Bogić Rakočević: Karlo i mi
Pogledujem na zidni sat aerodromske zgrade nadajući se da ne kasni avion iz Budimpešte. Iako je podgorički aerodrom nedavno renoviran i obogaćen nekim sadržajima još nema odlike većih evropskih vazdušnih luka. Pošto je ono malo sjedišta u holu zauzeto više od pola sata, premještam se s noge na nogu iščekujući najavu za dolazak aviona „Maleva“.
Mada se spušta veče, vrućina je nepodnošljiva. Tako je uvijek u ljetnjim mjesecima kada se podgorička kotlina zagrije do usijanja. Jedan mladi bračni par nešto žustro čavrlja, a ja sam se sav pretvorio u uho. Podsjećaju me na dane kada sam neke djevojke vodio u svoj mali mladalački stan. No, mislim da ljudi postaju čvršći i otporniji kada ćute gomilajući snagu, nade i snove. Jačajući želju da opstanu u prijetećem svijetu i da ga jednom promijene.
Čekam Margitu, moju dječačku ljubav koja s roditeljima živi u Hamburgu. Godinama se s njom povremeno dopisujem i možda joj je to jedna od rijetkih veza sa zavičajem. Osim malog groblja gdje počivaju njeni baka i djed zbog čijeg obilaska dolazi u Crnu Goru.
Nakon Drugog svjetskog rata tu i tamo su po Crnoj Gori ostajali amnestirani ratni zarobljenici kao prijeko potrebni stručnjaci. Pored ostalih i nekoliko ljekara, a jedan od njih bio je Margitin djed. To je bio čovjek stalno zagledan u daljinu. Nikad mu nije bilo dosadno da posmatra beskrajna zelena polja ili krošnje drveća što se bezbrižno njišu na vjetru. Kao da mu se ta slika stalno vrzmala po glavi.
Nešto zbog ratnog grijeha, nešto zbog političke procjene i, na kraju, zbog stvarne potrebe ti su ljekari uglavnom raspoređivani u mala mjesta kao prvi doktori koji su tu kročili. U takvoj se ulozi našao i četrdeset jednogodišnji Karlo Štajner, rodom iz Hamburga. Kao peto dijete po redu, nakon tri brata i sestre, nastavio je porodičnu tradiciju pošto su mu i otac i djed bili ljekari.
Nikada vrijeme sporije ne prolazi nego u čekanju. Posebno drage osobe. Iznenadna pomisao na nju vraća mnogo toga što me odjednom raznježi, a nježnost često zna biti podmukla, opasna i brutalna. Ako se kod mene sada ne radi o tome onda ne znam šta je. Vrzmam se po uglačanom holu po kom se ukrštaju neonski i zraci prirodnog svijetla. Ti se snopovi kao sječiva zarivaju u gomile prtljaga. Duž istočne strane poređani su skoro identični kafići sa, vjerujem, istim cijenama.
Margitu sam zavolio još u djetinjstvu i vremenom je ta ljubav postajala snolika, izmaštana, nedostižna, a time i jača odudarajući od načela: Daleko od očiju, daleko od srca.
Stanovali smo u kućama na kojima je ispucao malter tako da su ponegdje provirivale crvenkaste cigle. Bile su to kuće sa po nekoliko soba i kuhinjom, ali bez kupatila što je bilo nezgodno, posebno kada dođu gosti.
Jedno vrijeme bili smo u istom razredu osnovne, a od prvog srednje išli smo u različite škole. To je već bio znak našeg konačnog razdvajanja i sa zebnjom sam čekao trenutak kada će otići u Njemačku pošto je Gerd, njen otac, negdje iz srednje škole otišao kod rođaka u Hamburg na dalje školovanje. Bio je zaljubljen u Sofiju, lijepu plavušu iz susjedstva. Njihovi prijatelji su mislili da je i ta veza poput bezbrojnih prolaznih mladalačkih epizoda, ali se Gerd jednog dana pojavio kada to niko nije očekivao. U Njemačku se vratio kao Sofijin muž.
Mariju su s navršene tri godine doveli u Crnu Goru kod Karla i Milene s kojom je on više od četiri decenije živio u skladnom braku. Nepismena djevojka sa sela svojom veselom prirodom i ustreptalom, divljom ljepotom privukla je pažnju ćutljvog i usamljenog doktora koji zbog svoje prirode i posla nije bio mnogo posvećen ženama. Margita je trebalo da ostane nekoliko mjeseci dok se Gerd i Sofija bolje organizuju, malo srede i djetetu obezbijede bolji život. Ostala je dvanaest godina što je baki i djedu uljepšalo život.
Karlo je na jugoslovensko ratište prebačen 1944. godine da bi ubrzo bio zarobljen sa grupom njemačkih vojnika u blizini Valjeva dok su pokušavali da se priključe nekoj njemačkoj jedinici. Bio je planiran za razmjenu zarobljenika, a kada su partizani doznali o kome se radi imali su s njim druge planove. Kapetan Bakić ga je uputio u Crnu Goru gdje je do završetka rata liječio partizane, a onda su ga odveli u Moraču, razvučenu oblast između Podgorice i Kolašina da smiri žuticu koja je sve više uzimala maha među djecom.
Brzo je postao uspješan u borbi s prljavštinom, bolestima uzrokovanim nehigijenom i zagađenom vodom. Njegova nesebična posvećenost narodnom zdravlju bila je neobična. Kao da je time tražio iskupljenje za ratnu prošlost iako je samo liječio vojnike i nije uzimao pušku u ruke. Nadao se da će bar donekle učiniti nešto dobro koliko su njegovi sunarodnici učinili lošega tome narodu. Iako je na neki način još bio u podređenom ili zarobljeničkom položaju, onako ozbiljan, u čistom bijelom mantilu mještanima je ulivao onu vrstu strahopoštovanja kakvu u crnogorskim zabitima imaju uniformisana lica.
Sve se u životu mijenja pa se promijenio i on. Najčešće se u izolaciji čovjek uvjerava u sopstvene stavove i vrijednosti, u nešto što može vratiti smisao njegovom životu. Tu postaje protivnik sopstvene ideologije, protivnik sam sebi. Povučen u svoj usamljenički život jedva da bi s kim pokušao da izmijeni nekoliko riječi. Po stidljivim ili prijekornim pogledima znao je da je predmet razgovora mrkih gorštaka. Ali vremenom, nije bilo kuće u kojoj Karlo nije dočekan kao drag gost. To mu je pomoglo da povrati ličnu sigurnost, čast i ponos i da malo po malo zavoli te proste, naizgled surove ljude koje su njegovi sunarodnici htjeli zbrisati sa lica zemlje. Zbog njih je odlučio da ostane u Morači iako je sa svojim znanjem i sposobnostima mogao birati grad i zdravstvenu ustanovu.
Karlo je ispočetka samo klimao glavom ne razaznajući ništa od onoga što mu govore. Brzo je učio jezik i nije prošlo mnogo kako je postao glavni organizator svih naprednih akcija i dobrotvornih aktivnosti, mirio zavađene podmićujući ih sitnim dobročinstvima i povećanom pažnjom koja im je imponovala. Banuo bi nekome u kuću iznenada, popio samo par gutljaja rakije ostatak utrljavajući u dlanove, a potom bi obišao voćnjak čije bi se krošnje lagano njihale šarajući blijedo plavetnilo neba. Raštrkane kuće u daljini ličile su na usnule ovce među bregovima.
Karlo i Milena su uz Margitu proživljavali novu mladost. Prvo su gunđali kako dijete treba da raste uz roditelje, ali kako je vrijeme prolazilo zahvaljivali su Bogu na takvom daru potvrđujući onu narodnu da se unuče više voli od sopstvenog djeteta. Posebno je cvjetala Milena jer je smisao života nalazila u ugađanju Karlu, danonoćno bdijući nad njim da mu šta slučajno ne zafali iako je živio skromno da skromnije ne može biti. Još jedva takva, veća obaveza potpuno je preporodila.
„Ovo je to što mi je trebalo“, govorio je Karlo ispijajući kafu u dvorištu i osluškujući buđenje prirode dok je Margita bezbrižno trčakarala okolo pridružujući se svojim gromkim glasićem horu raspjevanih ptica. Ostavio bi praznu šoljicu i povlačio se u svoju radnu sobu. Osluškivao je veselo Margitino čavrljanje dok je Milena povremeno umirivala da mu ne smeta.
Volio je ime svoje žene. U početku ga je izgovarao pogrešno, i je prelazilo u u, ali brzo je prevazišao i tu jezičku prepreku. Njeno ime mu je izgledalo nekako otmeno i isticalo je njeno prirodno ponašanje. Činilo mu se katkad da bi se njeno držanje promijenilo da nosi drugo ime. Izgovara ga s puno nježnosti dok razmišlja ima li još vremena da nešto valjano uradi u životu koji je dio jedne kosmičke sfere, jednog dobrog i lošeg lanca događaja kojem se svi tako olako priključe. Sada djeluje kao zadovoljan čovjek.
Dolazeći na aerodrom zakleo bih se da će mi Margita ubrzo poletjeti u zagrljaj ushićena poput kakve šiparice ali sada, nakon skoro jednosatnog čekanja gubim nadu. Vrijeme što sve sporije ide zatamnjuje mi zamišljene perspektive i napušta me tvrdoglava „obaviještenost“ svojstvena većini Crnogoraca. U holu se na ekranima smjenjuju podaci o letovima, ali o avionu iz Budimpešte, gdje Margita presijeda, nema novih vijesti. Sažvakao sam nekoliko žvakaćih guma, prelistao dnevnu štampu i na red je došao kapućino. Putnici sa torbama na leđima muvaju se po holu. Neki se povijaju pod teretom jedva hodajući. Dvije djevojke iz otvorenih ruksaka pokazuju neke haljine veselo čavrljajući. Grupa mladića ćutke pije pivo posmatrajući prolaznike.
Posljednji put Margitu sam vidio prije dvije godine kada sam službeno išao u Hamburg. Snimao sam nešto u Kampnagelu, nekadašnjem fabričkom kompleksu u Jarre strasse 20, sada pretvorenom u scenski prostor gdje se izvode pozorišne predstave iz cijelog svijeta. Idući tamo od aerodroma zazvonio mi je telefon i nakon obavljenog razgovora taksista me na tečnom crnogorskom pitao odakle sam. Ispostavilo se da je rodom sa Cetinja i bratanić poznatog crnogorskog slikara Fila Filipovića. Objasnio sam mu razlog mog dolaska, a uzgredno pomenuo i Margitu.
„Zemljače“, rekao mi je „vodim te pravo kod nje, a pozorište ti nigdje neće pobjeći.“
Nijesam se bunio umoran i rasijan posmatrajući brzopromičuće djelove nepoznatog grada. Dok me moj novi poznanik detaljno obavještava o svom životu u njemu mislim kako je potpuno u redu da čovjek kaže nekome neke stvari o sebi ako želi uspostaviti povjerenje i da mi zapravo stalno prolazimo kroz obrise naših prethodnika, kroz gustu šumu neznanaca čija je forma ostala negdje u tom prostoru. Zamišljam kako je Margita bila usamljena u toj nepoznatoj sredini, a ja sam danima bazao uzdignute kragne i misleći na nju dok me kiša nošena vjetrom šibala po licu. I sada vidim da se uvijek češće sjećamo loših nego dobrih stvari.
Visila mi je o vratu toliko dugo praćakajući se nogama kako mi se činilo da će mi glavu otkinuti. Bila je obučena u uske crvene pantalone, jednostavan široki džemper i kućne papuče.
Skinuh kaput i otpočeh onaj tip neodređenog razgovora koji obično vrvi opštim mjestima. Insistirala je da ostanem kod njih na večeri. Slegoh ravnodušno ramenima što ništa nije značilo, ni da ni ne, a ona me odmjeri dugim pogledom i reče prijekorno:
„Mogao bi toliko da se žrtvuješ, ko zna kada će te opet put nanijeti.“
Mojoj posjeti obradovali su se i njeni roditelji pitajući me o svemu i svačemu u starom kraju. I ja sam se zanimao za njihov život u Hamburgu. Kako je razgovor odmicao uviđao sam da su Gerd i Sofija sasvim različiti temperamenti. Dok je sa Margitom pripremala posluženje u kuhinji Gerd mi je u povjerenju rekao za svoju ženu:
„Ona teško prepoznaje dobre ljude pošto je najčešće okružena onima što su spremni na najgore stvari. Ja sam se odavno u to uvjerio.“
Primijetih da im je stan prilično neuredan. Činilo mi se da ništa nije na svome mjestu. Čuo sam kada je Margita izašla, vjerovatno da nešto kupi za večeru. Sofija se užurbano vrzmala po kuhinji. Kao da je pravila neki inventar namirnica. Margita se brzo vratila. Iako sam preskočio ručak, nijesam bio gladan. Ubrzo se u sobu uvuče prijatan miris prženog mesa praćen prskanjem vrelog ulja.
Ispijajući nakon večere kafu pitam Sofiju kako je na poslu. Namršti se i kao da je jedva čekala da to nekome saopšti reče:
„Sve je ovdje drugačije nego kod nas. Mislimo da je ovamo raj na zemlji, ali oni svakodnevno otpuštaju radnike i plaćaju nečije ratove pokazujući svoju pravu narav. Njihova jedina želja je da sve unište.“
Snebivam se i odustajem da bilo šta komentarišem pitajući se koliko zaista raspolažemo sami sobom pošto vječito robujemo raznim formalnostima i moranjima, nametnutim obavezama koje nam otimaju vrijeme.
„Dobro poznajem ovdašnji mentalitet“, kao za sebe nastavlja Sofija “iako ništa o sebi neće reći da se otkriju misleći kako smo mi Balkanci dovoljno glupi da bismo išta sami doznali. Mi, koji bi sve uradili da poboljšamo ovaj svijet. Njima se inače ništa ne može vjerovati.“
Gerd je tješio kako se jednom nešto mora dogoditi da se sve to promijeni, a potom je zauzeo svoju poziciju. Mjesto za njega bilo je rezervisano u uglu terase odakle je mogao vidjeti dobro parče grada. Nemoguće je bečnuti u tom pravcu a ne vidjeti ga kako pijucka pivo i puši cigarete jednu za drugom.
Pozvao sam svog novog prijatelja, da me odbaci do hotela. Margita me prati. Lagano i rutinski vozeći taksi kaže kako meni i Margiti predviđa dug i srećan zajednički život. Na osnovu hobija gdje do sada nikad nije omanuo. Radi se o gatanju i to ne bilo kojem. Priča kako se dugo bavi osteomantijom, jednim od morbidnijih oblika gatanja. Njena podvrsta podrazumijeva životinjsku žrtvu, a vjekovima je opstala u Crnoj Gori. Takva se praksa i danas može naći u crnogorskim selima. Riječ je o gatanju u plećku što pominje i Njegoš u „Gorskom vijencu“.
Dok mi Margita upućuje upitne poglede stiskajući me za ruku Cetinjanin nastavlja kako je kod njega iznenada počelo da izranja znanje kada je spoznao neke stvari. Nijesu to bile ni gravire, litografije, ni mape, nego su mu vidike otvorile neke naizgled banalne stvari koje on sada ne bi pominjao. Bio je nalik nekom monahu i mistiku što čuva rijetke i drevne religijske tajne.
Smješten sam u Holyday Inn-u, Billwerder Neur Deich 14. Hotel je sasvim pristojan i smješten je pri dnu male slijepe ulice. Na recepciji se tiskaju crni nabildovani momci. To je neki američki ragbi tim. Bučni su i ne odaju dobar utisak. Jedan od njih svojim prtljagom preprečuje hodnik tako da ne mogu proći dvije sobarice što oprezno guraju veliki kavez na točkovima prekriven narandžastim platnom. Ubrzo se oko njih stvori gužva i ne zna se ko više blokira prolaz. Momci se iz zezanja tiskaju oko kaveza nastojeći da vide šta je u njemu, ali ih sobarice vještim pokretima odbijaju od njega. Neko ipak naglo strgnu platno. U kavezu je gomila četki za WC šolje.
Nekako se domogoh lifta. Malo pravo, malo lijevo i tu smo. Konačno se domogoh sobe koja lijepo izgleda.
„Kako ti se sviđa rodni grad moga djeda?“, pita me Margita.
Kažem joj kako ću se o tome izjasniti kada budem odlazio zamišljajući Karla kako luta svijetom obilazeći nepoznate predjele i ljude, a zavisno od toga kako se ophode prema njemu biće nagrađeni ili kažnjeni.
Čovjek bez ideja potpuno je nemoćan a Karlo u njima nije oskudijevao. Naumivši, po uzoru na mala živopisna mjesta u Njemačkoj, da u Morači stvori prepoznatljivo lječilište, ubijedio je nadležne da mu odobre pomoćnika, mladog ljekara iz Beograda sa dobrim preporukama koji se rado latio posla nadajući se skoroj specijalizaciji pošto se u većim mjestima do nje teško dolazi. To Karla još jednom umalo nije koštalo glave. Ubrzo se ispostavilo da je mladićev otac odstupio s četnicima kao saradnik okupatora i nije mu se znala konačna sudbina. Zvanično, ostavio je kosti među strijeljanima na Zidanom mostu.
Karla je spasio ugled i brza istraga kojom je dokazano da nije znao za prošlost mladićeve porodice. No, ta ga je neugodna epizoda preusmjerila na nešto izuzetno naporno, nepredvidivo i veoma komplikovano. Riješio je da formira muzej zdravstva sa materijalnom i drugom zaostavštinom što podrazumijeva prikupljanje, klasifikaciju i čuvanje podataka trajne medicinske vrijednosti, domaću i stranu literaturu, postavku izvađenih organa, instrumenata, recepata i drugog. Prukupljao je potpunu dokumentaciju o pacijentima i bolestima, izjave i svjedočenja bolesnika, ocjene i analize eksperata iz oblasti medicine, kao i djelimične rekonstrukcije određenih povreda što je iziskivalo povezanost sa različitim pristupima i disciplinama.
Taj usamljeni čovjek fanatično odan svome poslu ispoljio je neobičnu sposobnost u planskom prikupljanju i stručnoj obradi uzoraka koji su od značaja kako za istoriju crnogorskog zdravstva tako i za širu naučnu medicinsku baštinu. Svojim fantastičnim kombinacijama koje se ne mogu ocjenjivati na osnovu naučnih mjerila rješavao je fundamentalna pitanja složenih medicinskih podataka.
Sam je izmišljao uputstva za bolje obavljanje posla ponekad i nesvjesno otvarajući nove vidike iako mu nijesu bile naklonjene česte reorganizacije i radikalne promjene standarda, loši uslovi arhiviranja i skladištenja građe. Svaki eksponat zahtijevao je odgovarajući prostor za izlaganje i čuvanje. Da bi se trajno sačuvali pojedini organi potrebno je opremiti posebne prostorije, osposobiti odgovarajuće uređaje za njihovu obradu i još mnogo toga.
Radeći na tome Karlo je sticao nova znanja koja nigdje drugo nije mogao steći. Kao da je postepeno prelazio polje obavijeno izmaglicom stičući osobenu staračku mudrost i iskustvo. Ponekad su mu dolazili lukavi i premoreni seljaci s gomilom pitanja o njegovoj čudnoj zanimaciji, ali on je prećutkivao svako objašnjenje i o tome nikada nije progovarao. Ranije bi možda te ljude koje je upoznao i zavolio u tuđini usmjerio ka određenom cilju, nije važno kojem, ali je vremenom shvatio da bi to bio uzaludan posao. Radije bi ostao usamljeni noćobdija iza slabo osvijetljenih prozora priključujući se za života nepriznatim i neshvaćenim ljudima nego neka vrsta javne ličnosti čiji mir uvijek neko može da naruši.
Za večerom bi katkad govorio o svojim uspomenama često pominjući neku prijateljicu iz rane mladosti čiji je muž bio na čelu neke trgovačke kuće za prodaju kafe.
„Ne mogu da se sjetim jesu li imali kola“, pitao se, a onda bi, nakon kraćeg premišljanja, zaključio kako vjerovatno jesu.
„Imali su i neke uređaje kao uspomene na ljetovanje u Francuskoj“, dodao bi.
Milena bi ga posmatrala krajičkom oka sluteći kako su njegova pitanja i odgovori bili na njen račun.
Posljednje godine života provodio je tiho, topeći se poput snijega koji se zadržavao po planinskim vrhovima iznad kuća razbacanih između brda dok se u kotlini, uz riječni tok, blago talasala šuma kao beskrajna zelena pučina. Milena ga je držala kao malo vode na dlanu, ali mu nije mogla privući taj pogled izgubljen u životnom bespuću što traži spokoj roditeljskog doma u maloj hamburškoj četvrti, Margitu što se osvrće dok joj prutići suza brazdaju lice, i sebe zalutalog negdje u balkanskim vrletima.
Iz sjećanja me prenu zvučni signal u aerodromskom holu. Žena sa informacionog pulta monotonim glasom obavještava da je let iz Budimpešte otkazan. Tupo zurim ka izlazu ravnodušan na sve. Dok otključavam kola mislim koliko mi je lakše što nikada nijesam povjerovao u gatanje onog taksiste.
