Bob Dylan: Zvona slobode
Izbor, prijevod i bilješka: VOJO ŠINDOLIĆ
Uvodna bilješka
Premda je Bob Dylan planetarno poznata ličnost i nepresušan izvor glazbenih i umjetničkih nadahnuća još od ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća, zapravo se malo toga zna o čovjeku koji već više od pedeset godina neprestano nadahnjuje brojne generacije raznolikih glazbenika, pjesnika i umjetnika općenito. Zagonetnost koja prati život i djelo Boba Dylana održala se do današnjeg dana, dakako, praćena nevjerojatnim nizom uzastopnih remek-djela, barem u oblasti poezije i rock glazbe.
Robert Allen Zimmerman, sin prodavača kućanskih uređaja sa Srednjega zapada, rođen je u Duluthu, savezna država Minnesota, 24. svibnja 1941., ali je kolovoza 1962. zakonski promijenio ime u Robert “Bob” Dylan. Unatoč stalnoj promjeni imidža, duhovnim dvojbama, svojoj manipulativnoj prirodi i povremeno zbunjujućim kolebanjima između stvaranja uzvišene glazbe i hirova kojima je ugađao samome sebi, pravi Bob Dylan doista jest politički prorok, rock & roll zvijezda, pjevač folk i country glazbe, religiozni zanesenjak, sjajan pjesnik i zanimljiv slikar. Još od 1961. i legendarnoga susreta s Woodyjem Guthriejem (koji je tada bio na samrti i s kojim zapravo započinje Dylanova karijera) sve do najnovije, ovoproljetne turneje Boba Dylana i njegova sastava po Japanu – dakle, za posljednje pedeset i četiri godine, Dylan je stvorio zapanjujuće utjecajno i golemo glazbeno i pjesničko djelo koje je doslovce promijenilo svijet.
Američka folk i country glazba svojedobno je Dylanu poslužila kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tijekom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ako ne prvi, Bob Dylan je nedvojbeno bio među prvima koji je politizirao folk glazbu. Prvi je počeo izražavati političku svijest i društvene stavove pomoću glazbe – najprije pomoću folk, a potom i rock & roll glazbe. Već tada Dylan je proročanski naslutio političke i društvene promjene do kojih je ubrzo došlo. Gotovo trenutačno, osjećaj snažne povezanosti same glazbe s političkim pokretima toga vremena proširio se na pokret za jednaka građanska prava crnaca i bijelaca (u kojem je folk i blues glazba imala veoma važnu ulogu), studentski pokret, pokret protiv rata u Vijetnamu, pokret za ravnopravnost spolova itd. 21. listopada 1967. američki Pentagon se našao opsjednut šarolikom vojskom proturatnih prosvjednika. Većinu od pedeset tisuća prosvjednika činili su intelektualci i studenti, književnici i rock glazbenici (među njima i Norman Mailer koji je predvodio svoje “vojske noći”, Allen Ginsberg i Bob Dylan), novoljevičarski i pacifistički ideolozi… Upravo je Bob Dylan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogima drugima, uspio udariti pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer, Bob Dylan je uveo politiku na top-liste. Ono što je, sada već desetljećima, iz Dylana kao umjetnika i stvaratelja neprekidno izbijalo jest njegovo poimanje svetosti i moći pjesme – i beskrajnih mogućnosti koje proistječu iz spoja glazbe i riječi.
U svojoj sedamdeset i šestoj godini života Bob Dylan ne samo što jest najveća živuća legenda iz oblasti rock glazbe, on je isto tako utjecao na apsolutno sve što je došlo poslije njega u pop glazbi, rock & roll glazbi, ritmu i bluesu…I dok je hladni rat, polako ali sigurno, ustupao mjesto novom globalizacijskom svijetu, Dylan je, onako kako to samo on zna i umije, s iznimnom mudrošću i suosjećanjem promatrao taj višegodišnji prijelazni prizor, registrirajući raznolike oblike nade, razočaranja, nemoći, zaljubljenosti, žudnje i otuđenosti milijuna mladih diljem svijeta.
Bob Dylan dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 2016. godinu.
NEKOĆ DAVNO, JAKO DALEKO (Long Ago, Far Away)
Propovijedati mir i bratstvo, oh, kolika li je cijena tome
Jedan čovjek je to činio nekoć davno ali su ga raspeli na križ
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas
Lance ropstva vukli su po tlu pognutih glava i sjetne duše
Ali to se događalo u Lincolnovo vrijeme, a to je bilo davno
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas, zar ne?
Iz vatrenoga oružja mahnito su pucali, cijeli svijet je krvario
Ljudska tijela trunula su na tlu u oceanima blata
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas
Jedan je čovjek imao gomilu novca, jedan čovjek nije imao ni za jelo
Jedan je čovjek živio kao kralj, drugi je prosio na ulici
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas
Jedan je čovjek poginuo od oštrog noža, jedan je čovjek poginuo od metka
Jedan je čovjek umro slomljenog srca gledajući kako mu linčuju sina
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas
Gladijatori su se međusobno ubijali, to je bilo u vrijeme starog Rima
Ljudi su im klicali krvožedno se cereći zaslijepljenih očiju i umova
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas
I govoriti o miru i bratstvu, oh, kolika li je cijena tome
Jedan čovjek je to činio nekoć davno ali su ga raspeli na križ
Nekoć davno, jako daleko
Takve se stvari više ne događaju, ne danas, zar ne?
GOSPODARI RATA (Masters of War)
Okupite se gospodari rata
Vi koji izrađujete raznoliko oružje
Vi koji izrađujete smrtonosne avione
Vi koji izrađujete raznolike bombe
Vi koji se krijete iza zidova
Vi koji se krijete iza uredskih stolova
Želim da znate da
Mogu vidjeti iza vaših maski
Vi koji nikad ništa niste činili
Doli gradili kako biste uništavali
Vi se igrate mojim svijetom
Kao da je on vaša mala igračka
Vi stavljate pištolj u moju ruku
I krijete se od moga pogleda
I bježite daleko, veoma daleko
Kad meci uokolo lete
Kao i Juda prije puno vremena
Vi varate i lažete
Da se u svjetskom ratu može pobijediti
I želite da vam i ja povjerujem
Ali ja vidim što vam je u očima
Vidim što vam je na umu
Baš kao što jasno vidim što je u vodi
Koja otječe kroz moju kanalizacijsku cijev
Vi podmećete okidače
Kako bi drugi pucali i ubijali
A potom hladnokrvno promatrate
Kada se brojka poginulih povećava
Krijete se u svojim palačama
Dok krv mladih ljudi
Šiklja iz njihovih tijela
I otječe u blato
Vi ste izazvali najgori strah
Koji se može raširiti
Strah da ljudi imaju djecu
Na ovom svijetu
Zbog prijetnje mojoj bebi
Nerođenoj i još bezimenoj
Niste vrijedni krvi
Koja teče vašim venama
Puno toga znam
I govorim kad nije na mene red
Možete reći da sam mlad
Možete reći da sam neodgojen
Ali ima jedna stvar koju znam
Premda sam mlađi od vas
A to je da vam ni Isus ne bi
Nikada oprostio ovo što činite
Želim vam postaviti jedno pitanje
Vrijedi li vaš novac toliko
Da njime možete kupiti oprost
Ako vjerujete da to možete učiniti
Mislim da ćete to otkriti
Kada vam kucne smrtni čas
Jer čak ni svim novcem koji ste zaradili
Nećete moći iskupiti svoju dušu
Još se nadam da ćete umrijeti
I da će vas smrt čim prije uzeti
Hodat ću za vašim sandukom
U sivo poslijepodne
I promatrat ću kako vas spuštaju
U posljednje počivalište
I stajat ću nad vašim grobom
Dok se ne uvjerim da ste mrtvi
S BOGOM NA NAŠOJ STRANI (With God on Our Side)
Moje ime ne znači ništa
Moje godine još manje
Zavičaj iz kojeg dolazim
Zove se Srednji zapad
Ondje su me odgojili i naučili
Da se zakoni poštivaju
I da je u zemlji u kojoj živim
Bog na našoj strani
Knjige iz povijesti pripovijedaju nam o tome
Objašnjavaju nam to jako dobro
Konjica je jurišala
Indijanci su izgubili
Konjica je jurišala
Indijanci su izginuli
Država tada bijaše mlada
S Bogom na njezinoj strani
Španjolsko-američki rat
Uzeo je svoj danak
I Građanski rat
Ubrzo je zaboravljen
A imena junaka
Morao sam naučiti napamet
S oružjem u njihovim rukama
I Bogom na njihovoj strani
Dečki iz Prvog svjetskog rata
Došli su i prošli
Razlog za ratovanje
Nikada nisam razumio
Ali shvatio sam da ga moram
Prihvatiti i to s ponosom
Jer mrtvi se ne broje
Kad je Bog na tvojoj strani
Kad je Drugi svjetski rat
Napokon završio
Oprostili smo Nijemcima
Potom smo se i sprijateljili s njima
Premda su pobili šest milijuna ljudi
Spalili ih u pećima
I Nijemci sada jednako
Imaju Boga na svojoj strani
Cijeloga života
Učili su me da mrzim Ruse
Jer ako dođe do novoga rata
Morat ćemo se boriti s njima
Mrziti ih i bojati ih se
Kriti se i bježati od njih
I sve to prihvatiti hrabro
S Bogom na našoj strani
Ali sada imamo ubojito oružje
Kemijske prašine
Ako budemo prisiljeni ispaliti ga
Učinit ćemo tako
Jedan pritisak na dugme
I čitav svijet leti u zrak
Jer nikada ne postavljaš pitanja
Kad je Bog na tvojoj strani
U mnogim teškim trenucima
Razmišljao sam o tome
I kako su Isusa Krista
Izdali jednim poljupcem
Ali ja ne mogu misliti umjesto vas
Morat ćete sami odlučiti
Je li Juda Iskariotski
Imao Boga na svojoj strani
Sada od svega odustajem
Sit sam svega i umoran
Zbunjenost koju osjećam
Ne mogu izraziti ni na jednom jeziku
Riječi mi se gomilaju u glavi
I padaju na pod
Jer ako je Bog na našoj strani
Spriječit će sljedeći rat
SAMO PIJUN U NJIHOVOJ IGRI (Only a Pawn In Their Game)
Metak ispaljen iza grma odnio je život Medgara Eversa
Prst je pritisnuo okidač
Puške skrivene u mraku
Ruka je potaknula varnicu
Dva su oka ciljala
U ljudski mozak
Ali njega ne treba kriviti
On je samo pijun u njihovoj igri
Južnjački političar uvjerava siromašnog bijelca
“Imaš više od crnja, nemoj se žaliti
Bolji si od njih,
Rođen si s bijelom kožom”
Objašnjava mu
A crna rasa tu se spominje
To je jasno,
U interesu tog političara
Na njegovu putu do slave
A siromašni bijelac ostaje
U zadnjem vagonu vlaka
Ali njega ne treba kriviti
On je samo pijun u njihovoj igri
Zamjenici šerifa, vojnici, guverneri dobivaju lovu
Isto vrijedi i za šefove policije i murjake
A siromašni bijelac
U njihovim je rukama
Tek sredstvo
Njega još od početka u školi
Uče pravilu
Da su zakoni na njegovoj strani
Kako bi štitili njegovu bijelu kožu
I tako podržavali njegovu mržnju
Kako baš nikada ne bi razmišljao ispravno
O stanju u kojemu se nalazi
Ali njega ne treba kriviti
On je samo pijun u njihovoj igri
Iz straćara siromaštva on kroz pukotine gleda u prugu
Topot papaka odzvanja mu u mozgu
Jer njega uče da se kreće u gomili
Da puca u leđa
Da prijeti stisnutom šakom
Da vješa i linčuje
Da se kriije ispod kapuljače
Da ubija ne osjećajući bol
Poput psa na lancu
On nema imena
Ali njega ne treba kriviti
On je samo pijun u njihovoj igri
Danas je pokopan Medgar Evers, metak ga je ubio
Spustili su ga u grob kao kralja
Ali kad zagonetno sunce obasja onoga
Koji je pucao iz puške
On će na svom grobu
Na kamenoj ploči koja tu stoji
Do svojega uklesanog imena
Ugledati svoj jednostavni epitaf
Samo pijun u njihovoj igri
ZVONA SLOBODE (Chimes of Freedom)
Daleko između sutona na izdisaju i isprekidanih otkucaja ponoći
Sklonili smo se u hodnik, dok je grmljavina odzvanjala
A veličanstvene munje svojim sjenama ispunjale te zvukove
Stvarajući dojam da to zvona slobode bliješte
Osvjetljavajući ratnike čija snaga nije u ratovanju
Osvjetljavajući izbjeglice na nenaoružanoj cesti bijega
I svakog pojedinog vojnika gubitnika u noći
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
U gradu, toj usijanoj talionici, iznenada smo postali očevici
Krijući lica dok su se zidovi oko nas stezali
A odjek svadbenih zvona prije vjetra i kiše
Gubio u odjecima munje
Tugujući zbog odmetnika, tugujući zbog osobenjaka
Tugujući zbog nesretnika, napuštenih i ostavljenih
Tugujući zbog izopćenika koji neprestano gore na lomači
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
U ludoj mističnoj tuči ošrih zrna grada
Nebom su se prolamale ogoljene pjesme čuđenja
Pa je zvonjavu crkvenih zvona vjetar odnio daleko
Ostavljajući jedino zvonjavu munja i gmljavine
Zvoneći zbog plemenitih, zvoneći zbog dobrohotnih
Zvoneći zbog čuvarâ i zaštitnikâ duše
I zbog slikara poštenjaka koji zaostaje za svojim vremenom
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
Kroz divlju katedralu večeri kiša je ispredala priče
Za siromašne bezimene i obespravljene
Tugujući zbog govornika koji nemaju gdje iznijeti svoje misli
I svih onih koji se nalaze u bezizlaznim situacijama
Tugujući zbog gluhih i slijepih, tugujući zbog nijemih
Tugujući zbog zlostavljane, ostavljene majke, ružno oslovljene prostitutke
I zbog sitnog kriminalca koji je prevaren i progonjen
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
Premda je čak i bijeli zastor od oblaka u daljini bljesnuo
A sveprožimajuća hipnotizirajuća magla polako se razilazila
Električna svjetlost i dalje se zabijala poput strijela, osvjetljavajući jedino one
Koji su osuđeni na lutanje ili im nije dopušteno da lutaju
Tugujući zbog onih koji traže, na njihovu nijemom traženom putu
I zbog samotnih srca ljubavnika s odveć osobnom pričom
I zbog svake bezazelne, nježne duše pogrešno strpane u zatvor
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
Sa zvijezdama u očima i smijući se sjećam se kako su nas uhvatili
U klopku u kojoj se vrijeme ne računa i u kojoj su objesili osumnjičene
Dok smo po posljednji put slušali i zadnji put promatrali
Zadivljeni i pomireni sa sudbinom dok zvonjava nije utihnula
Tugujući zbog onih koji trpe bol i čije se rane ne mogu izliječiti
Zbog bezbroja zbunjenih, optuženih, zlostavljanih, drogiranih
i onih kojima je još gore
I zbog svake frustrirane osobe u golemom velikom svemiru
Dok smo mi gledali u zvona slobode što bliješte
LJUBAV JE RITZIK/BEZ JAMSTVA (Love Minus Zero/No Limit)
Moja je ljubav rječita poput tišine
Bez ideala ili silovitosti
Ona ne mora kazati da je vjerna, ona je istinita kao led, kao vatra
Ljudi nose ruže i svakoga sata daju obećanja
Moja se ljubav smije nalik na cvijeće
Ljubavni darovi ne mogu je pridobiti
U dućanima jeftine robe i na autobusnim postajama
Ljudi govore o situacijama
Čitaju knjige, ponavljaju citate, ispisuju poruke po zidovima
Neki govore o budućnosti
A moja ljubav govori uzdržano jer ona zna da ne postoji uspjeh
kakav je neuspjeh
I da neuspjeh nije nikakav uspjeh
Plašt i bodež njišu se
Gospođe pale svijeće
U svečanim mimohodima konjanika čak i pješak mora prikriti zavist
Kipovi napravljeni od šibica urušavaju se i padaju jedan na drugoga
Moja ljubav namiguje, ona se ne obazire na to
Ona zna previše toga da bi raspravljala ili sudila
U ponoć most podrhtava
Seoski liječnik tumara
Nećakinje bankarâ traže savršenstvo i prihvaćaju sve darove koje im
mudri ljudi donose
Vjetar zavija iz sve snage i raznosi kišu u noć
Moja je ljubav poput gavrana
Slomljenog krila za mojim prozorom
VRATA RAJA (Gates of Eden)
Istina o ratu i miru samo se izvrće
Njezin zakašnjeli galeb jedri
Na četveronožnim šumskim oblacima
Anđeoski kauboj jaše
Sa svijećom što gori na suncu
Iako njezin sjaj obavija tama
Svuda osim pod drvećem raja
Stup ulične svjetiljke stoji prekriženih ruku
Njegove željezne kandže pričvršćene su
Za pločnik pod kojim u jazbinama bebe jauču
Iako on baca sjenu na metalnu značku
Jer sve drugo može se srušiti samo
Razornim ali besmislenim udarcem
Nijedan zvuk nikada ne dopire s Vrata raja
Okrutni vojnik zabija glavu u pijesak
A onda se žali
Bosonogom lovcu koji je oglušio
Ali i dalje ostaje
Na plaži po kojoj lovački psi laju
Na brodove s tetoviranim jedrima
Koji plove prema Vratima raja
Držeći kompas s iglom zahrđalom od starosti
Aladin sa svojom lampom
Sjedi u društvu utopijskih monaha samotnjaka
Sa ženskim sedlom na Zlatnom teletu
Ali u njihovim obećanjima raja
Nećete nigdje čuti smijeh
Osim unutar Vrata raja
O vlasničkim odnosima
Šapuću s obje strane pozornice
Onima koji su osuđeni glumiti u skladu s njima
I čekati na buduće kraljeve
A ja pokušavam uspostaviti sklad u pjesmama
Koje osamljeni vrabac pjeva
Jer nema kraljeva unutar Vrata raja
Crna madona na motociklu
Ciganska kraljica na dva kotača
I njezin srebrnasto kromirani fantom potiču
Sivog flanelskog patuljka da vrišti
Dok on plače zlim pticama grabljivicama
Koje kljucaju mrvice njegovih grijeha
Ali nema grijeha unutar Vrata raja
Kraljevstva Iskustva
Na udaru dragocjenog vjetra raspadaju se
Dok siromasi razmjenjuju imovinu
Svaki žudeći za onim što ima onaj drugi
A princeza i princ
Raspravljaju o tome što je stvarno a što nije
Ali sve to nije važno unutar Vrata raja
Tuđe sunce zaviruje u
Krevet koji nikada nije moj
Dok se prijatelji i ostali neznanci
Pokušavaju pomiriti sa svojim sudbinama
Prepuštajući ljudima potpunu slobodu
Da učine sve što žele osim da umru
Jer nema iskušenja unutar Vrata raja
U zoru moja draga dolazi
I pripovijeda mi svoje snove
Ne pokušavajući prodrijeti pogledom
U njihovo dublje značenje
Ponekad mislim da ne postoje druge riječi
Osim ovih koje govore što je istina
Ali nema istine izvan Vrata raja
SVE JE U REDU, MAMA (SAMO KRVARIM) (It‘s Alright, Ma (I‘m Only Bleeding))
Tama usred podneva
Sjenom zaklanja čak i srebrnu žlicu
Ručno izrađeni nož, dječji balon
Zasjenjuje i sunce i mjesec
Ubrzo si svjestan da to nema smisla shvatiti
A ni pokušavati
Oštre prijetnje pune su bleferskog prijezira
Opaske o samoubojstvu poderane su
S luđakovih slatkorječivih usta
Odzvanjaju jalove riječi koje potvrđuju upozorenje
Jer onaj koji nije zaokupljen rađanjem obuzet je umiranjem
Sluga iskušenja istrčava kroz vrata
Slijediš ga i upadaš u rat
Promatraš vodopade samilosti kako huče
Najradije bi jauknuo ali za razliku od prije
Sada otkrivaš da si
Samo još jedno ljudsko biće koje plače
Zato se ne boj ako začuješ
Zvuk nepoznat tvojem uhu
Sve je u redu, mama, samo uzdišem
Dok jedni najavljuju pobjedu, a drugi propast
Privatni razlozi veliki ili mali
Mogu se vidjeti u očima onih koji nastoje
Sve one koje bi željeli ubiti natjerati da puze
Ostali govore kako ne treba mrziti ništa drugo
Doli samu mržnju
Riječi razočaranja laju poput metaka
Dok ljudski bogovi teže svojim ciljevima
I proizvode sve – od ratnih igračaka koje sjaje
Do Isusâ boje mesa koji svijetle u mraku –
Ne moraš daleko gledati da bi shvatio
Kako nema mnogo toga
Što je doista sveto
Dok propovjednici propovijedaju o zlim sudbinama
Učitelji uče da je znanje trpno
I da može dovesti do tanjura od stotinu dolara
Dobrota se krije iza vlastitih vrata
Ali čak i predsjednik Sjedinjenih Država
Ponekad mora stajati gol
Premda zakoni ulice odavno vladaju
Jedino moraš izbjegavati dvoličnost gomile
Sve je u redu, mama, snaći ću se ja
Reklamni oglasi zavode te
I ti vjeruješ da si onaj
Koji može učiniti ono što nitko nikada nije učinio
I da možeš postići ono što nitko nikada nije postigao
U međuvremenu život se odvija
Svuda oko tebe
Ne snalaziš se, ponovno pokušavaš i pojavljuješ se
Odjednom otkrivaš da se nemaš čega bojati
Stojiš osamljen i nema nikoga u tvojoj blizini
Kada drhtav i nejasan glas iz daljine
Dopre do tvojih uspavanih ušiju i ti čuješ
Kako netko iz gomile misli da su te doista pronašli
Osmjeliš se i postavljaš si pitanje
Premda znaš da nema odgovora koji bi te mogao zadovoljiti
I uvjeriti da ne odustaneš
Nego da uvijek budeš svjestan toga
Da ne pripadaš
Ni njemu ni njoj ni njima niti bilo kome
Premda gospodari određuju pravila
Kako mudrim ljudima tako i budalama
Nema ničega, mama, za što bih živio
Jer oni koji se moraju pokoravati vlastima
A koje ni najmanje ne poštuju
Takvi usprkos tome što su zaposleni i uspješni
Sa zavišću govore o onima koji su slobodni
I bave se onim čim se već bave
Tek da bi u nešto ulagali
Neki su dosljedno kršteni
Prema strogim stranačkim programima
Takvi su društveni kameleoni koji
Neistomišljenike mogu slobodno kritizirati
I ne govore ništa osim koga treba obožavati
A potom kažu Bog ga blagoslovio
Onaj koji jezikom raspiruje vatru
Taj podriguje u koru utrkujućih štakora
Pogrbljen i izobličen kliještima društva
Njemu nije stalo da se imalo uzdigne
Nego bi te radije odvukao u jazbinu
U kojoj životari
Ali ja nikome ne želim zlo niti krivim
Bilo koga tko živi u podrumu
Jer, i to je u redu, mama, ako mu već ne mogu ugoditi
Stare gospođe sutkinje promatraju parove
Sputane u seksanju, one bestidno
Naturaju lažni moral, vrijeđaju i začuđeno gledaju
Jer novac ne govori, on se zaklinje
U opscenost, ali koga je za to još briga
Propaganda, sve je lažno
Onima koji bahatošću ubojice
Brane ono što ne mogu vidjeti, sigurnost
Nemilosrdno udara u glavu
Jer onima koji misle da ih časna smrt
Neće snaći prirodnim putem
Život katkada mora biti pust i samotan
Moj pogled sudara se s grobljima punim
Lažnih bogova, rugam se
Sitničavosti onih koji se ponašaju tako grubo
Dok koračam gore-dolje s lisicama na rukama
Pokušavajući ih razbiti udarcima nogu
Govoreći, dosta mi je svega
Što mi još možete pokazati?
A kad bi se moje snovite misli mogle vidjeti
Oni bi vjerojatno stavili moju glavu pod giljotinu
Ali i to je u redu, mama, takav je život, život i ništa više
KAO KAMEN KOJI SE KOTRLJA (Like a Rolling Stone)
Nekoć davno odijevala si se jako lijepo
U najboljim danima skitnicama si bacala novčiće, nisi li?
Ljudi su ti govorili “Čuvaj se curo, loše ti se piše”
Mislila si da se svi oni šale s tobom
Smijala si se
Svima koji su dangubili uokolo
Sada više ne govoriš jako glasno
Sada više ne izgledaš jako ponosno
Kad moraš žicati za malo hrane
Kakav je osjećaj
Kakav je osjećaj
Nemati svoj dom
Kao pravi beskućnik
Kao kamen koji se kotrlja?
Išla si u najbolju školu, istina je, Samotna gospođice,
Ali znaš i sama, ondje si se jedino opijala
Nitko te nije uspio naučiti kako preživjeti na ulici
Sada ćeš morati pristati na kompromis
Govorila si da se nikada nećeš osramotiti
Sa zagonetnim skitnicom, ali sada shvaćaš
Da ti on ne nudi bilo kakvu ispriku
Dok zuriš u prazninu njegovih očiju
I pitaš ga: “Želiš li se nagoditi sa mnom?”
Kakav je osjećaj
Kakav je osjećaj
Kad si prepušten sam sebi
Kad nijedan put ne vodi kući
Kad si pravi beskućnik
Kao kamen koji se kotrlja?
Nikada se nisi osvrnula i pogledala u mrgdona lica žonglera i klaunova
Kada su ti prilazili i pokazivali svoje vještine
Nikada nisi shvatila da ti to ne valja
I da nisi trebala dopustiti drugima da te zabavljaju
Vozikala si se na kromiranom konju s tvojim diplomatom
Koji je na ramenu nosio sijamsku mačku
Ne pada li ti teško što si otkrila
Da se izdavao za nekoga drugog
Nakon što ti je oteo sve što ti je mogao ukrasti
Kakav je osjećaj
Kakav je osjećaj
Kad si prepušten sam sebi
Kad nijedan put ne vodi kući
Kad si pravi beskućnik
Kao kamen koji se kotrlja?
Princeza na konjskim utrkama i svi zgodni ljudi
Zabavljaju se, piju i vjeruju da su uspješni
Dok izmjenjuju skupocjene darove
Bit će pametnije da skineš svoj dijamantski prsten i založiš ga
Nekoć te je veoma zabavljao
Napoleon u ritama i jezik kojim se služio
Idi sada k njemu, on te zove, ne možeš ga odbiti
Kada nemaš ništa, nemaš što niti izgubiti
Nevidljiva si sada, jer nemaš tajne za sakriti
Kakav je osjećaj
Kakav je osjećaj
Kad si prepušten sam sebi
Kad nijedan put ne vodi kući
Kad si pravi beskućnik
Kao kamen koji se kotrlja?
ULICA OČAJA (Desolation Row)
Prodaju razglednice s fotografijama obješenih
A putovnice boje u smeđe
Frizersko-kozmetički salon pun je mornara
Cirkus je u gradu
Evo i slijepog poslovođe
Uspjeli su ga hipnotizirati
Jedna ruka mu je vezana za akrobata na užetu
A drugu drži u džepu hlača
Odred javnoga reda i mira je neumoran
Žele se negdje zabaviti
Dok moja draga i ja noćas gledamo
Iz Ulice očaja
Čini se da je Pepeljuga veoma opuštena
“Potrebno je vrijeme da bi se netko upoznao”, govori osmjehujući se
I uvlači obje ruke u stražnje džepove
U stilu Bette Davis
Pojavljuje se Romeo koji između jecaja kaže
“Ti pripadaš meni, nadam se”,
Dok mu netko govori: “Na pogrešnom si mjestu,
Prijatelju, bit će pametnije da odeš”
I jedino što se još čuje
Nakon što kola hitne pomoći odu
Jest Pepeljuga koja mete
U Ulici očaja
Sada se mjesec gotovo sakrio
I zvijezde se sve slabije vide
Vračara je
Sve svoje stvari unijela unutra
Svi osim Kaina i Abela
I grbavca iz crkve Notre Dame
Sada vode ljubav
Ili iščekuju kišu
A dobri Samaritanac, on se odijeva
On se priprema za predstavu
On noćas odlazi na maskenbal
U Ulicu očaja
Ofelija, ona stoji ispod prozora
Za nju se veoma bojim
Na svoj dvadeset i drugi rođendan
Ona je već stara cura
Za nju, smrt je nešto prilično romantično
Na sebi ima željezni prsluk
Njezina profesija je njezina religija
Njezin grijeh je njezina beživotnost
I premda joj je pogled uperen
U Noinu veliku dugu
Ona vrijeme provodi zavirujući
U Ulicu očaja
Einstein, prerušen u Robina Hooda
S kovčegom punim svojih uspomena
Prošao je ovuda prije sat vremena
Sa svojim prijateljom, ljubomornim redovnikom
Taj je izgledao savršeno odvratno
Dok je žicao cigaretu
Potom je otišao dalje njuškajući odvodne cijevi
I recitirajući alfabet
Ne bi vam uopće palo na pamet pogledati ga
Ali on je još odavno poznat
Po tome što je svirao električnu violinu
U Ulici očaja
Dr. Nastrani, on svoj svijet čuva
U kožnom peharu
Ali svi njegovi bespolni pacijenti
Pokušavaju srušiti njegov svijet
A njegova bolničarka, lokalna gubitnica
Zadužena je za cijanid
Ona se također brine o zdravstvenim kartonima na kojima piše
“Smilujte se Njegovoj duši”
Svi oni pušu u zviždaljku
Možete ih čuti kako zvižde
Ako dovoljno izvirite glavom
Iz Ulice očaja
S druge strane ulice podigli su ogradu
Ti se pripremaju za gozbu
Fantom iz Opere
Savršeno je kostimiran u svećenika
Casanovu hrane žlicom
Kako bi se osjećao mnogo sigurnije
Tada će ga ubiti samopouzdanjem
Nakon što ga otruju riječima
Dok Fantom iz Opere viče mršavim djevojkama
“Gubite se odavde, ako ne znate
Casanovu upravo kažnjavaju zato što je došao
U Ulicu očaja”
U ponoć svi agenti
I grupa nadljudi
Izlaze i uhićuju svakoga
Tko zna više od njih
Tada ih odvode u tvornicu
I svakome od njih na prsa
Postavljaju stroj za izazivanje srčanog udara
A potom iz tvrđave
Ljudi iz osiguranja dovoze benzin
I dolaze
Provjeriti kako nitko ne bi umakao
U Ulicu očaja
Zahvaljujući Neronovom Neptunu
Titanic isplovljava u zoru
Svi dovikuju
“Na čijij si ti strani?”
A Ezra Pound i T. S. Eliot
Tuku se na kapetanovom mostu
Dok im se pjevači kalipsa smiju
A ribari drže cvijeće u rukama
I gledaju kroz prozore u more
Gdje ljupke morske vile plivaju
I nitko ne mora puno razmišljati
O Ulici očaja
Da, jučer sam primio tvoje pismo
(Otprilike u vrijeme kad se kvaka na vratima slomila)
Kad si me pitao kako sam
Je li to možda bila neka šala?
Svi oni ljudi koje spominješ
Istina je, poznam ih, prilično su neuvjerljivi
Morao sam preurediti njihova lica
I svakom od njih dati drugo ime
Ovoga časa ne vidim dobro čitati
Ne šalji mi više pisma
Osim ako ih ne odlučiš poslati
Iz Ulice očaja
BAŠ KAO ŽENA (Just Like a Woman)
Nitko ne osjeća bol
Dok ove noći stojim na kiši
Svi znaju da
Mala ima nove krpice
Ali nedavno sam vidio da su vrpce i mašnice
Ispale iz njezinih uvojaka
Ona uzima baš kao žena, baš tako
Ona vodi ljubav baš kao žena, baš tako
Ona i trpi baš kao žena
Ali raskida
Kao djevojčica
Kraljica Mary, ona mi je prijateljica
Vjerujem da ću je iznova posjetiti
Nitko ne mora nagađati da ta
Mala ne neće biti sretna
Sve dok ne postane svjesna da je ista kao i svi ostali
Sa svojom smetenošću amfetaminima i biserima
Ona uzima baš kao žena, baš tako
Ona vodi ljubav baš kao žena, baš tako
Ona i trpi baš kao žena
Ali raskida
Kao djevojčica
Kišilo je još od početka
A ja sam umirao od žeđi
Zato sam došao ovamo
A tvoja dugogodišnja kletva
Boli
Ali još gori od toga
Ovaj je bol u meni
Ne mogu ostati ovdje
Barem to je
Jasno
Ne mogu se prilagoditi
Da, vjerujem da je vrijeme da raskinemo
Kad se ponovno sretnemo
I upoznamo kao prijatelji
Molim te ne odaj da si me poznavala dok sam
Gladovao, a svijet bio tvoj
Ah, ti varaš baš kao žena, baš tako
Ti vodiš ljubav baš kao žena, baš tako
Potom i trpiš baš kao žena
Ali raskidaš
Kao djevojčica.
LENNY BRUCE (Lenny Bruce)
Lenny Bruce je mrtav ali njegov duh živi i dalje
Nikada nije nagrađen Zlatnim globusom, nikada nije stigao do Synanona
Bio je odmetnik, u to nema sumnje
Veći odmetnik no što ste vi ikada bili
Lennyja Brucea više nema
Ali njegov duh živi i dalje
Možda je imao problema, možda neke stvari nije znao riješiti
Ali je nedvojbeno bio zabavan i sigurno je govorio istinu i znao o čemu govori
Nikada nije opljačkao nijednu crkvu i nije odsjekao glavu nijednoj bebi
On je izabrao frajere na visokim položajima i upro svjetlo u njihove krevete
On je sada na nekoj drugoj obali
Oni više nije želio živjeti
Lenny Bruce je mrtav ali on nije počinio bilo kakav zločin
On je samo bio dovoljno pronicljiv i otvorio je poklopac prije vremena
Jednom sam se s njim vozio u taksiju, jedva dva kilometra
Učinilo mi se da je to potrajalo nekoliko mjeseci
Lenny Bruce je otišao dalje
I kao i oni koji su ga ubili nije više tu
Govorili su da je lud zato što nije poštivao pravila igre
On je pametnjakovićima svoga vremena pokazao da nisu ništa drugo doli budale
On su ga obilježili i prikačili mu etiketu kao što to čine s hlačama i košuljama
On je vodio bitku na bojištu na kojemu svaka pobjeda boli
Lenny Bruce je bio sjajan tip
On je bio brat kojega nikad niste imali
POLITIČKI SVIJET (Political World)
Živimo u političkom svijetu
Za ljubav tu nema mjesta
Živimo u vremenu
U kojem ljudi čine zločine
A zločin nema obraz
Živimo u političkom svijetu
Ledene sige vise iznad nas
Svadbena zvona zvone
I anđeli pjevaju
A oblaci zaklanjaju tlo
Živimo u političkom svijetu
Mudrost je zatočena u zatvoru
Ondje trune u ćeliji
Neželjena koliko i pakao
Koji nikomu ne dopušta da izabere svoj put
Živimo u političkom svijetu
U kojem milosrđe hoda zavezanih očiju u smrt
Život se ogleda u zrcalima
Dok se smrt
Uspinje stubama u najbližu banku
Živimo u političkom svijetu
U kojem je hrabrost djelo prošlosti
Kuće su pune duhova
Djeca su neželjena
Sutrašnji dan može vam biti posljednji
Živimo u političkom svijetu
Onom kojeg možemo vidjeti i osjetiti
Ali nema nikoga da se tome usprotivi
Sve je još jedna namještaljka
Svi znamo da je to jedina stvarnost
Živimo u političkom svijetu
U gradovima straha od samoće
Malo-pomalo
Vrtite se u krug
Ali nikada ne znate zašto baš tu
Živimo u političkom svijetu
Pod mikroskopom
Možete putovati bilo gdje
I tamo se objesiti
Konopca uvijek ima dovoljno
Živimo u političkom svijetu
Vrteći se i glupirajući uokolo
Čim se probudite
Uče vas da prihvatite
Ono što je lako rješenje
Živimo u političkom svijetu
U kojemu mir uopće nije dobrodošao
Tjeraju ga s vrata svojih domova
Da i dalje luta
Ili ga postavljaju uza zid
Živimo u političkom svijetu
Sve je njegovo ili njezino
Uskočite u prosječnost
I uzviknite ime Božje
Ali vi uopće niste sigurni što to znači
Vojo Šindolić: Je li čarapa čista?
Sjećanje na večer provedenu s Allenom Ginsbergom i Bobom Dylanom
Otprilike sredinom osamdesetih za vrijeme jednoga od mojih tada čestih posjeta Ginsbergovom njujorškom domu u Istočnoj dvanaestoj ulici (Lower East Side, Manhattan) posve neočekivano pojavio se i Bob Dylan. Ginsberg je u tom razdoblju bio iznova veoma zaokupljen fotografiranjem i gotovo cijeloga dana fotografirao je sve što mu se učinilo zanimljivim, od konopaca za sušenje rublja do susjednih dimnjaka.
Oko jedanaest uvečer, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom i razgledali Allenove fotografije (koje su, pet godina poslije, objavljenje u velikoj monografiji Allen Ginsberg: Photographs, Twelvetrees Press, Altadena, 1990.) zazvonio je telefon. Bio je to Bob Dylan. Pitao je Allena može li navratiti k njemu jer je upravo tih dana dovršavao novi album pa mu je želio pustiti još nedovršeni materijal, ali i čuti njegovo mišljenje. Allen se veoma obradovao tom pozivu i kazao Dylanu da smjesta dođe. Još mu je rekao da nijedno zvono na ulaznim vratima zgrade ne radi nego kad stigne da vikne ispod prozora.
Tako se i dogodilo. Poslije otprilike pola sata Dylan je stigao i počeo vikati sa ulice. Allen je otvorio prozor i ključ od ulaznih vrata uvio u jednu čarapu, čvrsto joj napravio čvor na vrhu i bacio. Nekoliko trenutaka poslije Dylan je ušao u stan i pitao: “Je li ova čarapa čista?”
Dylan je sa sobom donio dva pakovanja po šeest limenki piva. Na sebi je imao crne traperice i čizme, crni prsluk i gotovo dopla otkopčanu košulju iza koje se vidjela Dylanova trbušina – što je Allen i komentirao, ali Dylan je ignorirao njegovu šaljivu primjedbu.
U tom istom stanu deset godina prije, 1975. snimljene su neke od najvažnijih scena za Dylanov film Renaldo & Clara.
“Pa gdje je ta kazeta?” pitao je uzbuđeno Allen. Dylan je posegnuo u džep na košulji i izvadio kazetu u plastičnoj kutiji.
Sjedili smo u dnevnoj sobi. “Nadam se da bi mi mogao dati neku drukčiju ideju za naziv albuma”, Dylan mu je kazao i nastavio: “još nikada nisam imao problema s naslovima za albume. Uvijek su mi padali na pamet u pravom trenutku.”
E tu počinje kućni cirkus. Ginsberg koji je imao zvučnike u kuhinji i dnevnoj sobi pušta tu kazetu na najače, ali zvuk se jedva čuje. Počinje pjesma “Tight Connection” ali Allen ništa ne čuje. I obraća se Dylanu: “Koje su riječi koje pjevaš?” “A, moraš pažljivije slušati”, odgovara mu Dylan. “Ali ja baš pozorno slušam i ništa ne čujem, molim te ponovi mi riječi cijele pjesme!” Već je to bilo dovoljno da Dylan problijedi u licu i ne ponaša se opušteno. “Oprosti, ali ne čujem ni jednu riječ”, Allen mu je ponovio. I tako su istu pjesmu puštali barem pet puta. A Dylan je Ginsbergu na uho govorio sve stihove pjesme.
Pri sljedećoj pjesmi Ginsberg je komentirao: “Jako populistički pristup melodiji.” Ali svi smo šutjeli.
Nekoliko trenutaka kasnije, Allen je rekao: “Ah, vidim da se još uvijek pališ na Jehovine svjedoke!”
“Ali ti nemaš pojma o tome tko je Bog!” Dylan mu je odgovorio.
“Istina je, nikad nisam sreo tog tipa”, Allen je dodao.
Slušajući ostale pjesme, tu je prepirka završila.
Nešto kasnije Ginsberg je pitao: “A kako si mislio nazvati album?”
“Empire Burlesque” Dylan mu je odgovorio, a Ginsberg kimnuo glavom i kazao: “Da tako se zvao vodvilj u kojem sam nekoć i sam honorarno radio, dolje na Delancy Streetu.”
Potom mu je Ginsberg još rekao: “Da, to je dobar naslov za tvoj album. Takve su i pjesme.”
Druženje se nastavilo do tri ujutro ali nitko više nije bio osobito rječit.