Aleksandra Nikčević-Batrićević, Marija Krivokapić: Kratko o Erin Murej: Prelaženje/prevazilaženje granica, prelaženje/prevazilaženje fiksiranih formi
Kanadska pjesnikinja, esejistkinja i prevoditeljka Erin Murej (Erin Moure) u svojoj produktivnosti prolazila je kroz različite stvaralačke faze, započete pjesničkom zbirkom iz 1979. godine, Empire, York Street (Toronto, Anansi). Njeno istraživanje različitih književnih perioda i njeno preispitivanje i stalno dovođenje u pitanje hronoloških okvira, žanrovskih, međužanrovskih iskaza, nacionalnih i etničkih specifičnosti koje su uticale na moduse njenih književnih eksplikacija, čine njene književne tekstove višestruko izazovnim za interpretaciju. Mapiranja brojnih uticaja i rasplitanja kompleksne teksture Murejinog rada u njegovim različitim pojavnim oblicima, navela su kritičare da iznesu stav sličan onome koji je u jednom tekstu iznijela Melisa Žak (Melissa Jacques): „Murejinu poeziju opisujemo kao fragmentiranu, metakritičku i eksplicitno dekonstruktivističku. Dok obavija svakodnevne događaje i obične ljude mijenama i često teško rješivim filozofskim dilemama, ona dovodi u pitanje standarde pristupačnosti i zdravog razuma. Nije iznenađujuće što su kritičari često kao izuzetan izazov opisivali tešku i otuđujuću prirodu njenoga pisanja; čak i među onima koji afirmišu njen književni rad, pitanja razumijevanja i političke efikasnosti često se komentarišu“ (Jacques 2019).
Erin Murej književnost i, konkretnije, poeziju, naziva razgovorom. U jednom intervjuu navela je da je poezija o jeziku i načinima njegovoga pulsiranja, o pukotinama koje se naziru ispod njegove površine, kao i o raskrsnicama, paradoksima, kontradiktornostima, slojevima i kao takva nije o ,,autoru“ ili o ,,pjesniku“. Ovim nas Murej navodi na jasan trag na početku iscrtavanja mape, složene i zahtjevne, u koju su upisani brojni izvodi iz njenih pjesničkih i proznih tekstova, ali i izvodi iz njenoga života, tokom kojeg je često propitivala poroznost granica, u doslovnom i metaforičnom smislu. U kontekstu razmatranja specifičnih geografskih, ideoloških i kulturalnih kontakata kroz koje je prolazila, iz biografskih podataka saznajemo da Murej u sebi nosi ukuse, mirise, zvukove i krajolike Ukrajine i Kanade sa kojom je u dugom saživotu i pažljivo osluškuje njeno disanje, uz napomenu da takvo bitisanje povremeno remeti ili dovodi do kulminacije prelazak granica koje je odvode prema pažljivijem slušanju i odgonetanju bitisanja kao što je ono Fernanda Pesoe (Fernando Pessoa), Čus Pato (Chus Pato) i Bronven Valas (Bronwen Wallace).
Upravo se poroznosti, pukotine i pulsiranja raznih vrsta, razmatraju u ovome kratkom osvrtu kao važan aspekat njenoga djela, na način na koji ona piše o njima u knjizi koja je 2009. godine objavljena pod naslovom Moj voljeni ulog: eseji o spisateljskoj praksi (My Beloved Wager: Essays from a Writing Practice, NeWest Press) i ova knjiga okarakterisana je kao preokret u Murejinoj obimnoj spisateljskoj praksi, u kojoj se njeni načini pisanja na detaljan način pokušavaju pojasniti. Pojašnjava se i Murejin odnos prema prevođenju, feminizmu i lezbijstvu, afirmišu se rasprave o pravima građanina/građanke, definiše se Murejina percepcija granica, kao i promjene koje su za pomenute percepcije karakteristične u savremenom svijetu. Rejčel Blau Du Plezis (Rachel Blau DuPlessis), američka teoretičarka, kritičarka i profesorka univerziteta, Murejino pisanje u pomenutoj knjizi ocjenjuje kao prefinjeno, dok se njena praksa čitanja i razmišljanja o procesu pisanja nadahnuto predstavlja čitaocima. Du Plezis dodaje i zaključak prema kojem ova knjiga predstavlja pronicljivo pojašnjavanje umjetnosti pjesničkoga stvaranja i stvaranja prevoda, kao i radikalnih praksi u različitim kontekstima formalnog, sadržajnog, zvukovnog i ideološkog (DuPlessis 2009).
Knjiga Moj voljeni ulog: eseji o spisateljskoj praksi putokaz je na čijem početku – a početnu tačku kretanja nije lako odrediti jer ulazak u ovu knjigu ne podrazumijeva tradicionalan, dobro znan, početak čitanja – izdvajamo jedan citat koji kazuje da je riječ o stvarateljki koja nas poziva da prevaziđemo ustaljene načine čitanja, da čitamo, „uranjajući“: „Čitajte na sve strane kroz prostore i epohe, s ove strane/s one strane jezika, osluškujte osobene i proganjajuće zvukove i obličja. Ne znate kako se misao može vratiti i uplesti u sadašnjost; iza misli uvijek se naziru nekadašnja ili već promišljena ovaploćenja, ranija pogrešna shvatanja, nepredvidljivi prevoji i stremljenja. U čitanju savremene površine i dubine na nove načine i zastarjele filozofije pomažu“ (Moure 2009, 15).
U pomenutoj knjizi Murej se vraća preispitivanju svoje radne etike i ,,ponovnom izučavanju književnog zanata“ koji iz takvog preispitivanja proizilazi, jer svaki novi tekst, kako naglašava, za nju je zapravo povod za preispitivanje sopstvenog bića, misterije teksta i konteksta, ali i granica (Murej naglašava da ova imenica može da stoji samo u množini u ovom kontekstu) koje među njima postoje. Njenim riječima, kroz ovakvo preispitivanje ona iskušava, ,,pokret u jeziku koji me odvodi do mjesta ili prostora koji se razlikuje (i odgađa ono) od onoga što je jezik do tada mogao uraditi, to je otvaranje prema ,,nečemu drugačijem“ što remeti ono što ja znam ili što mislim da znam. Postoji vitalnost u tom procesu koju nije moguće mjeriti sa nečim drugim!“ (Bianco 2017).
Ovu Murejinu knjigu kritičari percipiraju kao mapu koja je protkana dubokim filozofskim mislima kao i sofisticiranošću koju nije moguće do kraja razumjeti i koju karakteriše impulsivno preplitanje različitih diskursa, ,,pomicanja, proticanja, opadanja“ Murejinog pisanja, kako ona to sama navodi, dok objašnjava kako nalazi inspiraciju u svemu, jer djeluje kroz različite međusaveze, mapira promjene do kojih dolazi, dok posmatra papir i podlogu za pisanje, dok osluškuje zvuk:
I uvijek, na umu imam negovorenje koje dolazi prije govorenja (Agamben). Stvarati ili istraživati (ponekad, ili najčešće, bolje je reći, to ,,ja“ ne postoji odvojeno od svijeta koji stvara… postoji ,,jastvo“ u ovome svijetu…) posljedice, smislene ishode, na mnogim nivoima. . . . Naravno, ja sam zainteresovana za istoriju, genealogiju, disperziju, feminizam, društvenu pravdu, rasu i rodna pitanja (pitanja koja se orodnjavaju), i svako od njih bar jednim svojim dijelom ulazi u moj rad. Veliki dio svoga posla završavam uz pomoć drugih: mentorstvo, ohrabrenje, izazivanje i biti u poziciji da vas izazovu, biti ohrabren, nadziran. Djela pojedinaca razvijaju se u zajednici nastojanja i doprinose razgovoru. (Mora 2013)
Rob MekLenan (Rob McLennan) govori o postojanju posebne pjesničke škole koju Murej svojim radom predstavlja i koja je na kanadskom tlu konstituisana iz raznovrsnih i, na prvi pogled, gotovo nepovezivih tragova drugih pisanja (MekLenan pominje škole pisanja kakva su vankuverska i avangardna škola iz Toronta). U ovome kontekstu svakako je neophodno pomenuti uticaje pisaca i pjesnika koje je prevodila, i čije je prisustvo snažno utkano i eksplicitno iskazano u Murejinom poetičkom stavu. MekLenan takođe ukazuje na predavanje njenoga književnoga teksta temama koje su usmjerene istraživanju ,,srca, misli, tijela, jezika, kulture, geografije, pripadnosti polu i propitivanju – na svakom od mogućih nivoa istraživanja – bazičnih preokupacija, kao što je ona koja se odnosi na samo pisanje, na njegove uticaje, na njegove transformacije, dok bitiše, skriveno ispod sopstvenih osnova“ (McLennan 2010).
U poetičkom stavu koji je objavljen u antologiji Eleven More American Women Poets in the 21st Century: Poetics Across North America (American Poets in the 21st Century, uredile Claudia Rankine i Lisa Sewell,) pod naslovom ,,Praksa mogućnosti, život u jezicima“ (,,A Practice of Possibility, a Life in Languages“), Murej je napisala kako zarad davanja odgovora na pitanja o svom stvaralaštvu u priču, između ostalih, uvodi Fernanda Pesou i svoj prevod njegove pjesničke zbirke O Guardador de Rebanhos, objavljen 2001. godine (poetski iskaz E. Murej na stranicama 169-171). Ova zbirka, ,,koja postoji kao svojevrsan znak za inicijaciju u svijet promišljanja o pojmu pozorišta, o mjestu ili o lokalitetu pisanja, o trenutku kada riječ spuštate na papir, kao podvrgnut ili otvoren teatru, kolektivnom prostoru/vremenu, navela me je da istražujem i da sa oduševljenjem proživljavam izobilje Pesoinog autorskog bića“ (Rankine i Sewell 170).
Dok piše o Čus Pato, Murej se prisjeća čitanja i prevođenja njenih ,,veličanstvenih kakofonija“ koje ju je navelo na preispitivanje značaja malih pozorišta i jezika koji još uvijek ne prepoznajemo i koji nas može odvesti dalje od velikih pozorišta rata i diskursa koje su osmislili političari.
Murej navodi kako su je razmišljanja inspirisana djelom Pesoe i Pato dovela do poimanja engleskog jezika kao jezika koji joj je zadavao neprekidnu bol i mjerio se kroz nju, ,,kroz jug u njoj, jer je jesen prodirala“, a čula se kao dobovanje američkog javnog diskursa koji je udarao u bubanj sve glasnije i glasnije, dok krešendo jezika nije zaglušio mir i odveo nas ponovo do pozorišta rata (Rankine i Sewell). Ona navodi kako u toj tački više nije mogla ni željela da piše istim jezikom kojim se koristi američki vođa jer joj se taj jezik činio korumpiranim, a strah od „glasnog dobovanja“ takvog javnog diskursa odveo ju je do
Galicije, male zemlje u okviru druge države, čija se urođenička kultura na miran način opirala imperijalizmu, čija je klima sva od vode, čiji je jezik čak zvučao kao voda nekome čije su uši bile navikle na engleski jezik. Htjela sam da napišem jednostavnu knjigu, neku vrstu protivdejstva teškoćama O Cidadana, knjigu koja se, u ratnom huškanju oko mene i južno od mene, činila prevaziđenom, neprimjetnom. Na mom trećem jeziku, galicijskom, čijim se riječima koristim poput kakve desetogodišnjakinje, ja sam je napisala. Kasnije sam te pjesme prevela na engleski jezik i taj prevod me je inspirisao da pišem još više na engleskom, engleskom koji je pozdravio prisustvo galicijskog u sebi kako bi postojao odvojeno od velikih pozorišta. (Rankine i Sewell)
U intervjuu koji je s njom vođen tokom ranih devedesetih godina, Murej je ukazala i na druge uticaje – presudne, prema njenim riječima – za pjesnički i prevodilački rad kojim se bavi, a koji je u saživotu sa ostalim uticajima koji se manifestuju kroz impulse koje su u njenom biću probudili drugi pisci, kao i na uticaje koji su iz dosega autobiografskog i odnose se na prostore u kojima je provodila život. U tom kontekstu ona posebno naglašava tragove industrijalizacije, segmente njenih najintimnijih saživota, od najranijeg perioda kojeg se sjeća do trenutka kada joj progresivna industrijalizacija počinje otkrivati otupjelost i otuđenost sopstvenoga bića.
U kontekstu kritičke recepcije, afirmiše se i njena ,,radikalna politička misao koju iskazuje kroz feministički pristup koji često u prvi plan ističe lezbijsku žudnju“ (Ball 2008), kao i slike radnih prostora ,,o kojima piše iz sopstvenog iskustva rada u fabrici, željeznici i drugim poslovima“ (Ball). Njene pjesničke slike koje nas podsjećaju na nerazmrsivo klupko, demonstriraju ,,interesovanje za nestabilnost sjećanja i tobožnju perfidnost jezika“ (Ball). Shodno tome pitanje bi bilo kako čitati Murejine izazovne strukture (ona ih naziva fizičkim artefaktima) koje su, kako navodi, osuđene da budu usmjerene prema dolje, prema jednoj strani, imaju tekstove koji se okreću tekstovima i tako su vidljivi oku, a mogu biti i skriveni. Murej identifikuje ovaj proces kao oslobađajući jer takva struktura, prema njenim riječima, može se otkriti na bilo kojem mjestu, bilo da se čita na pogrešan način, djelimično ili iz različitih perspektiva. Ovakvo je promišljanje dovodi do zaključka da mi zapravo ne govorimo o ,,knjizi“ sve dok se ona ne uzme u ruke i otvori, dok je neko ne pročita i pogleda (vidi My Beloved Wager 13-15). Recepcija knjige je mnogostruka i zahtijeva saradnju sa čitaocem, sa piscem, ,,produktivnu ruku“, ostavljajući čitaoca, kako to Murej precizno navodi, s implikacijom da je slobodan u svojim kretanjima kroz knjigu, da je neumoran i energičan tragač koji nezavisno ,,čita na sve strane kroz različite zemlje i epohe, vođen hotimičnošću, kroz jezik takođe, njihove posebne i očaravajuće zvukove i razvijanja“ (Moure 2009, 15).
Ono što se nameće kao značajno pitanje za Murej i njeno stvaralaštvo, odnosi se na dimenzionalnost teksta, tj. na način na koji se tekst ostvaruje kroz „zvučnosti i prelamanja“. Govoreći o pomenutom konceptu dimenzionalnosti ona je opisala odnos lijeve strane knjige prema desnoj i ukazala na činjenicu da jedan dio teksta uvijek ostaje ,,na drugoj strani“ i nevidljiv na trenutak. Ona naziva te trenutke vremenom za otvaranje kompozicionog prostora, dok ,,komunikativna funkcija“ jezika, kako je naziva, nikada nije sasvim transparentna jer kao autorka ona različite aspekte teksta vezuje za pokret, buku, pomjeranja u jeziku. Ona shodno tome zaključuje da jezik još uvijek djeluje s one strane korisnikovih namjera jer u isto vrijeme slučajnost i namjera zavise od onoga što će čitaoci s njima uraditi i kako će im dozvoliti da na njih djeluju. U pitanju je složen proces, objašnjava Murej, jer organizam funkcioniše na složen način a mehanika percepcije ima različita djelovanja i određuje kakva ćemo objašnjenja dati o književnim tekstovima i njihovim percepcijama. Nauka i filozofija su prema njenome viđenju samo različite prizme kroz koje posmatramo ,,stvarnost“ i one interesuju Murej kao, kako je jednom prilikom navela, načini razmišljanja koji se mogu primijeniti na jezik, na pjesmu, na namjerno i nenamjerno.
Nakon kratkog uvoda o ovoj knjizi vrijedi napomenuti o čemu to konkretno Murej u Voljenom ulogu pripovjeda. Uopšteno govoreći mogli bismo naglasiti da je ova knjiga prije svega posvećena trima tačkama, koje se dalje račvaju u bezbrojna, jednako važna pitanja: a) estetika marginalizacije, b) nemogućnost i važnost prevoda, c) cenzura koja, kako Murej piše, nanosi štetu duši i tijelu. U kontekst pomenutih tačaka uključujemo i tijelo jer ono se nameće kao ,,vitalni jezik“ u Murejinom promišljanju. Kako navodi u jednom razgovoru, kultura je ispisana tijelima i pokretima tijela, koje nije lako objasniti kroz kontekst jedne kategorije. Tijela se obrazuju u mnoštvu kulturnih kontakata dok se njihove ćelije ponašaju na usklađen i jedinstven način kojim je Murej nakon pažljivog posmatranja ovladala, posebno kroz njihov odnos prema jeziku koji određuje ono što je nazvala stalnim pomjeranjem jezičkih granica koje neminovno utiču na pokrete pjesme: ,,Višestrukost, višestrukost… u divljini riječi sa kojima se poigravam, ja gledam kako se riječi uvezuju, traže prostore koji otvaraju one trenutke u jeziku koje moja intencionalna misao nije mogla proizvesti, a ja ih onda povezujem, i dalje generišem, generišem pokrete jezika, posmatram u kom se pravcu sve razvija, razmiče. Ja radim na višestrukim pjesmama, obično veoma dugo, u isto vrijeme, i na njihovoj reviziji radim godinama“ (Anon., “Erin Moure“).
U tekstu o Mom voljenom ulogu koji potpisuje Ana Levental (Anna Leventhal) Murejin rad opisuje se kao radikalan, politički i poetički, kao ,,radikalno poetičan“. Levental pažljivo percipira jednu nijansu pomenute knjige koja bi se mogla definisati kao posvećenost transformaciji svakodnevnog života. Ona navodi i da u kontekstu Murejinog rada čitaoci često pristupaju čitanju njene poezije kao dekodiranju pjesničkih slika i metafora, što Levental u svom tekstu razmatra u svijetlu tendencije prema kojoj je svako poetsko ostvarenje konverzija neke druge ideje. Zbog toga Levental Murejine taktike protiv ove vrste pristupa vidi kao stimulišuće pokrete u pristupu poeziji: ,,Murej u ovim esejima insistira na filozofiji koja je potonula u stvarno, dok je istovremeno ostala etički i praktično u vezi s domenom mogućeg“ (Leventhal 2010). Levental takođe navodi kako se Murejin ,,voljeni ulog“ posmatra i kao prikaz onoga što nam knjige uopšte nude: mogućnosti da nas promijeni jezik i da iznova stvorimo svijet, da ogolimo bogatstvo poezije dok nas Murej navodi da podrobnije razmislimo o tome ko smo kao govornici, čitaoci, autori i građani svijeta (Leventhal).
Moj voljeni ulog nastao je i iz Murejinog promišljanja o feminističkim stavovima, seksualnosti, kao i somatskog koje paradoksalno navodi na razmatranje bola koji vodi do otupjelosti ili gubitka svijesti (Moure 11), ali kojim, istovremeno, dominira nada o opstanku u ovome svijetu (Moure 12). Jedna od glavnih potpora Murejine poetike, kako čitamo u Voljenom ulogu, jeste ideja da je čitanje lokus misli koje stalno rizikuju kontinuitet sa onim što im je eksterno. Ovaj lokus je, prema onome što Murej navodi, važno prigrliti onda kada on zalazi u organizam i kada ga razbija, kada podriva samozadovoljni organizam koji je pristao uz status quo (Moure 13), ,,lokus koji se sukobljava sa dotrajalim strukturama“ (Moure 14) i koji izaziva biće da sagleda sopstvenu konstruisanost, da prepozna na kojem mjestu provodnici misli djeluju kao znakovi zaustavljanja, da nauči da prođe pored tih provodnika, da nauči da su granice jedne misli zapravo šavovi. Njen metod pisanja tako nam otkriva one momente srastanja različitih kognitivnih i perceptivnih ulaganja kao kad zvukovi privlače osjećanja i boli, ideje, brige i snove (Moure 17), kazuje Murej, dodajući kako je ovaj metod oživotvoren kroz brojne revizije i kroz promicanje riječi koji vode izmještanjima sistema svijesti. Međutim, Murej kazuje kako ,,ovo promicanje slama konstrukciju sopstva – sopstva koje posmatra, sopstva kao nesvjesnog posmatrača u pjesmi, kao pjesničkog glasa, kao stabilnosti koja usmjerava pjesmu“ (Moure 17–18): „Struktura pjesme? Prema mom mišljenju, apsolutna struktura je pokret. Biće se uvijek javlja u viškovima ove strukture; ono opstaje, dok je pokret već iza nas. . . . Usred ovog šuma moramo biti pozorni i moramo se kretati kako bismo primili spoljašnje podsticaje, bilo da ih možemo identifikovati ili da su nam nepoznati, poznati ili strani . . . Poezija je bezgraničan žanr. Njene granice su samo u nama i mi ih možemo pomjerati, tokom naših života, ukoliko se usudimo da uradimo to“ (Moure 18).
Murej smatra da su poetska struktura i forma različiti fenomeni. Struktura je o akcentima i materijalnim silama (Moure 21), dok je ,,forma kulturalni artefakt, prezentacija“ (Moure 22). Zato što riječi, prema navodima ove pjesnikinje, ne mogu u potpunosti prenijeti naše žudnje, jer jaz između žudnje i izraza jeste implicitan u jeziku i iz razloga što jezik nosi teret socijalnog i metafizičkog reda, nastaje pjesma – fizičko prisustvo – čija struktura može i mora odjeknuti u čitaocu i kroz njega. Njen najznačajniji argument jeste da je struktura dragulj, zamršen prostor sačinjen od svijeta i njegovih pregiba (Moure), prostor odigravanja lingvističkih zvukova čije saodnošenje dovodi do novih poredaka. Svako odigravanje podrazumijeva subjekat koji učestvuje u igri ili kroz koji se nešto odigrava (Moure 23), dok je ,,poetska struktura vezanost koja ne mora da bude i završenost . . . već je skup akcenata, ritmičkih koraka, koji vode ka izvjesnom uzajamnom djelovanju sa čitaocem“ (Moure 26).
Murejina žudnja je prema riječima koje potvrđuju drugost i mnogostrukost ne-bića, ,,prepoznavanje koje tijelo automatski vrši na osjećanje tijela, prisustva, ravnoteže“ (Moure 28), a to prepoznavanje je kamen temeljac zajednice i bića. Da je citiramo opet: ,,sveprožimanje je ono što nas održava u svijetu“ (Moure). U pitanju je ritmičko sveprožimanje „koje stvara biće bez teleološkog svršetka: bez transcendencija, i biće koje se ne može sadržavati u riječima“ (Moure 28–29). Ona se pita kako se jezički može izraziti ovo saodnošenje a da se ono ne devaluira, insistirajući da jezički izraz ostaje bez smisla sve dok se ne preobrati u vidljivu reprezentaciju kojom će dominirati riječi (Moure).
U njenim poetskim iskazima ističe se ideja da je poezija protest protiv svakodnevnog govora i da ona destabilizuje dati poredak (Moure 32).
Ako poezija privileguje samo autorov glas, bez samoispitivanja, ili ako ona pokušava da učini da subjekat nestane, ona ne uspijeva da obuhvati društvenu i jezičku uslovljenost (koja uključuje, takođe, rubove, pregibe i kontradiktornosti o kojima feministkinje, radikalne feministkinje, crnkinje, lezbijke, radnička klasa i siromašni govore), i ako ne uspije da uzme u obzir dimaniku između meinstrima i margine, ona neće uspjeti ni da se nosi sa načinom na koji se informacije prenose i potpašće pod Poredak koji je stvorila Republika, koji se na taj način održava. Kao što kazuje Derida: ,,Ne postoji jezik koji je nevin ili neutralan“. (Moure 33)
Poezija, prema Murejinim riječima, stvara pukotine u opresivnim sistemima i, kao takvu, nju će „nastaviti da potiskuju neke vladine i društvene strukture, ako ne kroz cenzuru, onda kroz neku vrstu ublažavanja“ (Moure 37).
Poglavlje posvećeno Bronven Valas Murej započinje kazivanjem o poeziji koja se zariva duboko u nesigurnost i strah, njihov korijen ili tačku u kojoj se oni rasplamsavaju (Moure 41), kako bi naglasila da je pisanje društvena praksa i da je fluktuirajući diskursi ili podupriježu ili kritikuju. Ona pronalazi lokus za pomenuti argument u tekstualnoj površini Valasove, detaljima i nijansama koje njeno pisanje konstituiše (Moure 42). Murej navodi da je u pitanju vrsta poezije – kao u slučaju Valasine pjesme o rukama – u kojoj pronalazimo preplitanja i povezivanja, kao što je ono gramatike i sjećanja. Ideologija, zatvorenost u retoriku i diskurs, oslanja se na gramatiku i sjećanje za bilo kakvu vrstu društvene transformacije. Radi se o tome da interesovanje za status quo, koje pripada restriktivnim strukturama koje cenzurišu, sprečavaju, podvrgavaju se „diskurzivnim igrama i izazovima“ (Moure 50), čini egzistenciju žene ili pjesnika neudobnom, budući da ,,društvena struktura vrednuje neke ljude ali ne i druge; ona održava moć i konstruiše način gledanja na određenu klasu, određeni pol, određenu rasu. . . . Ali ovi ne ostaju samo van diskursa; oni ostaju i sa druge strane ekonomskog i društvenog osjećaja“ (Moure 51).
Murej komentariše da takva situacija povlači za sobom koncentraciju koja prevazilazi površnu poruku, ritam i zvuk u riječima, jer odjekuje cijelim jezikom, dok „ritam i zvuk mogu da budu njegovani tako da remete, dovode u pitanje, fokusiraju, sapliću, rastjeruju“ (Moure 52).
Kao što smo sugerisali na početku, za Murej komunikativna funkcija jezika nije njegova jedina funkcija niti je najizazovnija. Ona smatra da su dometi jezika mnogo veći, da nam njegova priroda omogućava da ga razvijamo i da rušimo date mu granice (Moure 53): ,,Prihvatanje izazova znači izazivanje predrasuda, rizikovanje sa poetskim strukturama, uz upotrebu zvukova i riječi koji će prizvati one duboke i nerazumne likove i veze koji postoje van tebe. Čitav svijet mogućih i do sada nezamislivih rezultata otvara se“ (Moure 55–54), nuklearno testiranje, radijacija, ostaju u njenoj priči kao konkretni primjeri.
Pojam poezije dalje se definiše, prema navodima Murej, kao lanac u procesu strukturiranja sjećanja koji prethodi i nadilazi priču, budući da je iskonski u procesu remećenja ,,načina na koji se sjećamo, na koji smo se sjećali, načina na koji strukturiramo sjećanje“ (Moure 60), načina na koji ga kanališe jezik, ,,konceptualnih okvira zakopanih u jeziku, kao upotrebnoj vrijednosti. Ako nijesmo pažljivi, struktura našega djela osnažiće ove okvire“ (Moure). ,,Drugim riječima, zvuk poezije prethodi formama koje su prihvatljive Zakonom; reprezentaciji, značenju, kodifikaciji. Ali ako je koristimo iz jedinog razloga da bismo se suprotstavili Zakonu, rizikujemo da iznova budemo definisani konceptima Zakona. Naš glas treba da iscuri prije nego se Zakon ustanovi, ili treba neprestano da ga uznemirava“ (Moure).
Konkretnije, pak, ,,identitet“ se mora istražiti u pjesmi, jer je pjesma ,,jezik i imenovanje koji pretpostavljaju i kodifikuju ’identitet’“ (Moure 61–62). Svjesna afirmativne funkcije pozornosti, Murej se pita šta ova funkcija znači za pisanje poezije, za žene koje se sjećaju, za validaciju našeg čina pamćenja i uslovljavanja društvenog poretka. Njene refleksije ukazuju na neophodnost izmještanja, kao što je ironija (Moure 63). Ovakav način gledanja pokreće pitanja rekreiranja i ponovnog prisvajanja mitova ili riječi, nudi mogućnost da se snažno posvetimo argumentu ,,sjećanja“ na koja se pozivamo ,,postojećim metafizičkim konceptima“ (Moure). Ako zađemo dublje u njeno ispitivanje identiteta i ostalih pitanja, čini se da Murej bira najjednostavnije iskaze kako bi nas vratila njenim primarnim interesovanjima za poeziju: ,,Moja poezija je trebalo da odražava moj život, posebno moj život radnice, i one stvari koje su potisnute takvim životom. Pisanje pjesme ovjekovječilo je (a da mu to nije bila namjera) bol zbog moje nevidljivosti, utihnutosti ili zaklonjenosti mojega bića. Kao da mogu da pripadam, samom snagom volje, istosti, toj anesteziranosti“ (Moure 64–65).
Sjećanje i prošlost nas održavaju živima, strukturirani jezikom, kako to Murej na jedinstven način naglašava. U okviru onoga što naziva Polisom, ona se s ironijom osvrće na jednu funkciju jezika, a to je čuvanje koherentnosti ili društvenog identiteta (koju, oslanjajući se na Huserla (Edmund Husserl), potvrđuje i Kristeva (Julia Kristeva) u Želji u jeziku) – jer na taj način,
naše pisanje mora prihvatiti i nositi se s društvenim identitetom, što znači da mora da se bavi našom privilegijom jednako kao i našom tišinom. Imamo samo simboličko da nam ponudi koncepte kojima ćemo diskutovati ono što prethodi njegovim zakonima. A predjezičko sjećanje, sjećanje na majku, ne može biti predstavljeno bez njegovih tragova u riječima, u pisanju. Zakon je skriven u tim tragovima, zakon koji privileguje neke od nas. Ipak, trag riječi takođe nam može pokazati praznine u jeziku u kojima leži ono materinsko odsustva smisla. Treba da preispitamo te tragove u našem pisanju, kroz sam čin pisanja, jer društvena uloga jezika označava naše građansko mjesto i građansko sjećanje. Za žene, i za muškarce takođe, ove oznake daju strukturu anestezije. Zašto bismo svoje pismo uokvirili ovim poretkom? (Moure 67-68)
Dok ispisuje svoje zabilješke o poeziji i načinu na koji spoznajemo, Murej gradi i listu aspekata koji utiču na oboje. Ona piše kako prije nego počnemo govoriti o poeziji i znanju treba da shvatimo da je veliki dio znanja provisoire, predmet promjene koji dolazi sa prilivom novih podataka i modela, objektiv kroz koji se sagledavaju samo navodno objektivni faktori (Moure 73). Pored toga, materijalnost samog jezičkog tkanja, način na koji riječi prijanjaju jedna za drugu, ili sile repulzije u stihu, kako stih obrađuje sile odbijanja, buke, mnogo više nego što jedan pasus može obraditi sile prisile i potiskivanja, sve one pulsacije koje oslobađaju pred čitaoca fundamentalnu neprozirnost ovoga svijeta (Moure 73–74) daju istrajnost poeziji. Murej ,,vjeruje da zvukovi i vizuelno prisustvo riječi mogu da probude više od njenog denotativnog značenja“ (Moure 74).
Jedna od funkcija jezika jeste da uskomeša granice onoga što tvrdimo da znamo. Prema tome, Murej naglašava, to mora biti i jedna od funkcija pjesništva koja se sasvim razlikuje od ,,uljuljkivanja“ i ojačavanja onoga što već jeste, kako se konvencionalno očekuje od poezije. Na isti način nova otkrića u nauci često pristižu sa oboda, rastežući granice nauke (Moure 75). Ona dalje piše kako se poezija ne razlikuje od ostalih sila na svijetu; na mnogo načina, tendencija prema konzervatizmu i stagnaciji nije nova, niti je tendencija prema poeziji neka vrsta zabave i utjehe (Moure). Svoj stav ona dalje obrazlaže navodeći da mjesta na kojima se poezija izučava, kao što su, na primjer, univerziteti, mogu biti problematična jer se humanističke nauke uglavnom hrane već napisanim i plaše se akumulacije znanja sa graničnih prostora. ,,Njima je potrebno da obezbijede stabilnost društvenih i kulturalnih kodova, dok je pisanje kao praksa uvijek usmjereno prema rušenju barijera ovih kodova“ (Moure 76). Murej dodaje: ,,U mojim pjesmama, posebno radim na izazovima konvencija uma. Pokušavam da poremetim konvencionalni način čitanja, znajući da će se um povezati (kao što to uvijek radi) i srediti stvari. Želim da čitalac u njima otkrije one male stvari kojima nije neophodno dozvoljeno da budu ‘smislene’, kao što je slučaj u drugim vrstama djelatnosti kojima je cilj da dosegnu neku sasvim uglađenu površinu“ (Moure 81).
Naglašavajući da je interesuje blizina, saodnošenje i dovođenje u vezu različitih elemenata (Moure 82), Murej argumentuje da je tijelo melodija, ,,a njegova melodija sadržana je u načinu na koji bilježimo sebe“ (Moure 88), kroz linije pokreta i procesa. Istovremeno, perspektiva u njenim pjesmama nije univerzalna, jer „univerzalan znači samo potiskivanje zebnje od razlike“ (Moure).
Murej je mišljenja da teorija nikada ne može biti svedena na konvencije. Teorija ,,nije nešto što slijepo treba pratiti, već ona predstavlja proces razmišljanja unutar djela koja pomaže da se podstakne djelo da ode onamo gdje drugačije ne bi moglo da pođe ili bi odbijalo da uđe. Radije to nazivam filozofijom. Ovaj proces je u isto vrijeme rigorozan i zavisi od slučaja“ (Moure). Ona piše i da pomenuti proces ne prati uvijek prijatnu poeziju, iritira fine pjesnike. Za žene današnjice, smatra ona, važno je da uhvate informacioni trenutak u kojem živimo na početku dvadeset i prvog vijeka, sa svim njegovim diskurzivnim i tehnološkim formacijama.
To je vrijeme u kojem diskursi i ontologije trepere jedni naspram drugih, u kojem sujet-femme konstituiše sebe preko različitih granica, izgleda fragmentiranom iz stare perspektive, iako zapravo nije tako. Ignorisati ovaj trenutak promjene u ljudskoj artikulaciji i apsorpciji informacija svake vrste znači izgubiti informacioni trenutak, izgubiti šansu da se artikuliše ženski prostor, želju za svijetom i jedne za drugom, žensko istraživanje njihovih sopstvenih tijela i želja van komercijalnog opredmećenja žene. Moje narativne strategije u poeziji predstavljaju hvatanja ovoga trenutka. (Moure 93–94)
Kada piše o tijelu, Murej ga vidi kao gomilanje ili kondenzovanje sila, brzina i relacija. Libido je, kako Murej kazuje, uložen na sve strane: na stolice, stolove, mačke, ribe, ribarenje (Moure 97–98), na ishranu, poglede, pokrete, riječi, zvukove. Seksualna ulaganja definišu njen odnos sa onim što ona iskustvuje kao riječi. Zbog toga pisati u zemlji koja je prekomjerno usmjerena na cenzuru tih riječi, kako Murej svjedoči, nema puno uticaja na njenu poeziju iz razloga što njena umjetnička praksa ne koristi riječi uvijek na konvencionalan način. Njoj ne smeta što je kritikuju zbog toga što njena poezija djeluje ,,teškom“ ili zbog njene ,,besmislene retorike“, jer joj kritika, zapravo, uvijek daje još više slobode (Moure 98).
Pitanje koje joj se takođe često nameće odnosi se na mogućnosti izgradnje uslova za recepciju onih djela koja insistiraju da budu čitana kao lezbijska, djela koja se mogu smjestiti unutar seksualnog identiteta, ,,jer moram uzeti u obzir da kada pišem kao žena i kao lezbijka moje tijelo je već određeno ovom kulturom, te da me ovo čitanje može ’povrijediti’“ (Moure 101). U kontekstu dodatnih pitanja koja pominje, Murej naglašava da su poeziju oduvijek pratila određena pitanja koja se dotiču ontološkog i da su njeno radno tijelo, tokom godina, takođe progonila pitanja kao što su: ,,Šta znači voljeti, postojati, razgovarati? Kako socijalni okviri utiču na nas ili kako nas ograničavaju? Koje su granice ličnosti, nježnosti, milosti, iskrenosti, govora? Kako da situiramo sebe kao bića u građanskom društvu?“ (Moure 103) Kroz takva istraživanja možemo doći do novih načina gledanja na seksualnost, seksualnu izgradnju likova, seksualno osjećanje, dok u isto vrijeme razmatramo građansku odgovornost i građansko biće. Želja njenog pisma, dakle, jeste da doprinese zajednici ovih napora, tako da postanu moguća ,,mnogostruka prelamanja, pitanja i odjeci“ (Moure 111).
Prema onome što piše Murej, pjesma ili knjiga ne počinju uvijek nečim što bi trebalo izreći, već određenom vrstom volje koja tjera djelo da grupiše mnoge uznemirene formacije. Efekat njenog rada često se naziva političkim, jer kako navode kritičari, njeno djelo govori o ljudima u društvu, ono kritički traži od društva da ispita krhke odnose koje predočava (Moure 152). Zbog toga ona jezik razbija na njegove osnovne konstitutivne mjere, jednom riječju izbija drugu, ispituje krhkost jednog dodira sagledanog naspram drugog. Radi se o konstitutivnoj mjeri, a ne o rezultatu ili mjestu, koja određuje njenu poetsku stazu, ,,iako je čak i konstitutivna mjera izvjesna teritorija, un terroir, unha terra“ (Moure). Proces njenog pisanja ,,sabirna je progresija naprijed i postrance . . . ne dijalektička, jer dijalektika sputava mnoge vrste determinacije“ (Moure 153). Ona razmišlja o alteracijama ljudske misli, dobu, u kojem osobe kao tijela, ,,kao kodirane sprave, takođe šire svoje virtuelne prostore“ (Moure 153–154) jer ,,riječi čuju riječi koje su pored njih i riječi koje su oko njih“ (Moure 163).
Murej nastavlja da piše o ulozi pjesnika i prevodioca, nemjerljivo doprinoseći demarginalizaciji pitanja koja se tek kroz nagovještaje pominju u ovome osvrtu. Bilo da to radi stihom, ili pak prozom kao u slučaju ovom prilikom predastavljene knjige Moj voljeni ulog, ona ostaje zahtjevna pjesnikinja što je rezultat mnogih saživota koji su pomenuti, bilo da su oni geografski, globalni u kontekstu pjesničke i prevodilačke saradnje, koja se odnosi na savremene ali i na davno napisane tekstove. Za Murej ne postoje granice, ona ih prelazi, ona u njih ulazi, prateći tragove svoga teksta, teksta Fernanda Pesoe, Čus Pato ili Bronven Volas. U pitanju su složeni procesi koji nikada ne podrazumijevaju jednine, jer postojanje jednina, koje osiromašuju, Murej ne priznaje. Kretanje je svijet, pobjeda nad globalnim problemima, kretanje bez književnog teksta je nezamislivo.
Citirana literatura
Anon. “Erin Moure.” Canadian Literature: A Quarterly of Criticism and Review. https://canlit.ca/canlit_authors/erin-moure-4/. Pristup 15.10. 2019.
Anon. https://five80split.wordpress.com/2015/11/23/a-sympathetic-whirr-in-the-controls-of-the-stove-an-interview-with-erin-moure/. Pristup 23.11.2015.
Ball, Jonathan. “Erin Moure” (2008), https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/article/erin-moure. Pristup 14.9.2019.
Bianco, Francesca. “Where Language Lives: A Conversation with Erin Moure” (2017), https://vallum.wordpress.com/2017/04/07/3573/. Pristup 09.3.2019.
DuPlessis, Rachel Blau. https://newestpress.com/books/my-beloved-wager. Pristup 10.1.2019.
Jacques, Melissa. “The Indignity of Speaking: the Poetics of Representation in Erin Mouré’s ‘Seebe’.” http://canadianpoetry.org/volumes/vol47/jacques.html. Pristup 13.5.2019.
Leventhal, Anna. “My Beloved Wager” (2010), http://mtlreviewofbooks.ca/reviews/my-beloved-wager/. Pristup 05.3.2018.
Maguire, Shannon. Ed., Planetary Noise: Selected Poetry of Erin Moure, Wesleyan University Press, 2017.
McLennan, Rob. “Erín Moure, my beloved wager: Essays from a Writing Practice” (2010), http://robmclennan.blogspot.com/2010/03/erin-moure-my-beloved-wager-essays-from.html. Pristup 02.2.2015.
Mora, Linda M. “Erin Mouré, in interview with Linda M. Morra” (2013), http://lindamorra.com/erin-moure-interview-linda-morra/. Pristup 05.11.2018.
Moure, Erín. “A Practice of Possibility, a Life in Languages.” In Eleven More American Women Poets in the 21st Century: Poetics Across North America (American Poets in the 21st Century). Eds. Claudia Rankine and Lisa Sewell, Wesleyan University Press, Middletown, Connecticut: 169–171.
Moure, Erín. “Reading Never Ceases to Amaze Me” (2010), https://www.poetryfoundation.org/harriet/2010/02/poetries-languages-and-selves-the-being-of-erin-moure. Pristup 05.11.2018.
Moure, Erin. My Beloved Wager: Essays from a Writing Practice. NeWest Press, 2009.
Queyras, Sina. “Poetries, languages and selves, the being of Erin Moure” (2010), https://www.poetryfoundation.org/harriet/2010/02/poetries-languages-and-selves-the-being-of-erin-moure. Pristup 13.3.2018.
Rankine, Claudia and Lisa Sewell. Eds. Eleven More American Women Poets in the 21st Century: Poetics Across North America (American Poets in the 21st Century). Wesleyan University Press, 2012.
Walsh, Mathew. “’Play-Poem-Ash, A Cabaret’: An Interview with Erín Moure” (2016), http://prismmagazine.ca/2016/05/06/play-poem-ash-a-cabaret-an-interview-with-erin-moure/. Pristup 05.11.2018.
