Prevele Sandra Kavarić i Aleksandra Damjanović 

“U svakom slučaju zna kako da fascinira žene”, rekla je Et Čari. Nije mogla da kaže da li je Čar preblijedila čuvši ovo, zato što je Čar već bila blijeda u najvećoj mogućoj mjeri. Sada je bila kao duh sa sijedom kosom. Ali još uvijek lijepa, to nije mogla da izgubi. ”
Nijesu mu bitne ni godine, ni građa”, nastavila je Et. “To je za njega prirodno, kao disanje, pretpostavljam. Samo se nadam da ta jadna stvorenja neće biti izigrana na kraju.”
“Ja ne bih brinula” rekla je Čar.
Prethodnog dana Et je prihvatila poziv Blejkija Nobla da ode na jednu od njegovih ekskurzija i sluša njegove pripremljene priče. Čar je takođe bila pozvana, ali naravno, ona nije otišla. Blejki Nobl je vozio autobus. Donji dio autobusa bio je ofarban u crveno, a gornji je bio prugast da bi se postigao izgled nadstrešnice. Sa strane je bilo napisano: “IZLETI NA OBALU JEZERA”, “INDIJANSKl GROBOVI”, “KREČNJAČKE BAŠTE”, “VILE MILIONERA”, “BLEJKI NOBL”, “VOZAČ”, “VODIČ”. Blejki je imao sobu u hotelu i radio je u vrtovima sa jednim pomoćnikom, šišao je travu, potkresivao živicu i kopao leje za sađenje cvijeća. “Kakav poraz”, rekla je Et početkom ljeta kada su prvi put saznale da se vratio. Ona i Čar su ga poznavale odranije.
Tako se Et zatekla nabijena u autobusu, sa mnogo stranaca, mada se već tokom popodneva sprijateljila sa većinom od njih i imala je nekoliko obećanja u vezi sa jaknama koje je trebalo proširiti, kao da već nije imala dovoljno toga da uradi. To nije bila ključna stvar, na umu joj je bilo samo da posmatra Blejkija.
I šta je on imao da pokaže? Par brežuljaka obraslih travom, koji pokrivaju preminule Indijance, zemlju punu neobično oblikovanih sivobijelih krečnjačkih predmeta tužnog izgleda – davno napravljene imitacije biljaka (i to je moglo biti groblje, ako biste tako htjeli) – i staru nakazu od kuće napravljenu parama od prodaje alkohola. On je izmislio većinu toga. Istorijsku pripovijest o Indijancima, kao i naučnu priču o Lajmstonu. Et nije mogla znati šta je od toga istina. Artur bi znao. Ali, Artur nije bio tu; tu nije bilo nikoga osim luckastih žena koje su se nadale da će šetati pored ili u vidokrugu Blekija, ćaskati sa njim tokom čajanke u Lajmston paviljonu, nadajući se da će osjetiti njegovu snažnu ruku ispod svojih laktova, a drugu ruku kako ih dodiruje negdje oko struka dok im je pomogao da izađu iz autobusa (“Ja nijesam turista”, Et je šapnula oštro kada je to isto pokušao s njom).
Rekao im je da je kuća opsjednuta. Et je prvi put čula za to iako od rođenja živi na udaljenosti od samo deset milja. Žena je ubila muža, milionerovog sina, ili se makar tako vjerovalo.
“Kako?”‘, viknula je jedna gospođa, oduševljena svojom dovitljivošću.
“Ah, dame uvijek žele da znaju kako”, rekao je Blejki sladunjavo, podrugljivo i ljupko. “Bilo je to polako – otrovom. Ili se makar tako pričalo. Sve je to reklakazala, lokalne priče.”‘ (“Lokalne, kako da ne”, rekla je Et u sebi). “Ona nije cijenila njegove Ijubavnice. Nije žena. Ne”.
Rekao im je da duh šeta gore-dolje u bašti, između dva reda zelenih omorika. I to ne duh ubijenog čovjeka, već ožalošćene žene. Blejki se žalostivo nasmijao putnicima. Isprva je Et pomislila da su njegove namjere bile lažne, obična komercijalna igrarija, da bi im se isplatile pare koje su dale. Ali, postepeno je stekla drugačiju predstavu. Pokazivao je naklonost prema svakoj ženi sa kojom je pričao – bez obzira koliko debela, suvonjava ili luckasta bila – ako bi ijedna u njoj budila njegovu maštu. Imao je otmjen i nasmijan, ali krajnje ozbiljan i strog izgled (da li je to bio izgled koji muškarci dobijaju dok vode ljubav, koji Et nikad nije vidjela?) koji je činio da izgleda kao da želi da bude ronilac velikih dubina koji roni dublje i dublje kroz sve praznine, hladnoće i olupine da otkrije jedinu stvar koja mu je u srcu, nešto malo i vrijedno, teško za nalaženje, možda kao rubin na dnu okeana. To je bio izgled koji je željela da opiše Čari. Nema sumnje da ga je Čar vidjela. Ali, da li je znala kako ga je velikodušno dijelio?
Čar i Artur su planirali putovanje toga ljeta da bi vidjeli Jelouston park i Veliki kanjon, ali nijesu otišli. Artur je baš pri kraju školske godine počeo da pati od čestih vrtoglavica i doktor ga je smjestio u krevet. Mučilo ga je nekoliko stvari. Bio je anemičan, imao je nepravilan rad srca i probleme sa bubrezima. Et se plašila leukemije. Budila se noću zabrinuta.
“Ne budi blesava”, govorila je Čar hladnokrvno. “Premoren je.”
Artur bi se noću budio i sjedio u svom ogrtaču. Blejki Nobl je dolazio da ga posjeti. Govorio je da je njegova hotelska soba rupa iznad kuhinje, gdje se kuvao u pari. Zbog toga je cijenio svježinu verande. Igrali su igre koje je Artur volio, profesorske. Igrali su geografske igre i pokušavali su da vide ko može da napravi više riječi od imena Betoven. Artur je pobijedio. Sastavio je trideset i četiri. Bio je neizmjerno zadovoljan.
“Misliš da si našao sveti gral?”‘, rekla je Čar.
Igrali su “Ko sam ja?”. Svako od njih je trebalo da izabere da bude neko – stvaran ili zamišljen, živ ili mrtav, čovjek ili životinja – a ostali su pokušavali da pogode kroz dvadeset pitanja. Et je na trinaesto pitanje pogodila ko je Artur, Ser Galahad.
“Nikad ne bih pomislio da ćeš tako brzo otkriti”.
“Sjetila sam se šta je Čar rekla o svetom gralu”.
“Moja snaga je kao snaga desetorice”, rekao je Blejki Nobl, “zato što je moje srce čisto. Nijesam znao da ću se toga sjetiti.”
“Trebalo je da budeš kralj Artur”, rekla je Et. “Kralj Artur je tvoj imenjak.”
“Trebalo je. Kralj Artur je bio oženjen najljepšom ženom na svijetu.”
“Ha”, rekla je Et. “Svi znamo kraj te priče.”
Čar je pošla u dnevnu sobu i u mraku svirala klavir.
Cvijeće koje cvjeta u proljeće, tra-la-la, Nema ništa sa slučajem…
Kad je tog prošlog juna Et došla, sva zadihana, i rekla: “Pogodi koga sam vidjela u centru grada, na ulici?”, Čar, koja je na koljenima brala jagode, rekla je: “Blejkija Nobla.”
“Vidjela si ga?”
“Ne”, rekla je Čar. “Jednostavno znam. Mislim da sam saznala iz tvog glasa.”
Ime koje se među njima nije pomenulo trideset godina. Et je tada bila previše začuđena da bi razmišljala o objašnjenju koje joj je kasnije došlo. Kasnije se pitala zašto je to uopšte iznenadilo Čar. U ovoj zemlji postoji poštanska služba, postojala je sve vrijeme.
“Pitala sam ga o njegovoj ženi”, rekla je. “Onoj sa lutkama.” (Kao da se Čar ne bi sjetila). “Rekao je da je davno umrla. Ne samo to, oženio se drugom i ona je umrla. Nijedna nije bila bogata. I gdje su sve Nobleove pare od hotela?”
“Nikada nećemo znati”, rekla je Čar i pojela jagodu.
Hotel je nedavno opet bio otvoren. Nobleovi su ga napustili dvadesetih godina i grad ga je koristio neko vrijeme kao bolnicu. Neki ljudi iz Toronta su ga sada kupili, renovirali su trpezariju, postavili salon za koktele, obnovili travnjak i baštu, i rekli da će teren za tenis kasnije biti popravljen. Postojao je i teren za kriket koji je ponovo postavljen. Ljudi su ljeti dolazili na boravak, ali to nijesu bili oni isti ljudi iz ranijih dana. Parovi penzionera. Mnogo udovica i neudatih žena. Niko ne bi išao čitav blok da ih vidi kako silaze sa broda, mislila je Et. A broda tamo više nije ni bilo.
Tog prvog puta kad je srela Blejkija Nobla na ulici, zaključila je da nije iznenađena. Nosio je odijelo bež boje i njegova kosa, koja bi uvijek izbijelila na suncu, sada je bila dobro izbijeljena, bijela.
“Blejki, nijesam znala jesi li ti ili kornet sladoleda od vanile. Kladim se da ne znaš ko sam ja.”
“Ti si Et Dezmond i jedina stvar koja se promijenila kod tebe je to što si odsjekla pletenice.” Poljubio ju je u čelo, smjelo kao uvijek.
“Dakle, posjećuješ stare duhove”, rekla je Et, pitajući se da li je neko to vidio.
“Ne posjećujem. Spopadam”. Zatim joj je rekao kako je čuo da se hotel ponovo otvara i kako je radio ovu vrstu posla, vozio izletničke ture autobusom u različita mjesta na Floridi i Banfu. Kada ga je pitala, rekao joj je za svoje dvije žene. Nije je pitao da li je udata, uzimajući zdravo za gotovo da nije. Nije pitao ni da li se Čar udala, sve dok mu nije rekla.
Et se sjeća prvog puta kad je shvatila da je Čar ljepotica. Gledala je u njihovu fotografiju, Čarinu, njenu i njihovog brata koji se utopio. Et je imala deset godina na slici, Čar četrnaest, a Sandi sedam, samo nekoliko nedjelja manje nego što će ikada imati. Et je sjedjela u stolici bez naslona za ruke, a Čar je bila iza nje, ruku sklopljenih na naslonu stolice sa Sandijem u njegovom mornarskom odijelu, nogu prekrštenih na podu – ili mermernoj terasi mogli biste pomisliti, izgled sa efektom kojeg je stvarao samo prašnjavi ružni paravan, ali se reflektovao u vidu slike stuba i zavjese, koja je predstavljala prizor iščezavajućih topola i fontana. Za slikanje je Čar zakačila prednji dio kose i nosila je svijetloplavu, svilenu haljinu, dugu do članaka – naravno boja se nije vidjela – sa komplikovanim, crnim somotskim ukrasima. Sa osmijehom i velikom staloženošću. Mogla je imati osamnaest ili dvadeset dvije godine. Njena ljepota nije bila tjelesne, plašljive vrste često prikazivane na kalendarima i povremeno na kutijama cigareta, bila je oštra i nježna, nedopustiva, izazivajuća.
Et je dugo gledala u sliku, a zatim je otišla i gledala u Čar koja je bila u kuhinji. Bio je to dan za pranje. Žena koja je došla da pomogne, provlačila je odjeću kroz mašinu za cijeđenje, a njihova majka je sjedjela i odmarala se, zureći kroz zavjesu na vratima (nikad nije preboljela Sandija, niti je to iko očekivao od nje). Čar je štirkala očeve kragne. Imao je prodavnicu slatkiša i duvana na trgu i nosio je čistu kragnu svaki dan. Et je bila spremna da otkrije da su nastale neke promjene, pa makar i u pozadini, ali nije bilo tako. Čar se nagla nad lavorom punim štirka, tiha i loše raspoložena (mrzjela je dan za pranje, vrućinu i paru, lepršave čaršave i urnebesnu buku mašine – u stvari, nije voljela nijednu vrstu kućnih poslova) pokazujući na svom pravom licu skoro isti prezrivi sklad kao na slici. To je učinilo da Et razumije, na neki, ne u potpunosti srdačan, način, da su osobine legendi bile stvarne i da su se ispoljavale gdje i kad to najmanje očekuješ. Skoro da je mislila da su lijepe žene proizvod mašte. Ona i Čar bi išle u grad da gledaju ljude kako nedjeljom silaze sa turističkog broda i kreću se prema hotelu. Toliko bjeline škodi očima, haljine i suncobrani gospođa, muška ljetnja odijela i panamski šeširi, da ne govorimo o odsjaju sunca u vodi i sviranju benda. Ali, gledajući izbliza te dame, Et je pronalazila njihove nedostatke. Gruba koža i debela zadnjica, pileći vratovi i dosadna legla od kose, vjerovatno pacovska. Tako mlada, Et nije dozvoljavala da joj išta promakne. U školi je bila poštovana zbog svoje samokontrole i oštrog jezika. Ona je bila ta koja će ti reći ako si ispred table sa rupom na čarapi ili pocijepanim šavom. Ona je bila jedina koja je imitirala (ali uvijek u sigurnom ćošku školskog dvorišta gdje je niko nije mogao čuti) učiteljevo čitanje: “Sahrana Ser Džona Mura”.
U svakom slučaju, više bi joj odgovaralo da je neka druga od tih dama bila lijepa, a ne Čar. To bi za nju bilo zgodnije. Mnogo prikladnije nego da je to Čar u njenoj vlažnoj kecelji sa mrzovoljnim izrazom lica, nagnuta nad lavorom štirka. Et je bila osoba koja nije voljela misterije ili krajnosti.
Nije voljela sumorne glasine koje su Sandijevo davljenje pripisivale njoj, nije voljela uspomene koje ljudi čuvaju na njegovog oca dok je nosio tijelo sa plaže. Mogla se vidjeti u sumrak u pantalonama za vježbanje kako pravi zvijezdu na travnjaku nesrećne kuće. Niko nije video da je iskrivila usta jednog dana u parku i rekla: “To je bio moj mali brat koji se udavio”.
Park je gledao na plažu. Stajali su tu sa Blejkijem Noblom, sinom vlasnika hotela koji je rekao: “Ovi talasi mogu biti opasni. Prije tri ili četiri godine, jedno dijete se udavilo”.
Čar je rekla – da bi sebi ulila vjeru, nije to rekla tragično, ali umalo kao da ju je zabavljalo što on tako malo zna o ljudima u Mok Hilu – “To je bio moj mali brat koji se udavio”.
Blejki Nobl nije bio puno stariji od Čar – da je bio, borio bi se u Francuskoj – ali on nije morao da živi cijeli život u Mok Hilu. Nije znao mještane tako dobro kao što je znao stalne goste u očevom hotelu. Svake zime išao je sa roditeljima vozom u Kaliforniju. Vidio je pacifičke talase. Zakleo se na vjernost njihovoj zastavi. Njegova ubjeđenja bila su demokratska, njegova koža je bila preplanula. Bilo je to u ono vrijeme kada bi ljudi obično preplanuli usljed napornog rada, a ne slobodnog vremena. Njegova kosa bila je posvijetljela od sunca. Njegov lijep izgled bio je primijetan skoro kao Čarin, ali je njegov bio narušen šarmom, dok njen nije.
Bio je to zenit Mok Hila i svih ostalih gradova oko jezera, svih hotela koji će u kasnijim godinama postati sunčani kampovi za djecu iz grada, sanatorijumi za liječenje tuberkuloze, kasarna za obuku pilota RAFa u Drugom svjetskom ratu. Bijela boja na hotelu bila je obnavljana svakog proljeća, izdubljene cjepanice pune cvijeća bile su postavljane duž ograda na stepenicama, saksije i cvijeće su se njihali na lancima iznad njih. Pribor za kriket i ljuljaške bili su postavljeni na travnjacima, teniski teren poravnat. Ljudi koji nijesu mogli da priušte hotel, mladi radnici, prodavci i djevojke koje su radile u gradskim fabrikama, odsijedali su u nizu malih baraka spojenih letvama koje su skrivale njihove kante za smeće i zajedničke poljske klozete, protežući se daleko uz plažu. Djevojkama iz Mok Hila, ukoliko su imale majke da ih nauče, bilo je rečeno da ne šetaju tuda. Niko nije rekao Čari šta da radi, tako da je ona šetala duž šetališta ispred baraka, tokom blještavih popodneva, vodeći Et sa sobom, da joj pravi društvo. Barake nijesu imale staklo na prozorima, imale su samo poduprijete drvene kapke koje bi noću zatvarali. Iz mračnih rupa dolazili su jedan ili dva nerazgovijetna, tužna ili pijana poziva, to je bilo sve. Čarin izgled i stil nijesu privlačili muškarce, možda ih je plašila. Kroz cijelu srednju školu u Mok Hilu, nije imala nijednog momka. Blejki Nobl bio joj je prvi, ako je on to uopšte bio.
Na šta se svodila Čarina veza sa Blejkijem Noblom u ljeto 1918? Et nikad nije bila sigurna. Nije je zvao, makar ne više od jednog ili dva puta. Bio je zauzet radeći u hotelu. Svakog popodneva vozio je ekskurzije u otvorenom autobusu, sa ceradom na vrhu, gore do puta uz jezero, pokazivao ljudima indijanske grobove i bašte u krečnjaku i pozivao ih da bace pogled kroz drveće, na gotsko kameno zdanje, koje je sagradila fabrika viskija iz Toronta, u tom kraju poznato kao zamak Grog. Takođe je bio zadužen za program varijetskog pozorišta koji je hotel postavljao jednom nedjeljno, sa kombinacijom lokalnog talenta, angažovanih gostiju, pjevača i komedijanata, dovedenih posebno za predstavu.
Izgledalo je kao da su poodmakla jutra bila pravo vrijeme za njega i Čar. “Dođi”, Čar bi rekla, “moram da idem u grad”, i ona bi zaista uzela pisma i odšetala bi pola kruga oko trga prije nego što bi skrenula u park. Ubrzo bi se Blejki Nobl pojavio sa sporednih vrata hotela, jureći uz strmu stazu. Ponekad se čak ne bi zamarao stazom, nego bi preskočio ogradu u zadnjem dijelu, da bi ih zadivio. Ništa od ovoga, ni jurcanje, ni preskakanje, nije bilo urađeno na način kao što bi to neki klinac iz srednje škole “Mok Hil” uradio – trapavo, a ipak prirodno. Blejki Nobl se ponašao kao čovjek koji oponaša dječaka; ismijavao je samog sebe, ali je bio šarmantan kao glumac.
Posmatrajući ga, Et reče Čari: “Da nije zaljubljen u samog sebe?” U tom trenutku, njeno mišljenje o Blejkiju bilo je da joj se nije dopadao.
“Naravno da jeste”, potvrdi Čar.
Rekla je Blejkiju: “Et kaže da si zaljubljen u samog sebe.”
“Šta si rekla?”
“Rekla sam joj da moraš biti, niko drugi nije.”

Blejki nije mario. Et mu se dopadala. Znao je da brzim trzajem olabavi i uništi raspored pravilno namještenih pletenica koje je uvijek nosila. Pričao im je stvari o muzičarima. Rekao im je da je škotski pjevač balada bio pijan i nosio korsete, da je imitatorka čak i u njegovoj hotelskoj sobi nosila plavi ogrtač sa perjem, da je žena trbuhozborac razgovarala sa svojim lutkama — čija su imena bila Alfons i Alisija – kao da su bile pravi ljudi i stavljala ih uspravljene na krevet, svaku sa po jedne njene strane.
“Kako si to saznao?”, upita Čar.
“Donosio sam joj doručak.”
“Mislila sam da imaš poslugu koja to radi.”
“To radim jutro nakon predstave. Tada im uručujem koverte sa platom i dajem otkaze. Neki od njih bi ostali cijele nedjelje ako ih ne obavijestiš. Sjedela bi u krevetu pokušavajući da ih nahrani parčićima slanine i pričala bi sa njima čineći da joj odgovore.”
“Mora da je ćaknuta”, reče Čar mirno.
Jedne noći toga ljeta, Et se probudila i sjetila se da je ostavila svoju rozu pamučnu haljinu na žici, pošto ju je ručno oprala. Pomislila je da je čula kišu, samo prvih nekoliko kapi. Ne, to je bilo samo šuštanje lišća. Ali, tako probuđena bila je zbunjena. Takođe je mislila da je duboka noć, ali razmišljajući o tome kasnije, zaključila je da je moglo biti negdje oko ponoći. Ustala je i sišla niz stepenice. Upalila je svijetlo u zadnjem dijelu kuhinje i izašla na sporedna vrata. Stojeći na stepenici, povukla je žicu za veš prema sebi. Tada, skoro ispod njenih stopala, iz trave odmah pored stepenika, gdje se nalazio veliki žbun jorgovana koji nikada nije bio potkresan pa je rastao i širio se do veličine drveta, dvije figure su se podigle, nijesu stajale ni sjedjele, samo su podigle glave kao iz kreveta, na neki način još uvijek zamršene zajedno. Svijetlo iz zadnjeg dijela kuhinje nije sijalo direktno napolje, ali je dovoljno osvjetljavalo dvorište da bi mogla da vidi njihova lica. Blejki i Čar.
Nije pogledala u kakvom je stanju njihova odjeća, da vidi koliko daleko idu ili su otišli. To nije željela. Dovoljno joj je bilo da im vidi lica. Njihova usta bila su velika i nabrekla, njihovi obrazi grubi tik jedno uz drugo, njihove oči upale. Et je ostavila svoju haljinu, utrčala u kuću, u krevet gdje je iznenadila samu sebe time što je zaspala. Čar joj sjutra nije rekla ni riječ o ovome. Sve što je rekla bilo je: “Unijela sam ti haljinu, Et. Mislila sam da će kiša”. Kao da napolju nije vidjela Et kako povlači žicu za veš. Et se začudila. Znala je da ako kaže: “Vidjela si me?”, Čar bi joj možda rekla da je to bio san. Ostavila je Čar da misli da ju je time prevarila, ako je to ono o čemu je razmišljala. Ovako, Et je doznala više; saznala je kako Čar izgleda kad izgubi svoje moći, kad se preda. Sendi koji se davio, dok mu je zelena stvar začepljavala nozdrve, nije izgledao izgubljenije od toga.
Prije Božića, u Mok Hil stigoše vijesti da se Blejki Nobl oženio. Oženio je ženu trbuhozborca, onu sa Alfonsom i Alisijom. Ove lutke, koje su nosile večernje haljine i glatke frizure, u stilu Vernona i Irene Kastl, bile su bolje upamćene od same žene. Jedina stvar koje su se ljudi sa sigurnošću sjećali u vezi sa njom bila je da je morala imati najmanje četrdeset godina. Devetnaestogodišnji dječak. To je bilo zato što nije odgajan kao ostali dječaci, bilo mu je dozvoljeno da vodi hotel, odlazio je u Kaliforniju i miješao se sa svim vrstama ljudi. Rezultat je bio izopačenost i mogao se predvidjeti.
Čar je popila otrov. Ili ono što je mislila da je otrov. Bio je to izbjeljivač za veš. Prva stvar koju je mogla da dohvati sa police u kuhinji. Et je došla kući posle škole – čula je novosti u podne, u stvari od same Čar, koja se osmijehnula i rekla: “Zar te to ne bi ubilo?” – i našla je Čar kako povraća u kupatilu. “Idi i donesi knjigu o medicini”, rekla joj je Čar. Strašno, nekontrolisano ječanje izlazilo je iz nje. “Čitaj šta piše o otrovu”. Umjesto toga, Et je otišla da zovne doktora. Čar je, teturajući se, izašla iz kupatila, držeći bocu štirka koju su čuvali iza kade. “Ako ne spustiš slušalicu, popiću cijelu flašu”, rekla je oštrim šapatom. Njihova majka je vjerovatno spavala iza zatvorenih vrata.
Et je morala da spusti slušalicu i pogleda u staru ružnu knjigu, iz koje je davno čitala o novorođenčadima i znacima smrti i iz koje je naučila o držanju ogledala ispred usta. Stekla je pogrešan utisak da je Čar već pila iz boce sa štirkom, tako da je pročitala sve o tome. Tada je saznala da je to bio izbjeljivač. Izbjeljivač se nije pominjao u knjizi, ali joj se činilo da je najbolja stvar koju treba uraditi izazvati povraćanje, kao što je knjiga savjetovala za većinu otrova – Čar je to već uradila tako da nije bilo potrebe za njegovim izazivanjem – i onda popiti četvrtinu mlijeka. Kad je Čar popila mlijeko bilo joj je opet muka.
“Nijesam ovo uradila zbog Blejkija Nobla”, rekla je u povremenim grčevima. “Nemoj ni da pomisliš na to. Nijesam tolika budala. Čudak kao on. Uradila sam to jer mi se život smučio.”
“Šta ti se to smučilo u životu?”, razumno reče Et dok je Čar brisala lice.
“Muka mi je od ovog grada i svih glupih ljudi u njemu, i majke, i njene pedantnosti, i sređivanja kuće, i pranja posteljine svaki dan. Mislim da neću više povraćati. Mogla bih popiti malo kafe. Tu piše kafa.”
Et je skuvala kafu, a Car je iznijela dvije od najboljih šolja. Kikotale su se dok su pile.
“Dosta mi je latinskog”, rekla je Et. “Dosta mi je algebre. Mislim da ću popiti izbjeljivač.”
“Život je breme”, Čar je rekla. “O, živote gdje je tvoja oštrica?”
“O, smrti gdje je tvoja oštrica?”
“Jesam li rekla život? Mislila sam na smrt. O, smrti gdje je tvoja oštrica? Oprosti.”
Jednog popodneva, Et je ostala sa Arturom dok je Čar kupovala i mijenjala knjige u biblioteci. Htjela je da mu napravi napitak od jaja, pa je otišla da u Čarinom ormariću potraži orašcić. Unutra je, pored vanile, ekstrakta badema i vještačkog ruma, našla i bočicu nepoznate tečnosti. “Cinkfosfid.” Pročitala je natpis i prevrtala bočicu po rukama. “Rodenticid.” Mora da to znači otrov za pacove. Nije znala da Čar i Artur imaju problema sa pacovima. Držali su mačka, starog Toma, koji je drijemao kraj Arturovih nogu. Odvrnula je čep i pomirisala da vidi kako miriše. Bilo je bez mirisa. Naravno. Mora biti bez mirisa inače ne bi prevarilo pacove.
Vratila je bocu tamo gdje ju je našla. Napravila je napitak od jaja, odnijela ga Arturu i posmatrala ga kako pije. Spori otrov. Sjetila se Blejkijeve glupe priče. Artur je pio nestrpjlivo, kao dijete, više da nju zadovolji nego radi sebe samog. On bi, naravno, popio sve što mu se da.
“Kako si ovih dana, Arture?”
“O, Et. Nekih dana malo jači, a nekad kao da klonem snagom. Treba mi vremena.”
Niko nije pio iz boce, izgledala je puna. Kakva besmislica. Kao one stvari koje nalazite u knjigama. Agata Kristi. Spomenula bi to Čar, i Čar bi joj rekla razlog.
“Hoćeš li da ti čitam?”, pitala je Artura i on joj je rekao da hoće. Sjela je kraj kreveta i čitala mu knjigu o vojvodi od Velingtona. Sam je čitao, ali su mu se onda ruke zamorile od držanja knjige. Sve te bitke i ratovi i strašne stvari, šta je Artur znao o takvim stvarima, zašto je bio toliko zainteresovan za to? On ništa o tome nije znao. Nije znao zašto su se stvari dešavale, zašto se ljudi nijesu mogli ponašati razumno. Bio je isuviše dobar. Znao je istoriju, ali ne i ono što se događalo pred njegovim očima, u njegovoj kući, bilo gdje. Et je bila drugačija, znala je da se nešto događa ali nije mogla razumjeti razloge; razlikovala se od Artura, jer je znala da postoje osobe kojima se ne može vjerovati.
Na kraju, nije rekla ništa Čar. Svaki put kad je bila u kući nalazila je razlog da bude sama u kuhinji, da bi mogla da otvori ormarić, popne se na prste, pogleda unutra i preko vrhova drugih boca vidi da li se smanjio nivo tečnosti. Stvarno je pomislila da postaje malo čudna, kao što su sve usjedjelice. Ovaj njen strah bio je smiješan i bezazlen poput straha koji se ponekad javlja kod djevojaka da će iskočiti kroz prozor, ili udaviti bebu dok sjedi u svojim kolicima. Međutim, ona se nije plašila svojih postupaka.
Et je posmatrala Čar, Blejkija i Artura, koji su sjedjeli na trijemu pokušavajući da odluče hoće li ući unutra, upaliti svjetlo i igrati karte. Željela je da se uvjeri u svoje budalaštine. Čarina kosa, a i Blejkijeva, sijala je u mraku. Artur je bio skoro ćelav, a Etina kosa bila je rijetka i tamna. Čar i Blejki ličili su joj na istu vrstu životinje – visoki, svijetli, moćni, razarajuće raskošni. Sjedjeli su odvojeno, ali zračili su zajedno. Ljubavnici. Nije ta riječ toliko blaga kao što ljudi misle, surova je i razorna. Artur je bio u stolici za ljuljanje sa pokrivačem preko koljena, smiješan kao ptica bez perja. A ipak, u neku ruku, ljudi kao Artur najviše su skloni nevoljama.
“Volim svoju ljubav sa R. zato što je rigorozan. Ime mu je Reks i živi u nekom restoranu.”
“Volim svoju ljubav sa A., jer je rasijan. Ime mu je Artur i živi u pepeljari.”
“Zašto, Et”, rekao je Artur. “Nikad nijesam zazirao od toga. Ali ne znam sviđa li mi se to sa pepeljarom.”
“Neko bi pomislio da nemamo više od dvanaest godina”, reče Čar.
Poslije događaja sa izbjeljivačem, Čar je postala popularna. Uključila se u stvaranje dramske i recitatorske sekcije, iako nikad nije bila neka glumica ili pjevačica. Uvijek je bila hladna, lijepa junakinja u dramama, ili krhka, uzbudljiva, druželjubiva mlada žena. Naučila je da puši, jer je to morala da radi na sceni. U jednom komadu, to Et nikad neće zaboraviti, bila je statua. Bolje rečeno, tumačila je ulogu djevojke koja je morala da se pretvara da je statua, tako da se mladić zaljubio u nju i kasnije je na njegovu nesreću, a možda i razočaranje, otkrio da je ona zapravo obično ljudsko biće. Čar je morala da stoji na sceni osam minuta potpuno mirna, obavijena bijelim krepom pokazujući publici svoj divni ravnodušni profll. Svi su se divili njenom umijeću.
Pokretačka snaga dramske i recitatorske sekcije bio je Artur Komber, profesor u srednjoj školi, nov u Mok Hilu. Na svojoj završnoj godini Et je slušala istoriju kod njega. Svi su govorili da joj je dao A, zato što je zaljubljen u njenu sestru, ali Et je znala da je to zato što je učila marljivije nego ikada prije. Naučila je istoriju Sjeverne Amerike kao ništa drugo u svom životu. Misuri sporazum. Mekenzi na Tihom okeanu 1793. Nije zaboravila.
Artur Komber je imao oko trideset godina, visoko čelo i, premda nije pio, imao je rumeno lice (a ono je kasnije postalo blijedo), i nespretno, usplahireno ponašanje. Oborio je bočicu mastila sa stola i trajno oflekao pod u učionici istorije. “O Bože, o Bože”, rekao je naginjući se nad razlivenim mastilom i upijajući ga svojom maramicom. Et je imitirala sve njegove uzbuđene povike i trapave pokrete: “O, Bože, Bože!”, “O, Nebesa!” Bilo joj je žao kada ju je jednom na vratima dočekalo njegovo rumeno lice, koje je zračilo od nestrpljenja dok je tumačio njeno ponašanje. Zato je ona tako vrijedno učila, mislila je da će se iskupiti zbog imitiranja.
lmao je crni profesorski ogrtač koji je nosio preko svog odijela i u njemu predavao. Čak i kad ga nije nosio, Et ga je mogla vidjeti na njemu. Dok je hitao ulicom zbog jedne od svojih bezbrojnih i rado preuzetih obaveza, lepršajući oko recitatora, da bi im nešto pokazao i skačući po pozornici toliko da je čitav pod podrhtavao, činilo joj se kao da ima duga, smiješna krila vrane koja su lepršala za njim, bio je toliko drugačiji od drugih ljudi, koliko i smiješan, ali ipak tajanstven, kao sveštenik Svetog krsta. Čar ga je, nakon vjenčanja, natjerala da se sasvim odrekne ogrtača. Čula je da se u njemu sapleo dok je trčao uz školske stepenice. Otišao je puzeći. To je bila kap koja je prelila čašu. Pocijepala je ogrtač.
“Bojala sam se da ćeš se jednog dana stvarno povrijediti.”
Ali Artur je rekao: “Ah. Mislila si da izgledam kao budala”.
Čar to nije poricala, iako su je njegove oči i širok osmijeh molili da to uradi. Usne su joj se na krajevima grčile protiv njene volje. Prezir. Bijes. Et je to vidjela, oboje su vidjeli kako je ogromni talas bijesa preklapa prije nego je mogla da mu se nasmješi i izgovori: “Ne budi blesav.” Potom su njen osmijeh i oči pokušavali da se zadrže na njemu, da se grčevito uhvati za njegovu dobrotu (koju je ona vidjela koliko i svi drugi, ali koja ju je na kraju, smatrala je Et, samo razdražila, kao i sve drugo što ga se ticalo: njegovo znojavo čelo, njegov pokretački optimizam), prije nego se uzburkani talas ponovo vrati i cijelu je odnese.
Čar je imala pobačaj prve godine njihovog braka i dugo vremena poslije toga bila je bolesna. Nikada više nije bila trudna. U to vrijeme Et nije živjela kod njih, imala je svoj stan na trgu, ali je jedno vrijeme dolazila tamo na dan pranja da pomogne Čar da pokupi posteljinu sa žice. Do tada su im oba roditelja bila mrtva – majka im je umrla prije, a otac poslije vjenčanja – ali Et je ovo izgledalo kao posteljina sa dva kreveta.
“Samo ti stvara gomilu veša za pranje.”
“Šta to?”
“To tvoje stalno mijenjanje čaršava.”
Et je uveče često boravila kod njih i igrala se pijanica sa Arturom, dok je Čar, u tami druge sobe, udarala po klaviru. A dok je Artur ispravljao radove, ona je razgovarala sa Čar ili čitala knjige iz biblioteke. Artur bi je otpratio kući. “Zašto uopšte moraš da odlaziš i živiš sama?”, prekoravao ju je. “Trebalo bi da se dođeš i živiš sa nama.”
“Gužva je u troje.”
“Ne bi dugo trajalo. Jednog će dana doći neki čovjek i smrtno se zaljubiti.”
“Ako je tolika budala da to uradi, nikada se ne bih zaljubila u njega i vratili bismo se na početak.”
“Ja sam bio budala koja se zaljubiJa u Čar, pa sam završio u njenim rukama.”
Sam način na koji je izgovorio njeno ime govorio je da je Čar iznad, izvan svih svakidašnjih razmišljanja; neko čudo, tajna. Niko se nije nadao da će je riješiti, bili su srećni što im je dozvoljeno da uopšte i razmišljaju o njoj. Et umalo nije rekla: “Jednom je progutala izbjeljivač zbog čovjeka koji je nije htio”, ali je pomislila da bi mu zbog toga Čar izgledala još blistavija, kao Šekspirova junakinja. Stisnuo je Et oko struka kao da je htio da naglasi zajedničku zbunjenost, nevoljno poštovanje prema njenoj sestri. Kasnije je osjetila izrivene otiske njegovih prstiju koji su ostavili trag baš iznad mjesta gdje joj je suknja zakopčana. Izgledalo je kao da je neko zamišljeno isprobavao dirke klavira.
Et je počela da se bavi krojačkim poslom. Imala je na trgu neku sobu koja je nekad bila prodavnica, dugačku i usku, gdje se bavila namještanjem, šivenjem, rezanjem, peglanjem, a iza zavjese spavanjem i kuvanjem. Sasvim sama mogla je da leži na svom krevetu i gleda u kvadratiće ispresovanog lima na plafonu, njihove cvijetne šare. Arturu se nije svidjelo što je započela karijeru krojačice jer je mislio da je ona isuviše pametna za to. Čitav trud oko istorije stvorio je u njemu preuveličanu sliku o njenoj pameti. “Osim toga”, rekla mu je, “potrebno je više pameti da isiječeš i uklopiš, ako radiš kako treba, nego da podučavaš ljude o ratu iz 1812-te. Jer, kad se to jednom nauči, naučeno je i neće te promijeniti, dok svaki dio odjeće koji stvaraš predstavlja potpuno nov poduhvat.”
“Još uvijek me iznenađuje”, rekao je Artur, “način na koji si se skrasila.”
Iznenadilo je svakog, ali ne i samu Et. Brzo se promijenila od djevojke koja je radila zvijezde do one koja je bila u povlašćenom položaju u gradu.Zaustavila je posao drugih krojača. Oni su ionako bili pokorna, beznačajna bića koja su išla po kućama šiveći u zabačenim sobama, zahvalna za obroke koje bi dobili. Jedan jedini Etin ozbiljni konkurent bila je neka Finkinja koja je sebe nazivala kreatorkom. Neki ljudi su joj pružili šansu, jer ljudi nikad nijesu zadovoljni, ali se uskoro ispostavilo da joj je bitan samo stil, a ne skladnost. Et je nikad nije pominjala, pustila je da ljudi sami čuju za nju, ali kasnije kad je žena otišla iz grada u Toronto – gdje koliko je Et mogla primijetiti po ulicama niko nije razlikovao dobro od loše obučenog – Et se nije zaustavila. Rekla bi mušteriji dok joj prepravlja odjeću: “Vidim da još uvijek nosiš ‘riblju kost’ koju ti je moja prijateljica sa strane skrpila. Vidjela sam te na ulici.” “O, znam”, rekla bi žena, “ali stvarno moram da je iznosam.” “Šta ima veze kad ionako ne možeš vidjeti sebe otpozadi.” Ovako nešto mušterije su trpjele od Et, čak su to od nje i očekivali. Ona je strah i trepet, govorile su za nju. Et je strah i trepet. Ona ih je imala u njihovim nedostatcima, u njihovim podsuknjama i korsetima. Dame koje su spolja izgledale prilično snažno i moćno, ovdje su bile ukočene, pravdajući se otkrivale svoja lepršava bedra stisnuta korsetima, jadne obješene dojke, naduvane stomake iskidane od djece i operacija.
Et je uvijek navlačila zavjese na prednje prozore i iglom pričvršćivala prorez.
“Ovo je da muškarci ne vire.”
Dame su se nervozno smijale.
“Da Džimi Sanders ne krene u potragu za boljim pogledom.” Džimi Sanders je bio stari učesnik Prvog svjetskog rata, koji je držao prodavnicu opreme i kožne robe koja se nalazila odmah do Etine.
“Oh, Et! Džimi Sanders ima drvenu nogu.”
“Ali ne i drvene oči. A koliko ja znam, ni bilo šta drugo.”
“Et, grozna si.”
Et je uvijek prelijepo oblačila Čar. Dvije najčešće kritike na Čarin račun u Mok Hilu bile su da se oblači previše elegantno i da puši. Smatrali su da kao žena jednog profesora treba da se uzdržava od ovih stvari, ali ju je Artur naravno pustio da radi šta joj godi, čak joj je kupio muštiklu da bi izgledala kao neka dama iz časopisa. Pušila je na srednjoškolskoj igranci i nosila satensku večernju haljinu, i plesala sa momkom koji je nekoj srednjoškolki napravio dijete, ali je Arturu bilo svejedno. Nije uspio da bude direktor. Školski odbor ga je dva puta ignorisao i doveo nekoga sa strane, a kad su mu napokon dali posao 1942-te, to je bilo samo privremeno, jer su mnogi profesori otišli u rat.
Čar se svih ovih godina silno borila da održi liniju. Niko sem Et i Artura nije znao koliko ju je skupo to koštalo. Niko, sem Et, nije znao sve. Oba njihova roditelja bila su gojazna i Čar je naslijedila sklonost gojenju, međutim Et je uvijek bila mršava ko grana. Čar je radila vježbe i pila čašu mlake vode prije svakog obroka. Ali bi se ponekad stvarno prejedala. Et bi je zatekla kako jede tuce princes krofni jednu za drugom, 500 g bonžite, ili čitavu pitu od limuna. Onda bi blijeda i prestrašena gutala epson soli za ispiranje, tri, četiri ili pet puta preko propisane količine. Dva-tri dana bi bila bolesna, dehidrirana, i kao što bi Et rekla, čistila se od grijeha. U toku tih dana nije mogla ni da pogleda hranu. Et bi morala doći da Arturu kuva večeru. Artur nije znao za pitu ili božitu, ili šta god to bilo, niti za epson soli. Mislio je da je dobila kilo-dva pa prolazi kroz fazu dijete. Brinuo se za nju.
“U čemu je razlika, zašto je bitno?”, rekla bi Et. “Ona bi i dalje bila lijepa.”
“Neće nauditi sebi”, rekla je Et, uživajući u svojoj hrani, zadovoljna što vidi da ga briga ne odvraća od hrane. Uvijek mu je pravila dobre večere.
Bilo je to nedelju dana prije Praznika rada. Blejki je otišao u Toronto na dan-dva, kako je rekao.
“Tiho je bez njega”, rekao je Artur.
“Nikad nijesam primijetila da je toliko pričljiv”, rekla je Et.
“Kažem, misleći na to koliko se čovjek navikne na nekoga.”
“Možda bi trebalo da se odviknemo od njega”, rekla je Et.
Artur je bio nesrećan. Nije odlazio u školu, dobio je odsustvo do posle Božića. Niko nije vjerovao da će se poslije vratiti.
“Pretpostavljam da ima sopstvene planove za zimu”, rekao je.
“Može imati svoje planove za sada. Znaš da imam svoje mušterije iz hotela. Imam svoje prijatelje. Od kada sam otišla na onaj obilazak čujem svakakve priče.”
Nikad nije znala odakle joj inspiracija da kaže to što je rekla. Uopšte to nije planirala, došlo je spontano.
“Čujem da su ga vidjeli sa nekom bogatom ženom u hotelu.”
Artur je bio taj koji se zainteresovao, ne Čar.
“Neka udovica?”
“Dva puta, mislim. Baš kao i on. Ona ima novca za oboje. Sumnjalo se izvjesno vrijeme, a onda je ona otvoreno govorila o tome. Međutim, on nikad ništa nije rekao. Nikad ti ništa nije rekao, zar ne Čar?”
“Ne”, rekla je Čar.
“Čula sam da je ovog popodneva prvo on otišao, a onda i ona. Ne bi mu bio prvi put da ovako brzo ode. Čar i ja se sjećamo.”
Zatim je Artur želio da zna šta je mislila time da kaže i ona mu je ispričala priču o ženi trbuhozborcu, sjećajući se čak i imena lutki, iako je, naravno, izostavila sve što se ticalo Čar. Čar je ostala do kraja, čak i pomalo pridodajući.
“Možda se vrate, ali mislim da će ih biti sramota. On će biti posramljen. Svakako će mu biti neprijatno da dođe ovamo.”
“Zašto?”, rekao je Artur, koji se oraspoložio pričom o ženi trbuhozborcu. “Nikad nijesmo usvojili zabranu ženidbe!”
Čar je ustala i ušla u kuću. Nakon nekog vremena čuli su zvuk klavira.
Et je posljednjih godina često kroz glavu prolazilo pitanje – šta je namjeravala da uradi sa ovom pričom kad se Blejki vrati? Jer nije imala razloga da vjeruje da se on neće vratiti. Odgovor je bio da uopšte nije razmišljala o tome što je rekla. Ništa nije bila smislila. Mislila je da je htjela da zavadi njega i Čar, da posvađa Čar sa njim, da je natjera da sluti šta bi on mogao opet da uradi na osnovu onoga što je uradio prije, jer u njoj se budila sumnja čak i onda kad glasine nijesu kružile. Nije znala šta je htjela. Samo da napravi zbrku, jer je tada vjerovala da neko to mora učiniti, prije nego bude isuviše kasno.
Artur se oporavio onoliko dobro koliko se to dalo očekivati u njegovim godinama, vratio se da predaje istoriju starijim razredima, radio je skraćeno radno vrijeme sve dok nije došlo vrijeme da se penzioniše. Et je održavala svoj stan na trgu, a isto tako trudila se da ustaje rano i ide da nešto skuva i počisti za Artura. Na kraju se vratila da živi u kuću, a drugi prostor zadržala je samo u poslovne svrhe. “Pusti nek ljudi brbljaju koliko hoće”, rekla je. “U našim godinama.”
Artur je i dalje živio, iako je bio slab i spor. Šetao je trgom jednom dnevno, svraćao kod Et, odlazio i sjedio u parku. Hotel je bio zatvoren i opet prodat. Kružila je priča da će biti nanovo otvoren kao rehabilitacioni centar za narkomane, ali je grad sastavio peticiju i ta ideja je propala. Na kraju je srušen.
Etin vid nije tako dobar kao što je nekad bio, pa je morala da uspori. Morala je da odbija ljude. Ali je još uvijek radila svaki dan. Uveče je Artur gledao TV ili čitao, a ona je ljeti sjedjela ispred na verandi, ili zimi u trpezariji, ljuljajući se i odmarajući oči. Došla bi i gledala vijesti sa njim, napravila mu toplo piće, kakao ili čaj.
Na Arturov poziv rano ujutru, dotrčala je do kuće gdje je zatekla starog doktora Meklejna kako ulazi, a onda je, brže-bolje pogledala u ormarić. Istrčala je i pogledala u smeće, ali ni traga od boce. Da li je Čar mogla imati vremena da je sakrije? Ležala je na krevetu, potpuno i lijepo obučena, pokupljene kose. Nije bilo zabune oko uzroka smrti, kao i u pričama. Kad je Et otišla noć prije toga, ona se požalila Arturu na malaksalost, rekla je da misli da ju je uhvatio grip. Stari doktor je rekao da je srce i manuo se toga. Et nikada nije mogla znati da li je to iz boce moglo ostaviti tijelo onako netaknutim kakvo je Čarino bilo. Možda to što je bilo u boci nije bilo ono što je na njoj pisalo. Nije bila sigurna ni da li je boca bila tamo te posljednje večeri. Bila je previše zaokupljena onim što je govorila da bi otišla i pogledala, kao što je to obično radila. Možda ju je Čar prije toga izbacila i uzela nešto drugo, možda pilule. Možda je baš bilo srce. Sve to izgladnjivanje oslabilo bi svačije srce.
Njena sahrana bila je na Praznik rada i Blejki Nobl je došao, prekinuvši svoje obilaske autobusom. Artur je u žalosti zaboravio na Etinu priču i nije bio iznenađen što vidi Blejkija tamo. Vratio se u Mok Hil na dan kad je Čar nađena sa par sati zakašnjenja – ali prekasno, kao u nekoj priči. Et se, u svojoj prirodnoj pometnji, nije mogla sjetiti naslova te priče. Kasnije je pomislila – Romeo i Julija. Ali Blejki se naravno nije ubio, vratio se u Toronto. Poslije godinu-dvije dana poslao je božićnu čestitku i više nijesu čuli za njega. Et ne bi bila iznenađena da se njena priča o njegovoj ženidbi na kraju obistinila. Samo što je izabrala pogrešan trenutak da je ispriča.
Ponekad bi zaustila da kaže Arturu: “Nešto sam htjela da ti kažem.” Nije namjeravala da ga pusti da umre ne znajući to. Nije trebalo da mu to dozvoli. Držao je Čarinu sliku na radnom stolu. Bila je to ona u kostimu za predstavu u kojoj je igrala kip-djevojku. Kako su dani prolazili, Et je polako odustala od toga. Ona i Artur su još uvijek igrali pijanica i pomalo održavali vrt i malinjak. Da su bili u braku ljudi bi pomislili da su srećni.

Podijeli

Komentari su suspendovani.