(odlomak iz romana „Drug Tata“, naslov originala: Gauz “Camarade Papa”, 2018, Editions Le Nouvel Attila 127 avenue Parmentier Paris)
Izbor i prevod s francuskog: Jasna Tatar Anđelić
Čovjek, bijelac, sam u bespućima
nepoznate zemlje, u paklenom srcu guste
šume, zapetljan u gomili lijana, sa mačetom
u ruci i ukoso obješenom puškom, u borbi sa
razuzdanim elementima, izložen riziku od
napada stvorenja za koja nijesu čuli ni najpotkovaniji
naturalisti, na milost i nemilost
okrutnih ljudožderskih hordi…ali čovjek
koji ide naprijed bez straha, vođen duhom
svoje rase, prožet osjećajem obaveze, uznesen
višim interesima civilizacije…Knjige,
novine, ilustracije, priče, publikacije grade
kolektivnu maštu u kojoj istraživač, nosilac
najviših moralnih vrijednosti, pomjera
granice hrabrosti istovremeno sa granicama
carstva. Primjeri za to su autentični heroji
poput Stenlija, Livingstona, De Braze.
U svom defileu po šumskoj pisti, jutrošnji
cirkus se nespretno, bučno i neuredno ljulja
i prilično narušava ovu idiličnu predstavu.
Izviđačku grupu predvodi Anji Tano,
stjegonoša; za njim idu tri prevodioca,
među kojima je Luj Ano sa svoje dvije žene,
četvoro djece i dvije služavke; petnaestak
pješadinaca iz paravojske utvrde Žoenvil,
različito odjevenih, s bajonetima zakačenim
na Šaspo puškama, za njima skoro isto toliko
žena, neke s djecom na plećima, koje
na glavama, balansirajući, nose sanduke s
municijom, kuhinjski pribor i još neke zamotuljke;
trideset dva visoka i vitka nosača
iz naroda Mande-Diola i desetak zdepastih
i mišićavih nosača naroda Akaples, koji
stoički podnose težinu Dežanovih kofera
i Drajfusovih sanduka; šest “bojsa” na usluzi
trojici bijelaca, dvije koze na uzici koje
vodi neko od tuceta neidentifikovanih pratilaca.
Tu je i Ađo, moja cimerka, poput
grčke proročice, od glave do pete pokrivena
mješavinom bijelih tkanina. Karavan je dug
više desetina metara. Što više napredujemo,
veća je distanca među grupama. Nakon dva
sata, Treiš, Drajfus, Ano i ja napuštamo hordu.
Prečicom se spuštamo prema improvizovanom
pristanu na obali lagune. Tamo nas
čeka Le Voaz, kapetan Diamanta. Koristimo
parobrod pretvoren u ratno plovilo da prevezemo
dio namirnica i stvari koje nijesu
mogle stati na glave nosača. Klizimo po
laguni Abi, velikom unutrašnjem jezeru na
sjeveru Asinije, okruženom zelenilom, bez
plaža. Šuma se obrušava niz strme litice sve
do vode. Na jednoj od padina, u blizini sela
Elima prostire se sto pedeset hektara zasada
kafe Kompanije iz Konga.
Diamant plovi sjeverno. Posjeduje top
52, mitraljez Hočkis, dvanaest Kropačeka,
čeških pušaka repetirki u rukama senegalskih
mornara. Iako nema Lebela mojih
Alzašana, naoružanje obezbjeđuje parobrodu
snagu kojoj nema ravne na svim plovnim
putevima na obali i u unutrašnjosti. Njegova
je olovna kiša isprobana na mnogim nepokornim
ili ustaničkim selima. Prije par godina,
nakon žalosnog neporazuma o tužnoj
sudbini određenog kapetana Tevenara, Diamant
je napao Abi, selo po kojem je laguna
dobila ime. Napad je trajao cijelo jutro i Abi
je sravnjen sa zemljom. Nakon uspostavljanja
mira, seoski poglavica je pitao što
znače oznake na trupu ratnog broda. Luj
Ano potvrđuje da se tadašnji prevodilac
grdno namučio da objasni dobrom čovjeku
da je dijamant kamen od kojeg se pravi najdragocjeniji
nakit francuskih žena. “Razumijem
zašto bijeli čovjek putuje sam. Mora
da je bijela žena zastrašujuća”, zaključio je
Amon, poglavica Abija. Pričanje priče je
početak lekcije. To sam naučio uz Ežena.
Čekam da čujem i onu koju priča Ano,
nalakćen na ogradu Diamanta.
– Ovdje ne postoje Penelope. Žena prati
Odiseja, ne čeka ga. Mlada dama od prije
neko veče…
– Nije se ništa dogodilo.
– Ne sumnjam u tvoju vitešku prirodu. To
što se ništa nije desilo ti služi na čast. A čast
je najzavodljivija vrijednost za žene naroda
Anji. Jesi li primijetio da je jutros pokrivena
od glave do pete ?
– Jesam.
– Jesi li primijetio da je u bijelom?
– Jesam.
– Ona time poručuje urbi et orbi da joj je
materica netaknuta od rođenja, da je i ona
časna žena koja je odabrala svog muškarca.
I vjerujem da nema tajne oko toga koga je
označila kao svoj izbor, gospodine Dabiji.
– …
– Krindžabo, naša prva stanica, je njeno
rodno selo. Ona je tamo važna ličnost, ne
samo zato što pripada kraljevskoj porodici.
Mislim da će nastaviti put s nama, s tobom.
Crni prevodilac, androgenog lica, sa
mornarskom kapom sa crvenom kićankom
na glavi, koji se raspričao o crnoj Evi
raščupanih pletenica i zvjezdanog trbuha
na parobrodu naoružanom poput engleske
tvrđave na talasima unutrašnjeg mora
okruženog starozavjetnom vegetacijom. Ta
me slika uvlači u nestvarnu maglu. Treiš uzvikuje
“Stigli smo” i vraća nas u stvarnost.
U dnu zaliva, rijeka Bia se uliva u lagunu
Abi snažno udarajući u blokove stijena. To
je kraj plovidbe, pristajemo. Još kilometar
hoda i stižemo u glavni grad kraljevstva
Sanvi: Krindžabo.
—
Naša zastava se vijori na jednoj od grana
drveta Krindža, simboličnog fikusa ovog
sela koji s mukom pravi sjenku u ravnici.
Treiš je smiren, Drajfus uzbuđen. Vjerovatno
zbog izgleda muškaraca i žena sa
kraljevskog dvora, prekrivenih zlatom. Kad
bi neki nebeski kovač pretvorio glavni trg u
Krindžabou u svoju topionicu, dobio bi lijepo
zlatnu jezero. Prsti na rukama i nogama,
zglobovi iznad šaka i stopala, uši, vratovi,
nosevi ali i ukrasi na trščanim štapovima,
ručke na tjeralicama za muve…kroz sve
je provučeno ili utisnuto zlatom, sve je
zlatom prekriveno. Bez ove izložbe, dvor
bi ličio na cirkusku trupu, živopisnu grupu
ljudi obučenih u prvo čega su se dohvatili
na nekom tavanu. Šareni kišobrani; musketarske
sablje; džepni satovi sa lancem
vezani oko vrata; sazvježđa medalja poput
Legije časti i ordenja za poljoprivredne
zasluge zakačenih za odjeću i tunike, bez
reda; monokli okačeni na ušnim školjkama;
papirni suncobrani ukrašeni orijentalnim
ideogramima; svešteničke odore sa vezenim
kabalističkim simbolima; hirurška kecelja;
dvogled bez sočiva; ofucani frakovi
i ostale stvari koje na ovom mjestu djeluju
jednako očekivano kao crnac u službi Žorža
Vašingtona u Bijeloj kući. Na kapama su
najneobičnije kićanke. Frigijska kapa nije
samo moda Ežena Sebona, ona ovdje pokriva
glavu svakog drugog službenika. Tu su
i nekoliko polucilindara, par trorogih kapa,
tri fesa, jedan šiljati šlem i jedan šešir na
sklapanje čija rasklimatna opruga zvecka na
najmanji pokret vlasnika.
Narod se stiska na trgu. Mi sjedimo
s jedne strane, kralj Akasimadu i njegov
dvor sa druge. Luj Ano stoji između dva
tabora. Stiče se utisak gladijatora spremnih
za sudar u areni. Tišina povećava tenziju.
Sa uzvišenom pozadinom postavljenom u
autentičnu klimavu fotelju stila Luj XIV, ispunjenu
engleskim štofom, kralj je obučen u
jarko crvenu jaknu spahijskog oficira, premalu
i bez dugmadi. Koliko god to čudno izgledalo,
njegova kapa je sasvim usklađena
sa odijelom. Iznad njega, sluga drži suncobran
i pokreće ga gore-dolje ljuljajući
njegove zlatne rese. S kraljeve desne strane
je drugi sluga koji ga hladi lepezom od nojevog
perja. S lijeve strane je jedna bijela
žena. Od glave do pete oslikana kaolinom,
mliječnom glinom. Oko kukova besprekorno
čista marama, sa grudima spuštenim do
trbuha, kamenog lica, zamrznutog pogleda,
ni treptaja: živa statua na tabureu od punog
zlata.
Javna razmjena poklona. Masa mora da
vidi koliko je Francuska velikodušna i koliko
poštuje vlast Akasimadua. Slijedi i
razmjena riječi. Treiš ih izgovara, Ano ih
odašilje, nosač štapa šapuće kralju. Odgovor
iz drugog smjera prelazi isti put. Kralj nikada
ne govori u javnosti. Nosač štapa je
ceremonijal majstor. Omotan običnim platnom
oko struka, on svojom jednostavnošću
odudara od ostalih dvorjana. Posao mu je
da nosi štap kada kralj nekud ide. Nakon
razmjene banalnosti poput zdravlja jednih i
drugih, izraza zahvalnosti, zapažanja o vremenu,
opasnostima u divljini, sreći na putu
i tako redom, Treiš predstavlja Drajfusa kao
stručnjaka koga je Verdije poslao da prouči
plodnost tla. Neko mu je poželio sreću u
pronalaženju testisa zemlje. Masa prskava
od smijeha. Treich čeka da se umire da bi
me predstavio kao izaslanika kojeg šalje
Amede Bretinjijer. Neki vrte glavama na
pomen čovjeka koji je proveo dugi niz godina
krstareći zemljom. Konačno stižemo do
cilja putovanja: Bunduku, Kong, traganje za
našim sunarodnikom LG i iznad svega, opasnost
od Engleza. Bez kancelarije ili razgovora
u četiri oka. Zaprepašćen sam time što
se ovaj razgovor vodi javno, pred očima i
pred sudom vulgum pecus. Ne mogu da vjerujem
da je to pravilo. Moćnici, gdjegod se
nalazili, koje god boje kože bili, ne smiju
rizikovati da sve državne poslove rješavaju
pred svojim podanicima. Razmatrati neko
pitanje tako da se to ne vidi. Akasimadu
je u igri moći. Pretvara se da je zabovario
stari ugovor koji je potpisao njegov ujak.
Pristaje, međutim, da nam pomogne u ime
starog prijateljstva sa Verdijeom. Dobićemo
nosače, namirnice, prevodioce i blagoslov
da Treišov poduhvat uspije. Njegova javno
izgovorena riječ ga ni na koji način ne obavezuje.
U stvari se računa samo ona koja je
data tokom tajnih pregovora. Ipak, prikazivanjem
simpatija Francuske kralj dobija
prestiž u očima svog naroda.
Nakon jednosatne i za nas nezanimljive
diskusije, rasijanost i nemir publike
su dobar znak za zaključivanje zasijedanja.
Čak i radoznalost u posmatranju bijelaca
ima svoje granice. U tom trenutku oživljava
bijela žena, kaolinski kip kamenog lica. Diskretno
je pomjerila bradu i okupljena masa
utihnu. Grleni zvuci, usne se jedva pomjeraju.
Nosač štapa se sav iskrivio da uhvati
smisao. Fiksira me pogledom. Nemam
hrabrosti da pomislim da se to stvorenje
obraća baš meni. Njene riječi putuju od
držača štapa do prevodioca. Luj se okreće
ka meni. Moram se suočiti sa očiglednim,
stvorenje mi se obraća. Luj osjeća koliko mi
je neprijatno. Odgovara joj direktno, tačnije,
govori umjesto mene. Grleni glas ga prekida.
Držač štapa ispada iz igre. U masi vlada
muk. Muva se može čuti. Ano prilazi, ja ga
prekidam. Prevodilac ispada iz igre. Shvatam
što bijela dama želi od mene. Obuka
Ežena Sebona, početni nivo.
– Ja sam Maksim Dabiji, sin Pjera Dabijia
i Katrin Bernar. Moj predak je bio vojnik
i za ratnu hrabrost je nagrađen zemljom
koja nosi njegovo ime. Dolazim da vas pozdravim
iz svog malog sela u Francuskoj u
kojem se čulo za Krindžabo. Vijesti si dobre,
ne dovodi me ništa loše. Usta su mi
puna riječi, ali riječ koja upravlja narodima
nema boju. Bijeli se od istine i ne podnosi
sunčev sjaj.
Ežen naziva javno pozivanje na ime, porodicu
i porijeklo “dizanjem zastave”. U
Krindžabou kao i u Abijiu, imati ime znači
imati roditelje i zemlju. Istraživač je evropski
mit. Nema parcele na zemlji na koju neko
ljudsko biće ne polaže pravo. Ne otkrivamo
nego dolazimo kod nekoga. Drugim ljudima
govorimo ko smo:”Dobar dan, ja sam…”.
Prvi dio mog govora na Anji jeziku je bilo
lako naučiti. Teže je zapamtiti hermetičnu
formulu o bezbojnoj riječi koja znači da se o
važnim temama ne raspravlja javno. Odavno
sam naučio da govorim jezik koji ne razumijem.
Žagor okupljenih, u početku nerazumljiv.
Nakon toga razaznajem “Parižanin!”.
Pa još jedno “Parižanin!”. Pa opet…Brzinom
zapaljenog fitilja, trgom odjekuje
“Parižanin! Parižanin! ” iz svih grla. Plašim
se seljačke bune. Smiruje me osmijeh Luj
Anoa. “Parižanin! Parižanin!”. Držač štapa
pokušava da ih umiri. Uzalud. Zaključuje
zasijedanje u bezimenoj zbrci. “Parižanin!
Parižanin!” Dvor isparava. Masa navaljuje
na mene. Spašavam se od narodnog entuzijazma
snagom naših Senegalaca.
—
Selo Krindžabo se nalazi na čistini oblika
pasulja. Naš logor je podignut na njegovoj
zapadnoj ivici. Još se niko od nas nije
izgubio. U šumi, karavan nije samo defile
članova na jednakom rastojanju koji se kreću
ujednačenom krzinom. Ponekad je potrebno
više dana da se sastavi tim. Događa se da
neko odustane, mada rijetko. Nosač je zanat
kao svaki drugi, sa sviješću o tijelu: nositi
ljude, hranu, oružje, materijal, u svako doba
godine, putevima od kojih ponekad odustaju
i najotpornije tovarne životinje…oni su junaci
naših šumskih istraživanja. Jedne večeri
Šakele nam je pročitao članak u kojem im
Stenli odaje počast. Sasvim neočekivano za
čovjeka sa konačnom reputacijom nemorala.
Nosači su neophodni zbog odsustva kola.
Vlaga i šumske bolesti su desetkovale konje
i magarce. Dovesti kamile ? Nemoguće. Nijedna
od tih životinja ne može istrpjeti vlagu
duže od sedmice. Prokrčiti puteve ? Za to bi
nam trebao mješanac Titana i Sizifa. Kolosalan
zadatak uz sve ovo džinovsko drveće.
Samo par dana bez prolaska kola i priroda
preuzima svoja prava.
Svi naši nosači su u logoru u Krindžabou.
Moj današnji uspjeh privlači nova lica.
Pokloni sa kraljevskog dvora su domaće
životinje, među kojima je i šest koza. Jedna
nam je poslužila za gozbu. Senegalski vojnici
i nosači iz naroda Mande-Diola su začinili
ražanj. Svirali su ritmičnu nuba melodiju
višetonskim bubnjevima koje drže pod pazuhom.
Njihovo pjevanje se dizalo u visine
zajedno sa primamljivim mirisom pečenja.
Nosači iz naroda Anji i pridošlice su se okupili
oko lonca porodice Ano. Glava, vrat, rebra,
drob, iznutrice, papci, koštani djelovi, po
njima odabrani komadi se krčkaju u supama
sa kriminalnom koncentracijom začina. Pri
tromjesečnom istraživačkom putovanju,
transport konzervi i pića namijenjenih prehrani
samo jednog bijelca produžava konvoj
za dvanaestak nosača. Osim sporosti, time
se uvećavaju i troškovi. Dakle, rentabilnost
i efikasnost kolonijalne ekspedicije zavise o
sposobnosti da jedete lokalnu hranu, odnosno
podnosite začine u ubitačnim dozama.
Treba vidjeti kako se Treiš sladi tripama
gospođe Ano ! Ja se ne usuđujem. Večeras
jedem ražnjiće na način senegalskih boraca,
uz prilog od kuvanog slatkog krompira
poslužene se malo palminog ulja.
Nakon večere slijedi sastanak glavnog
štaba. Bilješke sa prethodnog Treišovog putovanja
su pomogle Francuskom topografskom
društvu da napravi precizniju kartu ove
regije koja je sada raširena pred našim ozbiljnim
licima. Treiš pokazuje tačke i crtice
koje za mene imaju smisla koliko i zulu
verzija misala. On u više navrata pravi i
briše našu putanju. Oklijeva. Opcija puta ka
sjeveru prati njegovo prvo istraživanje. Na
njoj je više etapa i na svakoj treba obilježiti
zaustavljanje, provjeriti da se francuska zastava
zaista vijori na mjestima gdje su potpisani
ugovori.
– Rekao sam da ću se vratiti s poklonima.
Ništa ne odobrovolji afričke poglavice kao
održana riječ. Svaki put ćemo gubiti dane u
razgovorima i proslavama, ali putovanje je
kraće…
– …i put je teži, prijatelju. Ima desetak
dana hoda po valovitom terenu.
Ano prekida Treiša.
– Preći brežuljak u tropskoj šumi je kao
preći brdo kod vas. Padine su strme, blatnjave
i pokrivene zamršenom vegetacijom.
Ako ne slomiš vrat pri usponu ili silasku,
moraš paziti da se ne utopiš u obaveznom
vodotoku u podnožju svakog brijega. Ako
pri usponu padne i najsitnija kišica, najmanji
potok se pretvara u biblijsko more. Uspon
na planinu, pa onda gaženje vode… U tvom
stanju, dobri prijatelju, nije preporučljivo da
više puta dnevno izigravaš Mojsija teritorije
Anji.
Anoova lula se crveni od uvlačenja dima.
Iz nozdrva mu izlazi kolut dima. Niko ne zna
odakle mu taj jezik prefekta i maniri vikonta.
Opcija sjever-sjeverozapad iz Treišovog
plana vodi do lijeve obale rijeke Komoe u
pravcu Jakase. Izbor nepoznatog čovjeka,
ali sa izvjesnošću hoda kroz lakše okruženje:
put uz vodotok je ravan. Prodor u zemlje
duž vodotoka je francuska specifičnost. Uz
Misisipi i Sent Lorens u Americi; Mekong
i Jang-Cek-Jang u Košinšinu i Indokini; uz
Senegal i Niger u Zapadnoj Africi; Ogoue
i Kongo u Ekvatorijalnoj Africi; Ubangi i
Šarii u Centralnoj Africi… Rona, Rajna,
Loara, Garona, Francuska vjekovima ide u
smjeru svojih rijeka. Ništa novo ni kad se
šire u carstvo. Za razliku od njih, Englezi
idu pravo. Ostrvljani, navikli na uzani prostor,
štede na dužini putanje. Što kraće, to
praktičnije, to je sinteza njihove invazione
filozofije. Engleski način ? Francuski način
? Još nijesmo bili razriješili pitanje kad se
najaviše glasonoše njegovog veličanstva
Akasimadua.
—
Uzavrelo selo je poslije podne fantomski
prazno. Prijetećeg izgleda u svojoj noćnoj
odori, drvo Krindža podsjeća na sukubu
postavljenu nasred trga. Oko njegovih grana
leti jato slijepih miševa. Njihovo pjevanje
doprinosi mračnom ambijentu. Narod Anji
kaže da ovi kuriri izgubljenih duša govore
da bi vidjeli i da se izgube ako utihnu. Naši
kuriri si tihi, ali se ne gube. Noću vide poput
slijepih miševa i vode nas kroz klupko uličica
provučenih među kućicama. Zaštitni zid,
unutrašnje dvorište, tijela ispružena na zemlji.
Preskačemo ih, ponekad se spotaknemo,
ali niko ne mrda. Mrtvi? Zaspali? U tami
se ne može napraviti razlika. Jedna vrata
se otvaraju. Usred prostorije ognjište na izdisaju.
Naš upad pali uljane lampe. Magija.
Naši susjedi obdareni noćnim vidom nestaju
kao rastočeni svjetlošću. Lica se osvjetljavaju.
Odmah prepoznajem četiri raščupane
pletenice. Nijesam vidio Ađo otkad smo
napustili karavan i ukrcali se na Dijamant.
Opet je u uobičajenom odijelu, tačnije skoro
naga. U sobi je desetak žena obučenih na isti
način. Nas trojica smo jedini muškarci. Ako
se neka požudna misao pojavi u iskrivljenom
umu, pogled Bijele dame nas vraća razumu.
Pored Ađo sjedi današnja živa statua
na svom tabureu od punog zlata. Gospođa
kaolin se zove Malan Alua. Pomislio sam da
je kraljica, supruda Akasimadoua. Ona je u
stvari kraljica-majka, njegova sestra.
– Gostoprimstvo nalaže da te prvo
poslužimo vodom, ali ti si danas popodne
rekao da su ti usta puna riječi. Ne želim da
ih progutaš s njom.
Čim smo sjeli, ona mi se obraća i fiksira
me pogledom. U ovo doba noći, protokol se
ukida. Znaci poštovanja postoje da bi ih drugi
vidjeli, a pogled ne probija ni tamu ni zid.
Zato se noću slobodnije govori. Počinjem da
govorim, Ano prevodi.
– Kad dune vjetar sa Zlatne obale, sve
se bliže čuje vijorenje engleske zastave. A
staro prijateljstvo između dva naroda ne
možemo povjeriti vjetru. Amon-Ndufu se
nije ni ohladio, duša mu je još svježa i bilo
bi nedostojno zaboraviti da je on sa nama,
Francuzima, napravio Krindžabo u kome
smo sada. Priča se da dvorski savjetnici na
engleske tanjire stavljaju hranu koju dobijaju
od Francuske.
Amon-Ndufu, pokojni kralj, prijatelj
Verdijea i Treiša je ujak Akasimadua. On je
potpisao ugovor kojim se Krindžabo veže za
Kraljevinu Francusku pod Luj-Fillipom. U
narodu Anji, vlast se prenosi majčinom linijom
sa ujaka na sestrića. Nasljeđuje se od
ujaka, rođenog majčinog brata. Na taj način,
kralj ima dvije vrste nasljednika: djecu svoje
sestre i braću svoje majke. Svi su legitimni.
Nema reda uspostavljenog rođenjem ili
starošću. Po svojoj legitimonosti, preuzimanju,
vršenju i nasljeđivanju vlast u narodu
Anji je ženskog roda.
– Nijedan službenik ne govori u ime Sanvija.
Kralj je Akasimadu!
To treba protumačiti ovako: “Kralj sam ja
!”. Vidjevši njen dar za upravljanje, Amon-
Ndufu nije krio da bi njegova sestričina Malan
Alua naslijedila vlast da je bila muško.
Njen brat Akasimadu pati od dječije
paralize. Od djetinjstva ne može da se uspravi
bez sestre. Ona ga je iznijela do trona.
U kraljevstvu Krindžabo, Akasimadu nosi
krunu, ali Malan drži žezlo. Nastavljam sa
svojim bezbojnim riječima.
– Nanan Verdije se zakleo u ime Republike,
najvećeg fetiša Francuske, da će poslati
Treiša do Konga.
– Stići će do tamo ako je to volja duhova.
Duhovi prate čiste duše.
– Nanan Verdije je stvorio Amon-Ndufua
i Amon Ndufu je stvorio Nanan Verdijea.
Kao šake koje peru jedna drugu.
– To su riječi istine.
– Prirodni red stvari je da sinovi dovrše
ono što su očevi započeli.
– Noć je, Parižanine! Možeš pokazati prstom
rupu u mom donjem stomaku, a da se
niko ne uvrijedi. Govori.
– Pakt Ahuniansu.
Afrikanci nikada ne glume čuđenje.
Grupa žena jednoglasno uzviknu: “Han !”.
Tijela se uspraviše, glave se pokreću, Treiš
je miran. Anno se okreće ka meni. Nema
vremena za prevođenje. Alua je shvatila.
I svi ostali. Dovoljan je jedna riječ: “Ahuniansu”.
—
Malan Alua podsjeća na neku Katarinu
Mediči. Obije imaju tu crtu nezahvalnosti.
Znaju kako da se igraju sa flašicom otrova.
Mnogi neprijatelji dvora su kušali njihove
specijalitete do smrti. Obije su prekomjerno
pobožne i ta kategorična religijska uvjerenja
ih guraju u krvave metode za razrješavanje
različitosti u mišljenju o svetom. Evropljanka
je naredila ubistva na hiljade jeretika i
urezala slovima užasa Bartolomejsku noć
zalivenu protestantskom krvlju. Afrikanka
ne propušta rituale s fetišima u kojima su
djelovi ljudske anatomije neophodni akse
soari. Naživo ili post mortem, kod nje nema
tabua kada su u pitanju metode nabavke.
Poput Katarine, Alua ima svoju “leteći
odred”. Kažu da u Krindžabou žive
najljepše predstavnice rase Anji. Budući da
su dvostruko brojnije od muškaraca, čak i
najveći baksuzi se ožene bez muke. Cijela
četa dvorkinja formira šarmantnu gardu
kraljice-majke. Ona ih šalje u odbranu svojih
interesa i interesa kraljevstva sve do kreveta
najlukavijih službenika, ili pod bijele
komarnike onih najuticajnih. Njene snage
ljepote se šire po cijeloj obali, sve do Engleza.
Alua nema djece, neće roditi nasljednika
trona, ali kraljeve sestre i tetke se takmiče
oko njene milosti. Znaju da će ona odabrati
nasljednika među njihovim sinovima.
Stručnjakinja za prekinuti snošaj, ona bira
i odbacuje muškarce po sopstvenim željama
ili interesima. Svi oni koji su se u zanosu
zaboravili i zalili je sjemenom tečnošću su
prinijeti na žrtvu nekom fetišu. Ako neko
muško sjeme slučajno oplodi njenu matericu,
Malan Alua koristi svoje istanačano
poznavanje abortivnih biljaka. To bi u kratkim
crtama bio opis žene s kojom razgovaram
o paktu Ahuniansu.
Tokom nekoliko dugačkih minuta, Malan
Alua ne govori ništa. Opet se pretvorila u
živu statuu od juče popodne. Da osjetimo
tišinu i jaku riječ. Na ujakovom dvoru je
naučila kako se preuzima i vrši vlast. Kao da
iz nje izlazi stub dima sa umirućeg ognjišta.
Polumrak ne ublažava ozbiljnost njenog lica
sa pogledom bosioka. Na zidu igraju sjenke
duhova. Vještičije sijelo izgleda upravo
ovako. Malan mantikora probija tišinu glasom
s one strane života.
– Katerini…
Ona čita misli. Kako bi inače pogodila
moja dubokoumna poređenja s Katarinom
Mediči?
– Katrinin sin…
Ne čita misli. Sjeća se imena moje majke.
Izgovorio sam ga prilikom “dizanja zastave”!
Afrikanci lako pamte imena i lica.
U usmenim kulturama, matične knjige su
ucrtane u kolektivnom sjećanju. Funkcija
razvija organ.
– Ja ti nijesam poslala Ađo. Ona je jedina
od svih žena odavde koju nikada nigdje
nijesam poslala.
Ano i Treiš se gledaju. Pomislio sam
da se rugaju i smatraju nedoličnim to što u
ovom trenu pričamo u suknjama, i to mojom
greškom. U stvari, iako sam ja vodio
razgovor, moja dva prijatelja znaju bolje
od mene gdje on vodi. Naviknuti na govor
naroda Anji, oni znaju da možemo preći s
jedne teme na drugu, ali da ćemo se uvijek
vratiti onoj prvoj.
– Jedan od vaših predaka je živio među
nama. Dobar čovjek. Kažu da nam ga je
poslao francuski kralj koji se takmičio sa
suncem. On je savjetovao našeg kralja i
učestvovao u ratnim poduhvatima koji su
učvrstili našu vlast nad divljim Agvama,
hrabrim Bonuama, tvrdoglavim Ehotilima
i perfidnim Apoloncima, našim najvećim
neprijateljima. Kada je kralj umro, taj
čovjek je kao vjerni pratilac, tražio da
ide s njim u Blo, zemlju naših predaka.
Razgranata sablja mu je presjekla vrat.
U njegovo ime, u ime pobjeda u koje nas
je poveo, u ime njegove krajnje žrtve, mi
smo potpisali ugovor s Nanan Luj-Filipom,
u doba kad još nijeste imali republiku. U
to ime je Nanan Amon-Ndufu pomogao
Nanan Verdijeu da se odupre Englezima,
čak i kada na cijeloj obali nije bilo jedne
jedine francuske puške. Taj čovjek se zvao
Parižanin! Ostavio je potomstvo čija je
nasljednica ovdje. Glas njenih predaka ju
je odveo ka tebi u Grand Basam.
Na zidu se pomjera sjenka glave s četiri
čupave pletenice. To previše ovalno lice, te
pretanke usne za basamski prosjek, taj dugi
tanki nos, neobičan na tako crnom licu… U
polumraku te prostorije vidio sam crte lica
Ađo u sasvim drugom svijetlu. Da napuderiše
lice u bijelo, izgledala bi kao svaka grofica
Arnu de Lamenadijer ili miledi Pimpterton.
Ali njeno tijelo je bilo čudo od proporcija
bez premca, crnačkog ili bjelačkog.
– Katrinin sine, čuo si da te narod
Krindžaboa zove Parižaninom! Jedna usta
mogu da slažu, ali stotinu njih u glas nikada.
Tu si odskoro i znaš o nama više od
svih onih koji padaju u groznicu u Asiniji
ili pate od dijareje u Grand Basamu. Tvoje
putovanje kod nas tek počinje. Biće dugo i
nećeš putovati sam. To ti kaže Malan Alua.
Bacila je na pod predmet koji je u ovom
mraku nemoguće prepoznati. Adjo se sav
ija. Njena kratko vezana marama olakšava
pokret snopova nogu čije se sjenke vide na
zidu.
– Ađo Ble će te pratiti, ali njeno putovanje
će se završiti na rijeci Tanoe. Vratićeš se!
Parižanin se uvijek vraća.
Ponovo sam vidio Ađo Ble kako sjedi
na pješčanom sprudu u Asiniji. Ble znači
“crno”. Kojim čudom koža tamnija od prosjeka
naroda Anji može nastati od bijele kože?
Ne zvuči mi baš uvjerljivo priča o tom bijelcu
koji se slobodno penje na žrtveni oltar da
mu odsjeku glavu u ime crnog kralja. Alua
manipuliše simbolima. Hrišćanstvo to radi
vjekovima. Malan Alua to zna. I pruža ruku.
U njoj sija predmet piramidalnog oblika, a
sve što sija u Krinžabou je zlato.
– Marseli…
Prvi put čujem da Treišovo ime izgovara
vladarka naroda Anji ružna i lukava kao đavo.
Druga tema je gotova. Vraćamo se prvoj.
– Rekao si nam da ideš u potragu za
svojim bijelim bratom. Fetiši su jednoglasni:
ne vraćaj se s njim. Ako nađeš tog
čovjeka, ubij ga. Zatim mu odsjeci sve što
štrči, kosu, nos, nokte, ud i baci ih u prvu
rijeku koja ti presječe put povratka. Tako te
njegova nečista duša neće progoniti. Ako
nemaš snage za to, ostavi ga! Umrijeće kao
što umiru bijelci izgubljeni kod nas, u delirijumu
groznice i zaraznim lokvama proliva.
Ako ga odvojiš, taj će ti čovjek pojesti
dušu i nestaćeš ne ostavivši potomstvo. Kad
dođeš u Kong, daj ovo Mensahu. Sjetiće se
pakta. Odobriće tvoje zahtjeve. Razgovor je
završen.