Bruno K. Eijer: Govori Smohalla
Priredila i prevela sa švedskog: Hatidža Mujkanović
Podovi
strah od izvjesnih kretnji i zvukova
stoluje u kičmenoj moždini
kao strah od zmija otrovnica
neupitnim se uzima
smjena godišnjih doba
i to da su neki vrijedniji od drugih
uvijek se smatralo očiglednim
kako će se razlike
i stalne nepravde sačuvati
graditi čvrstim i otpornim
ko podnice kućne ukivati
Katedrala
svake jeseni
vrate se kiše
isti sivi oblaci
sijeku se na tornjevima i plove dalje
neki put sve utihne
tek ptičje se krilo čuje
uz jedan od malih visokih prozora
neki put novčić zvecne o kameni pod
zaškripi šarka
i pomažemo jedni druge
nikog se ne odbija
niko skrajnut nije
svi smo mi malter
opeka
u Našoj Katedrali Samoće
Govori Smohalla
možda novo platno
nova mustra
ali za istu luđačku košulju
osluhneš li pažljivo
zasiječeš li dovoljno duboko
u društveno tkivo
naići ćeš uvijek na prijezir
izljeven u gvozdena slova
sažet u jedan jedini red
radi i doprinosi
Bešika
nije slučajno
da sam našao kuću na Korzici
u kojoj je rođen Napoleon
zastao sam u jednoj od soba
privučen malom drvenom bešikom
u kojoj je on spavao i trzao se u snu
djevojka s kojom sam putovao
davno se od mene umorila
ali nije važno
ionako sam uvijek bio negdje drugdje
i bjesnila je mećava
šibala po francuskoj armiji
u povlačenja iz Moskve u zimu 1812. godine
vojnici su puzali na koljenima
bajonetima se ukopavali u svoje konje
tražeći spasa od studeni
životinjske lešine rastakale su se po snijegu
dok su se ljudi grčili unutra
i umirali mrznući se
između crijeva, krvi, mesa što se puši
ostao sam sam u sobi
pogledao još jednom u bešiku
jastučić i deka
uzvratiše mi pogledom
i uputiše osmijeh
pitom i mek
Oslobodilac
još uvijek mi nedostaje Robert F. Kennedy
mijenjao je iz temelja
i znao o čemu se radi
njegov govor dizao je naciju
posjedovao je onu vrstu dubine
koja dolazi samo iz unutarnjeg bola
čini se govorio je istinu
i s njim je umrla nada
crnci i siromašni bijelci ostavili su sve po strani
stajali mirno jedni uz druge pored pruge
kad je prolazio voz sa kovčegom
slike njegovog ugašenog pogleda
kada su mu podigli glavu
obišle su svijet
tome nije bilo ni mjesto
ni vrijeme
niko se nije pomislio ono zabranjeno
da smrt je došla kao oslobodilac
da je spašen
da je izbjegao povratak u Bijelu kuću
izbjegao postati poput drugih
čovjek prisiljen izdati samoga sebe
O autoru:
Brune K. Öijer, rođen 1951. godine u Linköpingu, debitovao je 1973. godine sa Sång för anarkismen, a prvi veliki uspjeh stiče trilogijom koju čine Medan giftet verkar 1990, Det förlorade ordet (1995) och Dimman av allt (2001). Slijede zbirke Svart som silver, 2008 i Och natten viskade Annabel Lee, 2014 koje su učvrstile njegov status jednog od najznačajnijih savremenih skandinavskih pjesnika.
Dobitnik je brojnih značajnih nagrada: De Nios Vinterpis 1995, Bellmanpriset 1999, Svreiges Radios Lyrikpriset 1999, De Nios Stora Priset 2002, Aniarapriset, 2012, Ferlinpriset, 2013 – “för att han med sin mörka musikalitet gett poesin en ny publik och en ny framtid”/ zato što je svojim tamnim muzikalitetom dao poeziji novu publiku i novu budućnost.
O prevoditeljki:
Hatidža Mujkanović rođena je 1973. godine u Zenici. Studirala je na Pedagoškoj akademiji u Zenici i Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek komparativna književnost/bibliotekarstvo. Radila je u školstvu i u Općoj biblioteci u Zenici dugi niz godina. Od 2014. godine živi u Švedskoj. Na Malmö Univerzitetu diplomira 2020. godine i stiče zvanje nastavnika matematike i prirodnih nauka. Prevodi sa švedskog savremene autore (Sonja Åkesson, Niklas Törnlund, Kristina Lugn, Bruno K Öijer, Ida Börjel, Marie Silkeberg).