dr Čedomor Bogićević
MISAONA PO(I)ETIKA DUŠANA IČEVIĆA
Svojim najnovijim duhovnim ostvarenjem, socijalno-filosofskih, antropoloških i psihološko-estetskih atribucija u funkciji čovjekove misaone djelatne moći, Misaona po(i)etika, njen autor, poznati socijalni antropolog, politički filozof, književnik, estetičar, etičar, humanista, teoretičar nacije, poetičar, i zaljubljenik u tradiciju, kao veliku duhovnu baštinu čovječanstva, ugledni univerzitetski profesor dr Dušan Ičević podario je jedinstveno i originalno ostvarenje. Ovaj neumorni stvaralac podario nam je, pored ostalog, čuvenu tetralogiju posvećenu atribucijama ljudskoga uma i razuma stvorivši na taj način svojevrsnu kodifikaciju fenomena i strukture omnipotencija ljudskog duha zasnovanim na stvaranju, samostvaranju, živorodnoj misli čovjeka kao živog bića koje mu daju smjer, smisao i snagu da se iskaže kao prevashodno misaono biće. Nju čine ove autorove knjige: MISAO I SMISAO (2000.), u kojoj autor traga za čistom misli u pokušaju da odgonentne tajnu umjetnosti, NJEGOŠEVO POČELO (2006.), istražuje ingeniozni poetski i misaoni zanos Njegoševa genija, MISAO (2013.), u kom djelu autor traga za misaonim moćima i dejstvima, da bi završio taj projekat u MISAONOJ PO(I)ETICI (2014.), koju predstavljamo čitaocima i u kojoj istražuje saznanja u poimanju i tumačenju čovjekovih mislenih djelatnosti.
Autor objašnjava da je poetika kao ukupnost pravila po svom osnovnom značenju stvaranje, a da je poietika (poiesis) stvaralačka moć misli kao samotvorne energije duha, jer se u mislima sve začinje, stvara i biva. Misao je sve. Čovjek živi u svijetu misli. Još je Aristotel u Nikomahovoj etici razlikovao: theoria – čista nauka koja se bavi znanjem, praxis – međuticaj čovjeka i stvarnosti na društvenu empiriju i poiesis – umjetnost kao stvaralački čin, pa je otuda ergon stvoreno djelo kao i djelatnost kojom je ono ostvareno, razlikujući emanaciju dva stvaralačka procesa – stvaranje i djelovanje. Poetika pita kako je neka tvorevina oblikovala psihički svijet autora, a poietika kako je neko djelo oblikovano jezičkom formom. Tako se teorija umjetničke književnosti prema profesoru Ičeviću, razvrstava na: filosofiju književnosti, teoriju književnosti, nauku o književnosti i književnu kritiku, ističući i doktrinarni pravac koji se bavi poviješću književnosti. Sve je u mislima. Misao traga, saznaje, snuje, poima, smišlja i stvara. Autor se, pozivajući na grčkog filosofa Anaksagoru, oprijedeljuje za pojam istine kao pokretačke misli koja određuje samu sebe jer je misao sama supstancija i suština svijeta, te Aristotelov stav da je mišljenje koje misli o samome sebi, istina zasnovana na pranačelu misli, dok je kod Heraklita iskazan stav da je istinito bivanje a ne biće: biće je prva misao. Nema misli ako se ne ispolji, zbog čega je ispoljavanje biće misli. Misao stvara svijet, kaže autor Ičević. Misao je život. Ona je živa sila. Čovjek je biće koje misli. Otuda postoji i boja misli, što naslućuje iz širokog poetskog ostvarenja velikog maga misli i riječi Vilijama Šekspira, dovodeći njeni korjen i funkciju u službu razumnih atribucija uma zasnovanu na Dekartovom principu: Cogito, ergo sum (Mislim, dakle postojim).
Ova edicija koja nas uvodi u sferu nastanka, razvoja, poimanja i ekspresije ljudskog duha, podijeljena je na pet strukturnih djelova. U prvom dijelu, autor objašnjava ciljnu zadaću svog filozofskog pregnuća baveći se ontologijom misaone po(i)etike i njenih ciljeva. U drugom dijelu, pod nazivom PRAVO NA POIETIKU autor se bavi pojmom i strukturom poietike i njenim kanoničkim fenomenima. U trećem dijelu, SVIJETOVI POIETIKE, autor objašnjava poetiku snova, svjetove mašte i zbilju naučne fantastike. Četvrti dio ove filozofske studije nosi naziv POIETIKA UMJETNOSTI i bavi se osnovnim duhovnim ciljevima umjetnosti, naročito u sferi harmonije muzike, poetike književnosti i magije filma, kako sa estetske tako i sa poetičke strane.Peto poglavlje, OTVORENA MISAONA POIETIKA, traga za novim i pokušava otkriti nove forme imaginacije ljudskog duha sa stanovišta prirode univerzuma i beskrajnosti svemira: Je li sve u jednome tvoračkome činu, šta je Demiurg, početak i svršetak kreacije, da li ima kraja ili je svijet beskrajna i beskonačna forma vremena i prostora, baveći se naročito grčkim i Njegoševim shvatanjem harmonije sfera.
Autor zaključuje da je čovjek samorodno, samotvorno, samosvojno, samosvjesno, samobitno i samodjelatno biće, a nadasve Biće izbora. Na kraju svakog poglavlja nalaze se napomene, u vidu fusnota, u kojima autor daje iscrpan pregled ne samo literature, nego i široka tumačenja velikih stvaralaca o samodjelatnom procesu mišljenja iskazanih u formi filosofskog, književnog i umjetničkog stvaralaštva. Najveći stepen svoje poetičke misli, autor je posvetio misaonom svijetu slike i duhovnim vrijednostima slikarstva, ističući njegovo trojstvo: poeziju, muziku i sliku, da je muzika sestra slikarstva, a da slikarstvo nadmašuje muziku jer ne umire odmah posle svog rađanja, čime je slikarstvo plemenitije i od muzike, jer ono nadmašuje i prirodu, jer je oko prozor u čovjeku koje posmatra ljepotu svijeta pa ga je Leonardo da Vinči nazvao Carsko oko.
Poetika, iskazana u ovoj autorovoj studiji, potvrđuje epistemološku energiju bivstva: Ljudsko biće djeluje i kada misli – ono misleći – djeluje i djelujući – misli, kao i Ciceronovu misao: Živjeti, to znači misliti, i Heraklitov stav: Razmišljati, to znači uzivisiti se do mudrosti. Transponovana u sferu političkog bića: Vladati, to znači izabrati mudre savjetnike (Seneka). No, kako to često biva, u kratkom proljeću naše žižnji (Njegoš), stari Rimljani, u dubokoj sinhroniji sa životnim iskustvom poručiše: Vitam regit fortuna, non sapientia (Životom upravlja sreća, a ne mudrost). U odnosu na crnogorski duhovno-djelatni agon mislenosti i djelatnog bića potvrđuje se istinski životni aksiom usmjeren na dinamični zahtjev egzistencije („Odbrana je s životom skopčana“ – Njegoš) u kome individua, priroda, duh i energija čine jedinstvo koherentnog cilja – ostvarenje časnog imena, slobode, čojstva i pravice (junačka sloboda i čojstveno junaštvo) čiju je filozofsku sintagmu skovao Sv. Petar Cetinjski, crnogorski vladar, vladika, diplomata, vojni zapovjednik i poliglota, riječima: Kad su misli svezane, ruke su sputane. Pa, ipak, čovjek je biće misli – misliti znači biti, mišljenje je isto što i biće i svojom mudrošću može preduprijediti mnoge fatume i trasirati srećniji i ljepši život pod uslovom da je oplemenjen filantropijom i altruizmom, misaonošću, umnošću i humanističkom poetikom stvaralačkog čina, kao što je to naš plodonosni stvaralac i mislilac prof.dr Dušan Ičević.