Albert Mobilio[1]: Kucnuti u drvo
Prevela: Dragana Kršenković Brković
Kad nestane drva, ugasi se oganj.
Biblija 26:20 [2]
Kucnuti u drvo
stub a onda postolje & da
ti želiš da budeš spašen, a ne odbačen,
napušten kao olupina:
točkov zub po inču;
mnoštvo reči nad krvnim pritiskom;
brzina kojom se cilindri vrte;
ili dovoljno novčića da ispuni
njegovu pesnicu, potom njenu, potom
onoliko puta koliko se stegne
čine da se dogodi revolucija,
rotirajuća vrata se zaustavljaju. počinješ
a već si slabašan,
čak zbunjen, zbog blizine
ovog ili onog oka bika, još jedne
sjajne stranice, još jednog
primera darivanja da bi se dobilo
& ono što dobijaš je smrtnonosno hladno
ali blista od pljuvačke. dakle biti voljen
nije pametno; to su linkoln kocke[1],
rupa za čep i klin,
vrsta kompulsije, kabina
sa vijugavim dimom.
ležemo zbrinuti,
naše životinjske tuge
netaknute unutar takvog truda.
Odredba
Moglo bi biti više: seme, trunka,
kost uprljana blatom. Moglo je biti
ubedjenje,
planirana stanica, živopisno
opisana obala, naspram koje je
neprekidno udaranje. Ne pitaj me
koliko mi treba, koliko
sam rešen. Kroz
prozor ili pismo, moglo je biti
bekstvo, vlažan otisak
neobjašnjivo na podu.
Sedeći, stojeći,
ruka u mojoj ruci,
kosa na mom vratu blago upozorava –
zavoj, kašika na dodir hladna,
hitrina figure iznad tla.
Vrve navijači, njihovo bučno
zapovedničko raspoloženje; borci,
penjači, pridošlice,
svako blagosiljan spisateljskom
odlikom i pobedništvom.
Moglo bi biti više: ispovedački
kalkulisani silazak, soba očišćena,
pacijent koji se odjavio.
Stranice naučene, dvosmislene nijanse
postavljene u fokus, zavese nacrtane
kao da mogu prikriti
odluku donetu u skoro mrklom mraku,
svaka vidljiva drugoj
ali ne doista, ne potpuno.
Moglo bi biti više: reze
koje se čuju dok se leži u krevetu,
slika vojnika dok drže užad
koja ispunjava moju glavu,
jednog popodneva, vozeći se vozom,
praznina se kao i uvek tako oštro oseća.
Moglo bi biti, možda će
biti, ali možeš biti siguran
da manje proganja više na svakom koraku.
Izdaleka dok obilje ide
Moja noć posmatra: noć me gleda
strujeći na penastom moru lista
Zamršeni talasi vuku revnosno dok tama
postaje duboka & zauzima svoje mesto
Veslač zeva, njegova životna priča
skicirana ogolelim scenama
Moja glavobolja dodatno prolazi,
mi tako veslamo uzduž daleko & skriveni .
Jedina žena na svetu
Kao i ti ja stojim kraj prozora,
oštroumnost sadržina sopstvenog izvorišta
Koliko rumenila ovo crvenilo dobija
Gledam te upravo počinje
Tvoja krivudava veština da se usavršava
Zašto me ne nateraš da te prisilim
da sklizneš sa ovog puta
Malo stavljen na tvoj vrat,
malo više
pokvašen tvoj zglob
Ova scena iz nemog filma je
podeljena
zastorom –
Ja čitam sa tvojih usana kao što ti doteruješ
svaku stranicu
Odbaci uzdahe, cvetovi su
na podu
Društvena borba
Prestupnik
zapovesti, pogledaj se:
mami spavaća soba i cipele sa uskim vrhom
Na ovaj šesti dan staklenog zastoranemir
se nemo penje
Polu-privatne, polu-kružne misli,
godišnje doba cedi se ispod mog šešira
Glava puna odrednica kada ti
govoriš kao da jezikom
mešaš piće
Mi se mešamo u mešalici
Naši sjajni komadići se žare
Ali nešto u tvojoj kutiji za alat govori mi
da će biti udaranja
Kostur podstiče, potom gadna buka
Ja sam ono što se zove nuklearni reaktor koji kida živce,
Glavni organizator plesa u dvorani
Želim da budem spreman kada plač krene da jača
Omaž dostupnom pejzažu
Naravno moćno lice.
Peskovite humke, ožarene travom.
I dugo nadolaženje sumraka.
Postoji rasejano raspoloženje
– neko ko se verovatno poput vetra menja.
Usavršavanje u nekim glavama;
Pohota u drugima.
Određene ideje držane visoko
kao zastava pri povratku kući.
Ta obala, one plime.
Sve usne izmazane dok je ona
čak ljepša, bolje pripremljena
da odglumi sama na audiciji.
Neizbežno je, ovaj razgovor
o tome šta se podrazumeva pod uzdizanjem.
Baštovanska metafora se krivi
meteorološki potom hirurški.
Iznenađena, ona otvara svoja usta,
istina je prozor duše.
Postoje kolebanja; njihova tendencija
da promene raspoloženje. I opet lice.
I nabreknuće te nadmoći,
čak neizgovorljiva tema.
Ispisana varnica u sobama
Denu Flejvinu[2]
Unutrašnje oko počinje sa atmosferom & ostrvcima
prašine. Ono potom razvrsta razne
vrste mraka – plavo-crni mrak neočekivane propasti,
mrak sa vlažnom nijansom sakupljenom ispod mostova
ili mrak crn poput uglja koji nastanjuje
bolničke sobe posle poseta. Srećno se osmehujući
dok ne ponestane sjaj, pratilac je poput bitumena kompaktan.
Svaka mrlja je sunce, svako sunce poziva da bude upaljeno –
II
Na ivici očiglednog: to je mesto
gde unutrašnje oko počinje
Čak pošto lampa odaje toplotu, čudni zakoni
toliko vladaju (oni se potčinjavaju po
potrebi; čak i bogovi
otvaraju prozore u nedostatku povetarca): odsjaj
od signalizacije, njegovo treperenje nagoni da nam je negde
toplije od puke noći.
III
Rečeno nam je da su atomisti verovali
u idealnu sliku[3] u kojoj se zamišlja, recimo, ljušćenje
pomorandže; zastarela optička sprava,[4] potom, kružni put
koji je sam sebi dovoljan u bestelesnom svetu.
Ali slike te ne teraju da ustukneš
u podne – izloži se u tom plamenu ili se sakrij
među velikim stenama, ti se još uvek uvećan
unutar krute brzine sunčevih zraka.
IV
Dakle, postoje zraci. Jedni su jaki, drugi
poput krhotina – klimavi zrak baterijske lampe uhodi
merač peći ili dlanove koji pritiskaju kapke:
zvezdana zona, čestice iz nedođije.
[1] Linkoln kocke (eng. – Lincoln logs), konstruktivna igračka za decu u SAD-u. Sastoji se od zarezanih minijaturnih kockica, koji se koriste za izgradnju malih utvrđenja i zgrada.
[2] Den Flejvin (Daniel Nicholas Flavin Jr.)(1933-1996) – američki umetnik minimalisa, čuven po skulpturama i instalacijama od fluoroscentnih svetiljki.
>http://www.guggenheim.org/new-york/collections/collection-online/artists/bios/704
[3] Imago – 1. Insekt u poslednjoj fazi metamorfoze. Iz košuljice, u kojoj je lutka mirovala, izlazi savršen insekt -imago. 2. Idealizovana mentalna slika samog sebe ili voljene osobe, formirana u detinjstvu i zadržana kao nepromenjena tokom celog života.
[4] Optick – zastarela optička naprava.