Almir Imširević: Pozorište je virus. Približite mu se!
(Janko Ljumović: Svijet umjetničkih profesija drama i pozorište, UDUCG/ZUNS, Podgorica, 2020)
„… Sav svijet je pozornica;
A ljudi, žene u njoj glumci samo,
Što dolaze i odlaze sa scene;
I mnogo život uloga im pruža…“
Shakespeare
Pozorišne zgrade su zatvorene, teatarski ljudi u izolaciji, glumci i publika „na distanci“, a pred svima pitanje – kakva nam je budućnost? Podjednako nesigurne odgovore daju nam i nauka i sujevjerje, a pogled kroz mikroskop tek malo je jasniji od onog u talog na dnu šoljice kafe. Ipak, iskustvo nas uči i daje potrebnu utjehu; pozorište je opstajalo za vrijeme kuge i ratova, gasilo bi se na trenutak i pojavljivalo u novom obliku, na mjestima gdje ga do tada nije bilo, širilo se, gluho bilo, kao bolest. Pozorište je virus!
A virusi su, kažu knjige, „metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta.“ Pažljivi čitalac, posve sam siguran, čitanjem između redova lako može pronaći teatar baš u tom opisu, jer on je uvijek tamo gdje su „granice“, gdje su „neživi“ i živi (sa ili bez navodnika), gdje je „priroda“ i, naravno, gdje je – SVIJET.
Janko Ljumović je pozorišni zaljubljenik, u potpunosti zaražen teatrom, autor koji nam i svojom novom knjigom pokazuje neupitno vjerovanje u budućnost pozorišta, ali što je možda i važnije – u njegovu sadašnjost. Monografija „Svijet umjetničkih profesija – drama i pozorište“, valja naglasiti, djelo je čovjeka koji je po svojoj vokaciji pozorišni producent, a to je, podučava nas tome i ova knjiga, nerijetko „nulti pozorišni pacijent“.
U naslov svoje monografije Janko Ljumović upisuje riječ „svijet“, pa nam i nju valja definisati, pojasniti, prevesti, približiti, pripitomiti… Jedna je to od onih riječi koje upotrebljavamo često, bez puno razmišljanja, govorimo o Svijetu, misleći pritom na planet na kojem živimo; kažemo da je „svijet pun gada“, i mislimo na ljudski rod, divimo se onima koji su „u svom svijetu“, pa u tome vidimo maštu, ali i podsmijehu izloženo ludilo. (Treba priznati samome sebi da ne umijemo najbolje objasniti, niti to često pokušavamo, razliku između riječi Svijet i svijet, Zemlja i zemlja. (Još jedan dokaz da nam trebaju pojmovnici, rječnici, monografije…) Svijet je, između ostalog, izraz koji se „upotrebljava za sve one prostore, odnosno dijelove univerzuma koji su pri trenutnom stupnju tehnologije dostupni ljudskim bićima. U praksi se to odnosi na površinu Zemlje, pa je izraz karta svijeta sinonim za kartu površine Zemlje.“ Svijet pozorišta, uči nas tome Janko Ljumović, jeste zaseban univerzum, ali koji se poklapa i dodiruje sa brojnim drugim svjetovima, sa kojima je u vezi, ponekad u sukobu, a povremeno u najdivnijem skladu. Stoga ovo jeste monografija, ali i – atlas. Dakle, autor pred nas stavlja „zbirku zemljopisnih i astronomskih karata“, sređenih u cjelinu, olakšava nam putovanje i snalaženje u ponekad nepoznatom prostoru. Pomaže najprije početnicima, mladima koji se tek odlučuju za ovaj svijet, daje im putokaze, definicije, ali služi i svima nama koji prostor pozorišta doživljavamo kao svoj.
U predgovoru autor piše: „Dilema strukture monografije riješena je logikom pozorišnog plakata i kataloga predstave, odnosno rasporedom uloga aktera u procesu produkcije pozorišne predstave. Počinjemo glumcem, a završavamo gledaocem.“ Čini se kao posve logična i jednostavna odluka, međutim našu pažnju privlači pozicija koju autor za sebe bira, tačka gledišta iz koje pripovjeda o svijetu pozorišta i profesijama unutar njega. Naime, on ostaje vjeran samome sebi i dosljedan vlastitoj profesiji, pa tekst ove monografije, usudiću se tvrditi, sklapa poput – producenta! Podsjeća on svog čitaoca na poslove arhonta, „koji je bio zadužen za organizaciju svečanosti“ i za „izbor pjesnika kojima je dodjeljivao hor“, a potom i svim drugim definicijama, na koje nas upućuje, pojašnjavajući pojam „producent“, Janko Ljumović opisuje i objašnjava vlasiti autorski pristup zadatom materijalu. Naime, on „osmišljava ideju, i zatim je izvodi“; „projektuje, organizuje i realizuje“, ukratko, biva spisatelj/producent. U njegovom daru prepoznajemo ono bez čega, vjerovatno, pozorište i ne postoji, prepoznajemo potrebu za praksom. A to nije ništa drugo do rad, umijeće, vičnost, neophodna doza zanata bez koje ni jedna umjetnost, pa ni ova pozorišna, naprosto ne bi ni postojala. Janko Ljumović je, i pored toga što ovu knjigu možemo odložiti na policu sa teorijskim radovima, ostao pozorišni praktičar. Za njega je materijal kojim se bavi, živ baš koliko su živi svi oni teatarski ljudi čije profesije objašnjava i opisuje. On ne pristaje na puko stvaranje pojmovnika, rječnika u kojem nas pritiska odsustvo ljudi; njegova monografija je svojevrsni palimpsest, pa u skrivenim, „izbrisanim“ slojevima teksta, u stanju smo prepoznati „teatarski imenik“. Knjigu koja daje „adrese“, tj. pozicionira sve te brojne pozorišne ljude i omogućava nam dugotraženu komunikaciju s njima.
Ona davno izgovorena definicija, u kojoj pažljivi pozorišni zaljubljenici mogu prepoznati veliki nedostatak, netačnost, a ako mi dozvolite, i „nesreću“ (koju pod navodnike stavljam kao pod pozorišne zavjese), kaže da je teatarska predstava „ovdje i sada“. A svo nastojanje pozorišta, pozorišnih ljudi, pa tako i autora ove knjige, skrilo se u iskrenoj i možda naivnoj želji da prošlost, sadašnjost i budućnost spoji u jednu tačku. „Monografija je“, kaže Janko Ljumović „poziv za čitanje i učitavanje pozorišnih događaja, ličnosti i elemenata koji u konačnom postaju kultura sjećanja.“ Dakle, svjestan je autor preciznosti koju posjeduje njegova namjera, važnosti uloge posrednika između teatra i budućih generacija „pozorišnog svijeta“, ali i snage sopstvenih riječi kojima se osmišljava život svih onih brzoprolaznih teatarskih trenutaka. Iza odgledane pozorišne predstave, zna to dobro pisac monografije o teatarskim profesijama, ostaje tek nekoliko „sitnica“ – plakat, katalog, ulaznica, fotografija i ono najvažnije, ostaje sjećanje. Otud naša zahvalnost za knjigu koja je i pokušaj da se „čestice pamćenja“ fiksiraju baš kao što se u fotografskim laboratorijima, uz pomoć raznih hemikalija, razvijaju i fiksiraju slike na kojima vidimo ljude, predmete i prirodu. „Svijet umjetničkih profesija – drama i pozorište“ jeste i foto–album u kojem nam autor predstavlja kompletnu pozorišnu porodicu; od dramskog pisca do biletara, svima dajući na važnosti, kako se i radi u svakoj zdravoj i sretnoj porodici. Glumac je, sa pravom, na mjestu koje mu u pozorištu i pripada, ali Janko Ljumović nam približava i sve one manje pominjane profesije koje su, nerijetko, teatarskoj publici nepoznate i čija uloga im je nejasna. I upravo na tom mjestu se teorijska misao, šta god to značilo, spaja sa teatarskom praksom, pa se autor monografije, ni manje ni više, pretvara u – Hamleta! Ne vidimo ga kako razgovara sa duhovima, ali nam on čini vidljivim sve te slabo nam znane i „skrivene“ profesije. Njegovo pisanje, dakle, jeste i „prebacivanje čaršafa preko nevidljivih tijela pozorišnih duhova“.
Pred nama je knjiga pisana preciznim jezikom, a da je pritom autor, posve svjesno i sa namjerom, izbjegao „propovjedanje“ i „učiteljski ton“. On se svom čitaocu ne obraća sa visine, ne stoji iza katedre, pa čak ni na sceni. Pisca ove knjige, dopustite mi zrno sentimentalnosti (ili ludila, ako vam je lakše), vidim i čujem kako nam govori dok sjedimo poredani u krug, oko vatre. Najbliže njemu su upravo oni kojima je ova knjiga i namijenjena, mladi i neodlučni, oni koji tek opipavaju nevidljivo tijelo pozorišta, kojima je nepoznat miris teatarske scene, pozorišnih kostima i prostora iza scenografije. Iz ove knjige će se učiti, ali uz pomoć ove knjige će se i potvrđivati vlastita zaljubljenost u umjetnost čije postojanje, bez obzira na nesreće, na ratove i pandemije, ne dovodimo u pitanje. Valja primijetiti, i pohvaliti, činjenicu da Janko Ljumović se u pisanju ove iznimno važne monografije oslanja na literaturu nastalu, najvećim dijelom, u protekle dvije decenije, pa i time daje nesebičnu i veliku pomoć budućim istraživačima i teatarskim trudbenicima. Podsjeća nas na knjige koje ne smijemo zaboraviti, a što je naročito važno, bar za istorije naših „malih i nesretnih“ zemalja, autor svoje pisanje nerijetko potvrđuje i potkrepljuje citirajući i pominjući crnogorske umjetnike, reditelje, glumce…
Janko Ljumović, posve je jasno, jeste izvrstan producent i inspirativan profesor, prije svega jer ima osjećaj za vrijeme; organizovanje i planiranje su vezani uz sadašnjost i budućnost, zar ne? Ovom monografijom on popisuje, pravi „pozorišni inventar“, opisuje i tumači, ali i „predviđa“. U poglavlju imenovanom „Profesije za XXI vijek“ bavi se autor, između ostalog, i spajanjem „digitalnog i teatarskog prostora“, te opisuje pojavu sajberumjetnika. (U proljeće 2020. godine, kada nastaje ovaj tekst, čini se da je budućnost pozorišta, onog s nametnutom distancom, već počela!?) Janko Ljumović, ipak, ne ostavlja dilemu, posve je jasno da on od pozorišta ne odustaje i da u njega vjeruje. Zato svoju knjigu i zatvara pogovorom u kojem se obraća upravo onima koji ga najviše i zanimaju, budućim i sadašnjim studentima, govori o upisu na umjetničke fakultete, progovara još jednom o svojoj (teatarskoj) zajednici, njenim problemima, nedostacima, propustima, greškama, ali i o rješenjima. Jer, čemu drugo i služi producent, nego da nam pomogne da riješimo probleme, zar ne?
Osobno me raduje činjenica da su svoje mjesto, pored ostalih, u monografiji „Svijet umjetničkih profesija – drama i pozorište“, našli – gledalac i pozorišni kritičar. Ta dva „aktera“ su od onih suučesnika u životu jedne predstave čija se imena ne nalaze na pozorišnim plakatima, na jednom od rijetkih tragova koji ostanu iza teatarskog čina, a što je, kako sam autor tvrdi, poslužilo u rješavanju „dileme strukture“ ove knjige. Teatar je uvijek razapet između različitih vremena, između sadašnjosti, u kojoj nastaje, i prošlosti kojoj je okrenut, koju komentariše, o kojoj govori. Posao pozorišnog kritičara, uči nas tome i Janko Ljumović, jeste – sjećanje (ostalo su „nijanse“). Nasuprot njemu, ili nasuprot glumcu, stoji/sjedi gledalac i svoju „posao“ obavlja u sadašnjem trenutku. Iščitavajući ovaj rukopis, ne mogu se oteti utisku da nam autor omogućava da iz časa u čas, od jedne do druge stranice, mijenjamo uloge/profesije. Na trenutak, ako baš želite, budite „pozorišni kritičar“, teoretičar, analizirajte tekst koji je pred vama; budite i glumci, pa čitajte naglas pasuse iz ove knjige, ali dragi prijatelji, svakom od vas ponaosob iskreno preporučujem da uvijek bude – gledalac. On, gledalac, u svojim rukama drži jedno od najmoćnijih pozorišnih oružja, ono jednostavno i prelijepo čudo zbog kojeg, ova divna i važna umjetnost, postoji i opstaje stoljećima. Da, govorim o aplauzu. I slobodno mi zamjerite, ismijte naivnost i neprikladnu sentimentalnost, ali ja želim vjerovati da postoje dramski tekstovi i radovi o teatru, nakon čijeg čitanja, kad sklopimo korice, treba biti i gledalac, jer knjige poput ove koju je ispisao Janko Ljumović zaslužuju – aplauz!
P.S. Evropska pozorišta su u ovom trenutku zatvorena. Glumci, dramaturzi, reditelji, producenti, kostimografi…žive u izolaciji. Možda u promijenjenom svijetu, onom koji tek treba doći, neke od profesija i nestanu, postanu nepotrebne, besmislene? Pozorišta će, ipak, biti. Ako nešto i krene po većem zlu, uvijek nam ostaje onaj Pasolinijev slikar iz „Decamerona“ koji nas tješi postavljajući jednostavno pitanje – „Zašto stvarati umjetnost kad je puno slađe sanjati o njoj?“
Pozorište je virus. Približite mu se!
Sarajevo, maj 2020.