Aleksandar Šupeljak: Pablo Medeni

Obrni-okreni, od sjutra je Pablo Honey mrtav čovjek, ali danas, danas je još uvijek tu. Jedino što pouzdano razaznajem kroz podbule kapke je poznati oblik braon pivske flaše, za koju se grčevito držim sa obje ruke, kao mali od palube za jarbol jedrenjaka dok ga slamaju talasi, nabijajući pramac u zapjenušani rascjep uragana. I baš kao malom od palube, jedina stvar koja mi pomaže da ne izvršim improvizovanu prezentaciju trenutnog sadržaja svog probavnog trakta po ovom ulaštenom parketu od tikovine je iskustvo. Godine i godine iskustva. Da nemam jetru od kaljenog čelika, želudac od armiranog betona i crijeva od kevlara, ovi zalizani kelnerčići bi sada sakupljali sa poda polusvarene ostatke mog današnjeg menija: 6 pinti Pabst Blue Ribbon piva, polovinu litarske boce Šetača (Black Label), dvije boce nekakvog buđavog Merlota, limenku Red Bulla, par čašica neke lokalne govnovače koju su mi poturile groupie ribe, cirka pola šake šarenih barbiturata koje zgutam kad osjetim da mi se prsti i lijeva polovina lica grče, kockicu šećera natopljenu esidom i polutku koksa, za dizanje raspoloženja ili kite ili, kao što je to slučaj večeras, oboje. Iskustvo je majka!

Gdje god da pođem, moj princip je da pijem lokalno proizvedeni alkohol. Pivo prije svega. Zajebite me sa turističkim brošurama, obilascima restorana, double-decker autobusima; istinska žila kucavica nekog mjesta istače svoju esenciju upravo u te braon i zelene boce. Takođe, nikad ne pijem iz čaše! Boca može, limenka može, čaša nikad! Nema boljeg osjećaja nego kad prilikom prvog povučenog gutljaja sjedinim gorčinu te jeftine tekućine sa nataloženom prašinom memljivog magacina i garom izduvnih gasova izraubovanih, razdrndanih kamiona. Onda obližem sve do najsitnijih čestica zaostalih od vlage kondenzovane na grliću flaše i tanki masni sloj koji ostave ruke radnika dok pakuju boce i nose gajbe. Zato uvijek zahtijevam da bocu otvorim sam, pa sisam otvor sa obje usne, zavlačeći jezik duboko u unutrašnji zid. Gradove u kojima imamo svirke ne povezujem sa bilo kakvim fizičkim objektima, jer na kraju krajeva, svi aerodromi, svi hoteli, sve koncertne hale i sve fulje na svijetu su produkt jednog te istog kalupa. Gradove povezujem jedino sa tim prvim gutljajem piva, sa finom, mikronski tankom gorko-slatkom skramom koja se tad razvuče preko nepca i jednjaka, pa digestivnim putevima dalje ka bešici. Uživam u osjećaju barem minut, i zatim, kao što se prljavi pločnik počisti jakim šmrkom vode, sperem sve to sa preostalim, emotivno praznim sadržajem boce.

Ove seronje naravno ne znaju ništa o tome. U mojoj braon boci se nalazi nešto za šta mi kažu da se zove Checkpoint Charlie Berliner Weisse, ekskluzivno pivo iz lokalne njujorške mikro-pivare, 49,90$ za pintu. Par godži bobica dodatih nakon otvaranja daje mu delikatnu pepeljavu aromu i specifičnu zelenu boju, dok četvoromjesečni proces fermentacije u hrastovim barrique buradima, prethodno korištenim za sazrijevanje vina od sorte Zinfandel, rezultira savršenim bukeom i ukusom, koji od degradacije čuva istočnoindijski pampur. Tako mi barem kaže ovaj nacifrani furundžija, dok otvara bocu, daje mi plutu da omirišem i sipa to „pivo“ u visoku čašu konusnog oblika, sa stopicom dekorisanom crvolikim mesinganim zmijama koje se obmotavaju oko stakla i prave razuđenu mrežu do samog gornjeg ruba čaše. Sve u svemu, čisto palamuđenje! Meni je taj bućkuriš imao ukus mješavine izvjetrene Sprite kole, citrusnog deterdženta i četrdesetprocentnog formalina u kojem smo preparirali rakove i krabe u osnovnoj. Savršeno sterilno i prozirno, baš kao i prateća brendirana čaša. I baš kao i namjere ova dva krmka koji su sjedjeli preko puta mene, tjelesina tijesno upakovanih u Gucci odijela, i pompezno mljeli o kamarama para koje me čekaju nakon potpisivanja ugovora koji su tutnuli ispred mene. Izgledali su kao identične kopije, ali iskrivljene u onim ogledalima sa vašarišta, pa je lijevi bio dvadesetak santima visočiji od desnog, a desni dvadesetak santima širi od lijevog. Ostalo: odijela, porculanski zubi, frizure (tj. nepostojanje istih), i perpetualno nacerena plastična lica, sve je bilo kao preslikano, samo uz različit omjer proporcija.

„Amerika! Amerika, druže, nema većeg tržišta od američkog!“ „Ako uspiješ ovdje, uspjećeš bilo gdje!“ „Zaboravi na te britanske prčvare, svirke pred šačicom ljudi i honorare od pišljivih stotinjak jebenih britanskih jebenih funti! Vaše debelguze krivozube ribe da i ne pominjem!“ „Ju-Es-Ej! Zemlja hrabrih! Zemlja slobodnih! Stotine hiljada dolara koje ti sada nudimo ubrzo će postati milion, a prvi je najteže zaraditi, poslije je lako, moj dragi… ummmmm… Peblo!“

Zadrigli prasac ne zna ni kako se zovem!!! Grizem donju usnu da mu ne opsujem sve živo, lijevo oko mi se praktično potpuno zatvorilo u nervoznom tiku; prstima obje šake ponovo pritiskam bocu hipsterskog nazovi-piva, držim je prišrafljenu za sto, jer ako jedna ruka popusti, ona druga će bocu zafrljačiti pravo u laprdavu gubicu jednog od njih dvojice. Dalje mi objašnjavaju uslove ugovora, prelijećući preko ključnih djelova. „Ti samo pjevaj, sve ostalo prepusti nama, momče! Klinke će da otkače za Pablo Honeyem!“ Izgleda da ipak zna kako se zovem? Labrnja mu je bezbjedna, do daljnjeg. Onda ovaj drugi vižljasti krmak prelazi na priču o istraživanju tržišta i ciljnim grupama. Njihovi najbolji market-analitičari su zaključili da naš sljedeći album treba usmjeriti prevashodno u dva pravca. Prvi u fokusu treba da ima post-grunge i goth-rock publiku, čiji je uzorak u upitniku naveo da im se u osnovi dopada naš zvuk, ali da su tekstovi suviše vrcavi i nose pretjerano politički angažovanu poruku. „Čovječe, vi ste rokeri, duga kosa, koža, lanci, kakvo je onda to anti-korporacijsko sranje koje gurate u tekstovima, koji kurac? Treba nam više moćnih rastakanja mindži mladih šiparica, više palacanja jezikom po njihovim jedva pokrivenim sisurinama, više falusnih aluzija! Seks prodaje, a mnogo seksa jednako mnogo prodatih albuma!“ Gravitaciona sila ove dvije usijane glave je eksponencijalno rasla sa svakom progovorenom rečenicom, a flaša Checkpoint Charlie Berliner Weissea je iznova počela da dobija svoju volju i otima mi se iz ruku.

„Druga stvar, naše ispitivanje takođe ukazuje da se dopadate i djevojkama starosne dobi od 15 do 19 godina, ali da negativno reaguju na vašu, citiram: masnu, prljavu, dugu kosu…“

„59% ispitanica!“

„…odrpanu garderobu…“

„48% ispitanica!“

„…i krive zube nagrižene karijesom.“

„Čak 93% ispitanica!“

„Pablo, medenjaku, pank je mrtav već 30 godina, Sid Vicious još i duže, sa takvim autfitom ti se ne bi podala ni pedesetogodišnja pajdomanka.“

Poručili su čajnik sa ključalom vodom, 2 šolje i cvjetove jasmina ručno umotane u listove bijelog čaja, a onda nastavili da baljezgaju, gađajući se sa kojekakvim ciframa, grafikonima i investicionim analizama. Sve to mi se polako rastakalo u bezobličnom žamoru, srkanju i coktanju što se sa okolnih stolova obrušavalo na mene. Vidno polje mi se opet svelo na veličinu glave čiode, a čioda se zabola pravo u epsko poprsje milfače dva stola dalje i ostala prikovana za njega. Duboke vertikalne brazde u pjegastoj koži, dublje i od samog „V“ izreza njene leopard print bluze, odavale su posljedice gravitacije i ko zna koliko muških ručerdi, što su te dvije nekad jedre double D igračke za dječake udruženim snagama rastegle u par usahlih bananolikih izraslina, pa ih ni brushalter sa bretelama širokim cio inč nije uspijevao držati iznad pupka. Njena dva i sa ove daljine očigledno tupava sina tinejdžera su se grbila nad svojim tanjirima, čerečeći teleće odreske naizmjenično nožem, viljuškom i prstima, muvajući jedan drugoga laktovima u rebra i kesereći se, pa bi im tad velika parčad polusažvakanog mišićnog tkiva nesrećnog govečeta prštala iz usta po svilenom stolnjaku.

„Od vas očekujemo jedan album do kraja godine, sa dvanaest numera, plus dvije bonus stvari za iTunes, mlađarija ionako više ne zna čemu CD-i služe, bez da na njihovim kutijama vuku „linije“. Pičkin dim, možete samo da rearanžirate stare stvari, ionako ste ovdje u SAD tek korak od totalnih anonimusa, ma šta vam kritičari pričali.“ Prebacujući fokus sa sinova nazad na njihovu mamicu, skontao sam da netremice zuri u mene, glave nalakćene na suvonjavu šaku, na kojoj je na svaki prst našrafila po minimum tri masivna prstena. Kao mistrijom nanesen debeo sloj mat pudera, prevučen rumenilima, sjenkama, kreonima i ostalim pizdama materinama, oslikavao je lice koje, sasvim sam siguran, nije imalo nikakvih dodirnih tačaka sa fasadom koju je pred svaki izlazak morala da premalteriše u nešto nalik ljudskom licu. Prazno sam blenuo u nju, dok mi je kroz uvježban osmijeh od uva do uva izlagala svoje fantastično izdužene zube i blijede, povučene desni. Zatim je podigla tananu iscrtanu obrvu, malo pognula glavu i zagrizla rebrastu donju usnu, puštajući ju da polako, lagano iscuri iz stisnutih sjekutića, ostavljajući krvavo-crveni karmin na njima. Pomislio sam kako bih ju pojebao, tu i sad, iako mi se gadila, ali moj vršnjak je vapio za njom, brekćući i frkćući u kožnim pantalonama.

Džombasti prasac je primijetio da se gubim, snažno me stisnuo za mišku i nastavio: „Premijera spota i živa svirka na MTV-u istog dana kada pustimo album na Pandori i Spotifyju, onda Colbert, Kimmel i Fallon. Seattle kao prva stanica turneje bi bio pun pogodak, jer (…) sponzorima moraš malo (…) jebeni duet sa Carlosom (…) ali moraš pažljivo da (…) do krova, eeej, do krova (…)bahanalije, pičići, threesome (…) samo nebo je granica!“ Osjetio sam svrabež, nekakve crvene tufnaste bube su mi se uzmiljele po laktovima i šakama; pokušavao sam da ih zbacim, ali bi samo kratko odzujale i opet se sjagmile na mene. Mesingane zmijice su vijugale serpentinama uz rub čaše i pojile se Berliner Weissom. Duvanski dim je purnjao iz svih otvora i pora prasaca, kovitlao se ispod kragni i revera, zgrušavajući se u dva poluprozirna klobuka metar iznad njihovih glava. Matorka preko puta je položila sisurine u tanjir svojim sinčićima, koji su ih zatim sjekli na komadiće i gostili se. Kelner furundžija je puzio uz i niz salu na četiri mrka pipka, poput hobotnice, noseći poslužavnik pun nečega što je izgledalo kao hrpa grilovanih leševa od riba. Gosti sa stola desno su njištali, oni lijevo su kevtali i režali jedni na druge, klinci za stolom ispred su piskutavo pijukali, dok su im roditelji iz svojih kljunova presipali polusvarenu hranu pravo u njihove kljunove, širom razjapljene i muzgave. Stolovi su se polako primicali i zbijali oko našeg, odstupnice više nije bilo.  Cijela ta menažerija je stalno upirala pogled ka meni i postajala sve glasnija, sve grlatija, sve kreštavija. Larma mi je stješnjivala lobanju poput hidraulične prese. Laktovima sam stisnuo uši da mi ne prsnu bubne opne, ali sam zvučno vibriranje vazduha osjećao cijelim tijelom.

Vižljasti prasac me šibnuo papkom u rame, prodrmusao me i zagroktao: „Alo, pretenciozni drkažijo, slušaš li nas ti uopšte!? Na kojim si drogama danas? Jebote, pa u pravu su svi kad kažu da si samo jedna obična, nadmena protuva; slatkorječivi, hvalisavi šarlatan koji bi ga primao u pedu za kvoter pajda da nema ljudi kao što smo nas dvojica, koji te gotive iz ko zna kog razloga!“ „Pablo, medu medeni, poslušaj Marvina, zna šta govori, pa ćeš i ti jednog dana da ga gališ u sedmosobnom apartmanu na Petoj aveniji, sa po jednom zečicom za svaki dan. Ni Hefner nije imao toliko pičetine kao Marv!“ Umjesto odgovora sam samo glasno podrignuo Marvu u facu. „Slušaj, bre, ti gizdavi šiljokurane, misliš li da si nezamjenjiv?! Misliš da bend ne može da funkcioniše bez Pabla Medenog jebenog?! E tu si se zajeb’o, takvih nabijeđenih kvazi-umjetnika ću da nađem tuce ispod svakog govnjivog kamena, hiljade pjevača dube na glavi da bi dobili ovakvu priliku! I tekstovi su ti golo govno: pompezni, kitnjasti i kičasti, kao te šarene košuljice sa metalnim nitnama koje uporno furaš. Čisto da znaš, svi ostali članovi benda su već potpisali, idu dalje sa tobom ili bez tebe, i njima i nama je više pun kurac tvog proseravanja, dobro razmisli da li ćeš (…)“

Ruke su mi bile dvije munje! Zgrabio sam pivsku flašu, zažmurio na jedno oko i dobro nanišanio pravo u čelenku džombastog krmka, njega sam prvog htio da ućutkam. Zabacio sam desnicu iza glave u savršenom luku, poput najboljeg kvoterbeka, i krenuo sa preciznim izbačajem flaše u metu, ali mi je prokleta stolica namjerno ispriječila svoj visoki naslon i zakačila rukav. Boca mi se otrgla iz šake i nastavila da se nekontrolisano vrti oko svoje ose, završivši svoje kratko putešestvije rasprskavanjem o plafon, miljama daleko od planiranog cilja. Pljusak sitnih kristalnih krhotina i kapljica nepopijenog piva je prenuo svinje, životinjsku farmu koja je zalegla pod stolove i kelnera koji je pohitao ka meni. Želio sam da ovaj dvojac dograbim za gušu i smoždim sa par hitrih i efikasnih udaraca. Svaki mišić tijela je bio na gotovs, a mozak  je osmišljavao idealnu kombinaciju brutalnih krošea i aperkata.

„PABLO HONEY, PIČKE JAPIJEVSKE, DOBRO ĆETE ZAPAMTITI TO IME!!!“ Brzo i elegantno, poput geparda, izvio sam se i posegao preko stola da im iščupam Adamove jabučice, ali je i sto skočio u njihovu odbranu, ritnuo se kao pobješnjeli bik i zbacio me sa sebe. Stolica me udarila tanko tapaciranim ćoškom ispod lijeve plećke. Sa obje ruke sam se dohvatio za stolnjak kako se ne bih stropoštao dolje, ali me je ulašteni parket od tikovine uhvatio nespremnog, silovito nasrnuo na mene i mučki spucao direkt u facu prije nego što sam uspio da povratim ravnotežu i krenem u kontranapad. Svaki pokušaj pridizanja je bio osujećen, jer su me na kraju izdale i rođene ruke i noge. Bućkuriš zvani Checkpoint Charlie Berliner Weisse je stupio u eksplozivnu hemijsku reakciju sa 6 pinti Pabst Blue Ribbon piva, polovinom litarske boce „Šetača“ (Black Label), dvije boce buđavog Merlota, limenkom Red Bulla, par čašica lokalne govnovače, cirka pola šake šarenih barbiturata, kockicom šećera natopljenom esidom i polutkom koksa. Ta smješa je krenula da eruptivno kulja iz mene po podu od tikovine, po stolnjaku i po nepotpisanom ugovoru. Sa druge strane, veliki kineski čajnik i obje šolje su otklizale sa stolnjaka i izručile svoju kipteću sadržinu direkt po drobovima, butinama i međunožju dva Sotonina advokata. Iznenadnu tišinu restorana je presijecalo samo panično skvičanje ošurenih prasaca, dok se vazduhom širio miris ukusne, hrskave, reš pečene svinjske kožice. Obrisao sam usne od kisjelog izbljuvka i razvukao ih u širok pobjednički osmijeh.

*****

Epilog okršaja su svojim telefonima ovjekovječila ona dva moronska tinejdžera, a njihova preduzimljiva mamica bez sumnje prodala te fotke i klipove za masnu cifru tabloidu sa najboljom ponudom. Ipak, dan kasnije, ne želim ni da vidim, ni da čujem šta su ta piskarala sročila. Ovako, dok živim u neznanju, Pablo Honey i njegova karijera su istovremeno i živi i mrtvi. Ako je sve otišlo do kurca, mogu opet da budem Bob Hyde , dvadesetosmogodišnjak iz Dorchestera. Mogao bih ponovo da se okušam sa vajarstvom, pokojna tetka mi je stalno govorila da sam talenat par ekselans. Mogu da postanem pornićar – koliko mi se samo riba povjerilo da je baš sa mnom imalo najbolji seks ikad, a znao sam da opslužim i po pet za noć! Politika isto ne zvuči loše, znam kako da komuniciram sa masama, treba samo da sjedim u parlamentu, nešto tamo kenjam s vremena na vrijeme, dižem ruku za ili protiv, a parice samo stižu. Ili da izvučem Harley iz ambara, pođem na put oko svijeta i napišem bestseler o tome? Ako novine ipak slave moju herojsku pobjedu nad trulim establišmentom muzičke industrije, kao što bi i trebalo, osnovaću novi bend, do kraja godine pokoriti USA, a do kraja naredne i cio svijet!

Zavalio sam se u fotelju, prebacio desnu nogu preko lijeve i namjestio priklještene testise. Ušmrkao sam lajnu. Zapalio cigarilos. Primakao pepeljaru. Otvorio pivčugu i otpio dobar gutljaj. Slušao sam pješčanu oluju koja je divljala napolju i nazirao svoj odraz u tamnom staklu plazma TV-a – tako zamišljen, tako muževan, tako jebeno cool.

 

 

Biografija

Aleksandar Šupeljak je Srbin iz Hrvatske rođen u Crnoj Gori (Berane), odrastao i živi u Podgorici, pa pripada svugdje i nigdje (više nigdje). Kad ne piše, svoju kreativnost ispoljava kroz prevođenje, fotografiju, komponovanje elektronske muzike, crtanje stripova i kratke video forme. Profesor je engleskog jezika i književnosti, kao i italijanskog jezika. Po zanimanju je prevodilac. Polaznik je kursa „Književnost i transformacije 2015“ u organizaciji Alternativne tatarske aktivne kompanije (ATAK), pod mentorstvom Vaska Raićevića.

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.