Barbara Kristijan[1]: Trka za teoriju
Prevele Aleksandra Nikčević-Batrićević i Marija Krivokapić
Iskoristiću ovu priliku da prekinem tišinu među nama – kritičarima – kako nas sada nazivaju, koji su zastrašeni onim što ja nazivam trka za teoriju, savladani osjećanjem niže vrijednosti čak. Čini se da je u književnom svijetu vlast preuzeta od zapadnih filozofa, neutralnih humanista, pripadnika stare književne elite, kako ih obično nazivamo. Do preokreta je došlo iz razloga što je značajan dio književnog korpusa postao neubjedljiv, prati ga osjećaj očajanja, sklonosti ka uživanju i nepovezanost. Novi filozofi, željni da razumiju svijet koji ubrzano izmiče njihovoj političkoj kontroli, pojašnjavaju književnost na nov način tako da raznolikosti koje termin neminovno implicira, to jest, razlike između svega što je napisano i onoga što je napisano da probudi osjećanje, i da izrazi misao, je teško razaznati. Oni su promijenili jezik književne kritike kako bi pronašli mjesto za sopstvene filozofske težnje, i kako bi ponovo odredili značenje teorije.
Moja prva reakcija kada sam ovo shvatila bila je da pomenute promjene ignorišem. Možda nešto dobro ove novine donesu, uprkos egocentrizmu kojim odišu. U to vrijeme važnije i interesantnije stvari okupirale su moje misli: proučavala sam davno napisanu književnost crnih žena, izučavala istoriju koja je ignorisana, kao i savremenu književnost koju karakteriše originalnost, strast, pronicljivost i ljepota. Nažalost, teško je ignorisati ovakvo preuzimanje vlasti jer je teorija postala komoditet koji pomaže da se odredi da li ćemo dobiti posao i da li ćemo biti unaprijeđeni u akademskoj instituciji – ili, što je još gore, da li će se naš glas uopšte čuti. Shodno novoj orijentaciji, književno djelo (riječ koja iziskuje napor) postalo je tekst.[2] Kritičari se ne bave književnošću, već tekstovima drugih kritičara, jer kritičar koji žudi za pažnjom zamijenio je pisca i o sebi razmišlja kao o samom središtu. Interesantno je napomenuti da je u prvoj polovini vijeka, barem u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, kritičar bio i pjesnik, dramski pisac ili romanopisac. Danas, dok se nova generacija profesionalaca razvija, on ili ona je, prije svega, pripadnik akademske sredine. Aktivnosti kao što su predavanja ili stavljanje na papir sopstvenih reakcija na određena književna djela su, kada je ova grupa u pitanju, postala potčinjena vjerovanju koje se percipira kao primarno: trenutak kada neko stvori teoriju, tako fiksirajući konstelaciju ideja koja će potrajati neko vrijeme barem, fiksiranje koje će bez sumnje za mjesec dana biti zamijenjeno nekom drugom konstelacijom ideja. Jer, trka se ne usporava. Naprotiv. Možda iz razloga što oni koji su uticali na prevlast imaju moć (iako negiraju da je tako) da budu objavljeni – što im daje priliku da ukažu na ideje koje će se smatrati vrijednim – neki od naših najsmjelijih i najradikalnijih kritičara (kada kažem naši imam na umu crne, žene, treći svijet) bili su pod uticajem, ili su čak preuzeli, jezik i definisanje diskusija koristeći termine koji su nam strani i u suprotnosti sa našim potrebama i orijentacijom. Barem za sad, kreativni pisci koje izučavam, opiru se ovom jeziku.
Nije prvi put da se obojeni ljudi bave teorijskim radom, mada su njihove forme drugačije od formi apstraktne logike na zapadu. Sklona sam da kažem da je naše teoretizovanje (u ovom slučaju namjerno koristim glagol, a ne imenicu) često u narativnim oblicima, u pričama koje stvaramo, u zagonetkama i izrekama, u igrama s jezikom, jer nam se više od fiksiranih ideja dopada dinamika. Zar bismo na neki drugi način i sa odvažnošću mogli da preživimo napad na naša tijela, društvene institucije, zemlje, na samo čovječanstvo? I žene, barem one pored kojih sam ja odrastala, neprestano su spekulisale o prirodi života kroz gusti jezik kojim su razotkrivale odnose moći u svijetu u kojem žive. I upravo takav jezik, kao i milost i zadovoljstvo koje su u igri sa njim osjećale, slavljen je, uzdizan i kritikovan u djelima spisateljki kakve su Morison i Voker. Moj narod je, drugim riječima, uvijek bio u trci za teoriju – iako je ta trka više iskazivana u formi hijeroglifa, oblika koji je u isto vrijeme senzualan i apstraktan, i lijep i otvoren. U onome što sam radila, pokušala sam da osvijetlim i objasnim te hijeroglife, što je, kako mi se čini, aktivnost koja je sasvim drugačija od stvaranja samih hijeroglifa. Kako bi to rekli budisti, prst uperen ka mjesecu, nije samo mjesec.
U ovoj diskusiji, međutim, ja se više bavim kontekstom u kojem sam prvi put upotrijebila izraz, trka za teoriju, u odnosu prema njegovoj akademskoj hegemoniji, [3] njegovoj neprikladnosti prema energičnoj književnosti koja nastaje u svijetu danas. Akademska hegemonija pitanje je o kojem se stalno razgovara – ali obično u zatvorenim grupama, kako ne bi ispali neupućeni među pripadnicima vladajuće akademske elite. Među onima koji govore ispod glasa su obojeni, feministkinje, radikalni kritičari, kreativni pisci, koji su se duže od jedne decenije borili da se njihovi glasovi, njihovi različiti glasovi čuju, i za koje književnost nije prilika za diskurs među kritičarima, već je istinska potreba naroda kojem pripadaju i jedna od mogućnosti koja nam pomaže da sopstvene živote što bolje razumijemo. Iako zvuči klišetizirano, vrijedi, čini mi se, ove tvrdnje ponoviti još jednom.
Ova trka za teoriju – karakteriše je lingvistički žargon, naglasak na citatima obožavanih proroka, tendencija prema ,,biblijskoj” egzegezi, odbijanje da se čak pomenu određena djela kreativnih pisaca, ništa manje onih savremenih, preokupiranost mehaničkom analizom jezika, grafikoni, algebarsko izjednačavanje, prosta uopštavanja o kulturi – uticala je da mnogi zauvijek zaćute i ostanu u čudu, u strahu da više ne mogu raspravljati o sopstvenoj književnosti nerazumljivim jezikom koji je zavladao u književnim krugovima, dok je kod nekih došlo do razvoja intenzivnih spisateljskih blokada. Dešavalo se, tokom posljednje godine, da sam nekoliko puta bila u prilici da ubjeđujem književne kritičare koji su krčili put novim oblastima kritičkog ispitivanja da zaista imaju što da kažu. Neki od nas su u stalnom grču zbog težnje za pronalaskom jedne opšte teorije, iako smo svjesni kompleksnosti književnosti koju izučavamo i nemogućnosti da je jedna opšta teorija na pravi način iskaže. Ja sam, između ostalog, prilično umorna od stalnih zahtjeva za stvaranjem crne feminističke književne teorije kao da sam mehaničko biće. Jer ja vjerujem da je takva teorija preskriptivna – trebala bi imati nekakav odnos prema praksi. Kako ja mogu na prstima jedne ruke prebrojati broj onih koje pokušavaju da budu crne feminističke književne kritičarke na svijetu danas, smatram da je drsko s moje strane da izmišljam teoriju koja će nam pokazati kako treba da čitamo. Smatram da mi treba da čitamo djela naših pisaca na različite načine i da ostanemo otvoreni prema procesu presijecanju jezika, klase, rase i roda u književnosti. Pomoglo bi ako bismo podijelili naš proces, drugim riječima, našu praksu, koliko god je to moguće dok, konačno, naš rad ne postane kolektivno nastojanje.
Podmukao kvalitet ove trke za teoriju simbolizovan je za mene samom sintagmom koja se kroz ovu priču provlači – diskurs manjine: u pitanju je sintagma koja je pozajmljena iz vladajuće teorije i nije vjerna književnostima koje su stvorene od strane naših pisaca, jer mnoge od naših književnosti (afroamerička književnost svakako) nijesu manjinske, naprotiv. U konstrukciji posljednje rečenice ja sam upotrijebila pasiv, što je u suprotnosti sa pravilima Black English-a, koji poput svih jezika ima poseban sistem vrijednosti, jer odgovornost ne prenosim na neku određenu osobu ili grupu. Ali ovo je upravo iz razloga što je nova ideologija postala rasprostranjena među nama pa se ponaša poput mnogih drugih ideologija sa kojima smo se morali takmičiti. Jer čini se kao da nema ni glavu ni rep. Ipak, na kraju, možemo reći da su termini ,,manjina” i ,,diskurs” čvrsto locirani u zapadnom dualističkom ili ,,binarnom” okviru koji ostatak svijeta percipira kao manjinski, i pokušava da ubijedi ostatak svijeta da je ona većina, obično putem sile i onda kroz jezik, čak i kada zastupa ideje koje mi, njeno ,,istorijsko” drugo, poznajemo i o kojima govorimo veoma dugo. Jer mnogi od nas o sebi nikada razmišljali nijesu osim kao o nečijem drugom.
Ne želim da ostavim utisak da suprotstavljajući se trci za teoriju ulazim u savezništvo sa neutralnim humanistima koji vide književnost kao čist izraz i ne žele priznati da postoji očigledna kontrola nad njenim stvaranjem, vrijednosti i distribucijom od strane onih koji imaju moć, koji negiraju, drugim riječima, da je književnost politična. Ja izučavam čitav korpus književnosti koja je vijekovima bila klevetana upotrebom riječi političko. Tokom jednog vijeka, afroamerički pisci, od Čarlsa Česnata u devetnaestom vijeku do Ričarda Rajta u prvoj polovini dvadesetog vijeka, Imamu Barake tokom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, Elis Voker deceniju kasnije, protestvovali su protiv hijerarhije koja proglašava, u zavisnosti od sopstvenih interesa, kada je književnost književnost, kada je književnost velika. Pokret crnih umjetnika iz šezdesetih godina, iz koga su nastale afro-američke studije, feministički književni pokret sedamdesetih godina, i ženske studije, artikulisale su upravo ta pitanja, koja su potekla ne iz iskaza Novih zapadnih filozofa, već iz refleksija pomenutih grupa o njihovim sopstvenim životima. Mnoge takve grupe glasno su se suprotstavljale davnašnjem vjerovanju da su njihove ideje univerzalne. Među mojim kolegama postoje one koje ne vide crne kritičke pisce iz prethodnih generacija kao dovoljno elokventne. Jasno je da oni nijesu pročitali Rajtov ,,Plan za crno pisanje”, Elisonovu zbirku eseja Sjenka i čin, Česnatovo pomirenje sa sudbinom pisca, ili Vokerinu ,,Potragu za Zorom Nil Herston”. Postoje dva razloga za opšte nepoznavanje onoga što su naši pisci-kritičari rekli. Prvi razlog je što je crno pisanje uopšteno govoreći u ovoj zemlji ignorisano. Budući da smo mi, kako je to formulisala Toni Morison, kroz istoriju prolazili kao diskreditovani ljudi, nije iznenađujuće što je naše stvaralaštvo takođe diskreditovano. Do ovakvih dešavanja došlo je i usljed toga što su do nedavno dominanti kritičari u Zapadnom svijetu takođe bili kreativni pisci koji su imali pristup obrazovnim institucijama više srednje klase, dok su sve do nedavno naši pisci bili bezuslovno isključivani iz pomenutih institucija i zapravo su im često bili suprotstavljani. Zbog opšteg neznanja u akademskom svijetu o književnosti koju su napisali crni muškarci, i žene čiji je rad diskreditovan, ne iznenađuje što tako mnogo naših kritičara misli da pozicija koja zastupa političnost književnosti počinje sa Novim filozofima. Nažalost, mnogi od naših mladih kritičara ne ulaze u razmatranje pitanja zašto je sada ta izjava – književnost je politična – prihvatljiva, kada ranije nije bila; niti uzimamo u obzir svoje nasljednike zbog kojih smo dužni razviti sofisticirane argumente kako bismo promijenili ubjeđenje da svaka uspostavljena zapadna ideja treba da postane hegemonijska. Jer osjećam da je novi naglasak na književnoj kritičkoj teoriji jednako hegemonijski kao svijet koji napada. Vidim jezik koji on stvara kao jezik koji mistifikuje prije nego razjašnjava naše stanje, i daje moć malom broju ljudi koji poznaju konkretan jezik kojim kontrolišu kritičku scenu – interesantno je da se taj jezik pojavio upravo kada je književnost obojenih naroda, crnih žena, latino Amerikanaca, Afrikanaca, počela da se pomjera prema ,,centru”. Riječi kao što su centar i periferija su same po sebi instruktivne. Diskurs, kanon, tekstovi – riječi koje imaju jednako latinsko porijeklo kao što je tradicija iz koje potiču, dobro su mi poznate. Iz razloga što sam pohađala Školu katoličke misije na zapadnoindijskim ostrvima, moram priznati da ne mogu čuti riječ ,,kanon” a da ne osjetim mučninu, da riječ ,,tekst” vraća tegobna sjećanja na biblijsku egzegezu, da me ,,diskurs” podsjeća na metafiziku koju su me tjerali da ‘progutam’ na kursevima na kojima se išlo tragom filozofije od Aristotela, Tome Akvinskog i Hajdegera. ,,Periferija” je takođe riječ koju sam često slušala kao dijete, jer ako je nešto smatrano toponimom na periferiji, bila su to Karipska ostrva čija teritorija nije bila velika i koja nijesu imala vojnu moć. Ipak, mogla sam primijetiti kako je izuzetno značajna ova periferija bila, jer su trupe Sjedinjenih Država stalno napadale jedno ostrvo za drugim ukoliko bi se primijetila bilo kakva promjena u političkoj kontroli. Kako sam živjela među ljudima za koje je jezik bio apsolutno neophodan način da se potvrdi postojanje, rečeno mi je da su svjetski umovi živjeli samo na malom evropskom kontinentu. Metafizički jezik Nove filozofije prema tome, odbojan mi je i jedan je od razloga zbog kojeg sam jurila od filozofije do književnosti, jer je drugo na mene ostavljalo utisak kao opis svijeta, beskrajnog i komplikovanog, što je način na koji sam ga osjećala, i senzualnog na način na koji sam znala da je bio. U književnosti sam osjetila mogućnost integracije osjećanja/znanja, prije nego rascjep između apstraktnog i emotivnog koji zapadna filozofija neizbježno dopušta.
Rečeno mi je da su filozofi oni koji pišu književnost, da su autori mrtvi, nevažni, puka sredstva kroz koja narativi protiču, oni ne djeluju i nemaju najjasniju ideju o onome što rade; stvaraju tekstove bestjelesne poput anđela. Iskreno rečeno, ja sam zapanjena što naučnici koji sebe nazivaju marksistima ili postmarksistima mogu ozbiljno koristiti metafizički jezik iako pokušavaju da dekonstruišu filozofsku tradiciju iz koje njihov jezik dolazi. I kao studentkinja književnosti bila sam zaprepaštena očevidnom ružnoćom jezika, nedostatkom njegove jasnosti, njegovim nepotrebno komplikovanim rečeničnim konstrukcijama, nedostatkom zadovoljstva koji se očekuje da pruži, njegovim otuđujućim kvalitetom. U pitanju je vrsta pisanja za koju bi profesori savremenog jezika na eseju brucošu u indeks upisali neprelaznu ocjenu.
Iz razloga što sam radoznala osoba, odložila sam čitanje djela crnih autorki i počela da čitam neke od proroka nove književne orijentacije. Pomenuti proroci objavili su svoje nezadovoljstvo sa nekim od temeljnih ideja tradicije kojoj sami pripadaju, nezadovoljstvo sa kojim sam i ja rođena. Ali u pokušaju da promijene orijentaciju zapadne učenosti, oni su, kao i obično, koncentrisani na sebe, a ne na svjetove koje su ignorisali ili kontrolisali. Ja sam ponovo bila prinuđena da saznajem njih, dok oni uopšte nijesu bili zainteresovani da saznaju mene. Umjesto toga oni su težili da ,,dekonstruišu” tradiciju kojoj pripadaju čak iako su koristili isti stil, jezik te tradicije, kao i formu koje nužno otjelovljuju vrijednost te tradicije. I dok ih pratim kako zamjenjuju književno pismo filozofskim u meni se budi nelagodan osjećaj da narodi kojima pripadaju ne stvaraju književnost vrijednu pomena. Jer oni su uvijek posebnu pažnju posvećivali remek-djelima iz prošlosti, ponovo čineći stvarnim tekstove koje su rekli da će dekonstruisati. I sve više njihovi pristupi, njihovi propisi, njihovi pristupi postaju dominantni i postaju sredstvo kojim se definišu književni kritičari, mnogi meni slični, koji su se prethodno koncentrisali na bavljenje drugom stranom jednačine, komentarima i diskusijom o prošloj i savremenoj književnosti Trećeg svijeta. Odjednom su preusmjereni na stalno raspravljanje o novoj književnoj teoriji.
Ukoliko pitate mene – ja sam kritičarka savremenog afroameričkog ženskog pisma – ova orijentacija je izuzetno problematična. Dok pokušavamo da pronađemo duboku strukturu u književnoj tradiciji, što je glavna preokupacija nove Nove kritike, mnogi od nas postaju opsjednuti prirodom samog čitanja do razmjera da prestaju pisati o književnosti koja se danas piše. Kako sam pomalo paranoična, čini mi se da je književnost koja se u sadašnjem vremenu stvara jedan od razloga zašto je nova filozofsko-književna-kritička teorija relativiteta tako važna. Drugim riječima, književnost crnih, žena iz Južne Amerike i Afrike, itd., kao otvoreno ,,politička” književnost bila je preduprijeta novim zapadnim konceptom koji je objavio da stvarnost ne postoji, da je sve relativno, i da svaki tekst ćuti o nečemu – a tako, zaista, i mora biti.
Postoji, naravno, mnogo toga što se može naučiti iz izučavanja načina na koji znamo ono što znamo, na koji čitamo ono što čitamo. U pitanju je istraživanja koje, neminovno, može biti beskrajno dugo. Ali u ovoj priči mora postojati i ,,što”, i to ,,što”, kada ga Novi filozofi pomenu, su tekstovi iz prošlosti, prvenstveno tekstovi koje su napisali muškarci iz zapadnih zemalja, čije se norme prenose u zemlje Trećega svijeta, dok se ženski tekstovi kao teorije čitanja množe. Neizostavno se razvila hijerarhija između onoga što se naziva teorijska kritika i praktična kritika, pošto se misao smatra superiornijom u odnosu prema materiji. Ja nijesam u sukobu sa onima koji žele da filozofiraju o načinima na koje mi znamo ono što znamo. Ali moj bunt se javlja zbog činjenice da je pomenuta orijentacija privilegovana i da je mnoge od nas odvratila od čitanja savremene književnosti, kao i od djela iz vremena prošlog o kojima ništa nije napisano. Moram primijetiti, na primjer, da je malo toga napisano o Gloriji Nejlor, da najveći broj djela Elis Voker nije propraćen kritičkim komentarima – uprkos bijesu koji je izazvao njen roman Boja purpura – da nam tek predstoji vrijeme u kojem će djela Frensis Harper, borkinje protiv ropstva i književnice iz devetnaestog vijeka, biti izučavana na adekvatan način. Ako se naš naglasak na teorijskoj kritici nastavi, u budućnosti će kritičari morati da vrate u fokus pisce koje mi ignorišemo, u slučaju, naravno, da budu svjesni njihovog postojanja.
Uznemirena sam pokretom uzdizanja teorije i zbog detalja u sopstvenoj biografiji koji se ne mogu zanemariti. Bila sam aktivna članica Pokreta crnih umjetnika tokom šezdesetih godina i znam da teorija može postati izuzetno opasna. Mnogi danas ove činjenice nijesu svjesni, ali jedna od težnji ovoga pokreta bila je usmjerena ka stvaranju crne književne teorije. Bojim se da kada teorija nije ukorijenjena u praksi, ona postaje preskriptivna, ekskluzivna, elitistička.
Jedan primjer ove preskriptivnosti ogleda se u pristupu koji je Pokret crnih umjetnika zauzeo prema jeziku. Crnoća leži u upotrebi crnog govora, kažu oni, a taj govor je definisan kao hip urbani jezik. Kada je Niki Đovani prikazala Izabrana mjesta, vanvremene ljudi Pole Maršal, ona je napisala da roman zaslužuje kritiku jer nije dovoljno crn, jezik mu je previše elegantan, previše bijel. Crni, napisala je ona, ne govore na taj način. Kako vodim porijeklo sa zapadnoindijskih ostrva gdje mi već neko vrijeme govorimo na taj način, ograničenost njene vizije me je zapanjila. Naglasak na jednom načinu na koji se može biti crn rezultirao je ocjenjivanjem radova južnjačkih pisaca kao necrnačkih, pošto crni govor u Džordžiji ne zvuči poput crnog govora u Filadelfiji. Kako ideolozi, poput Barake, dolaze iz urbanih centara oni su težili da privileguju svoj način govorenja, razmišljanja, pisanja, i da osude drugačije vrste pisanja kao nedovoljno crne. Čitavim oblastima kanonskog pisanja pristupano je prema tački gledišta crnih umjetnika, pripadnika pokreta, koja bi se mogla okarakterisati kao nacionalistička, kao na primjer u knjizi Tako je to u novome svijetu Edison Gejl, dok su druga djela bila ignorisana jer se nijesu uklapala u shemu kulturalnog nacionalizma. Stariji pisci poput Elisona i Boldvina bili su osuđivani iz razloga što su vidjeli da presijecanje zapadnog i afričkog uticaja jeste rezultiralo novom afroameričkom kulturom, što je pozicija sa kojom se mnogi od ideologa iz grupe crnih nacionalista nijesu slagali. Piscima je rečeno da pisanje ljubavnih pjesama nije bilo ‘crno’. Navedeni su i drugi primjeri.
Istina je da je Pokret crnih umjetnika rezultirao neophodnom i važnom kritikom kako prethodne afroameričke književnosti tako i književnog svijeta koju su osnovali bijeli autori. Ali u namjeri da preuzme moć, ovaj pokret je kako je to Išmail Rid satirično prikazao u Mambo Džambu, postao veoma sličan svom protivniku, monolitičan i otvoreno represivan.
Upravo me ova tendencija prema monolitnom, monoteističkom i sličnom, brine u priči o trci za teoriju. Konstrukti kao što su centar i periferija otkrivaju želju za stvaranjem svijeta koji je manje kompleksan, jer ga organizuju prema jednom principu, fiksiraju kroz ideju koja je zapravo ideal. Mnogi od nas su posebno osjetljivi prema monolitizmu jer je jedan od glavnih elemenata ideologija dominacije, kao što je seksizam i rasizam, težnja ka dehumanizaciji ljudi u kontekstu njihovog stereotipnog predstavljanja, što podrazumijeva negiranje njihove posebnosti. Neizostavno, monolitizam postaje metasistem, u kojem postoji kontrolišući ideal, posebno u odnosu prema zadovoljstvu. Jezik, kao forma zadovoljstva, direktno je ograničen, i postaje težak, apstraktan, preskriptivan, monoton.
Raznovrsnost, mnoštvo, erotizam teško je kontrolisati. Može biti sasvim tačno da su ovo razlozi zbog kojih su pisci često karakterisani kao persona non grata od strane političkih država, u kakvoj god formi da se iskazuju, jer pisci/umjetnici su skloni da se ne odreknu svoga načina gledanja na svijet i igranja sa mogućnostima; zapravo, njihov sopstveni izraz zasniva se na tom nastojanju. Možda se iz tog razlog kreativna književnost, čak i kada su je napisali oni koji su politički reakcionarni, čini tako oslobađajućom, jer dok otjelovljavljuju ideje i rekreiraju svijet, pisci ne mogu stvoriti ,,jedan jedini način”.
Neke od karakteristika Pokreta crnih umjetnika ponavljaju se danas, što sa žaljenjem moram konstatovati, u oblasti koju sa posebnom radošću izučavam. U trci za teoriju, željne da pristupe središtu moći, feministkinje su napale sopstvene propise. Čitala sam knjige o feminističkoj književnoj teoriji koje ograničavaju definiciju feminističkog i pretjerano uopštavaju veliki dio svijeta pa se veliki broj žena ali i muškaraca osjeća isključenim. Rijetko feminističke kritičarke uzimaju u obzir kompleksnost života: žene pripadaju mnogim rasama i etnička su im porijekla različita, različite su njihove istorije i kulture i, po pravilu, one pripadaju različitim klasama koje imaju različite interese. Rijetko one primjećuju različitosti, jer kada bi to uradile izostala bi artikulacija teorije. Veoma često, zbog toga što žele da opravdaju sebe, one potvrđuju da, na primjer, obojene žene postoje, a onda nastavljaju da rade ono što su u okviru svojih osnovnih postulata planirale, a to je da stvaraju teoriju koja za nas ima malo relevantnosti.
Ta tendencija prema monolitizmu karakteriše francusku feminističku teoriju. One se koncentrišu na ljudsko tijelo kao sredstvo za stvaranje ženskog jezika, jer je jezik, kako kažu, muški i nužno razmišlja o ženi kao drugoj. Jasno je da su mnoge od njih izazvane Lakanovim teorijama prema kojima je jezik faličan. Ali, zamislite, postoje narodi na ovome svijetu čiji je jezik bio primarno razvijan u odnosu prema ženama, koje su, na kraju krajeva, članovi zajednice vezani sa djecom i podučavanjem jezika. Neki jezici Indijanaca, na primjer, koriste ženske zamjenice kada govore o specifičnim aktivnostima koje nijesu rodno određene. Ko zna ko je, posmatrano kroz prizmu roda, stvorio jezik. Dalje, pozicionirajući tijelo kao izvor svega, francuske feministkinje se vraćaju starom mitu prema kojem biologija određuje sve i ignorišu činjenicu prema kojoj je rod društveni prije nego biološki konstrukt.
Mogla bih razviti kritiku postavki francuskih feministkinja koje su u načinu razmišljanja o pomenutim konceptima raznovrsnije nego što je oznaka koja se koristi da ih opiše, ali to nije moja namjera. Ono što mene brine je autoritet koji francuska škola ima u feminističkom izučavanju – način na koji je postala autoritativni diskurs, monologički, što se dešava iz razloga jer ona ima pristup sredstvima pomoću kojih se date ideje obznanjuju. Jedno vrijeme je i Pokret crnih umjetnika zbog političkih pokreta iz šezdesetih godina bio u sličnoj poziciji – ni francuske feministkinje ne bi mogle osmišljavati ,,teoriju” da ženski pokret nije stvorio prostor za nju. U oba slučaja, obje grupe postulirale su teoriju koja je isključila mnoge žene koje su pomogle da se taj prostor otvori. Otuda je jedan od razloga za buđenje afroameričkog ženskog pisanja tokom sedamdesetih godina i njegovog naglaska na seksizmu u crnom društvu uzrokovan upravo ideologijom šezdesetih godina koja je, kada je govorila crno, mislila na crnog muškarca.
Za mnoge moje sestre i za mene, svijet nije tako jednostavan. Može biti da je to razlog zbog kojeg nijesmo žurile da stvorimo apstraktne teorije. Jer mi znamo da postoji mnogo obojenih žena, u Americi i širom svijeta, na koje se naše ideje mogu primijeniti. Prema tome, oprezne smo sa objavljivanjem crne feminističke teorije jer ona može biti shvaćena kao presudan iskaz o ženama Trećeg svijeta. Ovim se ne želi reći da mi ne teoretizujemo. Naša književnost je svakako nagovještaj načina na koji je naše teoretizovanje, po prirodi stvari, zasnovano na mnogostrukosti naših iskustava.
Postoji barem još jedna lekcija koju sam naučila iz aktivnosti Pokreta crnih umjetnika. Jedan od razloga za monolitnost pristupa ovoga pokreta ima veze s njegovom željom da uništi moć koja je kontrolisala crne ljude, ali bila je to moć koju su mnoge od njegovih ideologija željele da ostvare. Priroda našeg konteksta danas je takva da pristup koji jednoglasno želi moć mora po prirodi stvari postati sličan onom pristupu koji želi da uništi. Umjesto da nastoje da promijene cjelokupan model, mnogi od nas žele da budu u središtu. To je polazište koje pjesnikinje poput Džun Džordan i Odre Lord kritikuju, čak i onda kada pozivaju na osnaženje, kada naglašavaju strah od razlike među nama i naše potrebe za vođama prije nego oslanjanje na sopstvene snage.
Jer mora se napraviti razlika između želje za moći i potrebe da se postane snažan, to jest, da čovjek sebe sagleda kao biće sposobno da posjeduje pravo da odredi sopstveni život. Ovakva snaga dijelom proističe iz poznavanja istorije. Pokret crnih umjetnika rezultirao je stvaranjem afro-američkih studija kao koncepta, koje su dobile svoje mjesto na univerzitetu, na kojem se pojedinac može uključiti u kritiku afro-američke istorije i kulture i prenijeti je drugima. Mene konkretno brine što institucije kakve su afro-američke i ženske studije, koje su se borile sa takvim žarom i podnijele određene žrtve, često nijesu posmatrane kao važne od strane mnogih crnih ili ženskih naučnica iz razloga što je stara hijerarhija tradicionalnih departmana viđena kao superiorna u odnosu na ,,marginalne” grupe. Ipak, upravo u ovom kontekstu u kojem se mnogi od nas pronalaze, otkriva se područje kompleksnosti, međuodnos različitih oblasti znanja u odnosu prema odvojenom afroameričkom ili ženskom iskustvu. Umjesto što sopstveni svijet razumijemo kroz potčinjenost drugima, ili umjesto što moramo da radimo kao da smo hibridi, mi možemo posmatrati sebe kao subjekte.
Moj glavni prigovor trci za teoriju, kako su neki čitaoci do sada i mogli pretpostaviti, odnosi se na pitanje,,, za koga mi pišemo kada pišemo književnu kritiku?” To je, kako mi se čini, središnje pitanje danas, posebno za mali broj nas koji smo duboko prodrli u akademiju da je ona počela da lamentuje nad nama. Odgovor na pomenuto pitanje određuje orijentaciju koju ćemo u našem radu zauzeti, jezik koji ćemo koristiti, svrhu kojoj je rad namijenjen.
Ja mogu da govorim u svoje ime samo. Ali ono što ja pišem i kako ja pišem, pišem kako bih spasila sopstveni život. I ja to mislim doslovno. Za mene književnost jeste način saznavanja: ja ne haluciniram, što god ja osjećam/znam jeste. Književnost je potvrda da je senzualnost inteligencija, da je senzualni jezik onaj koji ima smisla. Moj odgovor, prema tome, usmjeren je prema onima koji pišu ono što ja čitam, konkretnije prema Toni Morison i onima koji čitaju njena djela (među kojima je mali broj onih koji djeluju u akademskoj sredini). Taj broj je u porastu, kao što je i broj čitalaca koji čitaju djela Voker i Maršal. Ali književnost koju Morison, Maršal ili Voker stvaraju ne podržava akademska sredina. S obzirom na politički kontekst našeg društva, ne očekujem da će se to uskoro promijeniti. Jer za njih nema razloga, s obzirom na činjenicu ko kontroliše institucije, da ne osjećaju bilo šta drugo u radu ovih pisaca osim prijetnju. Moja čitanja pretpostavljaju potrebu, želju među narodom koji poput mene želi da spasi sopstveni život. Ja sam stoga istinski zabrinuta za književnost onih koji nemaju moć i koja je uvijek bila ugrožena ili koju su drugi prisvajali. To se ne dešava zato što se mi ne bavimo teorijom, već zato što je ono što se da može zamisliti, a još manje oni do kojih možemo doprijeti, uvijek ograničeno društvenim strukturama. Izučavajući istoriju književnosti ja sam shvatila da pisanje nestaje ukoliko na njega nema reakcije. Zato što pišem o savremenim piscima, nadam se da ću na taj način pomoći da njihova tradicija ima kontinuitet, koji će joj obezbijediti vječno postojanje.
Tako moj ,,metod”, da upotrijebim novu riječ ,,knj.krit.” nije fiksiran već se odnosi na ono što ja čitam i na istorijski kontekst pisaca koje čitam i na mnoge kritičke aktivnosti u koje sam uključena, koje mogu ili ne moraju da uključe pisanje. To je učenje iz jezika kreativnih pisaca, koji je jezik iznenađenja, i pomaže mi da otkrijem jezik kojim bih mogla pisati. Jer moj jezik je veoma zasnovan na onome što čitam i na načinu na koji ono što čitam utiče na mene, drugim riječima, na iznenađenje koje proizilazi iz čitanja nečega što te tjera da čitaš drugačije, kao što je slučaj s književnošću. Tako da ja nemam uspostavljen metod, što je drugi preduslov nove teorije, jer svako djelo koje pročitam sugeriše novi pristup. Iako se može učiniti rizičnim, to je, ja vjerujem, ono što se pod inteligencijom podrazumijeva – podešena senzitivnost prema onome što je živo i stoga se ne može spoznati dok ne postane objekat. Odra Lord je ovo formulisala na jezgrovitiji i senzualniji način u eseju koji je naslovila ,,Poezija nije luksuz”:
Kada postanu poznata i prihvaćena, naša osjećanja i iskreno istraživanje njihovih tvorbi postaju utočišta i prostori na kojima se množe najradikalnije i najsmjelije ideje. One postaju skloništa za razliku koja donosi neophodnu promjenu i konceptualizaciju svakog smislenog djelovanja. Upravo sada, mogla bih navesti barem deset ideja koje bi me se dojmile nepodnošljivim ili nerazumljivim i zastrašujućim, da nijesu došle poslije snova i pjesama. Ovo nije puka fantazija, već disciplinovano osluškivanje istinskog značenja onoga ,,što se meni čini pravim”. Možemo sebe uvježbati da poštujemo sopstvena osjećanja i da ih premještamo u jezik tako da ona mogu biti podijeljena. A onamo gdje taj jezik još uvijek ne postoji, poezija nam pomaže da ga uobličimo. Poezija nije samo san i vizija; ona je temelj naših života. Ona postavlja osnovu za budućnost promjena, most preko naših strahova prema onome što prije nije bilo.
1988.
[1] Barbara Kristijan (Barbara Christian) je bila profesorka afro-američkih studija na Berkliju. Njena najpoznatija studija je Black Women Novelists: The Development of a Tradition, objavljena 1980. godine. Druga poznata djela Barbare Kristijan su: Teaching Guide to Accompany Black Foremothers, 1980; Black Feminist Criticism: Perspectives on Black Women Writers, 1985; From the Inside Out: Afro-American Women’s Literary Tradition and the State, 1987; Alice Walker’s The Color Purple and Other Works: A Critical Commentary, 1987. (prim.prev.)
[2] Pogledati, na primjer, u tekstu Rolana Barta, “From Work to Text” (1971).
[3] Mislim na dominaciju teorije nad književnostima koje se u svijetu pojavljuju.
