Bojan Krivokapić: Salto mortale

(odlomak iz romana u nastajanju)

„Kada je baka glavom udarila o zemlju,
rasplela joj se punđa i kosa se u tankim sivim pramenovima rasula po obrazima.
Ja, koji baku nikada drugačije nisam video nego sa punđom,
shvatio sam da je sa rasplitanjem punđe počelo i raspadanje njenog tela;
znao sam da umire i da će na nju sad sleteti muve a da ih ni ona niti iko drugi neće oterati.“

(Jerun Brauers, Prigušeno crveno)

Topole

Moja će sećanja uskoro sezati i do trideset godina u prošlost. U jednoj ulici čije sam ime zaboravio, ali ću je zvati ulicom Save Kovačevića, u jesen 1988. duvao je neki tihi vetar, zavlačeći se među topole čiji su se listovi spremali za pad. Sećam se trotoara koji se iza kuće u kojoj smo živeli sužavao, a do kraja ulice možda i nestajao. Sećam se mame i njene kratke kose, stare nemačke kuće u kojoj smo bili podstanari, male bašte i komšinice Ane koja bi nam svakoga dana donosila povrće. Unutrašnjost kuće gotovo da sam zaboravio. Pamtim samo kuhinju i velika vrata koja su škripala. Sećam se i česme u dvorištu, i kako sam jednom na tremu video vazdušnu pušku koju je tatin drug tu ostavio, prišao joj, okrenuo je prema mami i opalio. Nisam je pogodio, ali i sad osećam uzbuđenje zbog tog čina. Pamtim detalje, male situacije koje sada čitam kao priče. Pola tih situacija se nije dogodilo, jer tako je sa sećanjima, to su okršci koje moramo domisliti, kojima neretko moramo dodati početak ili kraj, ili neki presudni detalj, kako bi uopšte imali smisla. U mojim sećanjima uvek je sunčano i duva neki blagi vetar. Čuje se šum topola, i miriše na zemlju. Nikad nema buke, i niko ne žuri. Likovi govore hitro, ali nežno. Često miriše i na domaću supu i žerbo kocke, na duvan. U tim sećanjima ima mnogo više starih nego dece. Tek pokoje dete protrči kroz njih. Na primer, Božo. Stvarni ili izmišljeni dečak s naočarima koji balavi i kojeg sam tukao metlom. Ili Đuro s kojim sam pravio kuću na staroj murvi. Uzeo sam nekoliko letvi, eksere i čekić i napravio prozor. Dalje od prozora nismo makli. Crno-beli televizor sa dva-tri kanala. Šibica kojom se regulisalo pojačavanje. Kamiondžije i Otpisani, Pavle Vuisić i Radmila Savićević, Neda Arnerić koja peva Sa Ovčara i Kablara. Lepa Brena i Neda Ukraden. Moj svet u malom. O bolesti i smrti se govorilo krišom. Svi su želeli da znaju sve, i trudili se na sve načine da saznaju, ali niko to nije hteo da prizna. Tako je jednom celo selo pričalo o nekoj Vukici kojoj je nakon četrdesete otkriven rak kostiju. Pričali su da se smanjila, izobličila i da se više ne šminka. Onda su jedne subote, bilo je to u proleće ili jesen, rekli da je tog dana poslednji put s mužem otišla do pijace, da još jednom prošeta kroz selo. Ubrzo je umrla. Odneli su je u najlon kesi, nije imala ni trideset kila. Četrnaestogodišnjem sinu jedincu koji je nakon njene smrti ostao sa ocem koji je zarađivao kad bi ga neko pozvao da očisti dvorište ili da utovari ugalj, Marija koja je držala krave i prodavala mleko i sir – kupila je krst, privezak, verujući valjda da će mu taj poklon pomoći da lakše prežali smrt majke. Mislim da se dečak zvao Nemanja.

Malena

Susjeda Montevecchi ne otvara, iako su prozori njezina stana gotovo uvijek otvoreni. Ne znam čime se bavi, čini se ničim, jer po cijele dane provodi u stanu. Često telefonira, glasno, nevjerojatno glasno, pa ne znam razgovara li ili se svađa. Jedne se noći iz njezina stana počeo razlijevati zvuk harmonike. Bilo je to oko ponoći. Sviralo je cijeli sat. Niti jedna poznata melodija, samo neko sumanuto razvlačenje instrumenta. Sutradan kad sam ju sreo u ulazu samo mi je mahnula. Ima sina, inspektor. Dolazi k njoj svakog vikenda.

U stanu iznad njenog živi Olga. Kod nje su navučeni zastori, jer Olga živi noću. Karlo noću gleda reality programe, pojača pa djeluje kao da su mu sudionici u sobi, i govore svi uglas. Danju sjedi na maloj terasi i doziva svoju mačku, Malena, Malena, Malena, što nekad zna biti izbezumljujuće. Karlo je penzioner, kao i Olga. Mačka nekad uđe u našu ubožnicu, zavuče se pod kauč i onda ne želi izaći. Kad izađe sva je načičkana gromuljama ućebane prašine. Karlo živi u stanu iznad mog. Tako, kad prostirem veš, on me pogleda od gore i dubokim glasom kaže: Dobar dan. Otpozdravim. S njim sam samo na dobar dan, s Olgom i susjedom Montevecchi je drukčije. Olga je slabo pokretna, ako izađe iz stana, ode samo do najbližeg dućana po: dvolitru piva, dvije kutije cigareta i vrećicu bombona od naranče. Nekad kupi i mali vinjak. Da mi malo prostruji, kaže. Hoćeš i tebe da častim?, pita me kad joj donesem te potrepštine iz dućana. Hoćeš vinjak?, gleda me nasmijana. Ne treba, kažem, a i vi pripazite malo, pogotovo ako ste na lijekovima. Ona samo odmahne rukom uz neki blaženo odustajući osmijeh. Vidiš onu fotografiju, to sam ja kad sam bila mlada. Baš sam bila lijepa, zar ne?, pogleda me nekako infantilno. Kao filmska glumica, a i sad ste, odgovorim. Ona opet odmahne rukom i posegne za onom dvolitrom. Doviđenja, doviđenja. Nekad je dolazila da pita imam li koji dinar, da joj pozajmim, do penzije. Nekoliko puta sam to učinio, ali onda je prestala dolaziti. Njena je kosa duga i njegovana, kao i lice. Kad ide vani, koristi jake parfeme. Samo se njeno tijelo raspada. Zgrada je izgrađena na parceli na kojoj su trebale biti garaže. Garaže nisu nikle, ali je niklo devet ubožnica i svaka živi svoj onostrani život u tih četiri zida.

Irena i David

U stan su počele ulaziti muhe. Mogli bismo staviti mrežu na prozor, govori kroz zube. Izaći će, odgovara mu ona, gledajući ustranu. Muhe su velike, krupne, beskrupulozne. Ulaze u usta.

Irena i David. Doselili su se u ovu zgradu prije nekoliko godina, jer zgrada ima lift, a ona u kojoj je njihov stan nema. Potkraj života morali su promijeniti obitavalište zbog jednog takvog razloga. Dizalo. U onome su stanu živjeli skoro četrdeset godina. David ima nekoliko premosnica, srce mu se pretvara u rupičastu spužvu. Ali i dalje kuca, kao švicarski sat, govori. Irena se s godinama usporila, njezini su zglobovi počinjali otjecati, boljelo ju je sve više. Artritis joj je oduzeo san. Ne sjeća se kad je posljednji put spavala dulje od tri sata. Starost joj se sve sporije odmotava, tupa bol sijeva u svakom kutu njezinoga tijela. Da me ne boli, ovo bi tijelo bilo truplo, ovo više nije život, ponavlja to svakoga dana. Od svojih penzija uspijevaju platiti kiriju i troškove, onaj stan nisu izdali, u njemu je živjela jedna krnja obitelj s kojom su bili rodbinski povezani. Dogovor je bio da ne plaćaju kiriju, ali da će skrbiti o njima dvoma, redovito ih obilaziti, povremeno kuhati i prati. Robu, ne njih. Oni to još uvijek mogu sami. Međutim, posjeti su se s vremenom prorijedili, tako i kuhanja, a stan je čistio uglavnom David. Ne možemo živjeti u svinjcu, odgovara, dok ga Irena pokušava odgovoriti od nauma. U ovom su stanu dvije, možda tri godine. Stan je na vrhu zgrade, na šestom katu. Susjede ne poznaju, ali im se ljubazno jave svaki put kad ih sretnu. David je prije mjesec dana došao s posljednje operacije. Trebali biste biti mirni bar neko vrijeme, govori mu liječnik. Što vam znači to bar?, pita David. Doktor se samo nasmije i kaže, Nemojte se umarati i uzrujavati, vidimo se za mjesec dana. Za to vrijeme Irena sjedi na terasi i gleda u široku cestu na obodu grada. Cestom jure kamioni, prevoze piliće i svinje, za preradu. Oni suhomesnate proizvode rijetko kupuju, jer preskupi su, a i ne bi smjeli jesti takvo što. Zato uglavnom jedu kruh i mlijeko, a David katkad skuha gustu juhu od povrća. Sve mi je postalo bezukusno, kaže Irena gledajući u svoje skvrčene šake. Uskoro neću moći obrisati guzicu, doda. David samo šuti i gleda u lonac. Olga im više ne dolazi, jer ne može. Radile su skupa, njih dvije, u istoj kancelariji, cijeli radni vijek. Onda je Olgina kćer otišla u Norvešku, a Olga je počela piti. Na komentare da bi možda mogla naći neku srodnu dušu odgovarala je, Jebe mi se da još moram trpjeti neku budalu. Tako, skoro dvadeset godina živjela je sama. Ona i Irena posljednji su se put srele prije nego što su njih dvoje došli ovdje. Kako se zvala ulica u kojoj je Ana živjela, ona na selu?, progovara Irena. Save Kovačevića, odgovara David. Bože, ima skoro trideset godina od tada, doda. Onda oboje zašute i stanu gledati u pod. Njihova kćer Ana živjela je prije trideset godina na selu, zapravo otišla je momku koji je tamo živio. Imala je mali vrt i susjede kojima je svakoga dana donosila povrće. Voljela je njihovog petogodišnjeg dječaka. Nekoliko godina kasnije, susjedi su se odselili, a Ana i njen momak su otišli na Novi Zeland. U posljednjih deset godina sve rjeđe uspijeva doći posjetiti roditelje. U međuvremenu je i sama počela stariti.

Nedelja

Dečak psu stavlja povodac, pas se raduje, na momente zaciči. Pas ima osam godina, dečak duplo više. Dečak ima velikog brata koji ima preko trideset godina i živi u drugom delu grada. Sunčano je nedeljno jutro. Kad je izašao iz zgrade dečak ugleda hitnu pomoć, i policiju, i desetak ljudi. Na pločniku, tik ispred bankomata, dva tela prekrivena plahtom, vire samo sede glave. Dečak ustukne, pas zalaje. Jedna komšinica mu priđe i kaže, Ne gledaj, sine. On je pita, Ko je to skočio? Ona mu kroz suze odgovara, Neki baka i deka, bili su stari i bolesni, idi, sine, nemoj gledati. Pas zapiša drvo i njih dvojica se vrate u stan. Dečak javi bratu da su se neki baba i deda iz zgrade pored ubili.

*

Neka te, kad stigneš, dočekaju mučenici i odvedu u sveti grad.
Neka te čeka hor anđela i neka tamo nađeš večni mir.
Aeternam habeas requiem.

Podijeli

Komentari su suspendovani.