Alfred de Musset: Izbor pjesama
Prevod s franskog: Jasna Šamić
Alfred de Musset bio je pjesnik, dramatičar i pisac francuskog romantizma rođen 1810. godine u Parizu, gdje je i umro 1857. Objavio je svoju prvu zbirku poezije „Priče iz Španije i Italije“ („Contes d’Espagne et d’Italie“) kad je imao 19 godina. Počeo je voditi život “dekadentnog dendija“, kad je bio u vezi s francuskom spisateljicom George Sand, dok je istovremeno pisao pozorišne drame poput drama „O čemu sanjaju djevojke“ („À quoi rêvent les jeunes filles?“, 1832), „Marijanini kaprici“ (“Les Caprices de Marianne“, 1833. godine), te romantičnu dramu „Lorenzaccio“ koja se smatra kao remek-djelo.
Autor je brojnih pjesama, poput „Majska noć » („La Nuit de mai”) i „Decembarska noć» („La Nuit de décembre“ iz 1835.), zatim „Augustovska noć“ („La Nuit d’août“ iz 1836), „Oktobarska noć“ (“La Nuit d’octobre“ iz 1837) iz zbirke Poésies nouvelles; autor je i autobiografskog romana „Ispovijest dječaka stoljeća“ („La Confession d’un enfant du siècle“, 1836.g.).
Depresivan i alkoholičar, sve manje je pisao nakon 30. godine života. Ipak, treba pomenuti i njegove pjesme „Tuga“ („Tristesse“), „Izgubljeno veče“ („Une soirée perdue“, 1840. g.) i „Uspomena“ („Souvenir“, 1845. godine), ali i razne pripovijetke koje je objavio 1842.
Za biografe je poznat i po svojoj ljubavnoj vezi sa spisateljicom George Sand, kojoj je posvetio više pjesama.
Dobio je Legiju časti 1845. godine i izabran u Francusku akademiju 1852. Pisao je i naručene komade za Napoleona III. Umro je u 46. godini, i sahrajen na groblju Père-Lachaise.
Počeli su ga slaviti istinski tek u 20. stoljeću, posebno u okviru pozorišta TNP Jean Vilara i Gérarda Philippa. Danas se smatra jednim od najvećih francuskih romantičarskih autora.
Decembarska noć
Pjesnik
Kada sam još đak bio,
Te večeri budan sam bdio
U školskoj pustoj sali.
U mojoj klupi je bilo dijete
Svo u crnom, jadno, šta ćete,
A izgledalo kao brat moj mali.
Lice mu tužno i lijepo bijaše
Na svjetlu svijeće stajaše,
U mojoj knjizi dođe da čita.
Glavu je na ruku naslonio,
Sve do sutradan tu se sklonio,
S osmijehom, zamišljen kao da se pita.
Kad sam skoro petnaest ljeta imao
Ovuda sam jednog dana skitao,
Kroz šumu i šumarke što su me doimali.
Onda vidjeh: pod jedno stablo je sjeo
Mladić u crnom, pogled moj ga je sreo,
A izgledao je kao brat moj mali.
Upitah ga kud vodi ovaj put;
U ruci je lutnju imao kao prut,
U drugoj, buket divlje ruže državši
Prijateljski pozdrav mi je uputio
Onda se okrenuo, i dalje je šutio,
Jedno brdašce mi pokazavši.
U doba kada u ljubav vjerujemo,
U svojoj sobi sam jednog dana bio,
Oplakujući prvu bol koju su mi zadali.
Kraj mog ognjišta sjedio je jedan
Odjeven u crno, neznanac bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
Sumoran i zabrinut bijaše;
Rukom mi nebo pokazivaše,
A u drugoj mu je mač blistao.
Čini se da je zbog mene tužan bio,
Ali samo je uzdah ispustio,
Zatim poput sna nestao.
U dobi kada smo razuzdani,
I na gozbi se opijamo nasmijani,
Nazdravih čašom koju su mi dali.
Pogledah, a kraj mene sjeđaše
Uzvanik što u crno odjeven bijaše
A izgledao je kao brat moj mali.
Stresao je kaput i pod kaputom svojim
Flekavu odjeću s ritama priljavim,
Na glavi mu je grata od mirte bila.
Njegova mršava ruka moju je tražila
A moja čaša, njegovu dodirnula,
I u mojoj se nespretnoj ruci slomila.
Poslije godinu dana, mrak je bio ;
Kraj kreveta, u molitvi sam se svio
Nad ocem iz kog su se uzdasi dizali.
Na rubu kreveta sjedio je jedan
Odjeven u crno, dječak bijedan
A izgledao je kao brat moj mali.
Iz očiju su mu suze stalno lile;
Ko anđeli bolî one su zaista bile,
Trnjem je okrunjen i sam bio;
Njegova lutnja na podu ležaše,
Lice njegovo crveno kao krv bijaše,
Dok je svoj mač u prsima krio.
Tako sam to dobro upamtio,
Da sam ga uvijek prepoznao
U životu, u svakom trenutku.
Čudno je to bilo viđenje,
Ko anđeo, il’ đavo, vidjeh priviđenje,
I dragu sjenu u svakom kutku.
Kasnije, umoran od tog „patim“,
Da se ponovo rodim, sve da skratim,
Htio sam iz Francuske ko egzilant izaći;
Kad sam, nestrpljiv sit lutanja,
Pobjeći, umoran od traženja
Ostatke nade želio pronaći;
U Pizi, u podnožju Apeninskom;
U Kelnu, u predjelu Rajnskom;
U Nici, na padinama i u dolinama;
U Firenci, u njenim palačama;
U Briguesu, u starim kočijama;
U opustjelim krajevima, u Alpama;
U Dženovi, pod limunivim voćkama;
U Veveyu, pod zelenim jabukama;
U Havru, ispred Atlantika;
U Veneciji, na obali Lida, užasnoj,
Gdje na grobljanskoj travi strašnoj
Umire bljedolikost Adriatika;
Gdje god, pod nebom prostranim,
Ostavih srce pred očima izmorenim,
Krvareći bez stanke od vječne rane;
Gdje god se dosada od mramora,
Vukla u stopu iza mog umora,
Nosila me je kao suhe grane ;
Svuda, neprestano se mijenjajući
Tim neznanim svjetovima lutajući,
Sjenku sam svojih snova slijedio ;
Svuda, a da tu nikad nisam živio,
Ponovo vidjeh što sam već vidio,
Lice svijeta i laži koje nisam pobijedio.
Svuda, duž staza kud sam hodio,
Ruke bih na svoje čelo stavio,
I plakao ko žena kad bi suze lila;
Svuda, poput ovna sam bio,
Što je vunu svoju u grmu ostavio,
Dušu sam osjetio kako je ogolila;
Svuda gdje sam želio obamrijeti,
Svuda gdje sam poželio umrijeti,
Tamo gdje su svi zemlju doticali,
Na moj put bi isti nesretnik stao
Sav u crnom, kraj mene je sjesti znao,
A izgledao je kao brat moj mali.
Ko si ti, što te u životu mome
Uvijek srećem na putu kao rodbinu?
Ne mogu vjerovati bolu tvome,
Kao ni u svoju zlu Sudbinu.
Tvoj blagi osmijeh je čisto strpljenje,
Tvoje suze samosažaljenje.
Gledajuć te, volim Proviđenje.
Tvoj bol mojoj patnji je buđenje;
Prijateljstva to je zrcaljenje.
Ko si, dakle, ti? – Anđeo nisi bio,
Nisi došao i upozorio me.
Čudna stvar: moju bol nisi vidio!
Tek kako patim gledao si me.
Dvadeset ljeta istim putem se krećeš,
Ali te neću pozvati, ni tu se ogriješiti.
Ko si, dakle, od Boga si, a tu me srećeš?
Smiješiš se, no radost moju podijelit nećeš
Žališ me ali me nećeš utješiti!
Večeras te vidjeh opet, utvara te poslala.
Opet sam se u toj tužnoj noći zadesio.
Dok su prozorska krila od vjetra lupala;
Sam-samcat, na svom sam krevetu bio.
U mjesto sam dragocjeno gledao,
Još od poljubaca vrelo je bilo;
Žena zaboravlja, to sam pomišljao,
I djelić svog života osjećao
I sve kako se u paramparčad razbilo.
Ko da su sva pisma pred mene stala,
Kosa njena, ostaci sreće, ljubavne olupine.
Sva ta prošlost mi je u uši vikala
Svoje vječne zakletve date kao iz tmine.
Promatrao sam te relikvije svête,
Od njih mi ruka tresti se nije prestala:
Suze srca srce pije kad iz duše slete,
A oči uplakane kao da mi se svete
Za takve, sutrašnjica nikad nije znala !
Kao u platno umotavao sam
Svojih sretnih dana ruševine.
Na svijetu što traje, sebi govorio sam,
To je tek pramen kose, te divine.
Ko ronilac u dubokom moru sam bio,
Gubio sam se u zaboravu očajnom.
I na sve strane sam ispitivao svaki dio,
Daleko od očiju svijeta se krio,
Plačući nad ljubavi pokojnom.
Htio sam pečat crnog voska staviti
Na ovo krhko i dragocjeno blago.
Htio ga vratiti, al ne mogavši povjerovati,
Plačući sam sumnjao, loše odvag’o.
Slaba ženo! ponosna bezumnice,
Uprkos sebi, na mene mislićeš!
Al zašto gajiš u mislima lažne klice?
Čemu jecaji, kad me ne voliš i voljet nećeš?
Da, ti patiš, ti trpiš i suze roniš ;
Al obmana među nama će ostati.
Onda zbogom! Već sate brojiš
Koji će nas zauvijek razdvojiti.
Odlazi, i u svom srcu ledenom
Oholost samozadovoljnu ponesi.
Još uvijek osjećam želju živom,
A patnja moja ostaće neutaživom
U zlu, nanijela si mi bol i opet je nanesi.
Odlazi! Ova priroda besmrtna
Nije ti htjela sve pokloniti.
Ah! Sirota djevo, želiš bit lijepa i sretna,
Ali uopšte ne znaš oprostiti!
Odlazi, sudbinu svoju ćeš pratititi;
Ko te izgubi, neće sve izgubiti.
U vjetar našu ljubav istrošenu ćeš baciti;
Bože! Ti koju voljeh, predrasude ćeš odbaciti,
Ako već odlaziš, zašto ćeš me voljeti?
No odjednom vidjeh u toj mrkloj noći
Priliku kako tiho klizi, u mene gleda
I na zavjesi sjenu u njenoj jasnoći;
Prilazi mi i na krevet moj sjeda.
Ko si ti, mračno i blijedo lice,
Pitam sivi portret koji je sav u crnom?
Što želiš od mene, tužna prolaznice?
Je l’ to moj odraz? Uludi san, besmislice
Što vidim u ogledalu bezmjernom?
Ko si ti, duhu moje mladosti,
Putnik koji nikad umoran nije?
Zašto te srećem u radosti
Kud god da pođem, u sjeni se krije.
Ko si ti, posjetitelju usamljeni,
Moje patnje si uzvanik vijerni?
Priviđenje
– Prijatelju, moj otac je i tvoj bio.
Ja nisam nad tobom anđeo čuvar bdio,
Neke volim, al utjeha mi nije data
– Jer nisam ni zla sudbina ljudi –
Da znam kud njihova sreća bludi
Tu gdje postojimo, u to malo blata.
Ni bog ni đavo nisam bio,
A ti si mi pravo ime nadio
Kad si me bratom htio nazivati;
Gdje god ideš i ja biću ko tvoja flota,
Do posljednjeg dana tvoga života,
Na tvom kamenu sjediću, pažnju ti darivati.
Jer nebo mi je tvoje srce povjerilo.
Kad budeš patio il nešto ti se bude desilo,
Dođi, bez brige ostavi zadivljenost.
Slijediću te kud god budeš hodao;
Makar tvoju ruku nikad ne dotakao,
Prijatelju, ja sam usamljenost.
Tuga
Snagu i život cijeli sam izgubio
Sve prijatelje i veselosti
Nestaše do ponosa i klonulosti
Svakog koji je da sam genij mislio
Kad sam Istinu upoznao
Prijateljica mi je, ja sam pomislio
Al kad sam je osjetio i razumio
Već sam je se gnušao
Ipak ona je oduvijek vječna bila
Kao i svi kojima se razotkrila
Što niko nikad neće saznati
Bože, moram joj odgovariti
Sve što mi je vrijedilo u biti
Jeste da sam znao zaplakati
Zašto me pratiš duhu omamljeni?
Ko si ti, ko, brate moj, posramljeni,
Koji se javiš kad i plač moj obezumljeni?
Rekao sam srcu
Rekao sam srcu, svom srcu svelom:
Zar nije dovoljno svoju dragu voljeti?
I zar ne vidiš da stalno mijenjati
Znači gubit vrijeme skupa sa željom?
Nije dovoljno, ono mi je odgovorilo,
Nije dovoljno svoju dragu voljeti;
I zar ne vidiš da stalno mijenjati
Prošle užitke je nježnim i milim učinilo?
Rekao sam srcu, svom srcu mlakom:
toliko tuge zar neće dovoljno biti?
Zar ne vidiš da stalno mijenjati
Znači bol sretati na koraku svakom?
Nije dovoljno, ono mi je odgovorilo,
Ni toliko tuge neće dovoljno biti
I zar ne vidiš da stalno mijenjati
Prošle užitke je nježnim i milim učinilo?
Za George Sand (I)
Opet si se vratila, u moje zvjezdane noći,
S velom na trepavicama, lijepi anđele, i tvoje plave oči,
Ljubavi, veličanstveno blago koje sam izgubio!
Mislio sam, tri godine, da ću te prokleti,
Da ćeš me sa suzama u očima i osmijehom pobijediti,
Da na rub mog krevet nećeš sjesti, ali ti si se anđele vratio.
Kraljem su me učinile tek dvije tvoje riječi,
Stavi ruku na moje srce, nek duboku ranu izliječi;
Produbi je, anđele lijepi, slomljeno srce nek je tvoje djelo!
Nikad ljubavnik kao ja nije na grudima drage umirući,
I u crnjim očima od tvojih, nebeski zanos pijući
Ljubio neko drugo, od tvoga ljepše čelo!
Za George Sand (II)
Kao što Angelusova jutarnja zvona
Tjera štenad po raskršćima da zavija
Tako i tvoja lutnja, u svetu vodu uronjena
O, moja George, užasni lavež izaziva
Al kad je oluja nad muzom tvojom zviždala,
Nisi mogla skupiti svoju kosu, lepršavu;
Da Feba, Djevica Zvijezda – ti si znala –
Diže mora, i tjera zmije na ciku pravu
Nisi odgovorila, čak ni osmijehom,
Onima što se u mukama iscrpljuju,
I blato pred tvoje bose noge bacaju
Kao Dezdemona , nad lirom svojom,
Kad je oluja prošla, tvoje uši ih nisu slušale,
A tvoje krupne sanjarske oči drugdje lutale.