viljuška orhideje cmizdriti crvić paralelopiped
katoličanstvo minić kukuruz

Hir pokreće svemir

Prihvatiću katoličanstvo.
Da bi ti mogao cmizdriti i vrištati:
Evo još jedne izgubljene duše!
Možeš reći da sam crvić,
što gmiže bez ponosa.
Takođe, možeš obući minić
i nositi orhideje u kosi.

Slabo je rodio kukuruz.
Krije li se tu neki dublji smisao?

Na nebu punom ožiljaka
tražim paralelopiped, označen zvezdama.

Gde je sada ona srebrna viljuška
od osam stotina leta?

Apokalipsa opet kasni.

Isus i navijači

I krene Isus
na putešestvije
po Balkanu,
i sretne navijače
fudbalskog kluba Stolar.
Ovima se učini sumnjiv
(ko zna zbog čega?),
pa ubiju boga
u njemu.

Vikend p(r)oza

U tom lokalu punom dima,
frustracija i poze,
sedeo je preko
puta mene pesnik
čiju sam poeziju gotivio,
ali njušku njegovu nikako!
Pričao je nešto o tome
kako sam prerano ostario,
postao krut
i rob konvencionalnosti…
Rekoh mu
da je možda u pravu,
ali da nemam jasnu svest
o tome i da ću je
jednoga dana možda i steći.

Kasnije sam pomislio kako je
dobro za mene i njega,
što nisam pokušao
da mu se suprotstavim,
ili uradim nešto
u tom stilu.
Možda je on zbog toga pomislio:
Učinio sam lepu i korisnu
stvar za čovečanstvo.
A možda i jeste bilo tako,
samo ja nemam
jasnu svest o tome.
U tom slučaju,
nadam se da ću je
jednoga dana možda i steći.

Ima li života pre smrti?

Svaki put
kada sa tatom
i bratom
posetim bakin grob,
cveće položim, zapalim sveću,
i krenem ka izlazu,
okružen čempresima
i kamenim pločama,
na pamet mi padne ona rečenica
iz domaćeg filma:
…Rodio si se kao vrlo mlad
i umro si pred sam kraj
svog života!
Podsetim na to
tatu i brata,
oraspoložimo se sva trojica
i počnemo razmišljati o večeri
koja nas čeka kod kuće.

Samuraj

(izvodi pisac koji je ostao bez obećane nagrade)

Hiljadu puta
mogu lupiti šakom o stol
kao mačem
Razvaliti svojim glasom
zidove i stene,
pa opet srkati gorčinu
zapenjenim ustima
Uvek je svuda
po meni, monaška krv,
nikada u meni

Pokušavam dohvatiti
nostalgiju
utihnulog haiku pesnika,
i pogled
kojim posmatra
procvalu trešnju, prekrivenu
belim pupoljcima

Dijamant

(izvodi nezaposleni profesor književnosti)

Nedjeljom popodne
živi blues taj rodni grad
kada metafizička tuga začara
pospane ulice a ja poželim nešto kao
deus ex machina Vitki toranj oštrih ivica
usamljen samodovoljan kojeg sam
kao dječak često promatrao
još jednom se rodi u
mom sjećanju
Privlačna
tajna
mi se učini
nagradom za godine čekanja
zato krenuh u susret
svojoj nostalgiji
Provukao
sam se polako
kroz tihi prašnjavi labirint
izašao pred crkvu od čelika i betona
Na stepenicama sam čuo metalni
glas kako govori o jednom
ratu zbog kojeg sam
ostavio taj rodni
grad da živi
blues
u nedjeljno popodne
Zaustavio sam se izoštrenih ivica
i okrenuo se dijamantnim korakom naoružan

Podijeli.

Komentari su suspendovani.