Ahmed Burić: Neslano društvo
“Nemoj toliko soliti
Nije dobro za pritisak.”
Kaplja znoja pada u tanjir
ručka kod majke, zalogaj
je slaniji.
Tetka skida sliku sa zida i
poklanja mi je, kaže
“čuj možda odapnem, a i slikar je sada
rahmetlija, pa slika možda vrijedi”, i pet knjiga:
jednu bacam odmah, ostale su
Smrt u Veneziji, bibliofilsko izdanje,
Poezija Crnjanskog, Bunuelova biografija
i dnevnik Miodraga Stanisavljevića
objavljen u Novom Pazaru u kojem
ismijava šoviniste.
To više nikome nije važno,
naše slike više niko neće gledati
niti će čitati naše knjige,
mi smo propalo društvo
tako propali mi smo
gledajući u lijepo i tješeć’ se
da za svoju propast
krivi nismo.
Bez soli u društvu,
epohu živimo svoju,
ona je samo još u suzama,
u znoju.
Thomas Hearns – Sugar Ray Leonard
Ležim kod majke,
među omiljenim knjigama,
u sobi iz koje uvijek krećem na put.
I u koju se uvijek vraćam:
moj drug bokser mi šalje poruku
da ponovo otvara restoran.
odgovaram da sam počastvovan,
pjesnik mora znati barem jednog boksera,
slični su to sportovi.
I da ću sigurno doći,
ako me bolest ne spriječi,
sad će treći dan
kako me lomi temperatura
40 stepeni pokazuje
stari termometar s italijanskim ocjenama:
normale, debote, media, forte i fortissimo.
Ja sam između media i forte,
polusrednja, takav sam bio
dok me život nije nokautirao
i znam da me on razumije.
Jer, to nije sukob titana
Rumble in the Jungle
u Kinshasi. For the black power i za
bratstvo jedinstvo i za Mobutu
Sese Seko Nkuku wa za Banga
Mi imao svoja kršćanska imena
Temperatura Thomas i Leonard
to je pomalo i podmukla
borba onih koji se brzo kreću
a groznica je zapravo boks meč.
Finale za objedinjenje titule
Thomas Hearns protiv Ray Sugara Leonarda,
16. septembar 1981. u Las Vegasu.
Što je bilo u Vegasu, ostaje u Vegasu.
Na početku je Temperatura Hearns puno bolji
čak se i šepuri, ima duže ruke i svilene bijele gaćice
i gađa moje Tijelo Leonarda hirurškom preciznošću,
lomi me ta-ta-ta, direkt-kroše-direkt, ta-ta-ta-ta-ta
direkt – direkt- kroše-direkt direkt
udara li udara,
moja Leonardovska glava leti lijevo desno
kao da sviraju Ramonesi.
Kud Idioti,
tud’ i ja.
Ne smijem pustiti da me pogodi aperkatom,
onda je gotovo.
U uglu nalazim spasonosni čepić i stavljam ga fantastičnom preciznošću
sebi pozadi, u ovakvim je borbama sve dozvoljeno, zašto ne reći,
još uvijek Hearns ima prednost, ali Leonard se vraća, teturam, ali
dočepaću se petnaeste runde: čujem oca kako iz ugla govori da se trznem, “ne budi pizda,
ovo je ništa kako je udarao Wilfred Benitez”.
Nema veze jesi li ili nisi čovjek iz Sarajeva, kad udaraju, udaraju jednako jako, možda i jače.
Korčula je ljeta 1983., i ja na najvećem ekranu gledam kako Hearns griješi; udaram ga kroz gard, i trijumfalno podižem ruke uvis jer vidim da je zateturao, i objedinjujem titulu.
Svjetskog prvaka u pobjedi nad groznicom:
“virus je gospodine svuda po gradu, gdje bismo mi došli kad bismo dolazili za svaku temperaturu u kućnu posjetu. Uzmite čepiće, oni za šest sati spuštaju vrućicu.”
Malo sam postiđen jer sam pobijedio uz doping: ali pobjedi se ne gleda u zube, nose me oko ringa a ja sam Sugar Ray, još uvijek sanjam o tome kako ću otići negdje na otok, i povući se neporažen.
Poezija je, zapravo, boks s povišenom temperaturom.
Bitne stvari
Ja nisam znao što su u životu bitne stvari,
Nije da se pravdam ovdje pred kulama novoga Babilona,
što u nebu vide mogući prostor iskupljenja grijeha,
od naftom umazanih para zarađenih bratoubojstvima ili čedomorstvima.
Ja nisam znao što su u životu bitne stvari – rođenje, sunnet, krštenje, ženidba, i smrt.
Ja nisam znao što su u životu bitne stvari: bilo mi je važnije da komentiram utakmice, i prepričavam anegdote o muzičarima, čiji talent nikada neću dostići.
Bilo mi je važnije ispravljanje krivih Drina, od izbora prave strane.
Ja nisam znao što su u životu bitne stvari, više mi je bilo stalo da ne izdam prijatelje nego domovinu.
Manje da izdam knjigu, od toga da ispričam ili čujem dobru priču.
Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari: volio sam, uglavnom bez rezultata – nije li prava ljubav upravo to? – nisam učestvovao u ispisivanju nacionalnih programa, niti televizijskih programa, niti programa za kompjutere.
Ja nisam znao što su u životu bitne stvari.
Posljednji sam izdanak dinastije Guttenberga.
Koja podiže papir prije nego otvori link, i kojem se slova u snu miješaju s slikama koje propadaju kao i realizam.
Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.
Ja sam onaj koji se miješa u sve, a nije ni u šta siguran.
I onaj koji zna da imati jedno znači gubiti drugo, često istovremeno, najčešće stalno.
Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.
Stojim u pustinji, kroz moje prste prolazi pijesak, kroz moje lice i oči, vjetar.
Još ću malo biti tu, i nestat ću kao slika oaze, kao fatamorgana u ničemu.
Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari. Ja sam Ahmed, sin pustinje što je nastala nakon što se osušio moj svijet.
Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.
Znam samo da su sve pjesme suze Snješka Bijelića.
Gospodar Skopja
Spušta se mrak
sipam si viski
još malo
i spavaće Skopje
spavaće Gradski zid
kao otežale bake sa sela
spavaće široke kuće u 29. novembru
spavaće Čaršija
i natpisi albanskih imena ćirilicom
kojih više neće biti kad umru njihove gazde
spavaće tvoja dobrota, prijatelju,
spavaće u teretani tegovi mojih tjelohranitelja
moja je dnevna soba dom svih vaših problema
ovdje gdje je, kažu, započela renesansa
ja u ležećem položaju započinjem novi barok
spavaće još malo i spomenici
Nikola Karev na konju će zaspati
kao neki ruski kompozitor zaspaće Vardar
i ona visoka tribina ispod koje je Vasil Ringov tražio hlad
gdje su rasli talenti nedorasli na suncu kako
Samonikli, kako Tutunoberačite
kako zaedno da sme jaz in ti.
Jazz i ti,
spavaće lude ideje o spoju zurli i techna
sve to sa mnom spava u mojoj spavaćoj sobi,
i samo loši ljudi mogu misliti da nisam dobar.
Vi možete reći sve ali moj je patriotizam dokazan
križ iznad moje glave najveći je plus za našu ekonomiju,
iako se pjesnici ismijavaju, tvrdeći da je to siguran znak kako je ovo groblje.
Nemojte mi samo spominjati
da u crni, temni zindani
u Idrizovu sjede zatvoreni čovjek
i njegova kćerka,
šta sam trebao pustiti da sumnja u moje rabote,
da me izda,
sve što unaokolo vidite moja je vizija.
Zaspaće Skopje, i priča o caru što je umro
kad je svoju vojsku vidio oslijepljenu
što njegov protivnik zadržaše sve
njegove potomke, na dvoru.
Mrak je.
Ja sam gospodar Skopja i kako god da završim
trebate znati da sam činio sve za vaše dobro.
Spavaj sada Skopje,
ja neću spavati, jer čeka me još toliko neobavljenog posla.
Čeka me tompus koji dogorijeva sporo poput strpljenja naroda.
