“Najprije ću govoriti o onome koga smatram najvećim, o Dadu. Kod njega ćete naći smak svijeta, smrt, više oblika smrti, raspadanje… I sve se nalazi u vrlo zelenoj ili vrlo plavoj atmosferi, te tragedije, tog proždiranja – sve postaje lijepo…To više nije tragedija već nešto drugo, to je transformacija svijeta i mi zaboravljamo da su tu skeleti, miševi, mršava djeca, embrioni; to nam više nije važno, mi se nalazimo u zori svijeta, u zori jednog drugog svijeta.” – Alen Boske

Poznato je koliko si vezan za Crnu Goru. To se vidi iz tvojih slika. Iako o tome nijesi davao velikih izjava, jasno je da si srcem, duhom i dušom tamo, da si svu svoju umjetnost koju stvaraš ovdje baš otuda ponio. Bi li htio sad da kažeš nešto o toj tvojoj vezanosti s rodnim Cetinjem i Crnom Gorom a posebno sad, poslije zemljotresa? Kako si ga, u stvari, ti doživio?

Kako mogu da pričam o zemljotresu kad nijesam bio tamo? Neprijatno mi je da dajem izjave koje bi ličile na saučešće. Nema smisla da se kuka…Ma, što ja tu pričam!

Pogodila si u živac. O čemu bih drugom sad mislio, što bih drugo preživljavao nego tu našu veliku nevolju? Pa i to što si pomenula: moje slikarstvo i zemljotres. Ja, zbilja, nikad nijesam dijelio moje slikarstvo od Crne Gore ili od nekog potencijalnog zemljotresa u ljudima uopšte.

Prvi refleks o tim zemljotresima – na žalost, zemlja se trese ne samo u Crnoj Gori nego i u cijelom svijetu – prvi reflex je osjećanje nepravde, neke prirodne nepravde. A tek kad ti rođena zemlja doživi tragediju tih dimenzija i te prirode! Pa, to sam doživio tako žestoko da nema riječi da se iskaže. Ne može da se opiše ni ta veza između rođene zemlje i slikarstva i, uopšte, ljudskih muka. Ima, zapravo neka duboka veza između tog zemljotresa i onoga kako ja osjećam fenomen života i smtri uopšte. Ja, u stvari, kao da hoću i dalje da vjerujem da mi se to nije dogodilo. Isto kao što djeca ne vjeruju da im je majka umrla.

Kad mi postavljaju pitanja o mom poslu, ja stalno govorim o nekom svom, ličnom zemljotresu. Nijesam sam, bogu hvala, koji osjeća nevolje života uopšte, i kad se tu govorilo o zemljotresu, imao sam stalno utisak da se o meni govori, kao da Crna Gora nije postojala, nego kao da se meni lično nešto dogodilo, kao da sam ja nekog udario ili pregazio kolima. Imao sam utisak kao da se o meni govori, kao da sam bio go.

Zimus su me pitali, a bio sam nešto umoran, o Crnoj Gori. Pa, da meni nema Crne Gore, ne bih ni ja mogao da postojim. A, opet, na neki način ja sam rijetko u Crnoj Gori, pa može ispasti kao da se prenemažem. Da je sreće, ja iz te Crne Gore ne bih nikad ni otišao, da sam mogao tamo da slikam, da je tamo onda bilo nekih većih mogućnosti. Ja nikad nijesam mogao da prebolim Crnu Goru. U Crnoj Gori postoji taj geološki fenomen, nije to sad bio samo jedini zemljotres, Crna Gora se trese otkako postoji. Kad sam bio dijete bilo je zemljotresa, ja ih se sjećam, ne ovakvih, naravno. Jer, kad se ide u Crnu Goru, poslije putovanja preko Alpa, pa na primjer, vidi se da su tu bili šiljati vrhovi pa je sve to zemlja stresla. Ja sam se peo na Orjen sa Đorđem Matovićem i još dva-tri druga. Krenemo ujutru pješke iz Herceg Novog pa na vrh Orijena! I, interesantno, ja sam još onda vidio kako je pola planine panulo. A kad je to panulo? Prije million godina, prije hiljadu godina, ko to zna. Vidi se samo da je treslo. Lovćenu fali pola vrha. I kad se ide preko Prokletija ima se isti utisak. I narod u Crnoj Gori, kad kune kaže: „U zemlju se propanuo!“ , „Kuća ti se iskopala!“. Ima tu neko vjekovno obilježje, davno doživljeno.

* (Dado je nekoliko neđelja kasnije bio u Crnoj Gori, na Cetinju, i u cijelom nastradalom području).

Bili li htio reći, Dado, još nešto o sebi?

Ne volim da govorim o sebi. Ja se brinem o mojoj djeci, o mojim slikama, brinem se sad i o Crnoj Gori. Ja mislim kad čovjek priča o sebi, samo priča neke priče. Čovjek može da priča o sebi kad umire, onda može nešto da kaže, neki moralni testament da udari.

Bi li nešto rekao o uticaju ljudi na tebe, o profesorima?

U Herceg Novom sam imao odlične profesore. Ali, oni su bili više pošteni i jednostavni ljudi nego geniji. Ali, bili su odlični ljudi. Imali oni danas moj ukus ili ne, taj se problem sad ne postavlja. U momentu kad sam ja živio sa tim profesorima nije bilo slika. Slikarstvo su bile tri-četiri knjige u školskoj biblioteci. Ali oni su za mene važni kao ljudi. Stalno su težili da nam daju najbolje od sebe. Pokojni Veliša Leković je toliko govorio o životu, o nekom entuzijazmu. Ti ljudi su na mene ostavili veliki uticaj. Više ljudski nego umjetnički. Ja im puno dugujem. Oni su mi pomogli da i ja dođem na neke ideje, da reagujem. To je bilo začinjenje.

Oni su usmjerili tvoje velike prirodne predispozicije?

Da. To je tačno. Ali, to ipak nije dovoljno. I dan danas dok ne završim neku sliku koja mi se dopada, ja sam, u stvari, tršen čovjek. A kad vidim da se slika „drži“ šest mjeseci, godinu dana, i kad je ponovo vidim a ona se još drži onako junački, pet minuta se dobro osjećam, pa opet Jovo nanovo.

Nema smisla da govorim o sebi kad nijesam mrdnuo da pomognem Crnoj Gori. Ja sam uvijek, kad mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru. To je jedini moment, stvarno, koji me uzbudi. I, kad vidim neke ljudske kvalitete, kad ih osjetim povodom Crne Gore, to me usreći.

Nijesmo govorili o djetinjstvu.

Djetinjstvo je za slikara kao neki pasaž u paklu. To je pakleni izvor. U djetinjstvu se sve osjeća. Ipak je bio tamo neki rat kad su izvjesni ljudi bili djeca. I veliko, univerzalno prokletstvo je u tome što taj rat stalno traje. Nikad se nije završio, svakog momenta ljudi umiru. U tome je ljudska tragedija…Djetinjstvo je stvarni izvor i na neki način prefiguracija, prefiguracija života uopšte. Ipak, postoji neki smisao zbog kojeg su se neke stvari u životu dogodile. Djetinjstvo je stvarno jedan drugi “moment” koji čovjek treba da sačuva kao neko poštenje, treba da se sačuva kao neka snaga… Nema nesrećnog djetinjstva, ni srećnog života. Srećan život, to je laž. To ne postoji. Srećni život – to je način da se čovjek zavara, a bruka je da se kaže da je čovjek nesrećan, bruka iz nekih najprostijih moralnih obzira. Djetinjstvo, to je interesantno kao tema. Da li čovjek, u stvari, ikad izlazi iz djetinjstva?

Pošto se pitaš da li čovjek izlazi iz svog djetinjstva; pitam te da li si ti izašao iz tvoje Crne Gore?

Ja se ponosim time da nijesam nikad izašao duhom, osjećajem. A u stvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesrećan.

Ti si izašao možda samo fizički?

Fizički sigurno, ali kad je bio zemljotres, onda se ispostavilo da nijesam. Onda sam osjetio da sam pupčanom vrpcom, upravo fizički još vezan za Crnu Goru. To se ne može objasniti.

Tvoja umjetnost koja je istovremeno umjetnost prošlosti, sadašnjosti a naročito budućnosti, ima za temu, uopšte uzevši, ono što bi običan čovjek nazvao košmarom. Kad je riječ o djetinjstvu, bi li mogao da govoriš o posljedicama djetinjstva (kao izvora) na tvoje slikarstvo?

Ja mogu da govorim o tome, ali mislim da bi na tvoje pitanje bolje odgovorio mojim slikama i crtežima, nego što bih to mogao da objasnim riječima. No, ja moram da odgovorim na to pitanje, a djelimično sam i odgovorio maloprije, kad sam rekao da se meni nikad nije izlazilo iz Crne Gore. Ipak, imam utisak da sam stalno ostao u Crnoj Gori i mogu reći da te slike, ako mi pođu za rukom, da je to u zdravlje Crne Gore, na neki način, a ne u moje zdravlje. Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili iz ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore.

Željela sam da mi kažeš zašto je tvoje slikarstvo košmarno?

Ne mogu da ti odgovorim na to pitanje. Ti to treba da napišeš, da izmisliš. To nije moj posao. Ne mogu ja sad sam sebe da operišem. To je tvoj posao. Kad treba da govorim o slikama to je kao neki jezik koji ja ne znam. Ima slikara što pišu, koji su talentovani i znaju da fino napišu članak, a mene je strah od toga, nijesam siguran da su oni dobri slikari. Ja sam pomiješao moje slikarstvo sa životom. Više sad radim nego što sam ranije radio. Trebalo bi sad da počinem, ali ne mogu, ne mogu da se zaustavim.

Tvoj stav prema životu?

Ono što ja osjećam i mislim o životu, to se vidi u mojim slikama, i te kako se vidi: dovoljno pesimistički, dovoljno destruktivno. To su neke male Prokletije koje ja valjam.

ISKREN PREMA SEBI I DRUGIMA

Pokretač tvojih slika? Da li je neki izuzetan događaj učinio da ti stvaraš sliku?

To zapravo i stvara moje slike. Ti detonatori su stalno više-manje skriveni dok ja radim. Dok ja radim vrijeme prolazi i dešavaju se stvari, jednostavne, grozne, svemoguće se stvari dešavaju u tom momentu dok ja radim. To je kao neko kucanje srca ili pak krvi, što je sve vezano sa svim stvarima koje se dešavaju. To nije stav neke izolovanosti ili vještačke samoće. Ja sam protiv mene, uprkos mene, umiješan u neku priču koja je u stvari realna. Najinteresantnija i najuzbudljivija stvar u životu i najveća poezija je, u stvari život. Zato ne mogu sad da kažem koji je element života precizno i direktno vezan sa ovim mojim poslom.

Kad kažeš da te slike izlaze iz relnosti, da li se može reći da i one predstavljaju realnost? Jer kad ih čovjek pogleda mora se prepasti i upitati: je li moguće da je ralnost zaista takva?

Da, one su dio realnosti, one postoje fizički i ako ih neko vidi, konstatuje to. Ja ne pričam neku priču, ja sam kao neki dio, element, realnosti. One su odraz izvjesne realnosti. A realnost je i slikarstvo, i naš život privatni, i zvanični, i sve što se dešava. Čak su i mediokriteti realnost. Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt, u stvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život. A smrt i život su sigirno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to.

Smisao stvari je uopšte dinamiziran sa ta dva elementa koja nose ta imena. Bog zna da li to na neki način i postoji na kraju krajeva, to je toliko ogroman i nevjerovatan fenomen da ljudi o tome teško mogu da govore riječima, možda jedino u poeziji, već kroz umjetnost, slike. To je, u stvari, komentar. Moje slike su komentar tog neizrecivog ili poezija toga i toga. To je neki pokušaj ne da se objasni, nego da se izrazi to osjećanje, koje ja riječima nijesam u stanju da opišem.

Možda si u pravu kad kažeš da je to otpor smrti, vjerovatno je to, ja o tome nikad nijesam mislio. Svi su ljudi svjesni da će jednog dana da umru. Ali niko ne misli na smrt. Moje figure su u mukama: to je, vjerovatno, osjećanje koje ja imam o životu, kao što si rekla maloprije. Ja mislim da sam pesimista. Ima lijepog u životu, bilo bi glupo da ne priznajem stvarnost, ali kad se od lijepe stvari pravi kult, kao neka religija, to je pomalo odvratno. Jer kad se čovjek probudi onda nije sve tako. To je zabluda. Zato, ja imam alergiju na svemoguće teorije o ljepoti, koje cukar dodaju u cukar. To me nervira i možda ja zbog toga još više navaljujem na taj dramatičan akcenat. Ja sam iskren prema sebi, a time i prema drugima.

Kad čovjek gleda tvoje slike ima utisak da ih gleda kroz jednu finu, vrlo nježnu zavjesu. Da li bi htio reći nešto o toj svjetlosti?

Da, to je izvor svjetlosti. Ta je svjetlost pala na moje slike kao prašina. Jer, ja radim po cio dan na dnevnoj svjetlosti (ne na električnoj), i to je važan njihov element kao kad vazduh uđe u kuću čim se otvore prozori. Ta svjetlost uđe. To nije ništa novo. Impresionisti su krajem prošlog vijeka slikali napolju i zato su njihove slike pune svjetlosti kao krvi. I onaj Englez koji je davno pravio slike, Tarner, on je napolju slikao. Veoma je važno da li čovjek slika napolju, u velikoj svjetlosti ili u mraku.

Da li je Tarner uticao na tebe? Zašto si baš pomenuo Tarnera?

Ne. Ja sam se pošto sam pogledao desno i lijevo, Tarnera i druge, sjetio nekih mojih slika u kojima ima svjetlosti. Slikarstvo je, u stvari, jedna priča o svjetlosti, komentar o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je isto važna kao riječ u poeziji. A boja? Nju vidimo zbog svjetlosti. Svjetlost je uvijek u boji. Ako nema svjetlosti nema ni boje. Isto kao kad ne bi bilo života, ne bi bilo ni smrti. U prirodi boja je mnogo diskretnija. Ljudi su upotrijebili boju kao što su upotrijebili kamen za kuću, kao izraz, kao jedan rječnik. Komplementarne boje, i uopšte boje postale su neki tehnički smisao, više nego umjetnički.

NEMA NAČINA KAKO SE PRAVI DOBRA SLIKA

Kompozicija uopšte?

Slika treba da ima i forme i sve. Da ima autonomni život, da se “drži”, da se vidi da je dobro stala. Ne može slika da bude danas dobra, pa sjutra nije dobra. To ne postoji. Jedini način je, bar što se mene tiče, da dugo radim sliku. Jutros sam radio jednu sliku koju sam počeo prije šest godina. Iz čiste neke radoznalosti, i – odlično ide. Ne da je popravim, nego da je obogatim. Ne zna se kad čovjek treba da prestane da slika jednu sliku, jer se lako prevariti. Kad bi to moglo da se zna…! Jednog dana mi je rekao jedan slikar: “Uh, što je fino kad čovjek radi čitav dan, a uveče izađe iz ateljea i kaže sebi – baš sam danas dobro radio!” Ja sam ga začuđeno gledao. Ja nikad nijesam imao taj osjećaj, a ako sam ga nekad i imao, sjutra dan sam se grdno prevario.

To je utisak svih onih koji teže savršenstvu?

Ja nikad nijesam zadovoljan. Da sam zadovoljan ja bih se šetao po Parizu. Ja sam mnogo angažovan u slikarstvu. Meni je to moje slikarstvo, da oprostiš, važnije od mog života.

Da li bi htio da mi pričaš o toj želji da izraziš sebe, ono svoje unutrašnje u slici?

Ti si to osjetila kad si viđela zimus onu sliku o kojoj si prije govorila. Umjesto da ti odgovorim, e, sad objasni tu sliku. Tvoja slika o kojoj je riječ priča jedan život.

Ona ima etape, ona priča o lijepom, koje je za mene vrlo važno, ona priča i o onom što nazivamo strašnim a što je opet dio života, o raspadanju, o rađanju, mislim na bol koji ono pričinjava, o životu i življenju. Ima tamo u jednom kraju neki dvorac, pa neka lijepa lica, a u drugom kraju je nešto ružno, ono što mi tako nazivamo.

Tebe mnogo deranžira ta strana odvratnog, strašnog i groznog kod mene! Ti si rekla da je za tebe vrlo važno lijepo. Nije važno lijepo. Zato što će ljudi da se snađu na bilo koji način da se to lijepo održi u životu. Radi se o velikoj i važnoj stvari. Ti mi postavljaš pitanje na koje ja ne mogu da odgovorim. U stvari, mogao bih da kažem sad i da ne panem mrtav, da meni i odgovara ružnoća na neki način, jer to je neki put ka univerzalnoj istini, ali put nekoj slobodi. Ipak, ružnoća postoji do te mjere da ona više nije ružnoća. Toliko smo navikli na nju. Što je ružno? Ružnoća je mediokritet.

Da li je na tebe uticao neki pisac?

Gogolj. Ne da je uticao nego sam mu kopile. Ja sam kopile Gogoljevo. Ja puno volim Gogolja, Puškina iz „Mrtvih duša“.

Osjećanje sreće?

Nije ni to neko rješenje. Kad razmišljaš o stvarima na taj način, dozvoli da se izbjegne ono glavno. Sreća to je detalj, to nije smisao. To je pogrešni smisao. Ima ljudi u slikarstvu koji su bili srećni pa su napravili dobre slike, a bili nesrećni pa opet napravili dobre slike. Da li tu ima nekog pravila?

Mize kaže: „Najljepše pjesme je stvorio najveći bol“.

I ja imam taj utisak.

Da li si napravio neku sliku kao posljedicu izuzetnog događaja koji te pogodio?

Nemam pravo da govorim o tome. Za mene je čitavi život neka katastrofa. To može da pređe u kultivisanje neke opasnosti, nezgode, da pređe u sujevjerje.

Kako počinje jedna slika?

Zavisi od momenta. Od kad sam hotimično iskomplikovao slikarstvo ja sam nesposoban da zamislim jednu sliku. Ja moram da je napravim. Ne mogu ništa da zamislim. I ako zamislim kako da preradim sliku, ne da je popravim nego da je poboljšam, to je najteža situacija. Slika može da se omlitavi. Ja joj prilazim i s namjerom da napravim najbolju sliku što je ikad naslikana. A postoji opasnost da napravim najgoru sliku. Jer, ja još nijesam našao način kako da se napravi dobra slika. Ja ne znam taj način. Ja učim taj način svaki dan. Tako može da odgovori svaki. Ko odgovori drugačije to je budala. Ili hvalisavac. Samo, ja mislim da kad čovjek napravi odličnu sliku, da on toga nije ni svjestan

Postoji mišljenje da čovjek stvara bolje u jednom određenom mjestu. Da li je to tvoj slučaj?

To je tačno. Ja ne mogu niđe drugo da slikam nego u Eruvalu. Mogu da crtam ovdje u Parizu, ali slikam tamo. Postoji jedna granica tih teških tegoba, i kad se ona pređe nauči se taj prostor napamet, osjeća se i tada se dobro radi. Samo to je, dugo. Ja ne mogu da odem nigdje na drugo mjesto pa da slikam. Slikarstvo je vezano zbog svjetlosti i boja za jedan kraj.

SVIJET KOJI VADIM IZ SEBE

Je li Eruval uticao na tvoje slikarstvo?

Ne da nije uticao, nego sam ja ovo moje slikarstvo tu i napravio. Unio sam svjetlost, materiju, ritam slike.

Da li ti je po nečemu blizak nadrealizam?

Ja nijesam nadrealista, to je predratni pokret a ja sam išao za vrijeme rata u prvi osnovne. Ja nijesam mogao da udjem u nadrealiste. Nadrealizam je pokret koji više ne postoji kao takav u svijetu. Kao oni postimresionisti koji ne valjaju ništa, i post sirealisti ne valjaju ništa. Ja sam pokušao da izbjegnem svako pripadanje. Po nekim slikama može da se vidi uticaj nadrealizma i ja te slike mrzim. Te se slike ne viđaju često.

Bi li rekao nešto o današnjim pravcima? I slikarima?

Ja to slabo pratim. Mnogo sam zauzet svojim slikama da bih imao vremena da im laskam ili da ih objašnjavam. Mene to ne interesuje.

Šta misliš kakve bi šanse, kad bi se vratio, imao figuralizam?

Nikakve. On ne može da se vrati. Njegovo mjesto je zauzela fotografija. Ali, slikarstvo je najuzbudljivije ipak onda kad je fugurativno, zato se čovjek na neki način tada gleda u njemu kao u ogledalu. A zašto se takvo slikarstvo zapušta? Zbog tegobe. Teško je napraviti figure i spolja i iznutra. Teško je napraviti a da ne liči ni na Pikasa ni na ovoga ni na onoga. Nije to baš lako. Samo, ja smatram da je mnogo veće dobro učinjela avangarda početkom vijeka od Rusije do Pariza i Berlina, nego li portreti iz 19. vijeka koji su, u stvari, bili fotografije. Jer tada nije bilo fotografije.

Tvoje osjećanje pred platnom? Bol, uzbuđenje, misao?

Ja nijesam mislio na te stvari, ali ti si to dobro definisala i mislim da osjećam sve to zajedno.

Slikarstvo je umjetnost prostora. Šta je za tebe prostor i kako ga ti rješavaš?

To je pravo pitanje ali i najteže da se riješi. To daje fizionomiju slici. Kako moje rođene slike nemaju neki precizni siže, nemaju neku temu, prostor im udara pečat a to je najteže. To je najvažniji elemenat, prostor u slici. On je skrojen preko boja, formi i svjetlosti. To je prostor a ne neka perspektiva koja se poziva na renesansu. To je vještački način da se perspektiva sugeriše. Prostor treba da se osjeća kao neka senzualna stvar, da se osjeća kao neka toplota. To je prostor, a ne da postaviš nešto daleko a nešto blizu.

Da li postoje linije, crte, boje koje voliš?

To se vidi. U mojim slikama su neke plave, blijede boje, to su jedva-boje.

Jesu li kod tebe boje simboli?

Naravno, boje su simboli par excellence, ali pošto ja ne upotrebljavam puno boja u slikama, to ja nijesam pozvan da prevedem njihove simbole. U mojim slikama ima malo boja. Ja nijesam kolorista.

Te hladne, ledene boje što se često viđaju na mojim slikama čine da slike nijesu teške. Jer, kad ima mnogo boja, slika oteža i kao da hoće da pane. Slika treba da lebdi, ona treba da živi. Boje su i spas i propast. U tome je problem. Meni je najbolje kad imam vrlo malo boja, da bude jasno. Ne volim tople, vrele boje. Znači, i kompozicija boja, forma i proctor, sve to zajedno čini sliku.

Osnovni motiv tvog slikarstva?

To je moj intimni svijet koji ja vadim iz sebe. To nije neki svijet koji ja sugerišem ili koji ja izmišljam. To je svijet koji izlazi iz mene. Kao neka napast što me napušta.

Šta Pariz za tebe znači?

Za mene Pariz ne znači puno, jer kad sam došao u Pariz, ja sam odmah otišao u Eruval. Ja sam se pod stare dane vratio u Pariz, zato što sad imam malo više sredstava pa sam mogao da uzmem jedan studio. A to nije iz nekog snobizma – protiv Pariza ni za Pariz, nego iz čiste potrebe, najjednostavnije i najprozaičnije. Zato što nijesam bio fils de famile (bogat porijeklom). Ja nijesam došao u Pariz, ja sam se dovukao, kako bi se reklo u Crnoj Gori. To umjetničko polje u Parizu nije bilo takvo da me usreći, nego naprotiv, prema pariskoj školi nijesam imao nikakvog afiniteta.

STIL JE ZATVOR SLICI

Ti si tvoje slikarstvo donio sa sobom?

Na neki način. Ali, ne bih ga napravio da sam ostao u Crnoj Gori. A da nijesam došao iz Crne Gore, ne bih ga napravio ni tu. Ja mislim da sam ipak pretrpio neki uticaj. To je kompleksno. Jednom riječi, ja sam donio otud panj pa ga ođe otesao. A da li bih ostao panj da sam ostao u Crnoj Gori, ni to ne vjerujem. Ali, u Parizu postoji način da se prave slike kao što svuda postoji način da se živi. Ti ne možeš ni u Parizu ni u Njujorku stvoriti sliku koja je bez veze.

Tvoj lični stil?

Nemam ja stila. Ja se borim protiv stila. Jer kad postoji stil, takvo slikarstvo za mene je dosadno. Stil je zatvor slikarstvu. Stil je način kako se ta osjećanja izražavaju. To je, otprilike, definicija stila. Uvijek kad počinjem novu sliku, pokušavam da se otkačim od svake rutine, svakog smišljenog načina na koji se pravi slika. Borim se protiv toga jer ti elementi, rutina i način razmišljanja prije akta slikanja stvaraju stil. To baš treba da se izbriše, stil slike treba da bude ona sama ali da ne bude u zatvoru stila ili ubijena stilom. Jer, stil ubija sliku, stil se vidi sa deset metara. A silka treba da živi kao čeljade.

Da li se na osnovu toga može reći da tvoja slika postaje spontano, pošto nije nastala s predumišljajem?

Naravno. Spontanost je važna. Slika se ne smije raditi s predumišljajem. Ne vjerujem u te stvari. Slikarstvo bi trebalo da bude prirodno, da se potpuno promiješa s prirodom. Iz podsvijesti postaje svijet kad je dobra, a nesvijest kad nije dobra.

Da li ti kritičar pomaže da shvatiš svoju sliku koju je podsvijest stvarala?

Ne. To bi bilo prelijepo kad bih mogao da odgovorim pozitivno. To bi bilo neko rješenje slikarstva. To bi se moglo shavatiti kao napor koji je dao neki plod. Čovjek godinama radi na slici i sad kad bi uz pomoć kakvog kritičara razumio šta radi bila bi to katastrofa. On ne bi mogao dalje da radi. To ne smije da se zna. To mora da ostane u dubokoj intimnosti. Zato su odvratne i slike i knjige koje nešto objašnjavaju. Slika ne smije ništa da objašnjava. Ona treba da pobudi a ne da objasni. A ta pobuda je poruka a ne objašnjenje.

Da li slikamo i pišemo da bismo izmijenili život?

Vjerovatno, u početku, da. Ali kasnije naš se život potpuno izmiješa sa intimnošću slikanja i pisanja, da se ne zna više što je život – pisanje ili ono van pisanja. Ako čovjek postavi sebi pitanje koliko će da uloži muke i koliko će problema da ima i u životu i u stvaranju, on ne bi nikad ni živio ni stvarao. Kad bi neko, unaprijed, zano sve što će da mu se dogodi u životu, sva bi djeca počinila samoubistvo.

Veza između djela i života?

To je za istinskog umjetnika jedno te isto.

Otkriva li, onda, umjetnik sebe kroz djelo?

Da, na neki način. Ali, ne sasvim. To je mogućnost interpretacije, ali nije rješenje, nije ni odgovor potpun. Nema odgovora! Pošto su te slike i te knjige urađene da pobuđuju a ne da objašnjavaju.

Uloga umjetnika je da razjašnjava, omogući da postanemo svjesni problema koji nas zaokupljaju?

To nije loše. Djeluje malo univerzitetski. Mislim na stil. Ja se slažem sa tim i moje slike govore u moje ime. Na tvojim slikama se vide glave, lobanje, glave…

Koja je njihova simbolika?

To se pitanje više odnosi na figurativno slikarstvo. Način i prostor mojih slika, to daje, ja mislim, izvjesnu snagu mojim slikama.

Umjetnik je stvorenje koje radi što želi, kad želi i kako želi?

Trebalo bi da umjetnik to bude, ali, na žalost, on nema te prilike. Bilo bi prelijepo da je tako.

Jedno umjetničko djelo se stvara i iz praznine i nesreće? Hoćeš li reći nešto o sebi, nešto u tom smislu?

Ti si mi sad posjekla travu !? Ja ne mogu bolje da kažem.

UKUS EPOHE STVARA UMJETNIK

Tvoja biografija kaže da te je djetinjstvo mnogo obilježilo?

Ružno je kad ljudi govore o djetinjstvu. To je isto kao kad se šminkaju i gledaju u ogledalo. Meni je moje djetinjstvo bilo teško, ali danas je milionima djece teže.

Možeš li se zaustaviti kad slikaš?

Ne. A moram, jer bolje ide poslije. Moj je problem što ne mogu da se zaustavim.

Vodiš li računa o ukusu epohe? Ili publike?

Ako čovjek vodi računa o epohi, on treba da mete ulice. Umjetnik ne smije tome da se povija. To je kičerski umjetnik koji prati duh i ukus epohe.

Da li epoha stvara umjetnika?

Pa sigurno. Ona ga stvara. A ukus epohe treba da razvije umjetnik. On stvara taj dah ali devedeset devet posto on to radi nesvjesno. Otkriju se različiti izlazi desno i lijevo. To je međusobno vezano.

Umjetnik stvara zbog traume?

Sa traumom a ne zbog nje. Šta je za tebe san? Za mene je san djelić stvarnosti. Tvrdi se da su snovi vrlo kratki. Ideja slikarstva je da bude dugački san. Pravi, istinski san.

Da li postoji dublji odnos među umjetnostima uopšte?

 I te kako!

Prihvatanje bola kao da je blagotvorno za umjetnika?

Sve dobro čini umjetniku, pa i bol i muka. To bi značilo da slikar treba da bude nesrećan da bi napravio dobru sliku. To je i tačno, ali ne i sigurno.

Šta si sve ti morao da propatiš da bi sve to naslikao?

To je uživanje. (Eh, Dado i “uživancija”).

Je li uživanje slikanje ili ta patnja?

Uživanje je da se naslika ta patnja.

Imam utisak da bio strašno nesrećan?

Nijesam još dovoljno nesrećan. Ja sam ekspert u nesreći. Samo ti ne izgledaš ni malo nesrećan.

Imaš pogled sigurnog čovjeka.

Još bi mi to trebalo da nosim pogled nesrećnika!

Je li za tebe naporno govoriti francuski?

Nije, jer ja stalno govorim francuski.

Vidim i čudim se čudu kako odlično govoriš. A čini mi se da ga nijesi učio?

Nijesam učio francuski ni deset minuta. Nijesam govorio ni riječi kad sam došao 56-e godine u Pariz. Tada mi je bilo 22 godine. Bio sam star za učenje jezika. Ali, ja puno čitam.

Šta čitaš?

Volim da čitam. Ne čitam bilo šta. Biram ono što će da me duboko posiječe, što liči na moje slikarstvo, što mi ne da mira. Posebno volim Anri Mišoa.

Da li ti se događalo da slikaš po cio dan?

Događalo mi se, ali tada ne ispadne ništa izvanredno.

Dado, reci mi, molim te, koliko si puta izlagao u Parizu i Njujorku?

Gotovo da sam izlagao više u Njujorku nego u Parizu. U Njujorku sam pet puta izlagao: ‘62, ‘64,’ 68, ‘74 i ‘76.godine.

Kako su te tamo primili?

Znaš kakvi su oni. Neće, “te evropske slikare”.

Zbog konkurencije?

Da.

A u Parizu, kad si izlagao?

Prvu sam izložbu imao ’58, drugu ’60, treću ’62, četvrtu ’67, petu ’70, šestu ’73, i sedmu sada.

A od Jugoslovena si ti na vrhu?

Nema vrha u slikarstvu.

Gdje tebe ubrajaju, u apstraktne…?

Niđe. Inteligentni ljudi me niđe ne ubrajaju, a glupi u sirealiste.

Imamo li pravo da tumačimo umjetničko djelo prema svome nahođenju, bez obzira na ono na šta je umjetnik mislio?

Imamo. Što djelo ima više tumačenja i interpretacija, to je bogatije i dublje. Koliko ima tumačenja, toliko ima života. Svaki ga čovjek doživi različito i to je upravo ono zbog čega se slika “drži”.

Dado, bi li želio da odgovoriš na neko pitanje koje ti nijesam postavila?

Mene mnogo ženira da dajem intervjue. Ja sam težak, problematičan tip ali tip koji drugima ne odmaže nego im ponekad i pomogne.

Podijeli

Komentari su suspendovani.