta. Ostao bi par dana kod svoje majke. Majka ga je obožavala i patila zbog njega, kao što to majke znaju. Ali onaj mali, zbunjen, poluzloban izraz sklupčao se na njegovom licu, i on bi bježao od majčine utjehe kao i od svega ostalog.

Neprestano se kretao – od mjesta do mjesta, od prijatelja do prijatelja: i uvijek bježao od saosjećanja. Čim bi saosjećanje, poput meke ruke, krenulo ka njemu da ga dotakne, on bi uma­kao, instinktivno, kao što bezopasna zmija izmiče, i izmiče, i izmi­če ruci koja hoće da je dotakne. Morao je otići. A po­vre­me­no se i vraćao Vinifred.

On je za nju sada bio nepodnošljivo iskušenje. Posvetila je sebe djeci i crkvi. Džojs je opet mogla da stoji, ali – avaj! – hra­mala je, gvozdene šipke su joj pridržavale nogu, i štake. Čudno kako je izrasla u izduženo, blijedo, divlje stvorenje. Čudno da od bola nije postala nježna i pitoma, već divlja i razdražljiva. Bilo joj je sedam godina, bila je izdužena i blijeda i vitka, ali nipošto i pokorna. Njena plava kosa postajala je tamnija. Velike patnje su je tek čekale i, u svojoj dječjoj svijesti, znala je da je hromost krst koji će morati da nosi.

I nosila ga je. Kao da ju je zaposjela neka gotovo mahnita hrab­rost, kao da je bila dugačko, tanko, mlado oružje života. Uviđala je svu brigu svoje majke. Zauvijek će ostati kraj svoje majke. Ali, ipak, nešto od očevog prefinjenog očaja katkad bi zabljesnulo u njoj.

Kada je Egbert ugledao svoju djevojčicu kako tako užasno hramlje – i ne samo hramlje, već se i strahovito trza, kao bogalj, samo na djetinjasti način, opet mu se nešto steglo u srcu od očaja, kao čelik po kojem se iznova udara. Između njega i nje­go­ve djevojčice postojalo je prećutno razumijevanje: ne ono što obično nazivamo ljubavlju, već vrsta srodstva po oružju. Bilo je neke jedva vidljive ironije u njegovom ophođenju prema njoj, koja je činila snažan kontrast Vinifredinoj sveprisutnoj i ne­umo­lji­vo ozbiljnoj brizi i pažnji. I dijete mu je na isti način uzvraćalo: svje­tlucavim smješkom ironije i bezbrižnosti, čudne lako­mi­sle­no­sti koja je Vinifred činila još ozbiljnijom i sumornijom.

Maršalovi su bez prestanka mukotrpno razmišljali o rje­še­nju za dijete, tražili sredstva i načine da joj se spasi noga i po­vrati sloboda kretanja. Nijesu štedjeli ni trud ni novac, kao ni svu snagu volje. Svu svoju sporu, moćnu snagu volje usmjerili su ka želji da Džojs spasi svoju slobodu pokreta, da povrati svo­ju divlju, slobodnu gracioznost. Čak i ako je potrebno puno vre­me­na da se oporavi, mora da se oporavi.

Takva je bila situacija. I Džojs je podnosila, sedmicu za se­dmi­com, mjesec za mjesecom, mučenje i bol liječenja. Pri­zna­va­la je da se veliki trud ulaže u nju. Ali njen vatreni, nemirni duh bio je kao duh njenog oca. On je bio taj koji je za nju po­sje­do­vao sav sjaj i slavu. Njih dvoje su bili kao članovi nekog za­bra­nje­nog tajnog društva koji se međusobno poznaju, ali ne smiju to priznati. Dijelili su isto znanje, istu tajnu života, taj otac i to di­jete. Ali dijete je moralo ostati pod šatorom svoje majke, ča­sno, dok je otac kao Išmael lutao napolju, dolazeći tek ponekad da posjedi sat ili dva u kući, jednu večer ili dvije da provede kraj šatorske vatre, kao Išmael, u čudnoj tišini i napetosti, sa po­drug­ljivim odgovorom pustinje koji je progovarao iz njegove šut­nje, poništavajući sve konvencije domaćeg ognjišta.

Njegovo prisustvo bilo je pravo mučenje za Vinifred. Molila se za pomoć protiv toga. Ona mala brazda na njegovom čelu, onaj svjetlucavi, pokvareni smiješak koji je prožimao cijelo nje­govo lice i, iznad svega, ona pobjednička usamljenost – kao Išmael. A onda, i uspravljenost njegovog gipkog tijela, kao sim­bol. Sam način na koji je stajao, tako tih, tako pritajen i opasan, kao uzdignut, gibak simbol života, živog tijela koje se sudara sa njenom posrnulom dušom, bio je mučenje za nju. Bio je poput gipkog živog idola koji se kretao pred njenim očima, i osjećala je da će biti prokleta ako ga bude gledala.

A on je došao i raskomotio se u njenom malom domu. Kad je bio tu, i kretao se na svoj tihi način, osjećala je da se čitav onaj veličanstveni zakon žrtvovanja, u skladu sa kojim je odlu­čila da živi, ruši i poništava. Samim svojim prisustvom po­ništa­vao je zakone njenog života. A šta je donosio za uzvrat? Ah, na to pitanje bi se zgrčila od straha i pobjegla.

Bila je strašna njegova blizina, njegovo šetanje okolo u ko­šulji kratkih rukava, njegov visok, snažan glas kojim se obraćao djeci. Anabel ga je naprosto obožavala, a on ju je zadirkivao. Naj­mlađa, Barbara, nije ga dobro poznavala. Bila je još uvijek beba i on je za nju bio stranac. Ali čak je i dadilja, kad bi ugle­da­la bijelu kožu njegovog ramena kroz rupu na pocijepanoj ko­šulji, pomislila, da je šteta što je sve ovako ispalo.

Vinifred je smatrala da je i pocjepana košulja njegovo oružje protiv nje.

„Imaš drugih košulja, zašto nosiš tu staru, pocijepanu, Egberte?“, rekla je.

„Da je iznosim dok se ne podere“, odgovorio bi lagano.

Znao je da se ona neće ponuditi da je zašije. Ne bi to mo­gla. Ah ne, ne bi. Zar nema ona svoje bogove da slavi? I zar njih da izda, potčinjavajući se njegovom Baalu i njegovoj Aštarot? Uža­sno je sve to bilo, njegovo ogoljeno prisustvo, koje kao da je poništavalo i nju i njenu vjeru, kao drugo otkrivenje. Kao da je blistavi idol ustao protiv nje, živopisan idol života koji će možda odnijeti pobjedu.

On je dolazio i odlazio, a ona je ostajala ista. A onda je izbio i veliki rat. On je bio vrsta čovjeka koja se ne unižava. Nije mogao da rasipa sebe. Bio je odgajan da bude pravi Englez, i čak kad bi morao da ubije da bi se pokazao borbenim, on to ne bi učinio.

Tako da, kada je rat izbio, svi njegovi instinkti su bili protiv: protiv rata. On nije imao ni najmanju želju da savlada strance ili da učestvuje u njihovoj smrti. U njemu nije postojala nikakva zamisao o imperijalnoj Engleskoj, i „Vladaj, Britanijo“ za njega su bile samo riječi šale. Bio je čistokrvan Englez, savršen pripadnik svoje rase, i u svojim najiskrenijim trenucima znao je da ne mo­že biti ratoboran samo zato što je Englez ništa više nego što bi jedna ruža mogla biti ratoborna samo zato što je ruža.

Nije imao nikakvu želju da porazi Njemačku i uzdigne Engle­sku. Razlika između Njemačke i Engleske za njega nije pred­stavljala razliku između dobra i zla. Ona je više pred­stav­ljala razliku između plavih cvjetova koji rastu u vodi i crvenih ili bijelih cvjetova koji rastu u žbunju: prostu razliku. Razliku izme­đu divljeg vepra i divljeg medvjeda. A čovjek je bio dobar ili loš po svojoj prirodi, a ne po svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Egbert je bio dobro vaspitan i ovo je bio dio njegovih pri­rodnih shvatanja. Njemu je jednostavno bilo neprirodno da mrzi čitavu jednu naciju kao takvu. On je mrzio ili volio po­je­din­ce, a o masama nije ništa znao. Neki postupci mu se nijesu do­pa­dali, neki su mu izgledali prirodni, ali o većini postupaka nije imao nikakvo mišljenje.

Imao je, međutim, jedan duboki instinkt – neizostavno se gro­zio mogućnosti da osjećanja mase upravljaju njegovim osje­ća­njima. Njegova osjećanja pripadala su samo njemu, njegova shva­tanja bila su lično njegova i nije nipošto želio da ih se odri­če. Treba li čovjek da postane podređen sopstvenom znanju i iden­titetu samo zato što rulja to očekuje od njega?

To što je Egbert osjećao suptilno i bez razmišljanja, njegov tast je, takođe, osjećao, ali na jedan siroviji i argumentovaniji na­čin. Iako su bili sasvim različiti, ova dva čovjeka su obojica bili pravi Englezi, i njihovi instinkti bili su gotovo identični.

A i Godfri Maršal je morao uzeti stvaran svijet u obzir. Do­šlo je do njemačke vojne agresije, kao i do engleske mirotvorne ide­je slobode i „vladavine mira“ – što je značilo: indu­strija­li­za­ciju. Sve i da je izbor između militarizma i industrijalizma značio izbor između dva zla, taj stari gospodin bi svakako, a što je bilo očekivano, izabrao ovo drugo. Jer, u srži njegove duše bio je instinkt za moć.

Egbert je prosto odbio da uzme u obzir stvaran svijet. On je pro­sto odbio da bira između njemačkog militarizma i britan­skog industrijalizma. Nije ništa od toga htio izabrati. Što se tiče su­rovosti, prezirao je ljude koji su činili surova djela i smatrao ih je nižom vrstom kriminalaca. U zločinu ne postoje nacionalne kvalifikacije.

Ali, ipak, rat! Rat! Sam rat! Niti ispravan, niti pogrešan, već rat sam po sebi. Da li da se priključi? Da li da se prepusti ratu? To pitanje ga je mučilo sedmicama. Ne zato što je Engleska bila u pravu, a Njemačka nije. Vjerovatno Njemačka i nije bila u pra­vu, ali on nije htio da pravi izbor. Ne zato što je bio inspirisan. Ne. Nego, prosto – rat.

Ono što mu je bilo odbojno jeste da se prepusti moći drugih ljudi, moći gomile i kolektivnog duha narodne vojske. Da li da se prepusti? Da li da vlast nad svojim životom i tijelom prepusti nečemu za šta zna da je duhovno niže od njegovog vla­sti­tog bića? Da li da pusti da njime upravlja nešto što je infe­ri­or­no u odnosu na njega? Da li bi trebalo to da uradi? Da li bi tre­ba­lo da izda sebe?

Prepustiće se moći onih nižih od sebe, bio je svjestan toga. Pot­činiće se. Naređivaće mu neka sitna rulja neovlaštenih ili čak pra­vih oficira. Njemu, koji je rođen i odgajan da bude slobodan. Da li da učini to?

Obratio se svojoj ženi.

„Da li da pristupim vojsci, Vinifred?“

Ćutala je. I njen instinkt je govorio protiv rata. Ali, ipak, ne­ki duboki gnjev natjerao ju je da odgovori:

„Troje djece zavisi od tebe. Ne znam jesi li uopšte ra­zmiš­ljao o tome.“

Bilo je prošlo tek tri mjeseca od početka rata i stare, pre­drat­ne, ideje još uvijek su bile žive.

„Naravno. Ali, to ne bi mnogo uticalo na njih. Zarađivaću makar šiling dnevno.“

„Mislim da je bolje da popričaš sa ocem“, odgovorila je zlovoljno.

Egbert je pošao kod svog tasta. U srcu starijeg čovjeka bilo je puno gorčine.

„Rekao bih“, reče on prilično kisjelo, „da je to najbolje što bi mogao da učiniš.“

Egbert je pošao i odmah se prijavio, kao plaćeni vojnik. Smje­stili su ga u laku artiljeriju.

Vinifred je sada imala novu dužnost prema njemu: dužnost žene prema mužu koji obavlja svoju dužnost prema svijetu. Još uvijek ga je voljela. Voljeće ga uvijek, dok god može trajati ze­malj­ska ljubav. Ali sada se pridržavala dužnosti. Kada joj se vratio u uni­formi, kao vojnik, predala mu se kao supruga. To joj je bila dužnost. Ali njegovoj strasti nikada se više nije mogla potpuno predati. Nešto ju je spriječilo, zauvijek: čak i njen vlastiti duboki izbor.

Opet se vratio u logor. Nije mu odgovaralo da bude mo­de­ran vojnik. U toj tvrdoj, gruboj uniformi njegovo prefinjeno ti­je­lo izgubilo se kao da ga je neko ubio. U odvratnoj prisnosti voj­nič­­kog logora njegova izoštrena osjetljivost samo se unizila. Međutim, tako je izabrao, i tako je morao prihvatiti. Na licu mu se pojavio neki ružnjikav i odbojan izraz, izraz čovjeka koji je pri­hvatio sopstveno uniženje.

Rano u proljeće Vinifred je pošla u Krokam, da bude tamo kad procvjetaju jagorčevine i kitice budu visile sa žbuna lijeske. Osjećala je nešto poput izmirenja sa Egbertom, sada kada je on bio osuđen da većinu dana provodi u šatorima. Džojs je po­lu­dje­la od radosti kada je opet ugledala baštu i pašnjak, nakon osam ili devet mjeseci nesrećno provedenih u Londonu. Još uvi­jek je hramala. Još uvijek su joj uz nogu bile gvozdene šipke. Ali, upr­kos tome, jurila je unaokolo sa divljom, okrnjenom okret­nošću.

Egbert je došao za vikend, u svojoj gruboj, tvrdoj, pe­pe­lja­stoj uniformi i dokoljenicama i sa groznom kapom. Zaista je izgle­dao strašno. Na licu mu se nazirao neki nečist izgled, neka ra­na na usnama, kao da je previše jeo ili previše pio ili pustio da mu se krv ukalja. Postao je gotovo odvratno zdrav, usljed života u vojničkom logoru. Nije mu to pristajalo.

Vinifred ga je dočekivala sa strašću koju diktira dužnost i žrtvo­vanje, voljna da mu služi kao vojniku, ako ne kao mu­škar­cu. Od toga se osjećao još ružnijim iznutra. Vikendi su mu pred­stav­ljali pravo mučenje: sjećanje na logor, svijest o životu koji je tamo vodio, čak i pogled na vlastite noge u toj strašnoj uni­for­mi. Osjećao se kao da mu se ta grozna tkanina uvukla u krv, či­ne­ći i nju grubom i prljavom. A onda i Vinifred, tako spremna da služi „vojniku“, dok ga je kao muškarca odbijala. Od svega ovo­ga osjećao je sve jači i prigušeniji gnijev. Pa i ta djeca koja su trčkarala okolo igrajući se i uzvikujući prilično izvještačeno, na način na koji rade djeca koja imaju dadilje i guvernante i književnost u porodici. I Džojs koja toliko hramlje! Sve mu je to postalo nestvarno nakon života u šatoru. Dovelo ga je do ivice. Otišao je ranom zorom u ponedjeljak, sa olakšanjem što se vraća stvarnom svijetu i vulgarnosti šatora.

Vinifred ga od tada nikad više neće sresti u Krokamu – sa­mo u Londonu, kad su ljudi oko njih. Međutim, on bi ponekad sam došao u Krokam, uglavnom kad prijatelji tamo odsjednu. I tada bi radio u bašti neko vrijeme. I ovog će ljeta vjerovatno ba­šta plamtjeti od plavih potočnica i velikih crvenih makova, di­vi­zme će se njihati svojim mekanim, baršunastim izdancima kroz va­zduh: volio je divizme, i orlov nokat čiji miris ističe kao sje­ća­nje, dok se sove oglašavaju svojim zvukom. Sjedio bi tada kraj kamina sa prijateljima i Vinifredinim sestrama, i pjevali bi na­ro­dne pjesme. Obukao bi tanku civilnu odjeću, i njegov šarm i njegova ljepota i gipka snaga njegovog tijela ponovo bi zasijali. Ali, Vinifred nije tu bila.

Krajem ljeta otišao je u Flandriju, da se uključi u akciju. Či­ni­lo se da je već nekako izašao iz života, da je izvan svega. Jedva da se i sjećao vlastitog života, poput čovjeka koji se sprema da skoči sa velike visine, i koji samo gleda gdje će sletjeti.

Dva puta tokom dva mjeseca je bio lakše ranjen. Međutim, to nije bilo dovoljno da ga otpuste na duže od dan-dva. Opet su se povlačili, držeći neprijatelja na odstojanju. On je bio u zad­njim redovima, sa tri mitraljeza. Predio je još uvijek bio lijep, rat ga nije uništio. Jedino je vazduh bio kao napukao, a zemljište kao da čeka svoju smrt. Bio je uključen u jednu malu, ne na­ro­čito važnu akciju.

Mitraljezi su bili postavljeni na jednom žbunovitom brdaš­ce­tu, odmah na kraju sela. Ali, s vremena na vrijeme, bilo je te­ško odrediti odakle dolazi parajući zvuk pucnjave iz pušaka ili mukla paljba topova. Poslijepodne je bilo vjetrovito i hladno.

Poručnik je stajao na maloj metalnoj platformi na vrhu mer­devina, nastojeći da izvidi stanje i izda naredbe, prozivajući visokim, napetim, mehaničkim glasom. Nebom su parali oštri po­­vici naređenja, zatim odbrojavanje, a onda „pali!“. Čuo bi se pucanj, cilindar puške bi se vratio nazad, zatim jaka eksplozija, i ta­nak sloj dima u vazduhu. Potom bi sljedeće dvije puške ispa­lile, a onda bi nastupilo zatišje. Poručnik nije bio siguran koja je neprijateljeva pozicija. Gusta skupina smeđeg lješnikovog drve­ta ispod njih ostala je nepromijenjena. Samo u daljini se pro­te­zao zvuk teške pucnjave, toliko daleko da je gotovo odavao uti­sak spokoja.

Žbunovi kleke sa obje strane bili su tamni, osim par žutih cvje­tića koji su provirivali. Skoro nesvjesno ih je primijetio dok je čekao, tokom zatišja. Bio je u košulji kratkih rukava, i bilo mu je hladnjikavo za ruke. I opet, košulja mu je bila pocijepana na ra­menima, i vidjela mu se koža.

Bio je prljav i zapušten. Ali lice mu je odavalo smirenost. To­liko stvari napusti našu svijest kad se primičemo njenom kra­ju.

Ispred njega, nešto niže, bio je put, prostirao se između vi­so­ke trave i kleke. Mogao je vidjeti bjeličaste blatnjave tragove po putu, kuda se povlačio dio odreda. Sada je sve bilo mirno. Zvuci koji su se čuli dolazili su spolja. Mjesto na kojem je on bio bilo je mirno, tiho, nepomično, spokojno: bijela crkva koja se vidjela među krošnjama izgledala je tek kao priviđenje.

Pokrenuo se da bi mehanički, kao sijevanje groma, izvršio na­redbu koju je glasno povikao poručnik. Mehanizam, čisto me­hanička poslušnost oružja. Čisto mehaničko baratanje oru­ž­jem. Ostavljalo je dušu lakom, neopterećenom, da pluta mi­sli­ma u tamnoj ogoljenosti. Na kraju, duša je sama, pluta po po­vr­šini nestvorenog toka, kao ptica na tamnom moru.

Ništa se nije vidjelo osim puta, i raspeća malo nakrivljenog od udara, i tamnih, jesenjih polja i šuma. Pojavila su se tri ja­ha­ča na jednoj zaravni, izgledali su veoma sitni na vrhu uzoranog polja. Bili su naši. Od neprijatelja, ni traga.

Zatišje se nastavilo. Onda odjednom glasne naredbe, i no­va paljba, i jaka, brza akcija. Ipak, u središtu, duša je ostajala tam­na i izdvojena, sama.

Ali, čak i tada, upravo je duša čula onaj novi zvuk: ono no­vo, duboko „buum!“ puške koja kao da je dotakla samu dušu. I dalje je brzo baratao mašinkom, znojeći se. Međutim, u nje­go­voj duši je sada postojao odjek onog novog, dubokog zvuka, dub­ljeg od života.

A kao njegova potvrda, začulo se užasno zviždanje granate, naglo se približavalo sve do proboda, razdirući pisak koji razdire i samu opnu života. Čuo ga je ušima, ali ga je čuo i u duši, na­pe­to. Nastupilo je olakšanje kada je proletjela i pala daleko iza. Čuo je svirepost praska, a zatim i glas vojnika koji je smirivao ko­nje. Ali, nije se okrenuo da pogleda. Jedino je vidio sljezovu gran­čicu sa crvenim bobicama kako pada, kao dar, na put.

Ne ovog puta, ne ovog puta. Kuda god ti ideš, idem i ja. Je li se obraćao granati, ili kome? Kuda god ti ideš, idem i ja. A onda, isprva slab, iskrsao je pisak i druge granate, i njegova se krv skupila i smirila u iščekivanju. Približavao se, kao neki straš­ni nalet vjetra; krv mu je izgubila svijest. Ali, u tom trenutku na­pe­tosti i odlaganja, vidio je kako se teška granata obrušuje na tlo, na stijene i žbunje sa desne strane, i zemlja i kamenje po­le­tješe u nebo. Kao da nije ništa čuo. Zemlja, i kamenje, i komadi žbu­nja opet padoše na tlo, i uspostavi se isti nepromjenjivi mir. Nijemci su ostvarili cilj.

Da li će otići sada, da li će se povući? Da. Oficir je izdavao mu­njevita naređenja za posljednju paljbu prije povlačenja. Je­dna granata je prošla neprimijećeno u svoj toj brzini djelovanja. A potom, u onoj tišini, u onom odloženom kutku gdje je duša obi­tavala, najzad se razliježe prasak i tama i trenutak ognjene ago­nije i užasa. Ah, vidio je tamnu pticu kako leti ka njemu, ka­ko leti kući ovog puta. U jednom trenutku život i vječnost bu­k­nuli su u plamenu agonije, a zatim je sve prekrila teška tama.

Kada je nešto počelo da se slabašno pomjera u tami, svijest o sebi, on je primijetio metež i čuo zveckanje. Spoznati mo­me­nat smrti! I biti prisiljen, prije nego što ćeš umrijeti, da ga sa­gle­daš. Sudbina, čak i u smrti.

Odzvanjao je bol. Činilo se da odjekuje izvan njegove svi­jesti: kao glasno zvono koje zvoni sve bliže. Ipak, znao je da je to on sam. Mora sebe dovesti u vezu sa tim. Nakon potonuća i novog napora, prepoznao je bol u glavi, ogroman bol koji je zvo­nio i odzvanjao. Sad se bar mogao poistovjetiti sa samim so­bom. A onda, pad.

Poslije izvjesnog vremena izgledalo je kao da se ponovo pro­budio, i budeći se saznao da je na frontu, i da je poginuo. Ni­je otvarao oči. Svjetlost još uvijek nije pripadala njemu. Zvo­nja­va bola u njegovoj glavi uklonila je sve drugo iz njegove svijesti. I tako je opet izgubio svijest, u neizrecivoj bolesti prepuštanja ži­vota.

Malo po malo, kao sudnji dan, došlo je neizbježno sa­zna­nje. Pogođen je u glavu. U početku je to samo bilo nesigurno na­gađanje. Ali, u njihanju klatna bola, njihanju kojim se on sve više i više približavao, dodirnuvši ga u agoniji svijesti i svijesti o agoniji, postepeno je izbilo saznanje – mora da je pogođen u gla­vu – pogođen u lijevu stranu čela; ako je tako, onda mora biti krvi – ima li krvi? – osjeća li krv u lijevom oku? A zatim, bol kao da je probio membranu njegovog mozga, kao neko ludilo smrti.

Je li bilo krvi na njegovom licu? Zar nije tekla krv? Ili se to krv stvrdnula od hladnoće dok mu je tekla niz obraze? Bili su mu potrebni sati da samo postavi to pitanje: vrijeme nije bilo ni­šta do agonija u tami, nesamjerljiva.

Dugo nakon što je otvorio oči, shvatio je da vidi nešto – ne­što, nešto, ali napor koji je morao uložiti da bi se sjetio šta bio je preveliki. Ne, ne; nema prisjećanja!

Jesu li to bile zvijezde na tamnom nebu? Je li moguće da su to zvijezde? Zvijezde? Svijet? Ah, ne, ne može to sad da zna! Zvijezde i svijet nestali su za njega, zatvorio je oči. Nema zvi­je­z­da, nema neba, nema svijeta.

Ne, ne! jedino gusta tama krvi. To će biti jedan veliki pad u gu­stu tamu krvi i agonije.

Smrt, oh, smrt! Svijet u krvi, i krv koja se grči od smrti. Duša kao majušno svijetlo na mračnom moru, moru krvi. I to svijetlo tre­peri, udara, pulsira u oluji bez vjetra, željeći da se ugasi, ali ne može.

Postojao je život. Postojala je Vinifred i njihova djeca. Ali taj slabašni samrtni napor da uhvati slamke sjećanja, slamke pro­šlog života, izazvao je isuviše veliku mučninu. Ne, ne! nema Vinifred, nema djece. Nema svijeta, nema ljudi. Bolja je agonija rastapanja i nestajanja koje je pred njim nego mučnina napora da se vrati nazad. Bolje da taj užas ide naprijed, ka nestajanju u crnom moru smrti, u krajnosti rastapanja, nego da poseže na­zad, ka životu. Zaboraviti, zaboraviti! Sasvim, sasvim zaboraviti, u velikom zaboravu smrti. Razbiti srž i jedinstvo života, i poto­nu­ti u velikoj tmini. Samo to. Razbiti ključ, i pomiješati se i sto­piti sa tamom, bez nastavka i produžetka. Neka crno more smrti samo riješi problem onoga što dolazi poslije. Neka se volja ljudska slomi i preda.

Šta je to? Svjetlost! Strašna svjetlost! Jesu li brojke? Jesu li no­ge nekog džinovskog konja – džinovskog, nad njim: ogrom­nog, ogromnog?

Nijemci su čuli neki slab zvuk i zastali. Zatim, u bljesku svje­tleće bombe, pored gomile zemlje koju je prevrnula granata, vidjeli su jedno mrtvo lice.