“Martiri i pelegrini” Sretena Asanovića u izdanju ulcinjske “Plime”
Snagu jedne države presudno određuje veličina njenih naracija – odatle se rađa performativna moć, prije svega vojna. Ameriku je velikom učinio, između ostalog, i američki film, koji je, za razliku od evropskog – narativan.
Stvaranje velikih priča – upravo je to ono što je Crna Gora tokom devedesetih propustila da uradi. Kao što svi znamo, devet i po od deset pisaca u Crnoj Gori su – pjesnici. To samo donekle objašnjava podatak da je naša nacionalna literatura u posljednjih godina uspjela da proizvede svega nekoliko značajnih proznih djela.
Posljednja decenija odlazećeg milenija bila je izuzetno burna za Crnu Goru. Na dramatične promjene u društvu crnogorska umjetnost nije adekvatno reagovala. Do polovine devedesetih postojali su, tada potrebni, poetski i teatarski nacionalno-romantičarski, politički operativni koncepti – poezija Jevrema Brkovića, “Princeza Ksenija…” Radmile Vojvodić. Nakon toga, ni toliko.
Sreten Asanović je najkonsekventniji crnogorski prozni autor, čiji opus predstavlja značajni izuzetak iz ponešto mračnog pejzaža nacionalne literature, koji tvore gornji redovi. Asanović je u devedesete ušao sa reputacijom oca crnogorske kratke priče. U desetljeću koje ističe, objavio je roman “Putnik”, uz “Monigrene” Jevrema Brkovića i “Davidovu zvijezdu” Zuvdije Hodžića najvažnije djelo akademske literature tog perioda. Iz devedesetih Asanović izlazi sa zbirkom “Martiri i pelegrini” koju je nedavno objavila “Plima”, knjigom koja ponovo potvrđuje ionako neprijeporno – da je riječ o jednom od najznačajnijih autora savremene crnogorske književnosti.
Martiri i pelegrini znači – mučenici i hodočasnici. Knjiga je podijeljena na istoimene cikluse, od po pet priča. Prvi ciklus, “Martiri”, ima bezmalo epsku snagu – kratkim izbrušenim rečenicama Asanović govori o nacionalnom usudu, o potrebi Crnogoraca da se, u herojstvu, ali i u zločinu, ide do krajnjih konsekvenci. To je epika bez velikih riječi – Asanović je dosljedan u svom minimalističkom pristupu prozi. Po mnogo čemu, Asanovićevo pismo je crnogorski ekvivalent američkom neorealizmu – minimalizam autorskih sredstava dodatno potencira konflikt na kojem su priče bazirane. Asanović je najbolji u pričama u kojima konflikt i ne razrješava – tamo gdje ga zamrzava, i prepušta unutrašnjoj dinamici, tamo gdje konflikt transcendira. To je najbolji način da se dosegne univerzalno, i upravo to je Asanović postigao u pričama “Bitka za Neretvu” i “Zlo jutro”, koje su, po ovom kritičaru, apsolutni vrhunac “Martira i pelegrina”. “Bitka za Neretvu” je savršeni primjer onog najboljeg u Asanovićevoj prozi – jednostavna priča, gotovo crtica, koja se bukvalno ucrtava u pamćenje. “Bitka za Neretvu” je priča o djevojci koja na poprištu bitke, neprekidno se saginjući – čini nešto. Kraj priče otkriva nam da djevojka, pokušavajući da sakrije sramotu, u zemlju sakriva crnogorske kape onih koji su se borili sa neprijateljem. To je savršen primjer priče za čitanku, što će ona svakako i postati.
U sličnom tonu je i priča “Glas preko Orjena”, koja je zapravo “Bitka za Neretvu”, pedesetak godina kasnije. Riječ je o zločinu koji su na Dubrovačkom ratištu počinili današnji zaljubljenici u Jugoslaviju. Priča govori o dva jugoslovenska vojnika koji, nakon što ga opljačkaju, ubiju usamljenog starca. Stvar koja se na ovom prostoru toliko puta desila – uprkos pričama poput Asanovićeve, koje doista izazivaju snažan osjećaj mučnine i bijesa.
Nakon epskih tragedija iz prvog ciklusa, drugi ciklus, “Pelegrini”, doista djeluje kao epilog. Na ruševinama savremenih imperija i carstava, Asanovićevi junaci se sreću, objeduju i razgovaraju. Nakon svih bitaka, progona i likvidacija, generali, tajni agenti i ostatak svite koji je kontrolisao sudbine milijardi ljudi, nakon kraja svih velikih priča, prepuštaju se trivijalnom. Priča “Susret u Berlinu” zato izvrsno zatvara ovu knjigu. Asanovićev pripovjedač opisuje naizgled obični susret u Berlinu. Međutim: “Nedavno je saznao da je njegov zagonetni sabesjednik i izuzetni domaćin bio Markus Volf, svemoćni šef i mozak najuspješnije službe sigurnosti koja je ikada postojala, surove Štazi, tvorac Gijoma i uzročnik pada jedinstvenog državnika Vili Branta.
Veliki Markus Volf, pošto je prošao mučne istrage, suđenje i robijanja – napisao je i objavio sopstveni kuvar”.
Stvari se, dakle, uvijek završavaju – na i za stolom. Mali konflikti završavaju za trpezarijskim. Oni veći za okruglim. Najveći – na onom u mrtvačnici.
Ovo je, dakako, samo jedna od gorko-ciničnih implikacija Asanovićeve nove knjige.
Pobjeda, 2001, 31. mart.