Ana Kavan[1]: Džulija i bazuka
Prevela: Vanja Vukićević-Garić
Džulija je djevojčica duge, prave kose i ima krupne oči. Džulija voli cvijeće. U polju kukuruza nabrala je ogroman bezobličan buket crvenih makova koji nosi tako da joj se od cijelog lica vide samo oči. One su tužne jer su joj upravo rekli da mora da baci makove, da ne smije da ih unosi unutra jer latice padaju svuda po kući i prave haos. Sa nekih su već otpale, pa joj je prednji dio haljine sav crven. Džulija je, pored toga, jedna tiha učenica koja nema baš mnogo prijatelja. Ona je, zatim, i visoka studentkinja koja stoji sa drugim studentima koji su položili završne ispite i čija lica odražavaju veselost i uzbuđenost, kao i nestrpljivu želju da zakorače u svijet. Jedino su Džulijine oči tužne. Iako se osmjehuje zajedno sa ostalima, ona ne dijeli njihov entuzijazam prema životu. Osjeća se odsječenom od ljudi. Boji se svijeta.
Džulija je, takođe, nevjesta u bijeloj vjenčanici, koja u jednoj ruci drži buketić ruža dok u drugoj nosi malu pljosnatu tašnu od bijelog satena u kojoj se nalaze čipkasti rubac namirisan Arpềge-om i plastični špric. Džulijine oči sad uopšte nisu tužne. Jednom nogom je već zakoračila u automobil čija vrata otvara mladić kovrdžave smeđe kose, sa ružom na reveru. Ona se smije zbog nečega što je on rekao, ili zbog toga što je upravo stegao njenu ruku, ili zbog toga što se više ne osjeća uplašeno ili odsječeno jer sad ima špric. Jedna grupa nerazgovjetnih ljudi iz pozadine gleda sa odobravanjem na taj prizor, kao da im je drago što odgovornost za Džuliju prenose na ovog mladića. Džulija, koja voli cvijeće, maše im svojim buketom ruža i odvozi se sa njim.
Dalje, Džulija je umrla i nema nikakvog cvijeća. Doktor uzdiše dok je gleda kako leži tako. Nikog drugog nema osim službenikầ zaduženih za pogreb. Pepeo nekada visoke djevojke Džulije jedva da je napunio srebrni pehar koji je osvojila na teniskom turniru. Da bi poboljšao njenu igru, trener joj daje špric. On je jedan šaljivdžija koji špric naziva bazukom. I Džulija ga tako zove, zvuči joj zabavno, zasmijava je. Naravno da ona zna sve one senzacionalne priče o zavisnosti, ali riječ bazuka ih obesmišljava i čini da sve to vezano za drogu ne izgleda ozbljno. Bez bazuke ona možda ne bi osvojila taj kup koji će sada, kao urna, najzad poslužiti nečem korisnom. Džulijin servis je taj koji donosi pobjedu u odlučujućem meču. Držeći dvije teniske lopte u lijevoj ruci, ona jednu baca visoko u vazduh dok joj desna ruka leti iznad glave, spušta reket, jako udara i šalje loptu, koja jedva i da poskakuje, na suprotnu stranu terena – serviranje koje je gotovo nemoguće vratiti. Držeći dvije lopte u ruci Džulija, takođe, leži u krevetu pored mladića kovrdžave kose. Džulija, osim ovoga, leži i u ruševinama ispod vojničkog ćebeta i, na kraju, Džulijin pepeo ide u srebrni pehar.
Pogrebnik, ili već neko drugi, zatvara poklopac i zaključava urnu u kaseti među hiljadama identičnih pregrada u zidu kolumbarijuma na vrhu grebena koji gleda ka moru. Zimsko more je modre boje, nebo je hladno kao sivi led, ledeni vjetar udara pravo u zid i trese ga, tako da i srebrni pehar u svojoj niši podrhtava i zvecka lagano. Vjetar uporno pokušava da raznese na komade nekoliko zamrznutih cvjetova koji nisu tu ostavljeni za Džuliju. Pored ovoga, Džulija se isto tako vozi sa svojim mladoženjom kroz visoke planine i cvjetna polja. Zaustavljaju se i beru pune ruke žutih narcisa. Nema cvijeća za Džuliju u kaseti, a takođe nema ni mladoženje.
„Evo ga njen špric, njena bazuka, kako ga je uvijek zvala,“ reče doktor uz tihi, tužni osmjeh. „Sigurno je star najmanje dvadeset godina. Gledajte kako su se oznake za mjeru izlizale od stalne upotrebe.“ Izlupani stari plastični špric se ne može slomiti, on nije poput staklenih špriceva koji su se nekada čuvali u prokuvanoj vodi u metalnim posudama i bili uglavnom sterilni. Ovaj isprani stari špric uvijek se ostavljao bačen negdje okolo, sakupljao bakterije i gomilao prljavštinu ratova i gradova. Ipak, nije Džuliji nanio mnogo štete. Tek pokoju povremenu infekciju koja se brzo liječila penicilinom, ništa strašno. „Priče o takvim rizicima su više nego pretjerane.“
Džulija i njena bazuka putuju svuda po svijetu. Želi da vidi sve, svaku zemlju. Mladić kovrdžave kose nije sa njom, već neko drugi sjedi kraj nje u autu. Džulija je dobar vozač. Zna da vozi sve, trkačka kola, masivne kamione. Njena duga kosa bujno izlazi iz kacige dok vozi za trkačke timove. Jednog dana, kada za samo djelić sekunde zaostaje za trkačem koji je broj jedan u trkama, užareni komadić njegovog kvačila leti i pogađa gumu do nje, automobil se prevrće dva puta i zabija se u zid. Džulija se izvlači iz olupine nepovrijeđena i korača stežući torbicu sa špricem uza sebe. Smije se. Džulija se uvijek smije opasnim situacijama. Ništa je ne može uplašiti dok ima špric. Gotovo da je zaboravila ono vrijeme kada se plašila. Ponekad pomisli na čovjeka kovrdžave kose i pita se šta li radi. Zatim se smije. Uvijek se nađe dovoljno ljudi koji će joj donijeti cvijeće i razveseliti je. Jedva da se može i sjetiti koliko se tužno i usamljeno osjećala prije nego što je imala špric.
Džuliji se doktor odmah dopao. Prijatan je i pun razumijevanja, baš kao što je uvijek zamišljala oca kojeg nikada nije upoznala. Ne želi da joj oduzme njen špric. Govori: „Koristiš ga već toliko godina i nije ti ništa gore. Zapravo, bilo bi ti mnogo gore bez njega.“ On vjeruje Džuliji, zna da ona nije neodgovorna, nije od onih koji puno povećavaju doze ili eksperimentišu s novim drogama. Besmisleno je reći da su svi zavisnici isti, da svi lažu, da varaju, da su psihopate spremne na kriminal samo da dođu do željene doze. On saosjeća sa Džulijom čija ličnost je oštećena usljed nedostatka ljubavi u djetinjstvu, zbog kojeg ona nije u stanju da ostvari kontakt sa ljudima i da se osjeća prijatno u ovom svijetu. Po njegovom mišljenju, ona ima potpuno pravo da koristi špric, za nju je on neophodan isto kao što je insulin neophodan dijabetičarima. Bez njega ona ne bi mogla da vodi normalan život, bila bi u potpunom haosu, ali zahvaljujući špricu ona je savjesna i energična, inteligentna, ljubazna prema ljudima. Ona je sušta suprotnost uvriježenim shvatanjima o narkomanima. Nju niko ne bi mogao nazvati poročnom.
Džulija koja voli cvijeće posadila je mali vrt na krovu u gradu, svuda oko nje su saksije sa jarko crvenim geranijumom. Cijelo ljeto ih je zalivala jer se zemlja u saksijama tako brzo osuši na suncu i vjetru. A sad, kad je ljeto završeno, vazduh se ispunio mrazom. Lišće biljaka je požutjelo. I mada su cvjetovi i dalje živi, naredni mraz će ih zasigurno dokrajčiti. Ratno je vrijeme, vrijeme bombi koje bez prestanka padaju, i čini se da ih ništa ne može zaustaviti. Džulija se navikla na njih, ignoriše ih, ne gleda ih. Da bi spasila cvijeće od mraza, brzo ga bere i unosi unutra. Potom dolazi zima i Džulija je opet na krovu, izlazi da zasadi sjeme koji će procvjetati u proljeće. Bombe i dalje lete, sasvim nisko, odmah iznad dimnjaka i krovova, njihovo podrhtavanje ispunjava nebo. Jedna za drugom one padaju, stvarajući monotonu mehaničku buku. U onom trenu kada se motor leteće bombe isključi, nastupi iznenadna zastrašujuća tišina, iščekivanje, sve odjednom postane neprirodno mirno. Džulija ne gleda gore kad nastupi tišina, ali odmah postaje veoma hladno na krovu i ona žuri da zasadi posljednju biljku.
Doktor je otišao da se konsultuje sa jednim od najpoznatijih psihijatara u vezi sa slučajem nekog pacijenta. Psihijatar je izuzetno dostojanstven, veoma elegantno obučen, a glas mu se slaže sa držanjem i izgledom. Kad nastupi tišina prije bombe, njegov jasan i ozbiljan glas svečano progovara: „Savjetujem vam da se sklonite ispod tog stola pored vas,“ dok se on sầm sa krajnje dostojanstvenim držanjem zavlači ispod svog impozantnog radnog stola. Džulija napušta krov i kreće ka stepeništu, koje više nije tamo gdje je prije bilo. Stepenice su se srušile, cijela kuća se ruši, pada, svijet gori i raspada se dok ona propada kroz tamu. Ljudi iz ARP-a izvlače Džuliju iz ruševina. Crveni cvjetovi geranijuma su se prosuli po njenoj haljini, ona se ne sjeća kad se to desilo, a iz trena u tren se sjeća sve manje i manje stvari. Neka osoba je pokriva sivim ćebetom, ona leži pod njim u svojoj haljini isprskanoj crvenom, a njena torbica, sa bazukom, bezbjedno je zakačena za njenu ruku. Kako je samo hladno u svijetu koji se raspada. Sjeverna svjetlost se ledeno i neosjetljivo širi nebom. Led grmi i sijeva poput paljbe topova. Hladnoća je sveobuhvatna, ledeni prekrivač se navlači na planetu. Glečeri visoki kao planine, neobuzdane sniježne oluje udaraju jedna o drugu kao bijesne bijele zvijeri. Sve se pretvara u led u samrtnoj hladnoći, a hladnoća ima lice koje svjetluca od mraza. Džulija kao da prepoznaje to lice, iako ne može da se sjeti čije je.
Pogrebnik užurbano ulazi u auto, sklanja se od surovog vjetra. Sveštenik žuri svojoj kući, ostao je bez šešira, rijetka sijeda kosa mu leprša na sve strane. Vjetar grabi očerupani vijenac cvijeća koje je pocrnjelo od mraza, kotrlja ga preko trave, pored pogrebnika i sveštenika, koji se prave da ga ne vide. Ne namjeravaju da se više zadržavaju napolje na toj hladnoći, nije njihova dužnost da paze na cvijeće. Oni ne znaju da Džulija voli cvijeće, niti ih to zanima. I onako taj vijenac nije tu donesen za nju.
Džulija trči za onim bezimenim licem, trči brzo kao da igra tenis. Ali, kad mu se primakne, ipak ne uspijeva da prepozna tu svjetlucavu posmrtnu masku. Nestala je, nije ostalo ništa do ledeni sjaj, a ona je opet postala nevjesta kraj koje stoji smeđokosi mladić. Svjetla blješte, ali ona drhti u svojoj tankoj haljini jer crkva je tako hladna. Zasljepljujući sjaj polarne svjetlosti gori pravo kroz krov svojim ledenim plamenom. Snijeg klizi i pada između krovnih greda, led prekriva oltar, kaplje među klupama, sveta vodica i vino za pričest su se zaledili. Snijeg je Džulijina vjenčanica, ledenice su njeni dragulji. Blistava dijamantska dijadema na njenoj glavi zbunjuje joj misli. Gdje su otišli svi? Mladoženja je mrtav, ili je završio u krevetu sa nekom ženom, a ona sama leži pod prljavim ćebetom sa crvenilom po haljini.
„Hoće li mi iko pomoći?“ – doziva Džulija. „Ne mogu da se pomjerim.“ Međutim, niko je ne primjećuje. Nije joj više hladno. Sada odjednom gori, groznica je prži. Lice joj je u plamenu, suva usta kao da su puna pepela. Vidi ljubaznog doktora kako joj se približava i pokušava da ga zovne, ali jedino što joj uspijeva je šapat: „Molim vas, pomozite mi“, tako tih i slabašan da ga doktor ne čuje. On skida šešir sa uzdahom i zuri u natpis sa svojim imenom – sitna zlatna slova odštampana na unutrašnjoj strani kožnog oboda. Mladić kovrdžave kose nije ni sa kim u krevetu. Ranjen je u bici na moru. Pada na palubu ratnog broda, jedan oficir pokušava da ga spasi ali već je kasno, i on se kotrlja nepovratno niz nagib palube, sve niže i niže ka tmini vode bez dna. Oficir se saginje i gleda za njim, drži pojas za spasavanje; ipak, ne baca ga ranjenom mladiću, već ga navlači na sebe i trči da se ukrca na spušteni čamac. Doktor se vraća kući iz posjete čuvenom psihijatru. Spustio je glavu, gleda u zemlju, hoda sporo jer je umoran i tužan. Ne diže uopšte pogled, tako da ne vidi Džuliju koja mu maše sa prozora držeći buket geranijuma.
Kolumbarijum stoji napušten u hladnom sutonu. Pogrebnik je pošao kući. Stopala su mu toliko hladna da ih ne osjeća, ove sahrane zimi su mučne kao pakao. Lupa vratima od kola, ulazi tresući čizme i dovikuje ženi da mu brzo donese jedan dupli, jaki, vrući rum sa dosta limuna i šećera, za svaki slučaj, možda je zakačio prehladu. Njegova supruga, koja je upravo krenula na izvlačenje tombole, gunđa zato što je zadržava, te stvara buku po kuhinji. U svom domu sveštenik jede kolačiće uz čaj, a stolicu je privukao toliko blizu kaminu da samo što nije ušao iza rešetke.
Napolju se sasvim smračilo, kolumbarijum je postao crn. I dok ga vjetar šiba i trese, jedan slabašan, jedva čujan zveket dolazi iz niše u kojoj se sad nalazi sve što je od Džulije ostalo. Sigurno da ima crvenih cvjetova negdje, Džulija bi pomislila, pod uslovom da još uvijek može da misli. A onda bi pomislila na nešto zabavno, sjetila bi se bazuke i počela bi da se smije. Ali, od Džulije, zapravo, nije ostalo ništa, ona nije tamo. Jedini stanovnik niše sa kasetom je srebrni pehar, koji ne može ni da misli, ni da se smije, niti da se sjeća. Džulije više nema nigdje. Tamo gdje je ona bila sada je jedino ništa.
1970.
[1] Ana Kavan (1901-1968), slikarka, spisateljka, putnica. Pisala je romane i kratke priče. Njena najpoznatija djela su: A Charmed Circle, 1929; Let Me Alone, 1930; The Dark Sisters, 1930; A Stranger Still, 1935; Goose Cross, 1936; Rich Get Rich, 1937; Asylum Piece, 1940; I Am Lazarus, 1945; Sleep Has His House, 1948; A Scarcity of Love, 1956; Who Are You?, 1963; Ice, 1967; Julia and the Bazooka, 1970; My Soul in China, 1975; My Madness: Selected Writings, 1990; Mercury, 1994; The Parson, 1995; Guilty, 2007.
