Sreten Asanović: Lijepa smrt
Biblioteka „Luča“, Grafički zavod, Titograd, 1971.

Sa stranica knjige Sretena Asanovića isijava vrelina ognjenog sunca što poput sača prži Ćemovsko polje, ispija posnu zemlju, presušuje korito ionako tanke rijeke. U tom krugu promiču njegovi seljaci, odrasli i djeca; žene mučenice i ojađene majke; tuđinci i odrodi.Dvije su riječi najprisutnije u knjizi Lijepa smrt: jedna je od njih sadržana i u samom naslovu – smrt, druga je rat.Kada se sve to združi, potrebno je imati na umu da je sve motive, obrađene u ovoj izvanredno zanimljivoj i odlično pisanoj prozi, davno u zlim i gladnim godinama sagledavalo čisto oko djeteta da bi ih zgusnulo iskusno sagledavanje zrelog umjetnika.

Asanovićevoj se riječi odmah vjeruje i čitajući njegove novele čovjek se neosjetno naseljava na prostoru koji se otkriva bez obzira da li je čitalac iz Asanovićevog užeg zavičaja ili je s nekih drugih, sasvim udaljenih i različitih meridijana i paralela.

U tome i jeste jedan od brojnih kvaliteta koji ovu dobru knjigu učvršćuju.

Asanović brižljivo bira riječ da bi što zgusnutije ostvario svoju sliku svijeta, da bi oslikao svoj doživljaj. Ta brižljivost izvire, ne kako bi se moglo pomisliti iz namjernog traženja da se pošto-poto bude originalan, već iz sasvim drugog izvora: iz poetskog uzbuđenja, iz liričnosti bez koje se ne da zamisliti ni jedna Asanovićeva priča.

Zahvaljujući tom poetskom, tom snažnom uzbuđenju koje iskričavo izbija iz svake rečenice, čitalac osjeća kako Ćemovsko polje gori pod suncem, čuje korake lica i odjek njihovih čas smirenih čas ojađenih glasova. Doživljava ih sasvim, jer što je najljepše Asanović poštuje čitaoca i ostavlja mu da čitajući ove priče i sam u njima živi, da kada dočita priču dalje razvija svoju sliku.

Da bi se sve to odmah uočilo dovoljno je pročitati samo novelu Igra, doživjeti žednog dječaka za ovcama u danu strašne i ratne omame, i one omame kada sunce pada kao usijana ploča, osjetiti da je potka ove priče glad, a u riječi glad sadržane su i one druge kao što su rat, neimaština, ljutnja, strepnja i nada.

I kao u nekoj prastaroj legendi gdje čak sanja ribe, iz sna ga u još dublji san prenosi eksplozija dinamita da se na kraju suoči sa golom stvarnošću. Susret s osakaćenim neprijateljskim vojnikom u stvari je susret s osakaćenim svijetom, sa zlim i gladnim danima.

Samo ova novela mogla bi biti osnova da se obavi detaljna analiza Asanovićevog stvaralaštva, jer je u njoj sve najbitnije, počevši od ritma koji je nabijen čudnim nekim elektricitetom, koji je natopljen mirisom baruta, mirisom spržene trave i rijetkog lišća, do originalnih slika koje rastu i nastaju iz mašte i gole stvarnosti.

Umire na kraju novele ranjeni vojnik s plamičkom mržnje koji se naglo gasi, a dječak bježi u polje zasićen igrom i doživljajem. Smrt i život se razdvajaju, dvije suprotnosti se rastavljaju iz jedinstva koje ih je silom spajalo.

Beskrajno je široka ploča pustog Ćemovskog polja. Rječica poput konca i dječak u trku pod ognjenom kapom.

To je slika zapamćena u zlim danima, ostvarena u boljim.

Da zauvijek traje, oplemenjena zaista majstorskim pripovijedanjem.

Ova Asanovićeva knjiga otkriva još nešto: s malo se riječi može mnogo reći; u jednostavnim zahvatima žive seljaci sa svim svojim navikama i tradicijom. U noveli Nizvodno ka jugu Asanović je starce iz svog zavičaja doveo u nekoliko situacija da se sasvim otkriju. Starci u krugu oko ognjišta zagledaju u bjegunčevu odjeću i cokule; Zeko primiče tobože neopazice svoju nogu uz bjegunčevu mjereći od oka dužinu, drugi straši neobičnog zarobljenika micanjem obrva, a treći ga nutka rakijom kao i svakog gosta namjernika. Sve je to izrečeno sažeto, ali toliko dobro da likovi žive i otkrivaju svoje prave karaktere i navike, a skupa i vrijeme u kome su se svi zajedno zatekli.

U noveli Lice kao zemlja Asanović otkriva i duboko poznavanje psihologije svojih zemljaka i svoju bolećivost koja se ne rastače u plačljivost jer je omeđena suzdržanom dostojanstvenošću.

Priča Opojno piće kao da zove pisca da se vrati prvim poratnim danima, da se uhvati u koštac sa sjećanjima iz tih danas već davnih dana, da bi ih spasio kao što je to slučaj s ratnim.

To se od Asanovića očekuje, jer je svojim dosadašnjim stvaralaštvom postigao da dopunjava jednu vječno opštu ali nedovršenu sliku koja bi trebalo da odgovori na pitanje: što je čovjek, a mora bit čovjek.

Pobjeda, Titograd, 1972, 9. mart.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.