Ahmed Burić: Najvažnija partija Alexandra Witteka
(odlomak)
Dvadeset i treći je decembar 1890. godine, a Benjamin Kallay, ministar finansija Austro – Ugarske i upravitelj Bosne i Hercegovine stajao je na prozoru svoga kabineta Vladine palate u Sarajevu. Padao je snijeg, velike i krupne pahulje su od grada činile reljef pokriven bijelom plahtom, koja stvari u kući koja se radi ili iseljava, čuva od prašine i vlage. “Lijep, ali i surov je ovaj grad”, pomisli Kallay.
Načas se dosjeti da nije pravedan što je svojoj ženi, grofici Vilmi Bethlen, obećao da će ove praznike sigurno provesti u Beču. Umjesto toga, ostaće ovdje, u ovom gradu kojeg je teško razveseliti, i u kojem skoro da i nema znakova božićnog slavlja. Nadao se da će se pokloni barem svidjeti njegovim dvjema djevojčicama, i da će to barem malo ublažiti grofičino raspoloženje.
Jutros, kad je izlazio iz kuće, došla ga ispratiti, ali nije kazala ništa. Samo je blagim pogledom, iznudila još jedno obećanje:
– Vilma, ovaj put svečano obećavam. Prvog januara ćemo biti u Beču.
Grofica se osmijehnula. Znala je za posvećenost svog muža, i bila sasvim pomirena da će još neko vrijeme ostati u Sarajevu. Sa oficirskim ženama s kojima se nema baš puno o čemu govoriti, osim o šeširima i biedermayeru. Znala je da će se dosađivati slušajući na prijemu osrednju izvedbu sonate za klavir i čelo u F-duru Richarda Straussa. Ali, nije mogla zamjeriti, radovala se je, prvenstveno zdravlju i odrastanju svoje djece, dviju kćerkica i sina.
“Čudna je ovo zemlja,” pomisli grofica. “Ljudi u njoj su, uglavnom, grubi i neškolovani, ali većina njih, osobito u gradu, ima neku ljepotu duše. Teško ih je razumjeti, nepovjerljivi su i teško se udružuju, ali kad odluče da nešto zastupaju, čine to gorljivo, ne obazirući se kad im njihov stav i ne ide u korist. Od svih osobina koje je moj muž donio sa sobom, ovdje se najbolje ‘primila’ njegova tvrdoglavost, ona sasvim odgovara mentalitetu ovog svijeta ovdje. Katkad pomislim da je moj muž Bosanac. A nije ni čudo, ipak je njegova majka porijeklom Srpkinja. A biće da i sama nisam puno bolja, sve češće jedem kruh i suhe smokve, i pjevam ove njihove tužne pjesmice koje čujem od žena koje se nađu i pjevaju u vrtu.” Pripjeva za sebe: ‘und mein Stamm sind jene Asra, welsche sterben, wenn sie lieben’, završi grofica svoju kontemplaciju i ode uz stepenice.
Ispod Kaiserovog portreta, blago naget prema stolu na kojem je stajao spisak obaveza u narednih nekoliko dana, stajao je Kallay. Sa svojih četrdeset i devet godina, na karijeru i na život se nije mogao požaliti. Zajednička uprava Beča i Pešte ima nedostataka, ali je ispalo da je njemu pripalo više ovlasti od upravitelja u drugim dijelovima Monarhije. Možda baš zato, mislio je, što dogovor Beča i Pešte nije funkcionirao ni na puno bitnijim pitanjima od Bosne. Ako, uopće, ima bitnijih pitanja, jer se u ovoj zemlji vide sve proturječnosti Carevine. Odlukom da bude krunska zemlja, da njome ekskluzivno ne vladaju ni Mađarska ni Austrija, ostala je praktično povjerena njemu, što mu se kako je vrijeme prolazilo sve više dopadalo. Koliko god je s početka bio protiv da se Carevina miješa u ovu besputnu i brdovitu zemlju, toliko je sada bio zadovoljan što radi dobar posao, što gradi i izvozi, i što ga se u narodu smatra “prvim do Cara.” S budžetom nema većih problema, ta ministar je finansija, a jedini koji bi, eventualno mogao biti smetnja je Grof Kalnoky, ministar vanjskih poslova koji je u dnu duše ipak vojnik, i ne razumije da se samo bičem ne postiže mnogo.
Ali, Kalnoky, ipak, vjeruje da Kallay zna šta radi kad je Bosna u pitanju. I zato, Kallay u Beču stoji dobro, kažu da je došao sa svojima, “ali se dobro zna sporazumijevati s onim gorštacima”. Raste i slava pisca – historičara, primljen je i u mađarsku Akademiju nauka i skoro da nema podanika kojem karijera tako dobro ide. K. und K. je dala odriješene ruke. Željeznica funkcionira, a eksploatacija, pogotovo šuma, odvija se po planu. Car misli da se mora ostati na Drini, i Kallay to, zasad, dobro radi.
Ali, ima i svoje dileme. I snove: one o Dunavskoj konfederaciji, dogodi li se da se počnu ostvarivati sve češći zahtjevi za ukidanjem Monarhije. Ali, ovdje valja još toga uraditi i sagraditi.
Narodu se moraš podvući pod kožu, pogotovo ako uvodiš stranu vlast. Mnogo njih to ne razumije, zar ne Stix? – reče Kallay svom prijatelju i šahovskom partneru Edmundu Stixu, nakon što su ostali sami poslije sastanka Građevinske uprave. Stix ga je pomalo zamišljeno pogledao. Pritisnut je rokovima i velikim poslom nadgledanja građenja koji je obavljao. Dobro poznaje Kallaya, on spada u one ljude koji ne pitaju prije nego dobro promisle pitanje i pri postavljanju pitanja misle da već znaju tri četvrtine odgovora. Zadržao je pogled podigavši obrve.
Ekselencijo, pet godina sam s vama, znate da radimo svim snagama, nekad i preko svojih mogućnosti, nisam siguran da…
Znam Stix, nemojte se pravdati, znam i znate da vam vjerujem. Vi ste valjda jedini s kim smijem podijeliti svoje dileme – načas ga prekide Kallay dok je sipao piće, koje je malo trebalo razblažiti zvaničnu atmosferu.
Ovo je šljivovica – osmijehnu se Kallay – dobio sam je od Brauna. Pravi se na drugom kraju Carevine, u Češkoj. Proizvodi je neki Jelinek, za koga se priča da ima tajni recept za ovaj eliksir.
Braun zna šta je dobro. I za njega – pomalo zajedljivo primijeti Stix.
Stix, budimo realni – nastavi Kallay. Braun je čovjek koji treba svakom poretku. Možemo ga optuživati da je dobitnik, liferant, da je rabijatan, da u dobijanju poslova i ostvarenju svojih ciljeva ne misli previše o načinu dolaska do njih, ali ne može mu se odreći velika energija, poduzetnost i sposobnost. On gradi, zapošljava ljude, istina i trguje i stvara ogroman kapital kojim kontrolira možda i više stvari nego što bih ja volio, ali on je itekako potreban, pogotovo u ovoj fazi u kojoj valja ojačati osjećaj ovog naroda da pripada ovoj državi. Mi smo, ovdje, ipak gosti Stix. Živjeli.
Živjeli!
Inženjer otpi gutljaj i klimnu glavom u znak da mu piće prija.
Kallay nastavi:
Mudar ste čovjek Stix, i iskusan. Hoću stoga, molim vas, iskren odgovor. Četiri godine je sasvim dovoljno da budemo potpuno otvoreni.
Nasmiješi se.
Šta mislite, šta bi bio glavni problem ovog Paržikovog nacrta te zgrade gradske uprave koja ima biti tačka na “i” našeg prisustva ovdje, i biti neka vrsta svečane porte na istočnoj strani grada?”
Stix proguta zadnje kapi iz čašice. Skoro da se zagrcnuo. Nije očekivao tako direktno pitanje, pogotovo ne na ovom mjestu, i pogotovo ne uoči praznika.
Kallay je mirno stajao i čekao odgovor. Stix poče oprezno :
Ekselencijo, to je vrlo osjetljivo pitanje. Nisam arhitekt, stoga možda i mogu realno prosuđivati, ali i sami znate da je to možda i najatraktivniji posao možda i cijele ove regije, tu će svakako trebati jako mnogo takta i pažnje da se ta stvar izvede u korist svih.
Kallay od majstora niskogradnje i čovjeka koji je najbolje poznavao terene i planiranje gradnje nije ni očekivao ništa drugo nego diplomatski odgovor.
Ali, znao je da Stix mora osjetiti šta on cilja.
Čekao je:
I, Stix, nemojte da vam oprez pomućuje rasuđivanje. Dovoljno sam iskusan da znam da čovjeku s takvim imenom ne smije prekršiti zakletvu, i grčki su bogovi morali ispunjavati ono što bi obećali na toj rijeci – stao je, i nadahnuto nastavio. Nisam bog, ali, jesam Kallay, a taj se metal miješa u sve, i sa svim. I to što zabadam nos u sve, pa i nešto što ne mislite bi bio moj posao, je zbog toga što je to moja priroda.
Stix odmah prihvati:
Ekselencijo, nema nikakve sumnje da se preuređenje Sarajeva ne radi stihijski skoro isključivo zahvaljujući vama.
Hm, Stix, vi ste i mudriji nego što sam mislio, a znate koliko vas cijenim. No, ne tražim vam ovdje da mi dižete spomenik. Hoću da mi pomognete riješiti problem.
Ali, kako, nisam arhitekt?
Ma, pustite sada arhitekte, molim vas. Inženjer ste Stix, i to možda najbolji kojeg Carevina ima u ovim predjelima. Znam kako je sa vama i arhitektima. Vi za njih obavite sve potrebno, odaberete teren, dovedete vodu, kopate temelje, praktično im prokrčite put, a onda oni kupe slavu. I nikada se i ne bih miješao u to da nije bilo očigledno da stvar može “pući”, da ću zbog moguće gradnje katedrale na muslimanskom groblju imati problema i opet nezadovoljstvo muslimanskih prvaka koje sam jedva nekako uspio smiriti.
Stix oprezno uzvrati:
Čudno je to, ekselencijo. Dugo sam ovdje, ali mi jedna stvar nije jasna. Znate i sami, u selima, muslimani ne drže previše do grobalja, često se sahranjuju i na kraju dvorišta. Dovoljno je da jednim bijelim kamenom obilježe uzglavlje pokojnika, a drugim, nešto manjim, stopala. Ta njihova vjera nema tako otvoreno strahopoštovanje prema smrti poput nas u kršćanstvu, oni smatraju …
…u osnovi isto, nastavi Kallay. Da od boga dolazimo i da mu se vraćamo. I sami znate, Stix, kako je to sve skupa labavo. I znate da grad po sebi nosi drugu logiku i zakonitosti života. Neki od ovih ljudi ovdje tri generacije više nisu pastiri i ne rade na zemlji. Ne zaboravite, dosta ih je zaradilo plemstvo i u Osmanskoj Carevini, i logično je da se neće tek tako odreći privilegija i monopola. U tome valja pokazivati sluh, i ja se ne bih umiješao da mi nije izričito naređeno da pomognem nadbiskupu Štadleru. Te stvari su iznad mene, dogovorene su između između Njegovog Veličanstva Kaisera i Pape Leona XIII. U crkvenu se politiku ne mogu, niti mislim miješati, iako intimno osjećam da je više trebalo slušati franjevce koji ovdje šesto godina opstaju sa pastvom, a ne knjiški učenog i prepotentnog klerika instruiranog u Rimu da prisvoji sve ono što su drugi napravili, i iz Zagreba da kontrolira sve političke tokove. E pa, Kallay se neće dati tako navući na tanak led – uspravi se ministar – guverner. Pogotovo ne za Vijećnicu.
Stix se pomalo iznenadi otvorenošću svoga pretpostavljenog, dosad s njim nije na taj način dijelio političke stavove. I dodade:
Ali, ekselencijo, nismo li svi na neki način instruirani da omogućimo dijecezanskom kleru da što prije i što bezbolnije uvede svoju hijerarhiju?
Kallay, vrativši miran ton, nimalo zbunjeno, nastavi.
Jesmo, ali ne mislim da ovom narodu treba više religije. Imaju je, ionako, više nego mogu podnijeti. Sve što sam rekao bilo je da ne treba graditi kantinu tamo gdje je nekada bilo groblje. Isprva me Vojna uprava nije poslušala, a onda kad su vidjeli da se takvom demonstracijom sile ne postiže baš ništa, otvoreno su se obratili se za pomoć.
Koju ste uzvratili. Jer je problem postao politički. – reče Stix.
Morao sam. – nešto tiše nego obično reče Kallay. Svaki je problem politički, to znate vrlo dobro kao i ja. Nadbiskupu Štadleru isprva nije bilo pravo što je katedrala ocijenjena kao preskup projekt. S druge strane, obratio sam se Schmidtu koji je kao carski nadsavjetnik najbolje znao koga bi trebalo ovdje uposliti. Naravno da mi ovdje na granicu neće poslati velike umjetnike – Otta Wagnera ili Maxa Fabianija, uz sve poštovanje, sumnjam da bi njihove sujete to mogle i podnijeti, da grade negdje u malo većem selu u planinama. Dobili smo to što smo dobili, Paržika i Vancaša, i ja ne mogu reći da nisam zadovoljan, ali …
Ali, nešto manjka? – blago se osmijehnu Stix. Osjetio je da su došli do srži problema. Kallay objavi:
Manjka razumijevanje konteksta da se politička i ratna sreća često mijenjaju, a da postoji kultura koja će nas sve nadživjeti.
A ta kultura je? – pomalo oprezno upita Stix.
Ta kultura se stvara, i u tome procesu trebamo misliti na sve njezine implikacije. Mislite da sam budala što sam insistirao da se institucije nazovu zemaljskim, kao i jezik. Ne zaboravite Stix, ovim ljudima su ovdje religije, uglavnom, donosile sukobe i ratove, ali su ih oni i pored svega zadržali, i uspjeli modificirati i u njima sačuvati nešto svoje, neki model zajedništva, ma kako nama koji mislimo da smo za ovih nekoliko godina upoznali te zajednice, one izgledale podijeljene.
Na šta sad ciljate, pobogu, Kallay?
Prvi put je, tokom, svih ovih godina svog šefa, koji ga je smatrao prijateljem, oslovio prezimenom, ali Ministar se nije osvrnuo na to. Ili nije htio pokazati, htio je Stixa na svojoj strani i sad mu se činilo se da ga je dobio.
Isti je to, narod, Stix, a religija im je možda isprva donesena da ih prosvijetli, ali im je, zapravo, smetnja da zemlja koja im pripada bude njihova. Pogledajte, prije osam godina Srbin Jeftanović je, uglavnom, snagom i novcima iz “srpske čaršije” sagradio Hotel Evropu.
– Jeste, ali prema Paržikovom projektu. – oglasi se pažljivo Stix, sa željom da se očuva istinitost argumenata.
– Jeste, ali ne želim to reći. Govorim vam da je onda, iako smo, praktično, bili vojna uprava bilo bolje i po nas, i po domaće poduzetnike. Općenito, klima je bila bolja. Pa, pogledajte, ne mogu svijećom da nađu Srbina koji bi uređivao novine koje bi slijedile politiku naše Vlade i Monarhije, sreća je pa ja imam veze po Vojvodini i nekoga mogu kooptirati, ali nemam autentičnog glasa koji će nas podržati i voditi stvar u tom smjeru. Beograd se igra Srbima ovdje, podgrijava iluziju da su jedno, a redovno ih ostavljaju na cjedilu. To je dio njihovog folklora da Bosnu smatraju teritorijem na koji imaju pravo.
– Da, blago nesigurno nastavi Stix, ali bez uvrede, mi, barem ja, nisam ovdje da kontrolišem nivo nacionalne svijesti, nego vodostaj. – našali se da malo opusti atmosferu.
– Tu vas čekam. Svako carstvo dolazi i nameće svoje vrijednosti: zauzima teritorij, potom crpi resurse, tu i tamo pacificira i kulturno obogaćuje, ali se rijetko osvrće na autentične vrijednosti koje su otprije tu. Ono što mi javljaju da je otkriveno tamo na Butmiru, može u svijetu odjeknuti kao bomba. Glupo je misliti da su Turci jedini koji su ovdje pronašli uvjete i model za život. Ovi ljudi imaju kontinuitet od neolita, historijski gledano, mi smo ovdje samo prolaznici.
– Nemam protiv, kaza Stix, ali tim stvarima treba naći mjesto u Muzeju. I tu smo opet …
– … pogodili, hoćete reći, jer je Paržik radio projekt, i prema mom, i vašem mišljenju napravio Muzej kakav treba svakom evropskom gradu – Pešti, Beču, Pragu, Kopenhagenu… I ne samo to: tako je i sa Crkvom evangelista, i sa hotelom. I sa Marijin – Dvorom: govorili smo o Braunu. Skoro da nemam nikakve sumnje da će taj njegov dvor što ga završava i posvećuje supruzi biti savršeno funkcionalan, i obilježiti taj dio Sarajeva. Za takve stvari, tamo gdje su smještene možemo reći da je Paržik skoro idealan izbor, on gradi za državu i gradit će još, mlad je, i u nekom smislu predodređen da bude glavni arhitekt ovdje, ali za ovu zgradu koju sad trebamo graditi, Gradsku upravu, Vijećnicu, koja ima biti vrata grada koja dočekuje i biti možda i glavni vizualni simbol, barem s Istoka, nama treba nešto …
…hm, zastade Stix, ako dobro razumijem veličanstveno, što odgovara duhu vremena, a apsolutno služi namjeni. Treba nam nešto, ne volim tu riječ, ali ovdje je, mislim, trebam i mogu reći – genijalno! – ubaci Stix, misleći da hvata Kallayevu misao.
Tako je Stix, razumjeli ste me. Mislim da to Butscha i Kellner ne shvaćaju. Tako mi je drago da ste, barem, vi na mojoj strani.
Ali, je li time problem riješen, ekselencijo?
Možda bi mogao biti riješen, mislim da za takve stvari treba angažirati nekoga ko zna rješavati probleme.
– Pa, koga?
Kallay se nasmiješi, pogleda prema ploči sa šahovskim figurama.
– Hoćemo li jednu, Stix?
– Ali, ekselencijo, kasno je, čekaju vas kući. A i sa mnom je slično, no ja, ipak, nisam Njegova Ekselencija ministar – guverneri mogu reći da sam po naredbi nadređenog morao ostati.
– Nemojte, Stix, znam Vas. Nećete me odbiti, a uostalom sutra je i praznik. Dajte, učinite mi to.
– Tim više ekselencijo, osmijehnu se, Stix i krenu prema ploči. Mora se znati ko je vladar, barem na ovim poljima, i barem za ovu godinu.
Pridiže se sa stolice i krenu prema ploči, taj se izazov nikako ne odbija. Pomisli kako Kallay nije veliki šahist, ali je inspirativan protivnik. A i ko bi odbio partiju, možda i posljednju u ovoj godini? Stix, iskusni građevinar, sigurno ne: kao mlad proveo je dane i noći prekraćujući vrijeme na gradilištima igrajući tu magičnu igru. U mladosti, na studiju, je bio sasvim perspektivan igrač, dogurao skoro do treće kategorije, ali su onda služba i život učinili svoje. Skoro da nema ničega što toliko voli, kao razmišljati o šahu, graditi nove kombinacije i vući nove, za protivnika iznenađujuće poteze.
Protiv Kallaya je trebalo igrati mudro, oprezno, Stix mu je dozvoljavao da ga pobijedi s vremena na vrijeme, tek da ministar misli kako mu je, ipak, donekle ravan, ali to, prosto, nije bilo tako. Ključ njihovog prijateljstva bio je, upravo, taj odnos za pločom: odriješiti, rezolutni Kallay, koji napada u svakoj situaciji, čak i kad mu trenutna pozicija ne odgovara protiv mirnog, stabilnog Stixa, čovjeka širokih pogleda koji je u ovoj priči, i u ovoj zemlji, ipak, podređeni. Ali ta igra koja najbolje simulira život, omogućava da se hijerarhija nekada pomuti, i da on predstojnik Građevinske uprave u ovom zabačenom kutku carstva redovno pobjeđuje jednog ministra, jednu takvu umnu i poznatu glavu kakva je Kallay.
Ali, zaista, samo jednu partiju! – rekao je Stix, i unaprijed znao da ga čekaju barem dvije.
Kallay je nazigled džentlmenski prepustio bijele Stixu, kako bi odmah dao do znanja da će biti revanša. Stix je znao da Kallay odmah hoće napasti sicilijanku, jer je na njegovo e4, odmah povukao c5. I onda, klasika, do rokade: skakač c3, skakač c6, onda pješak g3, pa crni g6, lovac g2, lovac g7, d 3, d6, f4, e6, lovac f3, lovac g7. Rokade.
Kallay nakon svog lovca na e3, sačeka da Stix izvuče svog pješaka na b6, i reče:
– Dosad smo igrali bez gubitaka.
Možemo još uvijek – reče Stix, i na skakača h4, povuče pješaka na d5.
Možemo, ali dokle? Neko ipak mora riskirati, jer bez toga nema napretka. Stix je očekivao uzimanje, ali Kallay ipak ostade miran i vrati lovca na f2. Crni uzme pješaka na e4.
– Dakle? – upita Kallay i bez razmišljanja uze pješaka na e4.
Stix, ja sam odlučio riskirati.
Stix malo ustuknu. Lovac a6. Na trinaestom potezu, Kallay ojača topom na e1. Dok je povlačio kraljicu na c7, Stix podiže pogled. Kallay spremno dočeka:
Pozvaću Witteka. Neka napravi novi projekt.
Witteka? Zašto njega, ekselencijo? Pa, to je … blago rečeno iznenađujuće. Zašto baš njega?
Znam šta o njemu misle i govore svi u Carevini, vjerovatno su neki od njih u pravu, ali ja tome čovjeku moram vjerovati, nakon svega što sam čuo o njemu i nakon pisma koje mi je poslao. Kraljica c1, lovac uzima na c3. Pješak uzima na c3, top d8.
Zašto njega, Kallay? Šta Vam je poslao, pa on je jedan …
… znam, hoćete da kažete da on važi za sanjara, šarlatana, nikad nije ovdje, gradi u orijentalnom stilu, putuje po Alhambri i Kairu, ne hvata se glomaznih i pompeznih poslova, ne gradi kuće i rezidencije generalima i ministrima, uopće ne objeduje s generalima i ministrima praveći se da ga zanima njihovo mišljenje o građevinama, Beethovenovim djelima ili njihovo opserviranje Fausta, i nema u svom opusu velike spomen grobnice, niti aule s bistama velikana, niti pravi skupe neorenesansne imitacije djela profesora Hansena. On, Stix, možda i jedini od svih nas osjeća šta ovdje treba napraviti i gleda svijet, ako ja tako smijem reći, očima umjetnika.
Stix zašuti nakon ove analize.
– No, Stix, recite mi nešto. Nisam navikao na ovo.
Pješak f5, f6, g4, skakač e5.
– Ne znam šta bih rekao, ekselencijo, izgleda da ste već odlučili.
Ne, ja mislim da je odlučio šah. U nikoga od nas, dragi prijatelju, koji dijelimo ovaj komad neba i ovu sudbinu, u Vas, u mene, u Paržika, u nadsavjetnika Schmidta, ne treba sumnjati, mi nemamo ono zrno apsoluta koje ljudi smatraju božanskim.
Mislite, barone Kallay, da Wittek ima? – malo se ohrabri Stix. Pa poslušajte šta o njemu kažu njegove kolege: on sjedi po čajdžinicima i kafanama i crta neke zgrade koje se ne mogu izvesti, pitajte kolege, statički je to posve nepouzdano, to se uopće ne da izvesti ili bi možda moglo, ali uz rizik koji državna komisija rijetko može preuzeti. Uostalom, on zamišlja nekakve vizije iz 1001 noći, to je …
… neprimjereno i neodgovarajuće carevini čija su načela u osnovi kršćanska, mislite? No, dajte, recite slobodno.
Ne bih išao tako daleko, ali može se i tako reći – kratko odvrnu Stix.
Da, ali to je možda i njezin veliki previd. Možda i … – prvi put te noći Benjamin Kallay nije završio svoju rečenicu.
Lovac g3, g5. Skakač f3, skakač c6. Razmjena skakača na e5. Lovac f1, lovac uzima na f1, top opet uzima na f1, kraljica d6, pješak h3, top na e8, top d1, kraljica c7, kraljica e 3, pješak uzima na f5, pješak opet uzima na f5, kraljica c8.
Crni u ovakvoj poziciji nesumnjivo stoji bolje. Stix je, prosto veći majstor.
Kraljica e4, skakač f7, topovi na d8, pa top e1 i kralj na g7. Onda top e2, pa top d1. Kallay podiže obrve, osmijenu se, partija je već izgledala izgubljenom, pomače kralja na g2, a Stix ponudi kraljicu na a6. Kallay prihvati, Stix krenu topom za njim, d1.
Kallay opet progovori:
Ovdje, dakle, imamo dilemu. Raditi prema provjerenom receptu koji nam je dao rezultate, ili pokušati izvesti nešto što dosada nismo radili?
Lovac d6, skakač d6, top d6.
– Šta mislite, Stix, o čemu je razmišljao Wittek, kad je prije sedam godina u Beču dobio velikog Steinitza? O arhitekturi, o matematici, o muzici, ili o sljedećem potezu? – Kallay malo opusti atmosferu.
Top e7 šah, kralj g8. Top uzima na a7, pa top uzima na d2 šah. Kralj uzmiče na f3, top uzima na c2.
Hm, dobio? Istina, dobio ga je i Paulsen, sedam godina prije toga. To se može pripisati slučaju, govorilo se da je Steinitz bio kao pijan dok je igrao tu partiju, da ga je Wittek nekako potpuno omađijao – poradova se Stix dobijenoj poziciji.
Bijeli top na b7, pa crni top na d2. Top uzima za b6, kralj uzmiče na f7. Top b7 šah, kralj e8. Top b6, top d3 šah. Kralj e4, top d4 šah. Kallay shvati da je izgubio.
He, he, he, ozbiljan čovjek poput vas, Edmund, ne vjeruje bapskim pričama. S druge strane, vi znate da sam informiran čovjek, i znam da tračeve o Witteku kao o “turskom konfidentu” širi grupa koja je lako navikla dobijati dvorske konkurse. Vi znate šah, tu nema prevare: Wittek je došao na turnir sa nepunih trideset godina i pobijedio čovjeka kojeg danas znamo kao svjetskog prvaka i genija. I pritom pobijedio i dvojicu za koje se postavljalo pitanje jesu li mu ravni – Čigorina i Winawera. Možete misliti, kao i većina naših dičnih arhitekata, da je to što se nakon sedam godina ostavio šaha njegova najveća greška, i gubitak za igru, ali da je nastavio, jesmo li ga danas mogli znati kao prvog svjetskog prvaka, umjesto velikog Steinitza?
– Nikad nećemo saznati ekselencijo, šta bi bilo, kad bi bilo.
Kralj e3, top uzima na g4. Kralj e3, top uzima na g4. Top uzima na f6, kralj d7. Top g6, pješak c4. Kralj d2
top g3. Kralj c2, pješak kreće po damu na g4. Kralj d2, top g1 Kralj e3, pješak g3. Top g7 šah, kralj d6.
Stix uzdahnu:
Ekselencijo, u civiliziranim zemljama se ovo predaje.
Vi dobro znate da nismo u takvoj zemlji Stix. – reče Kallay.
Do kraja partije su preostala još samo četiri poteza, bila je to rutina: top g7 šah, kralj d6, top g6 šah, kralj d5. Pješak f6, kralj za njim e6, kralj f3, top f1 šah, kralj g2, top uzima na f6, top g3 i kralj d5. Tek tada, kad nije bilo odbrane da pješak postane kraljica, Kallay je predao. Spustio je kralja na ploču.
Čestitam, Stix. Za ovu godinu, kao i za sve prošle, vi ste kralj.
Odlučilo je to što sam vam ponudio lovca, a vi ga odmah uzeli, time sam ubrzao tempo i uzeo prednost prvog poteza.
Tako je Stix, šah oponaša rat, izabrati pravi momenat u bici, vjerovatno znači dobiti je. Mislim da je sada taj momenat da se čovjeku poput Witteka pruži šansa.
Ne bi bilo zgoreg da mi iznesete argumente za to, ekselencijo.
Kallay nastavi:
Zašto uvijek mislimo da je monumentalno važno, a da je manje bitno ono što stvara svakodnevnu povijest, ono bez čega ne možemo, a mislimo da nam pripada po prirodi stvari? Je li ova carevina sastavljena od entiteta jednakog statusa u kojima se ispovijeda sedam religija, govori najmanje deset jezika i živi li u njoj najmanje deset naroda?
Ne bih znao ekselencijo, to je ipak vaš teren. Ali, sve što ste kazali, stoji.
Pobijedili ste, likujete, pravo vam budi. Ali, da znate: neću odustati od ideje da Wittek gradi Vijećnicu, jer se radi o čovjeku s vizijom. Isposlovaću to kako znam i umijem, ali ne mislite da sam naivan, ukoliko riješi manji problem, a to je trg na Čaršiji, dobit će povjerenje. Ne bude li tako, što se mene tiče može ostati u Istanbulu ili gdje god već hoće, pušiti opijum, sjedjeti po čajdžinicama, bilo šta. Ali, moram pokušati dati šansu ovom narodu da se osjeća dijelom prostora u kojem nominalno živi, ali ga taj prostor suštinski ne prihvata.
Stix konačno shvati:
Vi želite da se Vijećnica sagradi po istom principu kao Šerijatska sudačka škola, pseudomaorski. Paržik je pokazao da zna tako. A hoće li Dvor i Komisija pristati da u srcu grada koji smo došli prosvijetliti stoji najviša zgrada sagrađena u, ako tako možemo reći, muslimanskom stilu?
Znate šta je rekao Clausevitz: Jedno je znati, drugo raditi. Mislim da je tu bitnije shvatanje, filozofski pogled, nego zanat. A što se Dvora tiče, to je moj posao i ne brinite. Možda nisam taktičar kao vi, ali imam izvjesne strategije. Već sam uspio da se primjedbe naših ovdašnjih “umnih” glava – “Kallay hoće da tamo gdje kuća ima najviše jedan sprat sagradi palaču višu od svih bogomolja – shvate kao moja prednost, što to uistinu i jeste. Ovdašnji su muslimani izgubljeni, oni nemaju psihologiju naroda: nisam stručnjak za vjere, i nisam ovdje za to da bih uređivao odnose među vjerskim zajednicama, ali ne mogu se oteti utisku da se s više sluha trebalo raditi kad se ovdje pravila institucija Reis Ul Uleme. Dobro, čije je carstvo, njegova je i vjera, ali sada imamo Rijaset, koji ne postoji nigdje drugo osim u Bosni. Inače u ovoj zemlji se često hoće uvesti ono što nigdje drugo na svijetu ne postoji, i tako je stvoren poligon borbe za vlast, a ne vjerska institucija. Logično je da muslimani negdje u dubini svoga bića osjećaju dubinsku podvojenost: oni su Slaveni, a većina njihove kulture je sakralna, dok se religija obavlja na stranom jeziku i donesena je s mjesta koje s njihovim prirodnim staništem, ako ćemo pošteno, nema puno veze. Ipak, ovdje su najbrojniji, i valja im pružiti barem šansu, makar bila i iluzija da su negdje i nekada pripadali evropskoj kulturi, i da se to još uvijek može produžiti. A postoji li bolji način za to nego da im se napravi zgrada koja će ih stalno podsjećati na to? Naša zgrada, koju će oni smatrati svojom? Njihova prošlost nije bila dobra i mi im je moramo dati, makar u nečemu bila i pomalo lažna. Projekt će biti Wittekov, a Paržika ćemo staviti da nagleda, dobro ga platiti i pustiti da gradi ono što najbolje zna. Biće to Wittekova najvažnija partija. Za sljedeću novu godinu obećavam vam puno jačeg protivnika Stix, s kojim se nećete moći poigravati kao sa mnom. Imaće me ko osvetiti, zato i ne tražim revanš. Idite doma, neka vas vide vaši i budu s Vama – završi Kallay, i dodade, kao za sebe:
– Možda i ja uspijem izvršiti obećanje koje sam dao Vilmi, da vidi Beč na novu godinu i da s djecom uživa u njemu.
Edmund Stix je nekoliko trenutaka odšutio, pomalo kupujući i vrijeme, a onda umjesto pozdrava kazao:
Čini se, ekselencijo, da će za sve nas, a i za njih, najbolje biti da ste vi u pravu.
Pružio je ruku Kallayu, oprostili su se srdačnije nego ikada, a dok je silazio niz stepenice Vladine palače imao je umom mu je strujala misao da veći broj ljudi na svijetu uglavnom ne ostavlja važnijeg traga, a da je pravi predstavnik manjine koja želi ostati zabilježena u povijesti njegov prijatelj Kallay. Pun protivurječnosti, zabluda i krivih procjena, ali autentičan i nezaustavljiv u onome što želi napraviti.
Sarajevski snijeg je škripao pod njegovim nogama, dok je išao prema Čaršiji. Tišina je, zaista, najveća muzika, pomisli. I onda mu pade na um kako težnja velikim ciljevima uvijek zauzima dvije ruke. U jednoj se sjaji alat za put prema tom cilju, a u drugoj su mračne predodžbe koje najčešće ne odgovaraju onome što će se na putu desiti. “Možda zaneseni, ludi Wittek ima ključ, taj jezičac na vagi koji može pretegnuti na pravu stranu.” – pomisli. Podozrivo gledaju kad im gradite puteve, a onda ih neumjereno hvale i sretni su što mogu ići njima, iako vrlo nevoljko putuju. Kad vide kuće s velikim prozorima, negoduju i govore ‘nije ovo naše, šta će nam to?’ Kad se zgrada sagradi, onda joj se dive, ali rijetko odlaze u nju, drže se svojih kuća i radnjica i svaka im novost i znanje predstavlja napor. Kad se uvede protektorat da bi se nešto uredilo, oni zavape da im je bilo bolje pod Turcima “jer se makar znalo koliko je jaram težak.” Kad se dizgin olabavi, čine sve da dobiju autonomiju, ali kad je treba voditi onda među umnijima nema nikoga ko bi to htio, a za vlast se bore oni sa najnižim strastima, najprimitivniji među njima. Neka je Bog na pomoći nama, i njima takvima kakvi jesu.
Nije htio ni misliti kakve ga prepreke i zamke čekaju sa Vijećnicom. Mislio je o potezu lovca u partiji protiv Kallaya, i o tome kako će Paržik podnijeti to što se radovi neće izvoditi prema njegovom projektu. U ovoj zemlji ništa ne ide lako, a pogotovo neće biti s nečim što treba biti jedan od njezinih osnovnih simbola. I dok se Stix, izmiješanih emocija, penjao uz Hadži-Mulića ulicu, gledajući gdje još uoči Božića gore plinske svjetiljke i zapaljene svijeće, Benjamin Kallay je čitao pismo koje mu je uputio čovjek za kojeg se u Carevini pričalo da je najbolji šahist na svijetu, ali i to da je boem, da luduje po istanbulskim čajdžinicama pušeći nargilu i da je šteta što je od svih talenata koje ima razvio jedino onaj za lutanje po svijetu. Na listu papira je stajalo:
“Njegovoj ekselenciji K. und K. ministru, guverneru Bosne i Hercegovine baronu Benjaminu Kallayu, s najvećim uvažavanjem i Poštovanjem.
Visoko poštovana ekselencijo, ministre – guverneru, dragi barone Kallay
primio sam Vaše pismo u kojem me pozivate na posao u Sarajevu, i moram reći da sam neobično počastvovan da me ministar – guverner poziva da svojim znanjima pomognem izgradnji Sarajeva. Ja, ekselencijo, ne mogu reći da dobro poznajem tu zemlju, iako sam rodom iz Siska, koji je ponad Save, i koji je dugo vremena u povijesti bio meta turskog opsjedanja, ali vjerujem da imam sasvim solidno utemeljenje u razmišljanjima o tome. Moram reći da mislim da ste na pravom tragu kad inzistirate da se pojedine građevine, neke od njih i vrlo važne, rade u pseudomaorskom stilu, jer iz svojih istraživanja svjedočim da je to sasvim odgovarajući stil za sredine poput onih gdje islamski faktor opstaje, ali na drugačijim pretpostavkama od onih koji se upotrebljavaju tamo gdje je ta religija nastala. Kako islam nije prošao kroz reformaciju, odnosno prosvjetiteljstvo, mi možemo samo nagađati kakve bi implikacije to imalo na cijeli evropski prostor da su se stvari drukčije odvijale i da je Andaluziji dozvoljeno da se kao društvo sa tolikim brojem naroda nadgradi i razgrana, umjesto da ju je posijekla Reconquista, želeći ujediniti crkvenu i svjetovnu vlast. Poštovana Ekselencijo, od svih puteva na kojima sam bio, nisam vidio veće, ljepše i kompletnije čudo od Alhambre, u umjetničkom, arhitektonskom i svakom drugom smislu, i ne vidim razlog da se ti elementi ne primijene i na zgradi za koju kažete da treba biti logičan umjetnički i arhitektonski potez u razvoju izgradnje Sarajeva kako ga Monarhija vidi. Tamo je, doista, onako kako je pjesnik otpjevao: Sunce u ovom mjestu boravi i njegova blažena je sjenka. U palači ovoj pamet staje i zadovoljstava mnoštvo zatvara oči. Ovdje svijet kristala čarobnosti uči. Svukud rezbarena je ljepota, dokazano izobilje huči.
U tom smislu, mislim da istostranični trokut koji je isprva zamislio uvaženi kolega Paržik, jeste rješenje, ali da treba razmisliti o načinu unutrašnjeg uređenja, načinu rada na kupoli i kulama, prvenstveno misleći na svjetlo. Kod orijentalnih građevina, od onih najmanjih do onih najraskošnijih, prvenstveno je mišljeno o tome kako se zaštititi od svjetla, bolje rečeno, kako dobiti najbolju sjenku od sunca koje tamo nesebično žari.
Naš je zadatak bitno drugačiji, mislim da je u ovom slučaju u Vijećnicu potrebno uvući što više škrtoga sunca kojem okolna brda ne dozvoljavaju da u gradu zasjaju punim sjajem, a u sjenci ostaviti one dijelove u kojima će se ljudi primati, gdje se mogu odmoriti. Mentalitet tamošnjih ljudi je, kao i svugdje na svijetu, duboko povezan s klimom: njihove džamije i česme oko njih su duboko funkcionalne, veliki broj ljudi tu zastane da se skloni, umije ili napije vode. I sa raskoši, mislim, treba oprezno: oni ne poznaju rentijerstvo, tamošnji običaji nalažu da svaki, pa i onaj najsiromašniji, treba imati svoju kuću. Plaše se svega velikog. Nije ni čudo jer im je to “veliko” uglavnom donosilo zlo, i nešto malo dobroga. Zato treba mislim da primijeniti iskustva Istoka, jer je minimalizam kod njih potreba, a kod nas na Zapadu stil. Ovdje, odakle Vam ovo pišem, gledam svaki dan remek djelo, džamiju Kemala II, čijoj se funkcionalnosti nikada ne mogu dovoljno diviti. Unutrašnjost je poput najudobnijeg salona, a uokvireno dvorište podsjeća na idealnu šahovsku ploču, u kojoj poželite da je iscrtana u crno-bijelo i da se po njoj kreću žive figure, toliko je stvarna. No, spremam se na put, i čekam naše skoro viđenje, i radujem se dolasku. Osjećam da me očekuje najvažnija šahovska partija u životu, i nadam se da ću je podijeliti s vama.
Dozvolite da ovom prilikom izrazim poštovanje i gospođi grofici, i vašoj djeci i svemu vašem zaželim svako dobro i blagostanje.
Iskreno,
Alexandar Wittek, arhitekt
Kairo, 13. oktobar 1890.
Benjamin Kallay polako ostavi pismo natrag u ladicu. Nikada, za trideset godina diplomatskog službovanja po svim dijelovima Carevine nije dobio, ni pročitao ništa tako tačno i dirljivo kao što je bilo ovo pismo čovjeka koji se jedini na svijetu mogao pohvaliti činjenicom da ima pozitivan skor sa svjetskim prvakom u šahu. Mislio je da u tome ima zakonitosti da je pismo stiglo preko Sredozemlja, kuda su u kanonizaciju evropskih katedrala stizale note otpjevane na afričkom suncu da bi na kraju dobile oblik suznih ledenica u Bachovim fugama i kantatama. Bio je ponosan na svoj izbor. Mogao je otići doma, sretan što započinje još jedan posao na koji će Kaiser i cijela Monarhija biti ponosni.
***
Četiri godine od opisanih događaja 1894., u toku izgradnje Vijećnice, Alexandar Wittek će u Grazu, u izolacijskom ludilu najvjerojatnije izvršiti samoubojstvo, o čemu nemamo pouzdanih dokumenata. Jedna verzija smrti čovjeka koji je projektirao baščarski Sebilj čija replika stoji i na beogradskoj Skadarliji, glasi da je stradao od upale pluća. Projekt je završio Ćiril Iveković (1864. – 1933.), veliki hrvatski arhitekt i arheolog. Izgradnja Vijećnice je završena 1896. Godine.
Sve što je ostalo od Alexandra Witteka (Sisak 1852. – Graz 1894.) je 58 zabilježenih šahovskih partija koje je kao šahovski majstor i takmičar odigrao između 9. marta 1875. i 6. maja 1882.
Razlog Wittekovog samoubojstva nije poznat. Još dugo poslije toga po Austro-Ugarskoj Monarhiji se širila priča da ga je progonilo to što u Vijećnici na odgovarajući način nije uspio riješiti pad svjetla u šesterokutnik koji se nalazi u prizemlju zgrade.
Dok su pahulje snijega ulazile kroz prozor i ulaze u zgradu još neobnovljene Vijećnice Neko ko će doći kasnije mislio je šta je moglo ubiti Witteka? Ljubav? Ili život skitnice kojem je dodijalo da se potuca s kraja na kraj svijeta i objašnjava nešto što je smatrao tako očiglednim, a što je morao iznova, bez da su ga shvaćali, ponavljati:
Poezija = logika + matematika.
Muzika = matematika + mašta.
Arhitektura = muzika + mašta + matematika + poezija.
Šah.
Mat.
