Prevela s engleskog: A. Nikčević-Batrićević
Kako je došlo do toga da riječ “pisanje” postane kritički termin? Nije li “pisanje” jedan od aspekata književnosti koji se može uzeti zdravo za gotovo? Nije li pisanje jednostavno medijum kroz koji se čitalac susreće sa riječima na stranici – kao u slučaju ove knjige?
Eseji objavljeni u ovoj knjizi komuniciraju, do određene mjere, onim sredstvima o kojima govore. Nigdje to nije očiglednije no u slučaju pisanja. Esej o pisanju, prema tome, nije moguće zaključiti: u pitanju je pokušaj da se razumije nešto što se podrazumijeva. Neeuklidovska logika takve recipročne inkluzije često je bila objekat interesovanja u recentnim teorijskim raspravama o pisanju. To je samo jedna od posljedica koju je izučavanje pisanja izazvalo.
Ipak, pisanje o pisanju nije nov fenomen. Od pokretnog prsta Omara Hajama do Rusoove drhtave ruke, od Mojsijeve slomljene ploče do ukradenih pisama Poa i Elis Voker, od Borhesove enciklopedije do Vordsvortovih stihova ostavljenih pokraj tise, slike pisanja u pisanju svjedoče o neprestanoj fascinaciji mehanikom i materijalnošću pisane riječi. U eseju ovoga opsega nije moguće iscrpno obraditi pomenutu problematiku. Stoga ću se skoncentrisati na jedan recentni trenutak u refleksiji o pisanju – na umu mi je teorijska “revolucija” u Francuskoj 1967. godine – koji je imao odlučujući uticaj na oblik književnih studija.
Pisanje (l’écriture) je ušlo u fokus filozofskih, psihoanalitičkih i književnih rasprava u Francuskoj tokom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, primarno kroz rad Žaka Deride, Rolana Barta i drugih pisaca koji su objavljivali u časopisu Tel Quel. Filip Solers je u “Programu,” koji je objavljen na početku tematskog broja ovoga časopisa posvećenog teorijskim pitanjima 1967. godine napisao: “Iscrpnoj teorijskoj misli koja nastaje iz razmišljanja o praksi pisanja prijeko je potrebna razrada.” Pisanje je, činilo se, trebalo da postane ključ za sve mitologije. Iznenadni upadljivi interes pojavio se iz različitih izvora, i na neke ću se kratko osvrnuti.
U Nultom stepenu pisma (1953) Rolan Bart je istražio paradoksalnu vezu koja je u devetnaestom vijeku u Francuskoj postojala između razvoja koncepta Književnosti (sa velikim K) i razvijenog osjećaja o prekidu predstavljačkog kapaciteta književnosti. Književnost je na određen način afirmisana kao zamjena za religiju, ali bila je to religija čiji su visoki sveštenici, kako se činilo, proglašavali nerazgovjetnost, nesavršenost ili nepouzdanost sopstvenog medija. Imena koja se dovode u vezu sa razradom obje strane ovoga fenomena su Flober i Malarme. Ovi pisci, navodi Bart, konstruisali su objekat Književnosti kroz sam čin najavljivanja njene smrti. U esejima objavljenim kasnije, Bart izlaže teoriju književnosti koja je zasnovana na rascjepu između klasičnog pojma djela (oeuvre) – koji je smatran zatvorenim, završenim, vjerodostojnim predstavljačkim objektom – i modernog pojma teksta – koji se razmatra kao otvoren, beskonačan proces koji generiše značenje ali ga i obara. “Djelo” i “tekst” tako nijesu samo dvije različite vrste objekta, već dva različita načina posmatranja napisane riječi. Ono što interesuje Barta je tenzija između koncepta Književnosti i koncepta tekstualnosti. Dok se Književnost posmatra kao niz posebnih i značajnih Velikih djela, tekstualnost je manifestacija otvorene, heterogene, razorne sile, snage značenja i brisanja koja prekoračuje sva zatvaranja – sile koja je funkcionalna i u okviru Velikih djela.
Zatvaranje naspram subverzije, rezultat naspram prakse, ustaljeno konačno značenje u tekstu naspram odlaganja značenja u istom: kao što ćemo vidjeti, Bartova teorija pisanja duguje mnogo marksizmu i psihoanalizi. Ali dodirne tačke pisaca uključenih u rad Tel Quelasa marksizmom i psihoanalizom poprimaju svoju specifičnost (što je sasvim neobično) kroz medijaciju o Sosirovoj lingvistici. Kako je do ovoga došlo?
U Kursu opšte lingvistike (knjigu su prvi put objavili njegovi studenti 1916. godine, i u kasnijim izdanjima iz 1948. i 1966. godine), Ferdinand de Sosir je mapirao nauku o lingvistici koja nije bila zasnovana na istorijskom (“dijahronijskom”) razvoju porodica jezika, već na strukturalnim (“sinhronijskim”) svojstvima jezika “kao takvog,” koji je zaleđen u vremenu kaosistem. Ova “strukturalistička” perspektiva, koju je u antropologiji tokom pedesetih godina razvijao Klod Levi-Stros, uključuje posmatranje sistema kao niza odnosa među elementima kojima vladaju pravila. Omiljena analogija za takve sisteme je šah: koja god da su konkretna svojstva “figure” (slonovača, drvo, plastika), “figura” je uključena u sistem pokreta i odnosa koji se mogu saznati i kojima se može manipulisati. Sa strukturalističke tačke gledišta, razlika između slonovače i plastike ne postoji. Postoji razlika između kraljice, kralja i laufera, ili između bijelih i crnih figura.
Sosirov najveći doprinos ogleda se u njegovom opisu znaka kao jedinice jezičkog sistema. Znak se sastoji iz dva dijela: mentalna slika ili koncept (“označeno”) i foničkog ili grafičkog sredstva (“označitelj”). Znak je tako i konceptualan i materijalan, smisao i zvuk, duh i značenje u isto vrijeme. Postojanje mnogih jezika ukazuje da je odnos između označitelja i označenog u bilo kom datom znaku nepouzdan (ne postoji prirodna sličnost između zvuka i ideje), ali kada je jednom fiksiran, taj odnos postaje konvencija koju nije moguće modifikovati prema volji pojedinačnog govornika. Odlučujući tako da ono što je relevantno za strukturalno izučavanje jezika nije istorija (“dijahronija”) niti stvarnost (“referent”) već sistem diferencijalnih odnosa među znakovima, Sosir je postavio heurističku perspektivu za analizu, koja izuzetno omogućava, ali i ograničava. I tvrdeći da znakovi označavaju ne kao nezavisne značenjske jedinice koje korespondiraju sa spoljašnjim objektima već kao elementi čija je vrijednost generisana njihovom razlikom od susjednih elemenata u sistemu, Sosir je razvio pojam difference, tj. pojam razlike.
Čini se da bi Sosirov prekid interesa za istoriju i spoljašnji svijet trebalo da ga smjesti na mjesto veoma udaljeno od marksizma. Ali teoretičari pisanja vidjeli su vezu između odnosa označitelja/označenog i odnosa materijalizam/idealizam. Ako je označitelj materijalni uslov postojanja ideja, onda privilegovanje označenog podsjeća na fetišizaciju proizvoda koja rezultira iz sljepoće buržoaskog idealizma prema radu i materijalnim uslovima ekonomskog postojanja. Oslobađanje označitelja, bunt protiv idealističkih represija, i oslobađanje sila razlike i želje protiv zakona i reda identiteta bili su dio programa za promjenu koji se razvio u Francuskoj tokom šezdesetih godina. Da li su lingvistička materijalnost i ekonomska materijalnost bile povezane samo analogijom, ili među njima postoji neka duboka međusobna implikacija, pitanje je koje još uvijek predstavlja predmet savremenih rasprava. Ali kakogod, represivni povratak redu koji je uslijedio poslije štrajkova i demonstracija u Francuskoj, maja 1968. godine, ušutkao je optimizam onih koji su mogli povjerovati u jednostavnu vezu između oslobađanja označitelja i promjene klasne strukture u društvu.
Razumijevanje onoga što bi moglo značiti oslobađanje označitelja ima korijene u i psihoanalitičkoj teoriji Žaka Lakana. Prije objavljivanja njegove knjige iz 1966. godine, Spisi (Écrits), Lakan je vodio seminar na kojem je pokušao da osmisli radikalno nov način čitanja Frojda. Ono što je naglasio u Frojdovom pisanju proizilazilo je iz otkrića da je “nesvjesno strukturirano poput jezika.” Nesvjesno je strukturirano. Ono nije rezervoar amorfnih nagona i energija, već sistem artikulacija kroz koje se potisnute ideje vraćaju u potisnutu formu. Frojdovo poređenje sna sa rebusom proteže se kao analogija na sve efekte nesvjesnog: kao što svaki elemenat u rebusu mora biti odvojeno preveden kako bi se dešifrovala čitava poruka, tako svaki elemenat u snu jeste čvor asocijacija koje se moraju istražiti bez obzira na površinsku koherentnost sna. Snovi, omaške u govoru, parapraksa, histerični simptomi i drugi izrazi nesvjesnog za Lakana su manifestacije “označavajućeg lanca,” strukture asocijacija koja podsjeća na nesvjesni strani jezik. Svijest pokušava da ignoriše ovaj jezik kako bi kontrolisala i definisala identitet ličnosti, ali zadatak psihoanalitičara je da pokuša da čuje taj jezik uprkos naporima ega da ga poremeti. Koristeći Sosirovu terminologiju, Lakan naziva jedinice nesvjesnog izraza “označitelji,” povezani sa potisnutim “označenima.” Ali potraga za označiteljem može dobiti oblik kretanjem duž lanca označitelja. Drugim riječima, ne postoji jednoobrazna veza između označitelja i označenog već, prije, “efekat označenog” generisan pokretom od jednog do drugog označitelja. Frojd nikada ne dolazi do kraja svoje analize snova, nikada ne “razrješava” njihovu enigmu, ali se čini kao da je nešto poput uvida ostvareno praćenjem lanca asocijacija onoga koji sanja.
Ispostavlja se da Lakanovo ometanje Sosirove jednoobrazne veze između označitelja i označenih ima svoju kopiju u Sosirovom djelu. Godine 1964., Žan ars 168 Starobinski je počeo da objavljuje neobične sveske u kojima je Sosir pokušao da dokaže da su neke kasne latinske pjesme sadržavale sakrivena imena anagramatski raspršena kroz njihove tekstove. Pjesme, drugim riječima, sadrže dodatne označitelje, čitljive samo onima koji znaju. Da li su ili ne ovi anagrami bili tajni ključ za kasnu latinsku poetiku, ne znamo, ali ideja da bi označitelj mogao da preuzme vođstvo u stvaranju poetskih efekata dopala se studentima poezije. Sosirovi anagrami podstakli su Juliju Kristevu da teoretizuje anagramatsko (ili paragramatsko) funkcionisanje u poetskom jeziku kao takvom.
Tvrdnja da označitelji mogu generisati efekte čak i kada je označeni nepoznat, služi kao osnova za Lakanovo čitanje Poove priče “Ukradeno pismo.” U toj priči, beskrupulozni ministar krade kompromitujuće pismo od kraljice pred očima bezazlenog kralja. Detektiv-amater, Dupin, je ovlašten od strane policijskog prefekta da vrati pismo. Dupin sumnja da je ministar sakrio pismo na očigledno mjesto, kao što je bilo ono sa kojeg je ukradeno. Dupin potom ponavlja ono što je uradio ministar i krade pismo od kraljice. Lakan naglašava način na koji su radnje koje likovi izvode određene mjestom pisma među njima. Niti sadržaj pisma (nikada ne otkriveni “označeni”) niti pojedinačni identiteti ljudi (psihološki elvivalent Sosirovih šahovskih figura, od slonovače ili drveta) određuju način na koji se rasplet razvija. Pokret pisma diktira djelovanje likova.
Jasno je da su rebus, anagram i pismo manifestacije pisanja. To su grafičke, artikulisane, materijalne instantacije sistema označavanja koji simultano skrivaju i prenose značenje. Oni su takođe nešto drugo do puke transkripcije izgovorene riječi. Drugim riječima, oni nijesu primjeri fonetskog pisanja. Upravo ovo, “nešto drugo,” moramo imati na umu sada kada se okrećemo djelu jednog od najznačajnijih teoretičara pisanja, Žaka Deride.
Godine 1967. Derida je objavio tri knjige posvećene pisanju i naslovio ih Pisanje i razlika, O gramatologiji i Glas i fenomen. Deridino promišljanje u ovim knjigama usmjereno je ka reevaluaciji strukturirajućeg principa zapadne metafizike. Zapadna filozofija, piše Derida, analizirala je svijet u kontekstu binarnih opozicija: um naspram tijela, dobro naspram zla, muškarac naspram žene, prisustvo naspram odsustva. Svaki od ovih parova organizovan je hijerarhijski: prvi termin viđen je kao viši ili bolji od drugog. Prema Deridi, opozicija između govora i pisanja strukturirana je na sličan način: govor je viđen kao nužnost, prisustvo, život i identitet, dok se pisanje vidi kao odlaganje, odsustvo, smrt i razlika. Govor je primaran, pisanje sekundarno.
U tri knjige objavljene 1967. godine, Derida poklanja veliku pažnju paradoksu da je zapadna tradicija (“Velike knjige”) ispunjena tekstovima koji privileguju govor. Pažljivo analizirajući ove tekstove, Derida pokušava da otkrije načine na koje se Velike knjige bune protiv svojih sopstvenih formulisanih namjera kako bi rekle da je govor bolji od pisanja. Ono što njegova analiza otkriva je da čak i kada tekst pokušava da privileguje govor kao nužnost, on ne može sasvim eliminisati činjenicu da govor, poput pisanja, jeste zasnovan na terminudifferance (deridijanski neologizam koji znači i “odlaganje” i “razlika”). Differance je termin-oruđe u Deridinoj slobodnoj igri dekonstrukcije, koji zbog pogrešne ortografije dovodi u zabunu onoga koji pokuša da mu dokuči značenje (kod nas je prevođen kao rAzlika, raz-lika). Govornici ne izlučuju značenjski slijed direktno od jednog do drugog uma. Neposrednost je iluzija. Svojstva koja se obično pripisuju pisanju neizbježno se uvuku u diskusiju konstruisanu da privileguje govor. Tako, na primjer, iako Sosir želi da tretira govor kao primaran a pisanje kao sekundarno za razumijevanje jezika, on opisuje jezik kao “mentalni rječnik” ili kao “linearni” – prostorni termin primjenjiviji na pisanje nego na govor. Ili, da se osvrnemo na drugi primjer: kada Sokrat kaže Fedru da se pravilno podučavanje zasniva više na govornom nego na pisanom, on ipak svoju priču završava opisujući istine do kojih takvo podučavanje treba da dovede kao da je “upisano u duši.” Zato što je jaz raznorodnosti i udaljenosti fundamentalan za strukturu jezika, Derida vidi “govor” kao da je krajnje strukturiran poput “pisanja.” Ovaj naglasak na pisanju kao kategoriji koja se mnogo više tiče porijekla, osmišljen je da protivurječi istoriji logocentrizma i da prati funkcionisanjedifferance u strukturama označavanja.
Za mnoge književne tekstove moglo bi se zapravo reći da predstavljaju a) verziju susreta između potrage za govorom neposrednosti ili identitetom i b) pribježište pisanju i differance. Iz pjesme koja slijedi, a koju je napisao američki pjesnik Edvard Tejlor (oko 1642-1729), na primjer, ne bismo mogli očekivati da će biti zaključena napomenama o pisanju:
Razmišljanje br. 6
Jesam li tvoje zlato? Ili vreća, Gospode, za tvoje blago;
Da li u rudniku ili kovačnici prečišćen za tebe?
Provjeren sam, ali me i ti sam provjeri
Da lica umivenog zlatom a srca od bronze ne budem.
I plašim se da me probni kamen tek ovlaš dodiruje
Kad iskušavam sebe i vrijednost svoju.
Da li sam zaista iskovan prema tvome liku?
Moj pogled je mutan, ne mogu vidjeti jasno.
Budi moje oči, da vidjeti mogu
Tvoj lik i natpis na meni utisnut.
Ako tvoj svijetli lik na meni bude stajao
Ja anđeo2 zlatni biću u tvojoj ruci.
Gospode, učini da duša moja zlatnik tvoj bude: lik tvoj
svijetli
Na krugu mome utisni
I na ivici zlatnim slovima i svetim stilom
Ispiši ime tvoje.
Tad biću tvoje blago, ti riznica moja:
Anđelom me učini svojim, ti Gospod bićeš moj.
Napisana u stilu proširene metafore koja je poznata kao metafizička uobrazilja, ova pjesma teži da izrazi duhovnu vrijednost u smislu materijalne vrijednosti (zlato). Najočiglednija slika za konjukciju između duhovnog i materijalnog je riječ “anđeo,” koja znači i biće sa nebesa i stari engleski novčić. Kroz ovu duhovno/ materijalnu leguru, pjesma pokušava da učini da ljudska vrijednost proizilazi kao i da se poklapa sa božanskom vrijednošću, da eliminiše prostor razlike ili udaljenosti između ljudskog i božanskog.
Pjesma je sačinjena od niza pitanja i imperativa upućenih Bogu. Dok ovi teže da umanje sumnju, razliku i udaljenost, čini se da samo proširuju jaz koji pokušavaju da zatvore. Da li sam ja zlato ili vreća za blago? pita pjesnik. On potom razvija prvu mogućnost, samo da bi zastao kod nove unutar/spolja opozicije: “Da lica umivenog zlatom a srca od bronze ne budem.” Zlato počinje da podsjeća na znak, bez garantovane korelacije između lica (označitelja) i srca (označenog). Proces kada “zlato počinje da podsjeća na znak” nastavlja se u drugoj strofi, gdje je govornik “označen” znakom i zapisom. Govornik je sada čitalac, i ono što čita je on sam. Bog je postao slika, i korektivne leće. U posljednjoj strofi se ispostavlja da tekst (“inscription”), koji je bio slabo odgonetljiv u drugoj strofi, još uvijek nije napisan. Dok pjesma još uvijek žudi za savršeno recipročnim odnosom sadržatelja/sadržanog (“Tad biću tvoje blago, ti riznica moja”), ovaj odnos sada zahtjeva aktivnu intervenciju pisanja (“I na ivici zlatnim slovima i svetim stilom/ Ispiši ime tvoje”). U njegovoj sve agresivnoj pokornosti, govornik pokušava da naredi Bogu da zauzme njegovo mjesto kao pisac.
Od metala do slike do slova, od opipavanja do čitanja do pisanja, od onoga što vrijedi do gotovo pročitanog do još nenapisanog, čini se da je govornik još udaljeniji od usaglašenosti sa Bogom nego što je bio na početku. Elementi kojima se želi posređivati između jednog i drugog samo povećavaju differance. Ipak, ova različitost je takođe prostor postojanja pjesme. Govornik ne može da ispiše svoj put u neposrednost koja bi eliminisala pisanje. Niti može da se upiše u pokornost dovoljno veliku da pretekne činjenicu da je on, a ne Bog, onaj koji piše. Njegova uobraženost nikada neće uspjeti u brisanju “proširene metafore” samog pisanja.
Logika pisanja je tako dvostruka logika: pisanje se poziva kao neophodno pomoćno sredstvo – lijek za različitost (tj. differance), ali u isto vrijeme to jeste sama razlika (tj.differance) za koju se mora pronaći lijek. U Deridinoj analizi pisanja, ova logika naziva se logikom suplementa. Na francuskom, riječ supplement znači i “dodatak” i “zamjena.” Reći da je “A suplement za B” znači iskazati nešto ambivalentno. Dodavanje i zamjena nijesu sasvim kontradiktorni, ali nije ih ni moguće kombinovati u tradicionalnoj logici identiteta. U pjesmi, zapisi, slike, pa čak i prizori funkcionišu kao suplementi: oni su u isto vrijeme dodaci i zamjene koji simultano premošćuju i proširuju jaz između Boga i govornika. Način na koji se suplementarna logika razlikuje od binarne logike identiteta (A=A) i nekontradiktornosti (A# ne-A) može se izvesti iz sljedeće liste. Na ovoj listi, sve izjave treba prihvatiti kao simultano ekvivalentne izjavi “A je dopuna za B.” (U kontekstu Tejlorove pjesme, kažemo da je B = prisustvo Boga, ili koincidencija sa njim, Bogom; i A = pisanje.)
A se dodaje B.
A je zamjena za B.
A je suvišni dodatak B.
A nadomještava odsustvo B.
A prisvaja mjesto B.
A nadoknađuje nedostatak B.
A kvari čistotu B.
A je nephodno da bi B bilo nadoknađeno.
A je nepredviđen događaj koji udaljava B od sebe samog.
A je ono zbog kojeg bi B bilo izgubljeno.
A je ono kroz koje je B izgubljeno.
A je opasnost za B.
A je lijek za B.
A čija varljiva čar zavodi van opsega B.
A nikada ne može da zadovolji želju za B.
A štiti od direktnog susreta sa B.
Suplementarna logika nije samo logika pisanja – to je logika koja može jedino stvarno postojati u pisanju. Drugim riječima, to je neintuitivna logika koja pripada (Lakan bi napisao “in-sists,” odnosno “uporno nastoji unutar čega”) u tekstu kao sistem tragova. Poput algebarske formule sa više od jedne nepoznanice, suplementarna logika ne može se držati u glavi već se mora razraditi u spoljašnji oblik. Nije slučajno riječ “diferencijalni” središnja u računu i u Deridinoj teoriji pisanja.
Ispostavlja se da je Deridina teorija pisanja, zapravo, teorija čitanja. Kao epigraf u njegovoj knjizi Pisanje i razlika, stoji jedan Malarmeov citat: “Cjelokupnost bez novine poput unošenja čitanja u prostor.” Što znači unijeti “prostor” u čitanje? Prema Malarmeu, to znači dvije stvari. To znači davanje označavajuće funkcije materijalnosti – prazan prostor, oblici pisma, položaj na stranici, stavljanje znakova interpunkcije – pisanja. Takođe znači i praćenje sintaksičkih i semantičkih ambivalentnosti koje generišu mnogostruka, često konfliktna značenja iz jednog iskaza. “Značenje” Malarmeovog teksta, poput značenja sna, ne može se shvatiti intuitivno kao cjelina već se mora strogo razraditi tako što ćemo pratiti svaku nit u mreži odnosa. Ono što Derida generalizuje i analizira u drugim tekstovima je ovo “unošenje u prostor” koje Malarme pokušava da dotjera do najviše tačke. U njegovom čitanju Platonovog Fedra, na primjer, Derida prati ambivalentnost riječi farmakon, koju Platon koristi kako bi opisao samo pisanje. Ako ova riječ u isto vrijeme može značiti i “otrov” i “lijek,” kada pisanje nazivamo farmakon? Kao što Derida ukazuje, prevodioci Platona su ovu riječ prevodili birajući da favorizuju jednu ili drugu stranu ambivalentnosti prema kontekstu. Oni su potčinili njenu ambivalentnost onome što prema njihovom mišljenju ima najviše smisla. Prema tome, oni su podredili “pisanje” unošenju u prostor, a dvosmislenost “govorenju” kao jedinoj namjeri. Ambivalentnost odnosa otrov/lijek je ukroćena tako u nešto mnogo manje nerješivo. Ipak, pod određenim uslovom smisao se ostvaruje. Znati razliku između otrova i lijeka može biti umirujuće uvjeravanje, ali to uvjeravanje može otežati hvatanje u koštac sa značenjem Sokratove smrti.
Tako “čitanje” za Deridu, uključuje praćenje logike “drugog” u strukturama označavanja upisanih u pisanje koje može ili ne mora biti u skladu sa tradicionalnom logikom značenja, identiteta, saznanja ili namjere. Uključuje ozbiljno prihvatanje elemenata koje strandardno čitanje neuvažava, previđa ili isključuje. Kao što je Frojd predočavao snove i omaške u govoru kao čitljive, ne odbijajući ih kao puku besmislicu ili grešku, tako i Derida vidi označavajuću silu u jazovima, marginama, stilskim figurama, digresijama, diskontinuitetima, kontradiktornostima i ambivalentnostima teksta. Kada neko piše, taj piše više nego (ili manje nego što, ili drugačije nego što) što razmišlja. Zadatak čitaoca je da pročita ono što je napisano, a ne da pokuša da nagađa ono što je zamišljeno.
Mogućnost čitanja materijalnosti, tišine, prostora i konflikta u okviru teksta otvorilo je izuzetno produktivne načine izučavanja politike jezika. Ako se svaki tekst opaža kao iznošenje značajne pretenzije koja pokušava da dominira, briše ili izvitoperuje različite “druge” pretenzije (čije tragove čitalac, koja se rado kreće ka dominantnoj tvrdnji, ipak može da ustanovi), onda “čitanje” u svom širem smislu jeste veoma uključeno u pitanja autoriteta i moći. Jedna oblast konflikta i dominacije u diskursu koja je na plodan način izučavana je oblast seksualne politike. Alis Žardin, u knjizi Ginezis (1985), ukazuje da je logocentrička logika kodirana kao “muška,” a “druga” logika ambivalentnosti, oblikovanja i besciljnosti je često kodirana kao ženska, i da kritika logocentrizma može omogućiti kritiku “falocentrizma” takođe. Teoriju i praksu ženskog pisanja (l’ecriture feminine) u Francuskoj razvile su Elen Siksu i Lis Irigaraj, koje su pokušale da ispišu specifičnost ženske biološke i ideološke razlike. Dok Siksu, Irigaraj i druge pišu o odnosima između pisanja i tijela, mnoge feministkinje s obje strane Atlantika zainteresovane su za rodne implikacije odnosa između pisanja i tišine. U Luđakinji na tavanu (1979), Sandra Gilbert i Suzan Gubar pokazuju kako su se autorke iz devetnaestog vijeka borile za autorstvo protiv tišine koja im je bila propisana patrijarhalnim jezikom koji moraju i koristiti i transformisati. Adrien Rič takođe istražuje tragove ženske tišine u zbirci eseja pod nazivom O lažima, tajnama i tišini (1979). Ova i druga djela imala su u fokusu svog projekta pokušaj da pročitaju potisnute, izvitoperene ili prikrivene poruke koje je žensko pisanje kodiralo. Ona zahtjevaju čitalačku strategiju koja prevazilazi očigledne namjere ili površinska značenja, čitanje koje iskorišćava sposobnost pisanja da bi sačuvala ono što se, možda, još uvijek ne može odgonetnuti.
Pisanje zapadnih muških autoriteta je često kodiralo tišinu, denigraciju ili idealizaciju ne samo žena već i drugih “drugih.” Edvard Said u Orijentalizmu (1978), analizira diskurzivnost polja izučavanja, umjetnosti i politike u kojima je “Orijentalno” projektovano kao “drugo” evropskog. Putem čitanja saglasnog sa namjerama pisaca, on pokazuje kako evropski čovjek od razuma i dobronamjernosti može da upiše logičko obrazloženje za opresiju i izrabljivanje u okviru samog diskursa prosvjetiteljstva.
Dok kritika logocentrizma koju je preduzeo Derida nagovještava da je zapadna patrijarhalna kultura uvijek privilegovala prisustvo, neposrednost i idealnost govora u odnosu prema udaljenosti i materijalnost pisanja, ova privilegija nije nikada, zapravo, bila jednoznačna. Jednako ali prikrivenije privilegovanje pisanja takođe je bilo djelotvorno. Jedan od načina na koji su kolonijalne moći uspjele u ostvarivanju svoje dominacije nad drugim narodima, bio je baš kroz pisanje. Evropska civilizacija je funkcionisala sa velikom učinkovitošću sa velike udaljenosti. I zaista, kada se upoređuje sa drugim kulturama, evropska kultura je oduvijek posmatrala svoju sopstvenu formu literarnosti kao znak superiornosti. Skrivena ali neiskorjenjiva važnost pisanja koju Derida otkriva u svom čitanju logocentričnih tekstova zapravo reflektuje nepriznat, ili “potisnut, grafocentrizam.” Moguće je da se samo u tekstocentričnoj kulturi govor može privilegovati na logocentričan način. “Govor” privilegovan u logocentrizmu nije doslovan već je figura govora: konačno, figura Boga.
Djela objavljena tokom posljednje dvije decenije (kao ona H. L. Gejta, mlađeg, i drugih) pokušavaju da kombinuju Deridinu kritiku logocentrizma sa jednakom kritikom načina na koji je evropski grafocentrizam funkcionisao istorijski da potčini i izrabljuje neevropske narode. Da je evropska kultura ikada nedvosmisleno privilegovala govor i klevetala pisanje, ne bi bilo razloga, na primjer, zabraniti američkim robovima da čitaju i pišu. Sljedeći odlomak iz Priče o životu Frederika Daglasa, američkog roba, koju je sam napisao, treba jukstapozicionirati sugestiji Levi-Strosa iz Tužnih tropa (fran. Tristes Tropiques) da je funkcija pisanja da podjarmi. Daglas se slaže, na određen način, ali se tu ne zaustavlja:
Nakon što sam počeo da živim sa gospodinom i gospođom Auld, ona je veoma ljubazno počela da me podučava A, B, C. Nakon što sam ovo naučio, ona mi je pomogla da naučim da spelujem riječi od tri ili četiri slova. U ovoj fazi mog napretka, gospodin Auld je saznao o čemu se radi, i smjesta je zabranio gospođi Auld da me dalje podučava, govoreći joj, između ostalog, da je nezakonito, ali i nesigurno, učiti roba da piše. Citiraću ga sasvim u daljem dijelu teksta: “Ako crncu daš prst, on će ti tražiti cijelu ruku. Crnac treba da zna da sluša svog gospodara – da uradi onako kako mu se kaže. Podučavanje bi pokvarilo najboljeg crnca na svijetu. Dakle,” rekao je on, “ako naučiš tog crnca (mislio je na mene) kako da čita, nećemo ga moći zadržati. Zauvijek bi bio onesposobljen da bude rob. Ne bi ga bilo moguće kontrolisati, i ne bi od njega bilo koristi za gospodara. Njemu samom to ne bi donijelo nikakva dobra, već popriličnu štetu. Postao bi tako nezadovoljan i nesretan.” Te riječi pogodile su me u srce, uzburkale mi emocije i pokrenule novi niz misli. Bilo je to otkrovenje, sasvim posebno, naglasiću uz to, kojim su se mogle objasniti tamne i misteriozne stvari, protiv kojih se moj mladalački um borio. Uzalud, činilo se. Sada sam razumio teškoću sa kojom sam se u dotadašnjem životu prilično teško nosio – shvatio sam, dakle, kakvu je moć bijeli čovjek koristio da bi u ropstvu držao crnog čovjeka. Bilo je to veliko postignuće, i slavio sam ga, slavio. Od tog trenutka, ja sam razumio put od ropstva do slobode. (Daglas, 1845, 49)
Porobiti se može ne pisanjem već kontrolom nad pisanjem, i pisanjem kao kontrolom. Nije potrebno manje pisanja već više svijesti o načinu na koji pisanje djeluje. Ako je, kao što Derida tvrdi, važnost pisanja “suzbijena” dominantnom kulturom zapadne tradicije, to je zato što pisanje uvijek može da pređe u ruke “drugog.” “Drugi” uvijek može naučiti da čita mehanizme njegove ili njene opresije. Želja da se potisne pisanje je tako želja da se potisne činjenica o potiskivanju “drugog.”
U pisanju je u pitanju sama struktura autoriteta. Bilo da se pisanje posmatra kao insistiranje na zakonitostima, gubitak neposrednosti, ili subverzija gospodara, da li otvara jedan stav dominiranja, prostor izgnanstva, ili put do slobode, barem jedna stvar je jasna: priča o ulozi i prirodi pisanja u Zapadnoj kulturi još uvijek se piše. I budućnost te priče može biti sasvim nepredvidljiva, dok prelazimo iz doba knjige u doba bajta.