Azemina Krehić: Poezija
REKAO SI
Rekao si:
Otići ću!
Iz svojih očiju ću izvaditi sjeme tvog lika I zasaditi ga u tvrdu zemlju zaborava. Sjaj iz zjena će lahko izmigoljiti,
kao riba iz dlanova.
Stajala sam kao granato stablo napušteno od ptica
i njihovih gnijezda.
Privikavam se –
kao zemlja na mrtva tijela –
na tvoje bezglave riječi.
ABORTUS CVIJETA
U oktobru
na utočišnom jugu dozrijevaju šipci
Ljetos si poželjela da se dive cvatu u kovitlavim plamenima tvoje kose
Jedan cvijet postao je nikad dozreli plod
Otrgnut kao čedo od materice usahnuo je na vrelom
govačkom kamenu.
CETINJA
Zemlja pri kršu, a meso pri kosti valja.
Oprostite mi moji mrtvi koji tek ponekad zaiskrite u mome śećanju. Oprosti mi vodo pod krševe zbjegla.
Ti planinski vjetre, ne uzmi mi za zlo što sam noćas bezuha, i ne čujem melodiju koju
sviraš vjernoj, jednonogoj balerini
Raštani.
Ona pleše u đedovu vrtu, davno obraslu koprivama. I potiho izgovara recept za svoju
smrt;
Nožem presijeci tijelo, pa ređaj
Prstohvat bola
Na ranu soli
A on kao da još tu śedi, oči njegove čorne kao da su prazne? –
dok kraj raspukla bokala leže i prosuta majčina mlijeka od zakrvljene njene đece
Oprostite mi moji mrtvi koji tek ponekad zaiskrite u mome śećanju. Oprosti mi vodo pod krševe zbjegla.
Nekada je svijet mogao da stane u hrskavu koricu ražanog hljeba.
A sad se pitam, u mrtve oči vaše šta noćas stane?
Skrivam se u tebe
kao koštica u prezrelu trešnju.
Plovim u tvojim mirisavim sokovima, Strepeći od pohlepnog kljuna ptice koji će nas razdvojiti.
I neću odgovoriti na tvoje pitanje:
Zar je i voće osuđeno na samoću?
Svaku večer vadim svoje oči, I spuštam ih na lipove žile da same, bezusno, isisaju mliječne putove
i izazovu strah kod onih zjenica
što će pod njim iznenadno da se rašire iza dalekih teleskopskih ogledala.
U kratere svog lica uvlačim tanke prste i duboko kopam po sebi.
Strahujući od neprijatelja,
svi moji drevni očevi sklanjaju se
uz neokrečene zidine moje nutarnjosti.
Da ih ohrabrim,
stavljam glavu u krošnju, i puštam da bura propuše sve moje i njihove slabosti.
Jednom će se već bezdušnici umoriti u ljubavi i mržnji prema nama!
Ne treba saditi stabla murve ni oraha u blizini doma, njihove žile su demonske i ako se razastru, kuća će
zasigurno ostati pusta…
U jutru je ležao izranjavan dud. Pod njim je mrtav ležao hlad
za stotine izgubljenih ptica.
Samo su koze halapljivo brstile njegove još uvijek treperave vršike, koje su se do jučer
samo snenim pogledima mogle dohvatiti…
Ti i ja,
Stojimo razdvojeni na sred ovog lakomog i bešćutnog svijeta.
Naši su pogledi mostovi
kojima se po tisuću puta poljubimo.
A voda koja teče među nama buljuci su naše nerođene djece, koje u pogledima i u
stihovima svojim začesmo.
Bosim stopalima gazim po zemlji rahloj i mokroj.
Kao da duboko u sebi jecam pod pljuscima ljubuških mirisa i trava… Zasijavam spašenim osmijehom
lijehe u ovom kasnom proljeću.
Ruke postaju vjetar
za svako cvatje i prašnike.
Ko li će to
u zrelu daleku jesen plodove tvog smijeha i bosih mojih nogu sretan ubirati?
Nešto bih ti kazala… Bolje ne!
Nad mostom lete uznemirena jata ptica. I svaki nebeski harf nama je jasan znak. Riječi su ove, sluge naših nevidljivih svjetova.
Dok se u tišacima njene modre vode ogledaju kristalna jutra,
a sunce rumenom ljubi bijela brda,
strahotno duboki pogledi poprimaju mirise. Ti mi nečujno prilaziš, na prstima, pa spuštaš
svoje čelo na moje drhatom posute ruke.
Tad, svakim naborom između tvojih obrva
ruše se moje stvarne i izmišljene tvrđavske zidine.
I još bih ti šapnula…
O kako uzdrhte poljski cvjetovi, kada se razaspu zlatni grumenovi po Čabulji. I kako se uplaši mrak u nama,
kad se lučama upale vatre u zjenama.
Toliko je leptirova koji, vođeni čeznućima i potrebitostima duboka i jarkoga svjetla, I večeras prinose žrtvu i
spaljuju svoja krila pod uličnim svjetiljkama.
Toliko je strmih putova, brda obavijenih velima magličastih tkanina, i munja iznad grada
koje kratkim bljescima opominju, toliko je
gromova koji se silinom osvećuju onima koji ne stigoše prinijeti žrtvu osionim
božanstvima juga.
Lišće pod grubim prstima vjetra rastavlja se od obogaljenih grana.
I mi se rastače u golo ja
i ogoljeno ti,
u nemiloj šutnji
koja je obrasla kao korov oko nas i, evo, u nerve se zapliće.
Crtam na podrošenom staklu
iskrivljenu crtu usana, dok ti mahnito juriš pogledom za mjestima na kojima nećemo dijeliti ni isto svjetlo
ni isti rastući mrak.