Bela Ahmadulina: Groznica
Preveo Marko Vešović
***
Mislila sam da zlo si moje
Teško, i da si dušman moj,
Ti prost si lažac, ispalo je,
U svojoj igri jeftinoj.
I na Manježnji trg si stao,
I bacio novčić u snijeg.
I novčićem si tim gatao:
Zavoljela me, ili nije.
Aleksandrovski park to skriva
Gdje šalom noge mi obvija.
Ruke grijao, a obmanjivač,
Sve misleći: slagaću i ja.
Kružilo je nada mnom vranje
Jato što liči na varanje.
No praštamo se sad ja i ti.
Plavo, ni crno oko zjene.
Živećeš, tužan nećeš biti,
A svejedno je sve za mene.
No uzaludno kako sve bi,
No kako sve bi nelijepo!
Nadesno je sad ići tebi,
Meni je ići nalijevo.
***
Ne posvećuj mnogo mi vremena.
Ne postavljaj mi pitanja.
I dobrotu i odanost zjena
Na moje ruke ne sklanjaj.
Baricama nemoj u proljeće
Ići po tragu traga moga.
Znam dobro da proizići neće
Ništa iz susreta toga.
Misliš da ja tako zbog gordosti
Idem, s tobom se ne družim?
Ne s gordosti, nego zbog žalosti
Tako pravo glavu držim.
***
Mene starinski stil privlači.
Čar iz jezika drevnog bije.
Od naših reči jače zrači,
Savremenije i reskije.
Kliknuti: “Carstva pol za konja” –
Koja plahost i štedrost tu je!
Ali i mene strast potonja,
Njena ispraznost, obujmjuje.
Probudim se u magli kada
Boj zasvagda izgubim i kad
Na pamet meni evo pada
Zaključak drevnog bezumnika.
O, za me pola carstva šta je!
Čedo, što je učeno vekom,
Konja uzimam, konja dajem
Za pola trena sa čovekom
Kog volim. Bog sa tobom, viti
Konju moj, o ti konju vatren!
Besplatno ću ti popustiti
Uzdu i rodno krdo za tren
Stići šeš, stići tamo, gledaj,
U stepi pustoj, bez zeleni.
Ovih poraza i pobeda
Dotužila je buka meni.
Žao mi konja! Ljubav žalim!
I na način srednjevjekovan
Lijegao je trag ostali,
Pod moje noge, trag potkova.
SNI O GRUZIJI
Sni o Gruziji – kakva radost!
I toliko je čista prije
Jutra grožđana ova sladost
Što ispunila usta mi je.
Ničega više ja ne želim,
Niti i za čim više žalim
I u zlatnoj Sveti-Choveli
Jadnu svijeću evo palim.
U Mcheti hvalu i čast slovom
Kamenčićima svim odajem.
Gospode, nek je vječno ovo,
Baš tako kao što sada je.
Nek uvijek mi budu novost
I nek mi budu ko vradžbine
Domovine mile surovost
I nježnost tuđe domovine.
***
Ko zna – trenut il vječnost da li
Noga će zemljom da mi luta.
Jednako zemlji blagodarim
Za tu vječnost il za trenutak.
Šta god se zbilo, neću kleti,
Tek lakoću da blagoslovim:
Tvoju žal brzo što proleti
Tišinu u smrt kad otplovim.
PEJSAŽ
Još je novembar, a već lije
Blagodat, već sa neba gleda.
Idem i od svjetla se krijem:
Da snijeg kinji sjenka ne dam.
Duvaču stakla, posla tvoga
Smisao kažu tako jasno
Ledenice: njih djeca mnoga,
Zabaciv kape, ližu slasno.
I ja, s kockicom slatkog leda
U ustima, i tako mlada,
Usput kližem se il sjedam,
Dok grem bjelinom snježnom sada.
U PRAZNOJ KUĆI ODMORA
U nesvijest pasti ko plod, sniti
Tiho, baš usred lijeha i grana,
I živu plot svoju ne shvatiti:
Ta zbrka tuđa i neotesana.
Juče nikla jabuka je ova.
Mišiće vode, kras pigmenta krije.
Tisku ovih i onih činova.
Ali jabuci sve to važno nije.
Ovdje, kao rulju raspuštene
Djece, plot svoju savladati nećeš,
Predvidjeti sve hirove njene,
Niti rasplesti što ispreplijeće.
Tako potkraj gledati dosadi
U se ko ljekar u bolesnog, čuti
Stalno srce što s praskanjem radi
I molekula trk škaljiv lučiti.
Već to želim, pa se i okrenem,
No zanimljivo biva očima mi.
Tako glazba s gornjeg sparta mene
Istovremeno i smeta i mami.
U zabiti, samotništvu mojem,
Dok mi na krovu raste snijeg prvi,
Živim sama, a kao udvoje
S uzdahom pluća, sa naglaskom krvi.
Sad osmjehnem se, sad pisne moj glas,
Sad puls, ko leptir u dlanove, bije.
Živ, hvala bogu, pomislim na čas,
Ostao neko u praznoj kući je.
I tad sam ti puna zahvalnosti,
Moj organizme, zvjerko prirodina
Mala, vrši, vrši život prosti,
Baš ko sunašce, ko gaj, ko gradina.
Igraj dalje, ne daj se njemoći!
U samotništvu dubokom zimskome,
Vesela ću biti u pustoći,
Prisno i bučno naseljenoj mnome.
ZIMSKA ZATVORENOST
Bulatu Okudžavi
Posjeti me čudan gost u februaru.
Snijeg krov zamete još u januaru,
Ostadoh zaključanih misli i djelanja
Ko plam u fenjeru, živjeh zatvoreno,
Il poput insekta u jantaru gdjeno
Nađe prostor što je tijesan idealno.
Čudan gost preda me banu iznenada,
Tim čudnija bješe ta posjeta kada
Snjegovi čuvali su vrata mi najstrože.
Na primjer – pticama svojim htjedoh dati
Žito. ”Može li se napolje?” Odvrati
Na pitanje moćna volja smeta: “Ne može”
Gost čudan, kažem vam, bješe gost neznani.
Prošao je kroz zid, skroz, ko ekser, s vani
Od nekog, radi cilja nezanog, zabijen.
Napokon, u kući koja je u tamu
Snježnu zazidana, šta još preosta mu
Kad za ulaz ni vrata, ni prsline nije.
Gost čudan – gost nije što gostuje, već car.
Vatrom promočeni izvida cilindar,
Ispod pazuha pusti morsko prase, tada
Prozbori: ”O, pardon, promrznut sam, k tome
Ozlijeđen, ušav nasilu, dabome,
U taj dom gdje jamiti može me prehlada.
“Vatra će vas, goste, utješiti”, kazah.
”Grst oraha, vinski grozd brzoprolazan –
Sred pravednih mećava to je jug moj mali.
A jadne carevne mora što se tiče,
Njoj davno ljubavlju mojom upriličen
Kupus je, neovdašnji što gaji ga zaliv”.
Čudni gost se hvali:’’ Madam, treba znati
Da sam sklon suzama, ali ostavljati
Moje mokre noge trag nisu sklone nikad.
Sav sam zagonetka!” Rekoh: nisam pedant
I glazbu u stopu ne pratim da pedal
Mogu ugledati pod nogom glazbenika.
Gost viknu: ”Šala mi ne sviđa se vaša,
Njen ton. Jauk će vam potom biti strašan!
Loše stoje stvari s vašim duhom i puti.
Ja ovdje bez stida obretoh se stoga
Što mi je poznata sudba vam uboga”.
A ja upitah: “ Zašto nećete pinuti?”
Čudan gost ne odbi vina da okuša.
Govor mu je svela lakoumnost usta
Tek na greške, smiješke, no sa dobrim plačem:
“Duši godi taj spor koji se oteže.
Vi ste, čedo moje, maza i proteže,
Ja hoću da vam bude udes preinačen.
Zar mudar čistodlak zvjer bijel je zaman –
Pogreškom uzmite srećnu kartu, sama
Izberite koje god zadovoljstvo mirsko!”
Poklonih se gostu: “Odbijam zasada –
Veoma ste dobri – vaše dare, mada
Mogli bi ste spasiti divno prase morsko!
Po zlome siraštvu zar mi sestra nije?
Osvrtat se u snu – ta bol oštra li je –
Sred stihije tuđe, a do svoje ne doći.
Marina, morjana, mora kako nježno,
Minuvši kraj mene, mame neizbježno,
Ostave mi dječjeg oka poročke moći.
Blagodarna dobroj sudbini sam, zna se.
I kako ja želim živim – sama za se.
Meni Bog pravedan, izdavač ljubezan jest.
K obrazu se diže, ko štene, pas stari.
Širok divni izbor, a sve – višnji dari:
Pirih, trohej, amfibrah, daktil i anapest.
Juče zvončić poljem zvoniti je stao.
То je moj drug stari ka meni stizao.
Zaludu strah: put ako progriješi umah?
Rekla sam: Bulate, kad te vidim, mene
Bole od gledanja prekomjernog zjene,
Fijuče ljubavni nered sred moga uma”.
Čudni gost se smije. Zna da lažem. Nema
Sanki u snijegu ubogom posvema.
I u Lenjingradu moj drug sa drugom pije.
I već davno moj pas umro je. I ima
Sada manje daha u mojim grudima.
I bježe mi ruke od pera i hartije.
Čudni gost potvrdi: ”Nesrećni ste sada”.
Uto se otvori dver zaprta. Pada
I pada, ne znajući za gubitak, snijeg.
Lik došljakov bješe smion i ljepuškast!
Vukla je kaljačā koža petereburška
Trag kao lukavi i nestašni osmijeh.
Nadam se, pojmiće mog gosta procjena
Kako s mračnog lica srebrila se zjena,
Kako Arfikanac plav bješe, a Rus taman,
Pomislih – brzo će konac februaru –
”Radost! Volim!“ – došlom rekla sam u žaru,
”Dobro je što nema rastajanja nama”
BARTOLOMEJSKA NOĆ
Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:
A umah i stvarno, nadahnuća silom,
Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –
Krvoproliću se u blizini rodi.
Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je
Bartolomej na pir, bio je toliko
Slab plač onog što još, među vatre dvije,
Ne bje hugenotom, a ni katolikom.
Još ptiče, što jedva besmislice poje,
Još jare, što nema o hodanju znanja,
Preživje i prvi dah prisvojilo je,
Uzet od smaknutih, njihovog disanja.
Kako god, dadiljo, dijete njegova,
Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega
Hranjaše, uredna i mala njegova
Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.
Ono je lakomo, još bi piti htjelo,
Ne zna organizam, još neprosvijećen,
Kako nezasito i slatko i vrelo
Kuša dah grkljana koji je presječen.
Naviklo da diše, ono krivo nije
Za te religije, daleka smaknuća,
I prima dim gusti koji pun krvi je
Kao svakodnevni dobitak za pluća.
Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,
U sjenci djetinjstva i zločina spije
Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika
Jednako skrnave san djetinji slijep.
Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,
Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće
Radošću ubijen? Ili umrijeti?
U koristoljubnom ropstvu pocrniće?
Na suvišak smrti svikli, zacijelo,
Grdite se, ljudi dobri, i borite,
Vi što njegujete djecu tako smjelo
Da se, pouzdano, djece ne bojite.
A ako dijete u snu s plačem krene,
Ne zabrinite se, kriva je sitnica:
Desni znaju biti malo zapaljene
Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.
A ako, tičući kožu, što se osu
Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –
Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,
U hladu zločina sva njegovana.
No u nesvjestici, rajskoj, može biti,
Taj plač u čast drugog izbora se čuje,
I vlastitu lomnost, a koju ne štiti
Ništa, svako malo grlo oplakuje
Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –
Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.
A uopšte uzev, kakva bagatela!
Trideset hiljada, svega, hugenota.
GROZNICA
Bolujem, šta li – treći dan me hvata
Jeza, ko konja, pre no je počela
Trka, i nadmen sused je sa sprata
Viknuo:
– Kako vi drhtite, Bela
Dođite sebi! Bolest vam se čuje,
Ljulja zidove, s propuhom svud uđe.
Ona duh moje dece raspaljuje,
I noću mojim zvekeće posuđem.
– Da, drhtim – ja sam
Odvratila njemu –
Bez zle namjere, i drhtim veoma.
A uostalom, prenesite svemu
Spratu: uveče odlazim iz doma.
Tako tresena od tog sam trepeta,
U moje reči meće svoje greške,
Mojim nogama poigrava, smeta
Usnama da se spoje u smiješke.
Susjed moj, nagnut sa podesta, stade
Da promatra me sa gađenjem, ali
Bez licemjerstva. Ja mu ulih nade:
Šta dođe dalje? Prolog ste gledali!
Mojoj bolesti ne dosadi priča!
Raspoznavala u sebi sam, okom
Tužnim: promiču divlja, tuđa bića
Ko u kapi vode pod miskroskopom.
A bič sve teži jeza bila mi je,
Zabijala je oštre ekserčiće
U kožu. Tako jasiku dažd bije
Kažnjavajući sve njene listiće,
I mislila sam: kako brzo stojim!
Razleću mi se muskuli nestašno!
Vlast moju svrgnuv, postade nemojim
Telo, slobodno, posve pustopašno.
Od mene sve je dalje! Za čas tinji
Kidne, opasno, svojevoljno – lopta
Tako isklizne iz ruku djetinjih,
Ili se končić sa prsta odmota.
Sve se to meni ne dopade.
Velim
Ljekaru, mada jesam se stidela
Pred njim: – Gorda sam, znate, i ne želim
Da snosim više neposlušnost tela
Lekar objasni:
– Bolest vam je prosta
Bila bi posve bezopasna, ali
Vaših titraja učestalost posta
Smetnja pregledu – ta vi ste nestali.
Baš kao kada stvar vibrira, njena
Kretanja biva velika malenost,
Vidnost joj skoro na nulu svedena,
I pričinja se ko slaba maglenost.
Lekar uključi svoj zlatni aparat
Na moje stvari, sve neodređene,
I električni šok je koji para
Zelenom vatrom zaledio mene.
Užasnuše se skala i kazaljka!
Živa s pomamnim poskokom uskipte!
I samrtnički, zatim, prasak staklaž
I od parčića prsti krvlju lipte.
Dobri doktore, zabrini se sada,
Obazri. Ali on, posvema miran,
Objavi:
– Taj vaš organizam jadan
Normalno, ovaj čas, funkcionira.
Posta mi tužno. Znala sam i sama
U toj višoj normi i udeo svoj.
U uskost uma neumješten, namah
Zaplovi nada mnom njen pregolem broj.
I nervni sistem, što višecifrenim
Brojem stradanja bio je podučen,
Ko madrac prugla, probija i meni
Raskida kožu, okolo fijuče.
Golem puls, koji šaku unakazi,
Urlaše večno: van bi da izduši.
Na koncu rekoh: nek ga nose vrazi! –
Nek me, ko Neva Peterburg, uguši.
A noću mozak napregne se, čeka.
Tako go sluh je, tišinom sluđeni,
Da škripnu vrata, padne knjiga neka,
I – eksplozija! tačka! kraj je meni!
Da, nisam smela ukrotiti zveri
Što, useljene, krv iz mesa sasnu.
Kraj mene svagda beše propuh dveri!
Kraj mene sveće, naglo planuv, zgasnu.
U zeni, preko ruba se nagnula
Suza i svetli ko večna gromada.
Ja sve pokvarih sobom! Oskvrnula
I raj bih groznom neugodom ada.
Ljekar ispisa latinski dolično,
I, sa mudrošću ljudskom što je cvala,
Čitanju glazbe po notama slično,
U apoteci cura ga čitala.
Sad svu mi kuću razneženom čini
Celov, ljekovit skroz, valerijane,
I medicina jezikom naninim
Odavno moje zalizuje rane.
I zadovoljan moj sused je bio
I čestitao meni što sam zdravo
Treći put, preko dece, i, hvalio,
Mene je, kažu, pred kućnom upravom.
I vratila sam posete, dugove.
Odgovorila na pisma. Pa šećem,
Posebno: pravim korisne krugove
U ormanu se vino naći neće.
Ni zvuka, niti duše – oko mene.
Stol moj umro je, skriven pod prašinu.
Njuškice svoje tupe, nepismene,
Uperile su olovke u tminu.
I svi koraci moji ko u hata
Pobeđenoga, sputani su, spori.
Sve je u redu. Ali noć me hvata
Predosjećanjem opasnim i mori.
Lekar još moju krivnju ne dokaza,
No za nos vući njega i ne vredi,
Jer sve što leči i neguje, ja za
Jedan trenutak spalim ili sledim.
Ko puž u koštan les znam se uvući
Gde sam slepoćom, tišinom spasena,
Al se, boleći, po čelu škakljući,
Nada mnom dižu rogovi antena.
O zvezdopade tački i povlaka,
Zovem te, pljusni! Podrhtavajući
Nek mrem u čistom srebru tih žmaraka,
Ko u rusalke, po leđima vrućim.
Groznico, bij me, poput tamburina,
Ja sva sam tvoja! Nismo radvojene
Nikad! Glazbe sam tvoje balerina!
Od tvoga mraza ozeblo sam štene!
Ja još ne drhtim, o ne, i za sada
Nikakve reči o tom biti neće.
No, dalekovid, moj sused je hladan
Već prema meni, kada me susreće.
IZIĆI NA SCENU
Govorim vam: ko što snijeg u ovom trenu
Veljači za ljubav, s neba leti lako,
Za ljubav vama, izići mi je na scenu
Lako. Ne vjerute kad govorim tako.
Ne mogu svići. Prvina, ni novo nije
Da mi od očiju vaših koža gori.
Moj glas će pred noge da pada vam ko snijeg,
Mre ko snijeg, i u blato pretvori.
Ne mogu! Nema se snage! Odbijam udes
Da s bolničke plahte na panj glavom legnem.
Kakav u plećkama užas, u čelu studen!
O nek ma ko dođe,vrijeme rastegne.
Oštricom užeta, rubom kobnog ponora –
Plesačice, tako pleši, sve do pada.
Znam da mrem, ali ću prenuti se, jer moram.
Svaki put je tako.Tako je i sada.
Mene iscrpe do dna oči radoznale,
I svoj život traćim uši da primamim.
No svagda taj kog volim miran je sred sale.
Sebe ne sačuvam, njega ne posramim.
Iz taštog rizika prenuta, ko iz tmica,
Ne znam što sam sebe na nulu svodila.
No reći će neko: bila je umjetnica,
I reći će neko: poeta je bila.
Krvarenje slovki izmuči grlo moje
No veseo skok je iz tame kulisa,
U jedan lik ljudi, sve jasnije to je,
Oštrije, divna vam slivaju se lica.
Pretvoriću u naklon nevještinu gesta.
Ne žalim riječi, niti muke. Samo
Je li vam ih dovoljno za malo blaženstva?
Nе molim zasvagda – na tren, na tren samo…