Velika žuta kuća, kao mrak osvijetljena mjesečinom. Roletne zatvorene spolja, a otvoreni prozori odavali su ljetnju žegu. Par metara od ulaza bašta puna ruža, karanfila razne boje, a na ćošku od kuće jedna palma. Ispod palme praznina večernjeg hlada. Vjetar koji je njihao listove palme odavao je na mahove mušku figuru kao sjenku u travnjaku. To nije prvi put da zamišljen sjedi sam na terasi u sitnim satima noći. I sada, u odmaklim godinama pokušavao je da vrati sjećanja. Zamišljao bi da su ona ostavljena da vise na svakoj grani koja je bila najdalja od svih. Najvisočije drvo nosilo je želje, a želje su ostavljene za vremenom koje je proteklo. Sada je i shvatio da ne protiče vrijeme, zapravo, ono nas gazi – u vremenu se izgubimo sami. Tako, pod okićenim nebom pokušavao je da pogledom dohvati jedno pokajanje, da dobije ono što mu nedostaje, onako izmoreno kao da to radi već godinama. A često se sjeti šta ga je dovelo tu…
Stopala uprljana pustinjskim pijeskom. Osjećao je vreo pokrivac među nožnim prstima. Iznerviran, nikada nije pomislio da će mu taj pustinjski tepih nedostajati nekada. Sunce i vjetar nanosili su mu topao pozdrav i poznat miris pustinje. Pustinjska svakodnevica, mada je danas jedan od njegovih slobodnih dana kada je mogao da se odvoji od velike poslovne zgrade. Ali, kada vam sudbina uplete prste, jer vjerovao je da se ništa ne događa slučajno, onda se život izmijeni u korijenu. Mada je u životu pregurao različita iskušenja, radeći kao ambasador, bio je svjestan da čovjek ne može da predvidi niti jedan minut svog života. Znao je da je dovoljan samo trenutak da se dogodi ono sto svaki mladi čovjek željno iščekuje, ali nikada nije vjerovao da će biti primoran da bira između ljubavi i domovine. Kada je trebalo poslom da se ode u drugu državu, on je to izričito odbijao. Ipak, Jaman je vjerovao u ono što su mu uvijek ponavljali; da se od sudbine ne može pobjeći.
Pažljivo idući uz svoju kamilu, ugledao je šator na otvorenom dijelu pustinje kojom je bio okružen. Nije bio iznenađen, znao je da turisti stalno prolaze istim mjestom. Navikao je na slične ekspedicije jer je i sam savjetovao turiste koju od turističkih destinacija sigurno ne treba zaobići. Turisti bi zaustavljali i mještane ne bi li se slikali sa njima, ili im pomogli da se sporazumiju sa njihovim vodičima. Jaman je, ipak, bio jedan od rijetkih mještana koji su znali govoriti par stranih jezika, ali se uvijek trudio da se drži podalje od nestašnih i modernih stranaca.
Neka mala plašljiva radoznalost veselo mu je gurala stopala pijeskom ka šatoru. Odjednom je vjetar počeo jače da duva. Zastade naglo i vješto pokri maramom lice. Krenuvši još par koraka naprijed približi se šatoru i spolja ugleda žensku siluetu. Razmišljao je da se odmah vrati, što bi i učinio u drugom slučaju, ali ga nešto spriječi pa naglo, iznenađujući i sebe, uskoči i pozdravi je. U tom se trenutku djevojka podiže zajedno sa maramom na kojoj je sjedjela, odgurnuvši ćilim sa svog skuta spusti pogled, nježno se primače do njega, a zatim se brzo izvuče iz šatora. Krenuo je odmah za njom pokušavajući da objasni svoju čudnu želju da krene ka šatoru. Ugleda je kako stoji napolju i čeka objašnjenje za takav upad. Ali, na njenom licu se nije mogao nazrijeti osjećaj napetosti. Blijed ten i tamne crte lice oslikavale su, pored njene ljepote, blag karakter. To mu je olakšalo. Uhvati je za ruku.
– Znam da je moj postupak bio neprimjeren. Ja sam Jaman, i žao mi je ako je moja nagla pažnja u Vama probudila osjećaj nelagodnosti. Nije mi to bila namjera, mada sam to učinio.
Ona trgnu ruku i stidljivo se osmjehnu. U tom osmjehu Jaman je mogao prepoznati dio sebe. Bila je drugačija od onih nestašnih turista koje je uvijek eskivirao. Osjećao je kako kroz njega prolazi dotad nepoznati strah, kao već poznat iz nekog sna…
Nešto zašumi u hodniku, Jaman se brzo trže. Uspravi se, a zatim se tresnu kao da pokušava da zbaci krivicu sa sebe.
– Svaka je noć posebna na svoj način – promrmlja tiho njegova žena Amina, pokusavajući da izvuče neku njegovu misao.
– Kao da svaki put iznova obgrljujemo bistrim pogledom nebo koje nas hipnotiše, nas i naš unutrašnji svijet.
– Mislim da sami određujemo njihovu suštinu. Čemu se predamo, to nas vodi. Ja sam oduvijek znao da ću izabrati ljubav. Ali, znaš da sam već dugo zaboravio i kako se spava čvrstim snom. Jedno moje oko uvijek je budno, neispavano. Kada ti život, nošen raznim iskušenjima, na srcu zalijepi tamnu mrlju, nedostaje ti svjetlosti u očima.
Amina se lagano spustila njemu u skut i zagrlila ga, kao da je svu ljubav prenosila dodirima. Ruke su joj blijede i nježne, tople, kao da svu ljubav nosi na njima. Osjetila je kako se njegovo ukočeno i napeto tijelo topi pod njenim rukama…
Ali, tu njegovu tugu već dugo niko nije mogao stresti sa njegovih njedara. Otkako je ostavio svoju domovinu i došao da živi tu, gdje su samo visoke zgrade i avioni, Jaman je postao drugi čovjek. Ti ljudi za njega nijesu znali ni da govore o pravim stvarima. Znali su svemu odrediti cijenu, ali ne i vrijednost. Pokušava da se izbori sa društvom koje nije njegovo, poslom koji od njega može napraviti samo nečovjeka ali se, ipak, nada da ce brzo uspjeti da pronađe izlaz, da dohvati zvijezdu koju svake noći čežnjivo posmatra, da se vrati nazad u Jordan.
Novi dan, još jedan sličan prethodnima. Jaman nije mislio tako. Zapravo su i jutarnji zraci sunca koji su prodirali kroz roletne, kao veselo žuto svijetlo, slutili drugačiji završetak dana. Danas je trebalo da da otkaz. Krenuo je od kuće pun nekog optimističnog entuzijazma. Na licu mu se mogao nazrijeti osmijeh koji gotovo da vodi zadovoljstvu. Za njega je to bio dan kada će otpočeti nova era sa starim planovima. Znao je da nikada nije kasno. Tu ženu je tek sada mogao nagovoriti da se vrati sa njim. Život je ogromna tvrda pećina, nikada se ne sruši do kraja, ali vrijeme lomi djeliće koji čine da neke stvari traju zauvijek. Te sitne stvari i želje koje ostanu kao ostaci, kamenje na putu, Jaman je želio da pokupi. Nije to neki duh iz prošlosti koji ga juri, to je motiv koji on naziva čežnjom – za domovinom. Govorio bi da se čežnja tako skupi oko srca, zakupi prostor, pa presjedi. Nezvani nužni gost bez planova da se preseli dok vlasnik drugačije ne odluči. Danas je Jaman odlučio da je se otarasi…

Podijeli

Komentari su suspendovani.