Božo Bulatović: Dugi trenuci

Žao mi je što me slučaj omeo da pravovremeno zapišem riječ o Asanovićevoj knjizi, – treba biti daleko od one vrste naših pretencioznih prikazivača koji sačekaju podne da o jutru kažu kakvo je bilo. Oni prodaju ukradeno i nimalo se ne stide. Ipak, razmak koji dijeli ovaj prikaz od trenutka pojave knjige dao je i jednu novu mogućnost: da se, baš zbog toga što je kazano dosta, pokuša reći i nešto novo.U ovoj probnoj tišini, koja stavlja na najosjetljiviji tas svaku knjigu, u tišini koja nastaje poslije galopa, u međuzvučju novih, tuđih glasova, ne može biti pretjerano ako se kaže da  Asanovićeva proza, prije svega, daje još jedan vidan argumenat u korist mišljenja da pisac mora polaziti od lokalnog, od svog, do znanog. Hoću da kažem da je ta činjenica danas čak življa nego u trenutku kada su se objelodanili Asanovićevi “trenuci”. Ona kazuje da je čovjek svuda, na svim širinama i dužinama, dovoljno zahvalna psihološka osnova za literarno interesovanje pisca, da u tom pogledu mogu postojati samo nebitne razlike, i da se ne smije proglašavati jedan kraj, ili jedan ambijent, za zemlju književno plodonosnu, a drugi za pašnjake na kojima rastu priještap i bunika. U borbi protiv tih teorija i njenih očeva, Asanovićeva knjiga bije boj koji vodi u pobjedu. I baš je dobro što su njeni tereni selo, jedno selo u ravnici, u ravnici koju peče uporno sunce i gdje vrućina i omorine udaraju pečat na ljudsko čelo. I baš je dobro da ta knjiga, napisana rukom “domoroca”, začinjena mirisima od kojih je asfalt ipak daleko, opovrgava mišljenja nekih “gradskih” normodavaca koji priznaju samo cipelu oštra vrha, a u opanku ne vide čovjekovu nogu već nekakvu izmijenjenu, praiskonsku šapu, šta li?

I još jednu, ne tako manje važnu istinu ilustruje ova knjiga pripovijedaka. Riječ je o takozvanoj “misaonoj vertikali”, o filozofskom podtekstu savremene proze. Kritičari i “mislioci” koje sam figurativno pomenuo smatraju da se ta misaona koncepcija mora formirati u piscu prije svega drugog, da je ona prva i istinska inspiracija. Stvari se, prema njihovom predračunu, moraju svesti na ove proste redosljede: pisac dobije impuls da napiše esej, ali on sjedne i napiše priču. Čovjek je u tom slučaju sluga određene teze, u lošem smislu sluga. Asanovićeva knjiga “nesvjesno” pobija tu tvrdnju jer njen autor nije mislio prvo na filozofske i misaone elemente pisanja, već je pošao od slike kao osnovne norme koja je književnost vodila od Homera do Šolohova.

I najzad – na ovoj se knjizi može dokazati da nije dovoljno ako jedna priča posjeduje vrlinu davanja atmosfere i da u to ime može zapostaviti čovjeka i stvarne ljudske doživljaje, da, opet, nije dosta ako jedna proza ima vrlinu razmatranja, psihičkih stanja čovjeka, da nije dosta ako daje sadržaje. To dvoje treba udružiti, ako ne svuda i uvijek, udružiti ih tamo gdje pisac misli da je napunio najveći top: u dobrim, u najboljim svojim prozama.

U dokazivanju ovih tvrđenja prvo mjesto može da zauzme priča “Omorina”, najbolja priča u knjizi. To je proza u kojoj sama atmosfera ravnice, rata, vrućine i svi mirisi i boje što kaplju sa neba na zemlju – bivaju dosta da je ponesu do dobre visine. Ali u priči “Omorina” atmosfera nije sve. U njoj postoji čovjek, svejedno što je mali i rastom i inače, što je čobanin, postoji sa ovim karakterističnim osobenostima psihe, čovjek koji je određen tom atmosferom i tim podnebljem, ali koji se zbog toga lokalnog određenja ne izdvaja već utapa u ljudsku zajednicu koja ne zna za granične kiljane. Bombe padaju, a najtiši ljudski san o sreći, personificiranoj u bijeloj ribi, tinja na suncu i pored eksplozija. I fatamorgana od vrućine, umora, straha, sanjanja: umjesto ribu, dječak ubija jagnje.

Ali – ne. Ne čitaju ti mudrijaši! Oni – a to je daleko lakše – kažu da je nešto iluzorno i uvjereni su da je tako samo zato što se njima tako čini. Njima bi trebalo preporučiti da zamisle da su pametniji – i biće oni to pred samim sobom, i biće – srećni. A kad već postoje i – čak! – pišu po novinama – neka pročitaju ponešto, ali ne za novac, već iz interesovanja za književnost. Neka pročitaju priču “Omorina” – svega sedam stranica malog formata.

Asanović nije imao pošto-poto namjeru da čitaoca zamisli svojim radovima, a ako čitalac to čini – onda je pisac uspio da iznenadi i sebe i njega.

Poezija u Asanovićevim pričama nije svrha sebi samoj: ona se uklapa u sadržaj. Jedino je priča “Bura”, koja je za pisca “proba pera” u oblasti fantastičnih vizija, otskočila svjesno od mjere koju je Asanović imao uvijek na umu. Ona se kao izuzetak, kao uspjela ekskurzija i prima. Ako ne bi bilo dobro da sva zbirka bude tako pisana, ova jedina priča je ne samo prihvatljiva već i potrebna kao predujam nekih novih piščevih interesovanja i zahvata.

Očita teza, koja će kazati jednu latentnu istinu koju su ljudi tako često doživljavali, a rijetko kazivali, leži u priči “Saznanje”. To je istina da život često isproba vazdušaste lađe snova na svojim blatnjavim i prašnjavim stazama. Ona o kojoj je mladić idealisao toliko godina, koju je držao na odstojanju kao božanstvo, leži pred njim sanjiva, raskoračena, pomalo prljava. Mjehur od sapunice, ne – mjehur nije lijep, – buket cvijeća pretvorio se u hrpu balježave travuljine.

Dvije zadnje priče – “Suhi plač” i “Dugi trenuci” dodaju ruku prvoj, najboljoj. “Suhi plač” je poezija o djetinjstvu, ali bez elemenata koji su obično poznati u prozama te vrste. To je vješta, poetsko-realistična šetnja kroz dosadašnji piščev život, šetnja koja podjednako lebdi ptičjim letom i korača đačkom nogom. Od prvog plača, preko mrtve ptice, do neke Ljiljane, Ane ili koje druge djevojke ili žene. Počelo se življenjem, nastavilo ljubavlju. Sve ostale glave u priči, sem prve, pričaju o ženama. Ali da se ne prevarimo – život nije ni taj prvi, suzni plač, ni te žene, ni ta ljubav, on je – naslov to unaprijed kazuje – suhi plač, muški plač.

“Dugi trenuci” pričaju o čovjeku koji nađe snage da prezre smrt, ali bez ijedne parole, bez ijednog pokliča ovome ili onome. U srcu i u duši – svega je tamo – i mržnje za neprijatelja i ljubavi za borbu, ali spolja – ničega. I nije to takozvana nonšalansa već superiornost nad životom, nad smrću, nad ovom planetom koja je manja nego što nam se čini.

Simboli ne smiju biti simbolične riječi, ne smiju biti magle koje suši sunčev zrak. Moraju biti i tvrda riječ, i siva, kvasna slika živovanja. A simboli moraju postojati jer književnost ne izvodi salda i ne vrši računske radnje. Ona sumira na svoj način, uopštava. A uopštavanje se vrši preko simbola, preko malih slika što vise o našim vratovima, a nijesu malograđanski medaljoni, već kaleidoskop u kome uvijek igra isti film, ali bez ponavljanja i bez – hepijenda.

*

I da je stvarna vrijednost Asanovićeve knjige manja, zdravica novom piscu ne bi morala biti stidljiva i reda radi. Jer – dvije godine od prve priče do prve knjige – mali je rok, a dugačak put koji je trebalo preći. Asanović ga je prešao, i to je znak da ga je nosilo nešto što može da nosi. I – začudo – on nije za vrijeme toga trčanja nijednom pao, nije napravio neke greške koje bi se jasno vidjele. A mogao je da ih napravi. Njegov dug prema čitaocu nije, prema tome, u ispravljanju krivih Drina koje je izvijugao nespretnim hodom, njegov dug je da nastavi, ali da ne zaboravi na kretanje naprijed, mimo sebe, mimo drugih.