NA KOSTIMA
Godine 1962. crtao sam na kostima. Umjesto da budu bačene, ja sam ih skupljao u takozvane asamblaže, koje bih sastavljao 15 godina kasnije.
Svaka kost je crtana nezavisno prije dobijanja mjesta u toj montaži, prije nego što bi se postavila na jednu staru gredu đe bi se formirale skulpture od dva metra visine. Ova skulptura se nalazi kod kuće u Harmalu, to je neka vrsta ličnosti sa krznenim ogrtačem koji zrači hladnoću.
IZBOR PAPIRA
Čekajući da budem uslužen ili dok trgovac veže paketiće, ja bih iz fijoke izvukao velike, grublje listove koji nemaju uglačanu površinu.
Ja upotrebljavam za crtanje samo format “grožđe” i “Veliko orao”, koje uopšte ne kidam. Nikad nijesam kupovao odjednom deset listova iz straha da ne napravim deset istih crteža. Obično dva ili tri. Boja papira, hrapavost podloge, utiče na oblik, formu. Sve zavisi od trenutka, kao i od prirode materijala. Možda zbog temperature, kao i svjetlosti koja me okružuje, ja radim crtež kao da pravim živu stvar. Ja držim do toga da moji crteži stvarno budu živi. Za mene postoje uspjeli i neuspjeli crteži. Postoje samo živi i mrtvi crteži.
RAD TUŠEM
Nekad kad bi svjetlost nestajala, počinjao bih da crtam. Tušem bih nastavljao sliku na formatu “grožđe”. Zašto tušem, pa jednostavno zato što sam tako, nekad radeći uz slabu lampu na gaz, bolje vidio ono što crtam.
KOLAŽI… ASAMBLAŽI
Kolaži, njih 12, koje sam napravio između 1974. i 1976. godine velikog su formata. Trebalo je dva O MATERIJALU I TEHNICI (Odlomci iz intervjua objavljeni u Stvaranju, God.37, br. 10, 1982.) puta više crtati da bi se došlo do kolaža. Vrijeme kolaža se poklopilo sa tamnim i oporim crtežima koji su me natjerali da ih uništim i da ih ponovo oživim u kolažima. Uništavajući crteže i gravire bio sam okružen gomilom otpadaka koji su poprimali čudesan oblik: makazicama sam brzo izvukivao iz njih ličnosti i izrezivao ih. Nijesam brižljivo sjekao rubove, već sam, makazicama, u stvari crtao novu ličnost, praveći tako potpuno drugi crtež. Po treći put bih onda modifikovao početni crtež lijepeći ga u kolaž. Davao sam mu sukcesivno tri ili črtiri izgleda umjesto da ga očuvam kao običan crtež na papiru vrste “grožđa”.
Kolaže sam radio zimi, moja atelje bi tada postajao mračan, a dani kraći. Kasno noću sjekao sam crteže pa ih ponovo crtao, upotrebljavao lijepak, boju, tuš za osnovnu podlogu itd. To je bio praznik, zabava za čitav atelje.
PRERAĐIVANJE
Rijetko sam uništavao crteže. Jednom sam uništio kolaž za to što sam bio uveo pastelni element koji se nije uklapao sa akrilikom. Ako ih nijesam fizički uništavao, onda sam ih ponižavao prerađujući ih. Volim da prerađujem sliku ili crtež zato što mi poslije slika i crtež izgledaju bogatiji i sa više dimenzija. Nastojim da jednostavno povećam ekspresiju crteža, ali ne njihovim stavljanjem u asamblaž. Nikad se za to nijesam brinuo. To je moja velika mana ili jedina sloboda koju posjedujem. Primjećujem da su prerađeni crteži čudesno jasni: ima više plama na njima, skoro da liče na sliku. Kad pravim crteže tipa “Putopisni dnevnik” na vrsti “grožđe” nalazim da poslije izvjesnog vremena oni nemaju kompoziciju, da nijesu čvrsti. Oni bi mogli biti uništeni i da uđu u kolaž.
RAD OLOVKOM
Osjećam potrebu da materijal sa kojim radim pokazuje blagi otpor. Kad graviram sa suvim vrhom po bakarnoj ploči, postoji otpor metala. Kad crtam perom, isto. Da bi malo zatamnio crtež treba pritisnuti i tu postoji fizički napor, to je prilično zamorno. Sa olovkom, to je mnogo lakše, a činjenica da postoje različita grafita, malo me zbunjuje i na kraju osjetim da ne crtam s olovkom, već, u stvari, da slikam. Mogu da brišem gumom, a ja brišem vrlo često, stalno se vraćam, pa ponovo crtam, a to mi je nemoguće tušem. Kad ne mogu olovkom da uvećam sliku koja je već na papiru ja onda brišem, zatim upadam u začuđujuću svjetlost koja mi veoma prija, jer papiru daje drugačiji izgled. Kad papir poprimi oblik starinske bronze, ne mogu iz njega više ništa izvući. Otimam papiru njegovu svježinu. Tu sam ga, ustvari, operušao.
RAZRIJEĐENO MASTILO
Nekad sam crtao crnim mastilom. Događalo mi se da ga razrjeđujem s vodom. Onda sam se crtežom bavio duže i sa većim uživanjem, jer je tako i u crtež ulazila svjetlost. Sada sa ovim užasno crnim mastilom crteži se nekako zečepe, zatvore. To me muči. Daleko duže radim sa razrijeđenim mastilom. Kada se razrijedi sa vodom, tuš, mastilo izgubi gustinu, ta mi modifikacija pomaže u radu, čak i dozvoljava da dosegnem nepoznate forme.
OLOVKE U BOJI
Upotrebljavam bojice zato što mi dozvoljavaju da crtam po danu, pri sunčevoj svjetlosti. Tuš je više za noćni rad.
Prisustvo boje u crtežu omogućava da se nametnu razni planovi: elementi nacrtani plavim su dalji, a oni koji su toplijom bojom bliži. Napornije je crtati s bojicama no s mastilom ili samo sa jednom bojom, jer to sa bojama, to je pravi haos u kući. To ti je kao poplava, početak katastrofe.
Sa bojicama, mada ih je teže brisati gumom zato što boja više prijanja za papir no grafit, mogu da modificiram da tragam sa svjetlošću. To što sam prekinuo sa kolažima, to je sigurno zato što sam bio totalno odsječen od svjetlosti. Crteži u boji, naprotiv, skoro su kao slike. Tu se svjetlost i umjetnost prepliću.
U toku pet posljednjih godina napravio sam dvadeset slika koje su izlagane u Njujorku 1974. 1976. i 1980. godine. Sva serija sadašnjih crteža se vrti oko tog velikog platna izloženog u Njujorku. Crteži sa izvjesnom snagom dolaze, odlaze, napreduju u tehnici paralelno sa slikom. Ali ovdje je i zamka: crteži brojem i ljupkošću, svojom intimnošću više me obuzimaju i osvajaju, više no i slike. Crteži su ti kao vojnici koji jure da ubiju moje slike.
