Slikarstvo je za mene oblik pobune
„Osjećam u dubini duše da će Dado za kratko vrijeme dobiti istu ocjenu kao i Bekon i da će biti uzdignut na isti značajni nivo u umjetničkom svijetu“. Reklo bi se da se ove proročke riječi Dadovog njujorškog galeriste Aberbaha polako ostvaruju, jer mu je Pariz već nekoloko mjeseci poklonio osobitu pažnju. U muzeju moderne umjetnosti u Boburu, izložene su Dadove slike i crteži u sklopu „Donacije Kordije”, prvog Dadovog galeriste u Parizu; zatim tri pariske galerije su priredile retrospektivne izložbe ranijih djela koja posjeduju. To je najprije, poznata galerija „Boduen Lebon” (nedaleko od Bobura) koja pokazuje Dadove slike od 1955-61. godine. Galerija ima oko dvadesetak slika (među kojima „Ikarov pad”, „Adam i Eva”, „Katarina Velika”) i mnoge crteže. Galerija „Ande-Fransua Pati”, na drugoj strani Sene, u Bulevaru Sen Žermen, izlaže slike iz perioda 1958-1972.takozvane „velike radove“, među kojima se nalaze slike „Vegetalna policija“, „Kkuhinja majke Žerar“ i „Mogren“. Galerija „Izi Brašo“, nedaleko od predhodne u Latinskom kvartu, izlaže Dadove crteže i kolaže i kolorisane gravure iz 1978.godine, i, najzad, četvrta galerija „Bobur“ Dadova sadašnja galerija, izlaže najnovija Dadova djela: slike, crteže, skulpture i raznorazne kolaže crteža i sitnijih životinja kao što su leptiri, zmije, jelenci, bube i ptice. A u Muzeju „Bobur“ u „Donaciji Kordije“ izloženo je 47 crteža i sedam velikih slika iz perioda 1955-68. U toj kolekciji se nalaze čuvene slike „Velika farma“, „Škola“, „Arhitekta“ i „Biciklista“ i mnogi značajni crteži među kojima je dobar dio onih koje je Dado donio iz Crne Gore.
Sve ovo govori, s jedne strane, koliko je Dado značajan slikar a sa druge koliko je on još nepriznat i nepoznat, jer svako njegovo djelo, a pogotovu slike, zaslužuje da bude već odavno u muzeju. Kada II – SLIKANJE POEZIJE, Pobjeda, God. XLVI, br. 8869 (11.08.1990), str. 9 *(Oba intervjua su ista, razlikuju, se u opremi teksta i uvodu, razlike ćemo naglasiti)* čovjek obilazi Dadovu izložbu u Muzeju moderne umjetnosti onda se lijepo osjeća, jer zna da su te slike na pravom mjestu, ali kad ode u galeriju gdje su Dadove ogromne lijepe, jedinstvene slike, uhvati ga tjeskoba ili tuga: kako je to moguće da su te slike još tu?! Kako je to moguće da treba još vremena da se vidi ko je Dado?!
Negdje u razgovoru Dado mi je rekao da se slikar obično otkrije poslije njegove smrti. Da li će naše društvo dozvoliti to i sa našim slikarem Dadom koji je još tu, među nama, živ, a kao da nije, toliko se ne zanimamo za njega.
Da li je uopšte poznato da ne postoji monografija o Dadu? Nijedna. Časopis „Gradac“ mu je posvetio dvobroj 87-88.i tako ga učinio pristupačnim našoj publici, barem preko teksta. Sada se očekuje od drugih instanci da ga Jugoslaviji približi i preko slika. Po najnovijim vijestima, Narodni muzej i Televizija Beograd su zainteresovani da prirede izložbu. To bi bio i jedini način da se primi kod nas taj naš jugoslovenskoj publici praktično nepoznati velikan.
„Kakva je to ideja da slikar daje intervju? Slikarstvo je vrsta umjetnosti koja se vidi odmah, na licu mjesta, i tu nema priče. Jedan filmski reditelj, pisac ili hroničar mogu da pričaju o svom radu, a slikaru je govor na slici. Tu nema da se priča. Ne bih više mogao da pravim svoju umjetnost kad bih znao da je objasnim. Ti i sama znaš da se slikarev posao ne sastoji u govoru”, kaže Dado.
(Dada treba puno voljeti da bi se čovjek bavio njime, jer on sve čini da odbije ljude od sebe i mnogi se brzo obeshrabre, ali oni koje on prihvati zaista su privilegovani)
– Dado, u tvojoj umetnosti se pojavila jedna novina: po prvi put izlažeš skulpture. Kako je došlo do njene pojave?
To i sama znaš: izgorio mi je atelje i nijesam mogao mjesecima da slikam pod vedrim nebom i po kiši, pa sam počeo da pravim skulpture kojima to nije smetalo, jer su napravljene od raznih cijevi i predmeta koji su se pojavili poslije požara i kojima sam dodao životinjske lobanje. Da nije bilo požara ne bi ni njih bilo.
– Na jednom mjestu govoriš s velikim oduševljenjem o slici Sera koja se zove „Kupanje u Avinjonu”: „To bješe moja slika, moje remek djelo… Kad sam vidio svjetlo slike shvatio sam da u njoj ima života“. I zaključio si: „Jedino remek djelo i jeste svjetlo“. Da li je ta slika zaista odigrala neku ulogu u tvom slikarstvu i da li je učinila da se u tebi nešto novo začne?
Ta slika je odigrala ogromnu ulogu, odlučujuć u. – I sam si postao majstor svjetlosti, stvorio si svoju sopstvenu, dadovsku svjetlost. Foše kaže: „Svjetlost ispunjava platno, proždire prostor kod Dada”. Da li je to svjetlo teško uhvatiti? To je najteža stvar i ne može da se uradi ni na kakav vještački način. Mislim da je svjetlo organsko, to je kao temperatura koja se razvila toliko da je neophodna, na primjer, vegetaciji da raste i da cvjeta. Dnevno svjetlo je permanentno pozorište: promjenjivo, kratkotrajno, nestalno, trenutno. Može se reći da svjetlost cvjeta i vene, i cvjeta i vene, to je njen ritam. Svjetlost se upila u mene i izlila se na sliku. Ja sam jednostavno slikar svjetlosti. To je permanentna saradnja, saučesništvo iz davnina, život, jednom riječju. Slikarstvo je u stvari priča o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji.
– Sve što si rekao pokazuje koliko si pjesnik u svom domenu. Kako se ta likovna pjesma rađa i da li ju je teško prenijeti na platno?
U pravu si kad kažeš „rađa“, jer stvarno se slika rađa sama, u stvari slika rađa slikara, a ne slikar sliku. A poezija u slikarstvu je važnija od slikarstva. Ako umjetnost nije poezija, onda to nije umjetnost.
– Ti si u toku svog slikarskog rada neprestano evoluirao: da li osjećaš tu svoju unutrašnju evoluciju, to bujanje?
Pa upravo samo to i postoji. To i jeste jedino osjećanje koje tjera čovjeka da radi. To je jedini način za slikara da slika i da mu posao oživi, jer slika je interesantna i živa za njega dok na njoj radi, a poslije ona postane predmet.
– Kad završiš sliku i predaš je drugome, znači li to da si je odbacio?
Nijesam je samo odbacio, nego bacio, u stvari.
– Zašto? Da li je odbacuješ zato što nećeš da gledaš na prošlost? Što poričeš period te slike?
Ne samo da odbacujem tu prošlost nego neću o njoj ni da čujem. To je bilo i prošlo. I to je, u stvari, neuspjeh, kako ti ono reče. Da li je uopšte umjetnost to što ja radim, ja sebi to pitanje postavljam svaki dan. Da ti ja sad pričam o svojoj umjetnosti, to bi bilo kao kad bi sad neka uobražena filmska glumica počela da priča o svojoj rođenoj ljepoti.
– Svaki stvaralac je, reklo bi se, neko na koga se sručio dar odozgo. I njegova permanentna težnja je da sebe prevaziđe.
To je pokušaj prevazilaženja. I taj dio treba da bude sve veći. Što su veće teškoće, sve je veći napor koji treba uložiti, tako da je slikar gotovo pritisnut, prigušen energijom koja je pretvorena u biološki fenomen, a kako je to čista apstrakcija, cerebralan postupak, na kraju krajeva, pojavljuje se želja za slikanjem, puno se razmišlja, jer to, ipak, ne izlazi kao džakovi cimenta, to je vrlo komplikovano, ima puno kolebanja, zamki, treba puno strpljenja, ima toliko neriješenih tehničkih problema koje treba riješiti.
– Znači, tehnika još uvijek može da bude problem?
Tehnika je ogroman problem, nevjerovatan. Tehnika nikad nije savladana u slikarstvu. Kad pravim neku sliku nemam nikakvu tehniku, imam vještinu, ako hoćeš, koja mi dozvoljava da napravim jednu sliku, ali da bi ta slika izgledala prava treba puno vremena.
– Koliko je važna forma?
Forma je vrlo važna. A, vidiš, možda i nije toliko važna, kad pomislim da jedan čovjek može da pretenduje da je napravio stvarno važnu formu. Možda je samo sam čin slikanja važan. Čovjek, vjerovatno, prije slikanja ima neku predstavu što hoće, ali to zna tek kad naslika.
– Je li svakom slikaru cilj savršenstvo?
Ono što ja radim nema veze sa perfekcijom, ni šta to predstavlja, a kako se radi to je čak totalno nesavršeno. Tu su tri stvari: postupak, poruka i forma. Forma je čudovišna, poruka pesimistička, a slikarstvo je osrednje. Možda ti mene miješaš sa umjetnikom u klasičnom smislu, što ja nijesam. Ne tražim ja ono savršenstvo kako su nekad slikali Bogorodicu koja drži dijete ili buket cvijeća. Slikarstvo je za mene oblik pobune. Koje ti slike voliš?
– Prošlo je više od decenije kako se intenzivno zanimam za tvoje slikarstvo. I vjerovatno pod tvojim uticajem počela sam da se interesujem za one slikare koje ti voliš a među njima su Direr, Grinevald, Boš, Brojgel, Vic, Fuke, Montenje. Zanimam se za tebe upravo zato što nijesi kao drugi: tvoje savršenstvo se nalazi u tvojoj neograničenoj imaginaciji koja još nije našla premca, a što ti sebe sam kritikuješ to je tvoje pravo, samo nijesi u pravu.
Hoćeš reći da je košmar savršenstvo?
– Ne, nego je to tvoja mašta, koja napravi na jednoj slici stotinu glava i svaka je apsolutno različita. To ne možeš poreći. Zar to nije savršenstvo?
To što si sad rekla jeste meni kompliment koji mi čini zadovoljstvo, koji me raduje.
– Nije to kompliment nego čista konstatacija. Ta tvoja mašta je naobuhvatna i sasvim se slažem sa Fransua Šoe kad kaže: „Dadove slike se mogu beskrajno opisivati. Poželjeli bismo da jedan od majstora novoga romana pokuša da pronikne riječju u neko njegovo platno dok ga ne iscrpi: da napiše hiljadu strana o „Poljacima” (1960)…” (To je ta slika sa mnogo glava).
Ja jednostavno odbijam da pravim istu stvar, to me nervira. Ali mome radu prebacuju neujednačenost, tu moju neobičnu stranu, bizarnu… Ima ljudi koji vole tu moju različitost, a drugi se bune. Ako pogledam slikare koji su popularni to su oni koji rade uvijek isto, to je najsigurnije, tako su obezbijeđeni.
– Nećeš, valjda, reći da je bolja njihova stagnacija od tvoje evolucije? Tvoja izuzetnost je, između ostalog, i u tom permanentnom traženju novog, u mijenjanju, drugim riječima, u ponovnom rađanju.
Zato sam i mijenjao trgovce, jer se moje slikarstvo mijenjalo. Čim bi ta promjena počela, trgovac bi nestajao ili sam ja odlazio. Zato što nije bilo više dijaloga. Jer se on bio navikao na jedan tip slikarstva i kad se to promijeni, gotovo je za njega.
– Pa to mijenjanje i jeste dokaz veličine umjetnika.
Fala bogu, to me jedino i interesuje.
– Pa ipak to ponovno rađanje, traženje, nije li rizik za umjetnika? Jer on ne zna hoće li naći to novo, što je za njega, za tebe, pitanje života ili smrti. Evo šta kaže Rinaldi, francuski književni kritičar: „Svaki stvaralac suočen sa svojim djelom izlaže se riziku smrti koliko i toreador koga dodiruju rogovi bika”.
Sasvim je tako. Naravno, treba prevagnuti u jednu drugu logiku, koja u stvari, to i nije, jer stvaranje nema ništa logično, jer je toliko složeno, neodređeno, nejasno, to je tle koje nam izmiče ispod nogu, i zbog toga u stvaranju ima nečeg užasnog, nimalo zabavnog ni umirujućeg. I ta karakteristika, da je umjetnost nešto zastrašujuće, čini da se može reći da je svaki stvaralački napor samo ružan san. Nije to samo tortura, nego još gore. Velike su teškoće da se nešto novo stvori. I to je ta druga logika.
– Znači treba neprestano odbacivati ono što se već postiglo da bi se išlo dalje? Treba negirati?
Da, to je permanentna negacija, odricanje. Možda je to neka vrsta mazohizma koja nam omogućava da napredujemo. Zato je toliko nevažno da li ću imati novca, da li će mi se pojaviti fotografija u novinama. To je toliko sekundarno pri upoređenju sa zadovoljstvom koje mi nešto znači kao, na primjer, što je bio trenutak kad sam došao na izložbu „Kordijeove donacije“ u Muzej Bobur i kad sam vidio da se ova slika „Velika farma“ koju mi pokazuješ, još dobro drži i da dobro stara. Naravno to je zadovoljstvo brzo splasnulo, jer slika nije bila okačena kako bi trebalo. Eto, ponekad ima tih kratkih trenutaka satisfakcije u životu.
– Znači kontradikcija je stalna. Kako nju uspijevaš da naslikaš?
I sam se pitam. Ne znam.
– Gledam dok slikaš, to je nešto magično: uzmeš boju, staviš jedan sloj, pa drugi i slika, lik, se odjednom promijeni.
To je to neprekidno balansiranje, prelazak iz jednog oblika u drugi. To je vrsta davljenja.
– Znači, to je negativno osjećanje? Neprijatno.
Svakako, gest je negativan, više destruktivan, nego konstruktivan. Više je nepovjeriljiv nego pouzadan. Gest je ubitačan, jer treba da dá’ smrt, a ne život.
– Zašto ubitačan?
Jer je to jedini način da se postigne napetost. To je nešto suprotno satisfakciji. Gest nije pozitivan kao što je to bilo nekada sa „dobrim namjerama”. Ono što me najviše interesuje u umjetnosti to je taj duel sa samim sobom. U stvari, sam čin rada je zanimljiv, a ne njegov cilj.
– Znači da je tvoja reakcija osveta prema sopstvenoj kontradikciji?
To je upravo tako.
– Ako se sve najbolje dá platnu, šta ostaje za život?
Da li i jedan umjetnik uopšte, može da živi, to hoćeš da pitaš? Slikanje nije bježanje od stvarnosti, to je naprotiv, vrlo zgusnuta stvarnost, potreban materijal da bi se napravila umjetnost.
– Hoću da kažem da je tvoja izolovanost, samoća, u stvari, egoizam.
To i jeste viši stepen egoizma. To i jeste razlog zbog kojeg ne zadržavam stvari, ne želim više da ih vidim. Recimo pravu riječ, stid me je od mog rada, obuzima me neprijatno osjećanje.
– Od čega?!.
Pa od toga što vidim svoja osjećanja zaleđena na platnu. I to izaziva tu neprijatnost.
– Ti si u stvari permanentni buntovnik: nikome ne pripadaš, ostao si uvijek po strani od svih pravaca, uvijek si se stavio u pitanje, svojim radom daješ lekciju onima koji se sami sebi sviđaju. Svoj si put našao?
Svoj put tražim i istina je sve to što kažeš. Samo nijesam ja jedini koji izvodi svoje kaprice.
– Pa navedi nekoga, izuzev Bejkona, koji se pobunio još odavno, u svoje vrijeme.
Ne vidim nikoga. Prije mi se čini da ljudi rade ono što najbolje ide. Zbog materijalnih briga.
– Jesu li i drugi Crnogorci mazohisti kao ti?
Jesu i imaju zbog čega. Zemlja je pasivna, surova, izolovanost je velika, neka vrsta poluostrvske izolovanosti. Kontakt sa spoljnim svijetom je mali, ljudi se osjećaju kao u kavezu.
– Ipak sam reljef, planinski, koji daje utisak da su nebo i zvijezde bliže, pa ta samoća čini da ljudi više razmišljaju, postavljaju pitanja, kao što je to Njegoš radio, Danilo Kiš, Lalić, ti?
U svakom pogledu se slažem. To je mističan stav i postupak. Moje jedino bogatstvo i jeste što sam rođen na toj zemlji, nešto sam kasnije stekao. Kad sam se rodio rodio sam se među ovcama, živinom, među ljude toga kraja. Nije to raj budvanskih terasa. Ja mislim na crnogorska sela gdje ljidi žive vjekovima i imaju težak život. Mogu tek da prežive. Bezvodnost, ponekad i suša, ljudi se lišavaju mnogo čega. Znao sam sela prije rata u čijim se kućama nalazilo ognjište nasred kuće na zemlji: narod je nosio grubu odjeću. Bilo je gladi, ratova. Sjećam se kako su ljudi provalili dućan da bi uzeli brašno i kako je jedan čovjek bio sav bijel od brašna. To se i sad može dogoditi. Kako je život suviše skup, da čovjek uđe na silu i da nastane otimačina. Na raznim turističkim prospektima se vidi raj na zemlji, a kad odeš tamo, ljudi su i gladni i bolesni. Ovo se odnosi i na tropske krajeve.
– Pogledaj ovu fotografiju koja predstavlja tvoju sliku „Velika farma“ koja se nalazi u Boburu: na njoj ima neograničeno mnogo figura od kojih bi svaka za sebe mogla da predstavlja jednu sliku. Ja danas ne znam slikara koji je u stanju da smisli nešto tako. Pogledaj!…
Rado. Ova slika je kao nacrtana, „kao slika”, a ne kao prava slikarska platna, jer nema svjetlosti. Prema onome što sad slikam ne bih mogao da napravim nešto tako.
– Zanima me upravo ta činjenica: kako je došlo do toga da je na prvim slikama bilo mnogo figura, a sada je to obično samo jedna?
To vjerovatno odgovara vitalnosti, fizičkoj vitalnosti, više nego tehničkoj. Ne možeš sada sa 56 godina da stvoriš sliku sa pet stotina figura.
– Ako se smanjio broj figura, to je svakako za račun nekog poboljšanja na drugom planu?
Apsolutno. Kvalitet slike, materija slikarstva je superiornija. Te prve slike pravio sam mjesec-dva, a sad ove slikam i po šest-sedam mjeseci, iako je manje figura više se radi, dobija se u ekspresiji, preciznosti: ekspresivnost je mnogo veća nego u slikama đe su nagomilane stvari. Te prve slike su rađene navrat nanos, a ove sadašnje slike imaju slikarsku materiju koja je mnogo življa i sadržajnija.
– Na promociji knjige o tebi koju ti je posvetio „Gradac”, i njegov glavni urednik Branko Kukić, a koja je odžana u decembru u našem Kulturnoinformativnom centru dok je još Vuka Ogrizović bila direktor, Alen Boske je rekao između ostalog o tebi: „Pri kraju pedesetih i na početku šezdesetih godina otkrili smo jednog crtača i slikara koji se bavio ljudskim tijelom, njegovom tjelesnom i fizičkom konstitucijom i odjednom smo vidjeli, postali svjesni, da je taj način opisivanja čovjeka bio nov. To je predstavljanje čovjeka 20.vijeka, viđenog i spolja i iznutra“.
Mene posebno fascinira nevjerovatna, neizračunljiva složenost ljudskog tijela. Teško je napraviti figuru i spolja i iznutra, a da ona ne liči ni na Pikasa ni na drugog. Ipak, slikarstvo je najvidljivije kad je figurativno zato što se čovjek na neki način tada gleda u njemu kao u ogledalu. Zato moje slikarstvo i deranžira. A figurativno slikarstvo se napušta zbog tegobe.
– (Čitalac će sam zaključiti koliko je Dado i majstor riječi. Poželimo našem slikaru da ova godina bude do kraja njegova i da najzad njegova djela stignu u njegovu domovinu da bi ih konačno vidjeli i njegovi sugrađani.)
Slikanje poezije
Uvod je isti kao u prethodnom samo malo iskombinovan.
Napomena koje nema u gornjem je: Razgovor koji slijedi pravljen je pri kraju retrospektivnih izložbi, u aprilu ove godine. Vođen je na Place d’Italie, u kafani Renoir, kod Dadovih prijatelja.
Prva četiri pitanja i odgovori su isti bez podnaslova,
Slijede redakcijski podnaslovi:
I -BIOLOŠKI FENOMEN
Narednih pet odgovora kao gore.
II podnaslov: OBLIK POBUNE
Sedam narednih odgovora kao gore.
III Podnaslov: DRUGA LOGIKA
Sedam odgovora kao gore, nema ovih odgovora poslije odgovora … Naravno…:
– Znači treba neprestano odbacivati ono što se već postiglo da bi se išlo dalje? Treba negirati?
Da, to je permanentna negacija, odricanje. Možda je to neka vrsta mazohizma koja nam omogućava da napredujemo. Zato je toliko nevažno da li ću imati novca, da li će mi se pojaviti fotografija u novinama. To je toliko sekundarno pri upoređenju sa zadovoljstvom koje mi nešto znači kao, na primjer, što je bio trenutak kad sam došao na izložbu „Kordijeove donacije“ u Muzej Bobur i kad sam vidio da se ova slika „Velika farma“ koju mi pokazuješ, još dobro drži i da dobro stara. Naravno to je zadovoljstvo brzo splasnulo, jer slika nije bila okačena kako bi trebalo. Eto, ponekad ima tih kratkih trenutaka satisfakcije u životu.
– Znači kontradikcija je stalna. Kako nju uspijevaš da naslikaš? I sam se pitam.
Ne znam.
(Znači ovaj intervju u Pobjedi je kraći za ove odgovore.)
IV posljednji podnaslov:
ČOVJEK U OGLEDALU
Počinje pitanjem: jesi li i drugi Crnogorci mazohisti kao ti? I do kraja je isto kao u gornjem intervjuu.
S tim što je Pobjeda izdvojila odgovor na pitanje Sam reljef, planinski… u antrefileu sa podnaslovom: Raj, otimačina i glad
