Bogić Rakočević: Život pretočen u stihove

 

(Jovanka Vukanović, „Otići“, Kairos, Sremski Karlovci 2012.)

Tome da je Jovanka Vukanović više prepoznata kao dobar pratilac i tumač savremene književnosti na prostorima bivše Jugoslavije nego kao vrsna pjesnikinja doprinijela je njena dugogodišnja pjesnička apstinencija. Naime, knjizi „Otići“ prethodila je zbirka pjesama „Pogrešno tretirani slučajevi“ 1989. godine i to dugogodišnje izbivanje iz autopoetičkog diskursa doprinijelo je laganom prikupljanju i odabiru onih djelova svijeta iz sopstvenog okružja od kojih sada Vukanović konstituiše osobeni egzistencijalni prostor.

Između pomenutih knjiga mnogo toga se dogodilo. Znani svijet se potpuno promijenio u ratnim strahotama, urušene su stečene vrijednosti, a  ogroman broj ljudi doživio je egzodus i gubitak identiteta. I Jovankin se zavičaj našao u ratnom vrtlogu zbog kojeg su pomjerene i izbrisane mnoge granice pa je zato pribjegla alternativnom ili jedino mogućem izboru oličenom u Vitgenštajnovom stavu: „ Granice moga jezika su granice moga svijeta“ koji je i moto njene knjige posvećene zavičaju, bližnjima, odnosno raseljenim sunarodnicima.

Izgubivši zavičajnu sadržajnost zahvaćenu iz  djetinjstva, kako u svom tekstu uz knjigu zapaža Jovica Aćin, pjesnikinja drugi zavičaj nalazi u pjesništvu. To potvrđuje davnašnji stav da jedino pisanje garantuje neograničeni prostor lične slobode. U samom naslovu knjige Vukanović naslućuje i najavljuje odlazak iz jednog prostora u drugi, iz stvarnog u svijet njene intime i pamćenja. To je sada ustrojstvo po njenoj slutnji, odnosno želji gdje je sve, i živo i mrtvo staloženo, uređeno i pomireno.

Kroz devet odjeljaka ove knjige promjenjivim intenzitetom pulsira nostalgija i žal za minulim dobom, za bliskim osobama, njihovim staništima i predjelima od čijih krhotina pjesnikinja pravi nove slike dajući im sada sopstveni unutrašnji svijet ili opseg svoga sjećanja kao novo i sigurno boravište. Kao neko ko je duboko svjestan svoje duhovne, ali i opšte emigracije u mutnim vremenima, pjesnikinja sa svog iskustveno – saznajnog stanovišta u pjesmi „Na pola puta“ kojom otvara knjigu poručuje: „Nikada ne odlazi daleko od svoje kuće“ jer ako nekad poželiš da se ponovo vratiš, kako kaže: „ Ni živ ni mrtav / ostaješ na pola puta.“ U tom raskoraku ni tamo ni ovamo ona promišlja pojavnost, osjeća „izbjegličke studi“ i jednim neusiljenim, spontanim segmentom pretače život u stihove.

Knjiga „Otići“ Jovanke Vukanović osim sjećanja na drugost zaranja i u slojeve ličnog identiteta, a to je možda i najčešće pitanje u današnjem svijetu gdje se miješaju, javljaju i nestaju znani obrasci i svjetovi, kada se sve preoblikuje i mijenja, kada se u svemu ukrštaju različiti simboli i značenja. Potraga za ličnim identitetom nameće se kao nešto duboko proživljeno, što evocira sjećanje na znakove otuđenja, nelagode i odbojnosti.

U kontinuiranoj težnji da se sačuvaju najvažnije uspomene, odnosno slike iz bezbrižnog vremena, kroz ovu knjigu sijevnu glasovi egzodusa i stradanja, ne samo konkretnog, nego kao univerzalne kategorije. Autoreferencijalni nivo knjige „Otići“ karakteriše jedna  osobena životna rekapitulacija, sabiranje utisaka, meditacija i sjećanja na minulo doba gdje se prepliću različita diskurzivna polazišta. Poetika suočavanja s prošlošću Jovanku Vukanović katkad dovodi u iskušenje one Andrićeve uzaludnosti ljudskih napora na zemlji pa se u pjesmi „Tražiće da svjedočiš“ premišlja: „ Možda je bolje ne reći Ništa, / Proći kao da Ništa ne vidiš.“ U toj apatičnoj tenziji i izglednim mirenjem s postojećim stanjem ona ide korak dalje potirući odrednice prostora i vremena pa tragom znane konstatacije da je poslije Aušvica besmisleno i uzaludno pisati pjesme pita se: „Pored puteva i stranputica, / kućišta i bestraga, / šta još ima da se kaže o životu?“ („Ono što nedostaje“).

Ima, naravno, u ovoj knjizi i slojeva u kojima Vukanović promišlja neka pitanja pjesništva, one karakteristične muzike suptilnih lirskih refleksija kada se dotiče teme ljubavi, odnosno jakih emotivnih signala. U njenom zbirnom opsegu je sve ono što oduvijek nosi iz bivšeg harmoničnog vremena. To nije samo izraz čežnje za nekom sigurnom lukom pošto istorija govori da: „Sve što smo imali, sakrili smo u zenicu“ („Ne gradite kuču“) nego je i potreba da se znani svijet situira i rasporedi u sopstvenom unutrašnjem kosmogonijumu jer tiho minu dani, kao da ih nikada nijesmo proživjeli, a među njima su oni koje vječito po nečemu pamtimo. Neke je od njih Jovanka Vukanović opoetizovala i sačuvala u sjećanju na maternju melodiju svodeći ujedno životne račune i uspostavljajući svoj novi odnos sa svijetom.

Podijeli

Komentari su suspendovani.