Urimovao Marko Udovičić
OGRLICA
Na TV Pink, gdje godinama ne jenja
raj za tri groša, ko ispod čekića nova,
okitila se udova Arkanova
ogrlicom od dragoga kamenja.
Gledateljka – po akcentu vidi se da je
iz Bosne – pita: “Da li, možda,
na ogrlici koju nosi vaša gošća
kamen kod kopče nedostaje?”
Udova potvrđuje, zatečena.
“Kako znate?” – Minimaks pita.
(Isti je, mislim se, ko za Tita).
“Znam, jer je uzeta”, kaže žena,
”u Bijeljini iz moje kuće”.
Nakon toga je program, ama
na kratko, prekinut reklamama
iz kojih trogrošni raj cvrkuće.
NEKA GLEDA, NEKA PATI
(priča iz Mladine)
Taj isti Ž. G. – Željko zovimo ga –
Te ratne godine u Karlovcu, jednoga
Dana je, sa grupom “branitelja“ Hrvata,
Stigao pred kuću obitelji Roknić, svojih susjeda.
Hrvatsku braneći, dvorišna su vrata
Razvalili, psa ubili i bacili zatim
Ručnu bombu na ulazna vrata, e da
Ušli bi u kuću. U maskirnim odorama
Hrvatske vojske svi su bili.
Među njima gospođa Roknić namah
Svog susjeda će Željka prepoznati.
Prvo su ubili
Njenu sestru, potom muža.
Kad je nastao taj metež i užas,
Majka Roknić htjela je da zaštiti
Kćerku od 14 godina i pod stol će je skriti.
Uzalud. Djevojčicu Željko je spazio,
U leđa joj pucao. Majka ga preklinjala
Da pomogne – Danijela je mala
Još bila živa – da hitnu zove, imaš djecu i ti,
Govorila mu. Jedini odgovor koji će joj dati
Upućen drugom vojniku je bio:
“Nemoj nju ubiti,
Neka gleda, neka pati!“
Branka Roknić, Hrvatica što za Srbina
Bila je udana,
Otišla je u Srbiju, i tu će
Ostatak života provesti uz sina
Koji je izbjegao smrt krijući se, dva dana,
Na tavanu kuće.
RISTO SOTONA NJEGOVOM KRALJEVSKOM VELIČANSTVU
(priča Mirka Đorđevića)
Ovo nije izmišljena priča
Antisrpstvo da bi likovalo
Već dokumenat autentičan:
Vreme ga publikovalo.
Taj dokumenat neka je vrsta
Ričardsovsko-šekspirovskoga
Paklenog dijaloga
Građanina NJKV i popekanje
Rista koji je huškao na klanje
Glasom Onog sa krsta.
To vam je onaj mitropolit
Koji nas uči da treba polit
Pedere pa zapalit.
Pedere i džamije.
Upitao je jerarh vrli
Građanina NJKV zna li
Kako je neumrli
Crni Đorđije
Postao Vožd Srbije.
Zbunjeni građanin NJKV nije
Imao odgovor na to pitanje.
“Tako što mu je glavu posjeklo“,
Sijateljstvo Njegovo je reklo
Glasom što zvuči tanko i tanje
Ko glas kosa u Dučićevoj pjesni
(Niko ne bi rekao da je to bijesni
Rile hirotonisan za Kneza
Tame, pas mu se mesa napoteza).
Proslovio je NJKV zbunjeni
Kao već bogin, kao već sa neba:
„Znači li to da glavu treba
Da odseku i meni“.
Objasnio je mentor blagi:
“Nisi li spreman na to, dragi,
Ne računaj da kraljem ni ti
Ovakvom narodu možeš biti“.
HOMEN EST OMEN
(po tekstu Bojana Tončića)
Ratni zlikovac, ko leb dobar,
zbog zločina iz nepažnje
počinjenih, smrću kažnjen,
i gubitkom građanskih prava,
ipak je mrtav, otkrio je Homen Sloba
što uspješno vodi svoju
komisiju koja, ima pet stoljeća, iskopava
Chichu kao Šliman Troju.
A kako se, kad i gdje se
tragedija općesrBska ova zgodi,
dOZNAo je (H)omen Sloba
od jednoga devedesetjednogodnjeg
visokoga
oficira Ozninoga
iz tog neprežalnog doba
što propjeva da unuka
krivične prijave oslobodi.
Posjedujemo – Press nam javlja –
zapisnik sa saslušanja
tog oznaša, njegovu priču
da je našeg omiljenog zločinca Chichu
metkom u potiljak pogodio
(o strahote, svetogrđa i gnušanja!)
Boža Đorđević što je na Adi
Ciganliji streljačkim vodom rukovodio
u noći između 16. i 17. juna.
Egzekutor je taj, nastavlja
oznaš, još živ, još u snazi,
i voditi treba računa
ako mu prilaziš,
jer se o vrlo, vrlo tvrdom čovjeku radi.
Grob u kojem, sa još 8 osuđenika, drug
Chicha je zakopan, pet je metara bio dug,
a nakon likvidacije ubijeni
živim krečom su poliveni.
Od Omenove je Komisije
utvrđeno da se Chichin mezar krije
u ružičnjaku, kako i spada,
na Adi, gde je bila nekada
zatvorska ograda.
Nema detalja o tom je li
Omen mahom do ružičnjaka odlepršao,
Ali ovaj beogradski dnevnik veli
da je rešenje misterije konačno dao.
Nije kraj. Još oznaš priča:
komunisti to mjesto prvo
zvijezdom su petokrakom OZNAčili
simbolično, ali je saznao da je Chicha
premješten s Ade, zašto – ko zna,
na nenaseljeno neko ostrvo
koje Dunav stalno ne plavi,
već samo jedan dio njega,
kako Homen pribilježi
u potrazi za pravdom, za tim plavim
božurom što cvate u hladu vječnog stijega
s mrtvačkom glavom.Taj je Oznaš
procijenio, na osnovu priča kolega,
da na Velikom ratnom ostrvu Chicha leži.
Još kraj nije.
Klub će od vlasti da zatraži
u ružičnjaku da ČIM PRIJE
zločincu Draži
spomenik stave.
Sa čime se bezodvlačno slažem i ja:
Bez njeg Serbija nije Serbija.
Ta bronzana biće avet
Aršin njenog sna i jave.
I odati moram k tome
Još: nepravdu ispravili da bi crnu,
Neka Chichi brončanome
Sva građanska prava vrnu.
KLUB CHICHOKOPATELJA
(po tekstu Bojana Tončića)
U e-novinama izveštaj zbilja ubav:
kraj je mukama državnog Kluba kopača
čije članove zlatoust Tadić skloni
da od Srbije naprave KOPAONIK.
Zato što ga potrese s fotografije mračan
prizor, ali u kojem nije radila kama
Chichina, već ga članovi Kluba
kopaju kašikama –
vlasnik “Montinga“ daće besplatno skener
za nalaz ostataka zemnih, ili bar sene
ratnog zlikovca. I sve je spremno, kaže
sopstvenik čudesnog stroja Đurović Blaže,
da najzad počne uspešno vidanje
te rane Srbinove, prema kojoj je đene-đene
svaka kosovska, pa čak su pronađene
stare mape Ade Ciganlije, i to u duši
(mislim na onu zbirnu) Bošković Danice
i njenog muža, čeka se da tlo se prosuši
pa isponova da krene
chichotraženje – zadušnije negoli zidanje
Ravanice.
Iz napisa u Blicu od 26. marta
saznajemo da zajebana je stvar ta
oko traženja Draže
po ružičnjacima mnogobrojnim na Adi
unapređena bitno: ukoro će da starta
“podzemni skener koji radi“,
bar tako vlasnik njegov kaže,
“po principu da u sastavu tla registrira
svaku promenu“ i potom opću svira
uzbunu koju će čuti i u Rusiji Mira.
“Mi ono što tražimo i nađemo“,
odrezao je ko mačem.
A ja dodajem: blago zločincu Chichi!
Ima boga pa da će kolik mače!
Na fotosu je čovek za upravljačem
nečega što vrlo moto-kultivatoru liči,
da Adu pretraži verojatno je oran,
nju i Srbiju celu do Jadranskoga mora.
Uz to, Đurović izvoleo je kasti,
mada njegovo znanje nije van spora:
“U tajnim grobnicama žrtve su partizana“.
A žrtve kame su, bezbeli, uz najviše počasti
državne pokopane gde je koja stizana.
Obe komisije za nalaženje ostataka,
jedna sa ciljem da rilja diljem Srbije,
nisu dobile pare, ni za gorivo makar,
obavešten je kooptirani član, ali je
filantrop ovaj obećao: uređaje će dati,
proizvedene u Frankfurtu na Majni,
za nalaženje drugih grobnica tajnih.
Vrlo ozbiljna, mora se dodati,
pojačanja su ova
chichokopateljskom
Klubu koji je desetkovan
odlaskom Slobe Homena,
a nema, utvrdih, i to me kosnu
bolno, u tisku ni pomena
hoće li, jer pobude domoljubne ga vode,
svakoga vikenda, ne u Bosnu
na mobu koljačima,
nego na mobu kopačima
u Svrljig da ode.
Javlja Cvetković Srđan, to kopač iskusan jest:
ponestaje nam kašika na koti 36.
Javnosti obraća se i aforističar
Čotrić tvrdnjom da je “usvojen
zaključak“ Kluba, u doma oba:
kako ponovo ne bi, kao do sada što je
stotinu puta, umakao nam Chicha
– nek u Hristu sneva –
da tlo na Adi skenira se čim se oglasi ševa.
Još Cvetković rekao je za Blic
da će kosti ili štaveć tražiti, sve po mic,
u Lisičijemu potoku, na Kalemegdanu,
kod Kraljeve česme, kod spomenika Stevanu
Mokranjcu i Ortopedske klinike. Za sada,
ovo su lokacije iz Beograda,
a očekivati je uskoro skeniranje
ostatka Srbije. Mada za svoje požrtvovanje
Đurović nagrađen nije,
ima ko jest! Udruženje novinara Srbije
dodelilo je, kako javlja radio Nica,
Žan Kristof Buisonu povelju Specijalnu
“za naročite u profesiji uspehe“
i razvoj tiska bez granica.
Nemojte misliti da ovo kaže jalnuš*:
dobitnik te smajlović-brajovićevske artije
urednik je Kulturne rubrike “Figaro
Magazina”, a vezan je za Chichu
istraživački: Chichine straže svud kliču
da je zlikovca ovoga žitije
Žanova prva knjiga.
No koristio skener nije.
Proleće na Srbiju svoje prelesti bača:
tlo se suši i slaže,
skeneri čekaju, zalud prolaze dani,
na duboku žalost koljača,
dok tražioci zločinca Draže,
neuhvatljivijeg i od zločinca Raše,
gube strpljenje, a s Ade rascvetani
ružičnjak SrBstvu maše.
A od Marka Darinkinoga ako
Srbija možda želi, glede traženja Chiche,
rezultat ne da proriče,
nego da prognozira, za svega jedno piće,
taj odgovorno tvrdi da nerešeno biće.
Skenerom ovaj general od teneće
nit hoće da bude nađen, niti neće,
već – ’nako.
*Jalnuš (hrv.) – zavidljivic, zlobnik.
SRPSKI OBERPOP BUTIKE KRSTI
U e-novinama pišu:
Oberpop, svoj među svojim,
Blaženo sav nasmešen,
Ko da napustio beše
Pre pol minute nišu
Za sveca, i ko da kama
Ostala nam od pređa
Uopće ne postoji
Na zemlji, oberpop koji
Prezire zemno, šuta novac
Što Boga više vređa
Od sveg u žitejskom moru,
Oberop, sličan čvoru
U drvu na kojem je Spas
Raspet, oberpop väs
Crn, u popovskom horu
Ko među kašikama
Kačamalj, dok Šutanovac,
Ministar odbrane, nemo
Čuvao mu je leđa,
Oberpop, da krenemo
Četvrti put ispočetka,
Dan pre prošloga petka,
Nasmešen, dignutih veđa,
Ko da s čuđenjem svetom
Prolazi – što ne pišu
E-novine, već ja velim –
Obišao je Sveto
Mesto, no ne, bezbeli,
Draževicu, ni Ravnu Goru,
Nego Chopping mall “Forum“
U na Nišavi Nišu
Rodnome mestu našeg cara
Konstantina, gde nije jarad
Krstio, nego restorane,
Lokale brze hrane,
I k tomu prodavnice
Cipela, menjačnice,
Trafike i garaže
I osveštao, legenda kaže,
Parfeme “Dior“, “Riplej“
“Enerdži“, ”Mis siksti”, “Gest“:
Za svirku u te diple
Svaka mu čast i čest.
*Oberpop – patrijarh Irinej
NE BILO VIŠE ŠTETE
Blic javlja: bivšeg potpredsednika vlade
(Koji je, bez dvojbe, prava mera
Današnje srBske demokracije i koga
Srbija, uzduž a i popreko, znade
Kao državnog rekordera
Po broju neispunjenih i lažnih obećanja
Pevanih uz gitaru) – Dinkića Mlađana
Gađao je jedan od Novosađana
Spola ženskoga
Za vreme uličnog većanja
O srBskim regijama,
Kamenom umotanim u kesu.
A pre nego što Mlađan
Projektilom je gađan,
Ne, nipošto kao tiranin,
Nego zbog laži koje izleću
Iz njega u legijama,
Bio je upitan: “Gde su
Onih 1. 000 evra, nemam od čega da živim!“
Ali ta kamenica, na sreću,
Odskočila je – zadivite se i vi! –
O obraz Mlađanov
Trajno pendžetirani,
I pogodila u ono što gađano
Nije: u Aleksandra Odžića,
Iz Ge sedamanes tića.
Koji je dobio posekotinu,
U Blicu ne kažu iznad kojega oka
Ni je li plitka il duboka,
A na temenu razderotinu,
Ne saopštavaju njenu širinu,
Ali informišu nas kako, u isti minut,
Gađačicu sprečili su redari
U pokušaju da ispari.
Kad je proštio izvešće u e-novinama
O trajektoriji prve među kamenicama
Besplatnim za srBske političare,
Marku, sinu Simeunove Dare,
Zavičajna izreka naprosto sama
Iz usta izlete:
“Ne bilo više štete!
PRESUDA GOTOVINI
Hrvatima se dogodilo isto što se i Isusu Kristu dogodilo
na Cvjetnicu. Osjetili smo kao da i nama viču: Razapni ga,
razapni! Gotovo da nema čovjeka u zemlji, koji je imalo
pošten i voli svoj narod i domovinu, a koji nije
osjetio bol nakon nepravedne presude u Haagu.
Takvo postupanje suda nikoga ne treba iznenađivati
jer otkad je osuđen najneviniji sin ove zemlje Isus
Krist, ne možemo ni očekivati pravedne sudove
Vojni ordinarij Juraj Jezerinac.
Neću reći: poče nam zvezda vere sijat.
Vere u pravdu. To neukusno bilo bi ačenje
Nečim što ne postoji. Ma ko to vin i
Ko to nevin? Pravda je nešto poput laška*.
Ali, na prepast 92% braće Hrvata,
Ispade da njino zvanično tumačenje
Otadžbinskoga rata
Bilo je veresija,
Kako dokaza haška
Presuda GOTOVINI.
*Ožujak zovu ”lažak”. Kažu taj misec uvik laže, nigda ne znaš kako će biti vrime (Iz Rečnika
srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika).
SRPSKA SUŠTINA
Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića.
Jovan Rašković
Pamtimo one dane
Kada si, Slobodane,
Suštinu srpsku oslovio
Imenom svojim. I doba
Kad svojom smrću Sloba
Srpstvo je blagoslovio.
MNOGE MAJKE
Oberpop Pavle,
Koji je milion milja dalek od grijeha,
I čiji duh od Pacifika nije uži,
U Božićnoj poslanici – ne lezi, đavle,
Nego ga navidaj! – ovako reče
(U svetosavlju to je veliki datum):
“Mnoga majka, koja nije želela dece
Da ima više od jednoga,
Danas čupa kose i suze lije
Nad sinom izgubljenim u ovom ratu,
Proklinjući često ljude i Boga
Pri tom zaboravlja da sebe optuži
Što još dece rodila nije
Da joj ostanu kao uteha“.
Da to neko drugi reče, tebi đavle
Koji kuješ za grešnike čavle,
Njegova duša bila na pladnju
Poslužena, i u kružnicu predzadnju
Danteovog pakla bila bi vrgnuta,
No tebe onamo s Bogom divan gutav
Ne čeka: tebi je, oberope Pavle,
Lako biti bez grijehova
Kad ti je ujak Jehova.
TOPUZLI MUSTAFA
Čast i čest islamu kao veri.
A ono što priča Mustafa Cerić
Zna kašto da me unezveri.
Od genocida u Srebenici je –
A da mu se nije
Namrdilo oko –
Načinio buzdohan i njime bije
Emira Suljagića koji prežive pokolj.
A ja se setih topuzli Makarija.
Koji je, vaktile, živeo u Svetu Goru.
I svuda sa sobom nosio je topuz.
Ako me upitate: zar topuz pristaje popu,
Kazaću: “jok, valahi“, pa makar i ja
Tim zaslužio da me, ko Marko drumove, oru
Oni što planduju, poput ovaca,
U ladu što na njih Raspeti ga baca.
Makarije je topuzom lemao
Svakoga ko mu se usprotivi.
Pa bio pravi, bio krivi.
U tom nije bilo ništa neobično:
Hvalisao se pred svakim živim
Da padiša lično
Dozvolu mu je za taj topuz dao.
Danas je, svi znamo, Makarije jarka
Historijska marka:
Bacio topuz i, bog te mazo,
Postao je srpski patrijarka,
Kako bi ga nazvao Nazor.
Slušam rejsa dok ćera u krug i
Suljagića drvi
Pa mislim: ono je Makarije Prvi
A ovo je Drugi.
Ima i razlike među njima:
Makarije je prvo – topuzom po rebrima,
A potom postao patrijarka.
A Mustafa Cerić
Čast i čest njegovoj veri –
(Čast i čest ne od srebra,
Već od zlata suha)
Prvo je postao politička marka
A onda lomi rebra.
Odsad ću ga zvati topuzli Mustafa.
Hoću, tako mi moga Svetog Duha.
Hoću, tako mi Dejtonskog ustafa.