Sofija Kalezić-Đuričković: Janko Brajović i Crna Gora
(Nenad Stevović: Janko Brajović i Crna Gora, Crnogorski kulturni forum, Cetinje/ Udruženje Crnogoraca Srbije „Krstaš“, Lovćenac, 2018)
Nenad Stevović, istraživač crnogorske dijaspore, svoj politikološki i književni rad je ove godine obogatio novom knjigom tematski posvećenom životu i djelu crnogorskog vajara Janka Brajovića. Stevović je objavio više desetina naučnih, stručnih i publicističkih radova u zemlji i inostranstvu o crnogorskim iseljenicima i migracijama s prostora Crne Gore, pa ova knjiga predstavlja vrijedan doprinos spomenutom korpusu. Od njegovih knjiga vrijedi istaći ove naslove: Crnogorsko iseljeništvo kroz diplomatske arhivske izvore (Cetinje, 2010); Crnogorci u Vojvodini – Kolonizacija 1945-1948 (Podgorica, 2010); Molbe boraca sa područja NRCG (tom I); Registar nosilaca kolonizacije sa područja NRCG (tom II); Registar kolonističkih porodica crnogorskog porijekla sa područja FNRJ (tom III); Rata – crnogorska kolonija u Vojvodini (Beograd, 2013); Frederik Burnam i Crna Gora (Cetinje – Lovćenac, 2015); Gorštaci u ravnici (Lovćenac, 2016); Nađmeđer 1914-1918, logor i groblje crnogorskih interniraca (Podgorica, 2018) koju je napisao u koautorstvu sa Mihailom Spevakom, politikologom, publicistom i prevodiocem na slovački jezik.
Stevović je i osnivač i glavni urednik časopisa “Oganj”, glasa crnogorske dijaspore, koji je izlazio u istorijskom periodu obnove crnogorske nezavisnosti, od 2004. do 2007. godine, sa redakcijom koju su činili crnogorski intelektualci iz svih krajeva svijeta. Nenad Stevović je dobitnik nagrade „Komuna“ za očuvanje, afirmaciju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore u 2018. godini.
U odlomku iz date monografije publikovanom u Matici crnogorskoj br. 73, pod nazivom Crnogorski vajar i emigrant Janko Brajović (rubrika Portreti, proljeće 2018) autor je istakao: „Ovaj tekst ima za cilj da doprinese skidanju prašine zaborava sa imena patriota koji su, ne odustajući od borbe za slobodu i nezavisnost Crne Gore, sami sebe osudili na doživotnu emigraciju. Ti slikoviti, romaneskni likovi su bili čuvari nade u vaskrsnuće Crne Gore. Nastavili su da je gaje i kada su postali svjesni da je povratak crnogorske nezavisnosti u tadašnjem trenutku bila nemoguća misija. Svjesni su bili i svoje uloge, znajući da je najgore stanje jednog naroda da izgubi vjeru u borbu da sjutra može i mora biti bolje. Vraćanje tih ličnosti u kolektivno śećanje crnogorskog naroda i reafirmacija njihovog patriotskog djelovanja nije samo moralna obaveza današnje generacije Crnogoraca, već i jedan od preduslova da nam se u budućnosti ne ponove“.[1]
Glavni junak Stevovićeve monografije je crnogorski emigrant, patriota i vajar svjetske reputacije, čiji životopis za kulturnu i stručnu javnost nije dovoljno poznat. Istraživanje koje prezentuje ova knjiga ima za cilj da pruži doprinos osvjetljavanju lika i djela jedne istaknute ličnosti iz crnogorske umjetničke i emigrantske zajednice. Pored ekskluzivnih podataka iz vajarevog burnog života, autor dokumentovano daje odgovore na niz pitanja koja su okupirala dosadašnje publiciste – kad, gdje i kako je umro Janko Brajović i gdje je sahranjen. Knjiga Janko Brajović i Crna Gora je napisana na osnovu dugogodišnjeg istraživanja, uz korišćenje privatnih izvora, dostupne arhivske građe, relevantne literature i pretragom svjetske štampe.
U uvodu svoje knjige Stevović iznosi raspoložive biografske podatke o životu ovog vajara i patriote. Tako saznajemo da je Brajović rođen 12. marta 1889. godine u selu Gostilje Brajovića u Bjelopavlićima od oca Nikole (1841) i majke Anđe, djevojačko Ćetković (1849). Imao je braću Spasoja (1870), Savića (1875), Miletu (1881) i Milutina, i sestru Milenu (1879), kasnije udatu Jovićević. Nekoliko godina nakon Jankovog rođenja porodica Brajović se preselila na Rijeku Crnojevića, nadomak Cetinja. Kuća Brajovića je bila u neposredoj blizini zimovnika kralja Nikole, tzv. Ljeskovca.
„Petrovići su rado i često boravili na Rijeci Crnojevića, poznatoj bo blagoj klimi, slikovitom ambijentu i opuštajućoj atmosferi“, navodi autor. „Početkom 20-og vijeka ona je bila najprometnija crnogorska luka i sa Virpazarom vodeći trgovinski centar u Staroj Crnoj Gori. Đeca Brajovića i Petrovića su puno vremena provodila zajedno u „Crnogorskoj Nici“ kako su ovo mjesto nazivali inostrani pośetioci. Romantični gradić u kojem je otvorena i prva apoteka kao i prva radionica oružja u Crnoj Gori i đe se u fabrici „Marica“ proizvodio sedef – biser od riblje krljušti. Posebna atmosfera je bila subotom kad je pazarni dan i kad se na Rijeci okupljalo i do 800 ljudi“.[2]
Janko je kao četvorogodišnjak ostao bez oca koji umire 1893. godine. Sav teret roditeljskog staranja i brige za porodicu preuzima majka Anđa, koja je kroz burna vremena prvih decenija XX vijeka, na put izvela i školovala svu svoju djecu. Spasoje, koji je jedno vrijeme bio upravnik na dvoru, i Mileta, koji se bavio agronomijom, često su putovali u Italiju odakle su brodom dovozili sadnice za stvaranje parkova i plansko ozeljenjavanje Cetinja i Nikšića. Savić je kao poliglota koji je govorio sedam jezika, neko vrijeme bio prevodilac na dvoru, dok je jedan period proveo i u Americi, gdje je naučio tečno da govri i indijanski jezik. Najmlađi Milutin je kao gimnazijalac za vrijeme Prvog svjetskog rata zarobljen i interniran u logoru Boldagason u Mađarskoj, gdje je ubijen zajedno sa bratom od strica Ilijom.
Brajovic je Višu školu za vajarstvo završio u Beču. Nestanak crnogorske države, 1918. godine, doživio je veoma teško. Pokušao se tome oduprijeti šireći u Velikoj Britaniji, Kanadi i Americi istinu o Crnoj Gori. Zbog svojih aktivnosti dospio je u zatvor Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, gdje je u ropstvu proveo tri godine. Uspio je da pobjegne iz zatvora i nikada se više nije vratio na prostor tadašnje Kraljevine. Takođe, bio je u zatvoru u Italiji, zbog čega je dva puta protjerivan, bez obzira na to što je bio u dobrim odnosima sa kraljem Nikolom i njegovom ćerkom kraljicom Jelenom Savojskom.
Otišao je u London, pa zatim u Kanadu, Ameriku, Meksiko i Kubu, gdje je realizovao brojne vajarske radove, kao što je bista generala Burhnama, čije postavljanje je planirano na Cetinju, ali zbog prilika u Crnoj Gori ona nikada nije stigla u crnogorsku prijestonicu. Prema pisanju Nelson Daily News-a, u požaru 18. februara 1955. godine, koji je zahvatio i lječilište u poznatoj banji Halcyon Hot Springs, koje je bila Burnhamovo vlasništvo, general je nastradao, a sa njim i ova bista.
U kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija, u Vankuveru se nalazi se bista gradonačelnika Gerarda Mek Gira, koja je otkrivena 18. oktobra 1948. godine i danas se nalazi ispred Gradske kuće. Ideja da se uradi bista je potekla od grupe biznismena iz ovog najvećeg grada Britanske Kolumbije, sa ciljem da se oda počast gradonačelniku koji je mnogo uradio zakulturu ovog grada. Brajović je za nekoliko mjeseci, u bronzi, napravio torzo gradonačelnika.
Takođe, u bijelom mermeru je isklesao torzo djevojke u koju je bio zaljubljen. Ova bista je bila u njenom vlasništvu od 1948. godine kada je Janko umro, pa sve do njene smrti 1970. godine, da bi potom bistu otkupila jedna porodica. Pored svoje ljepote i savršenosti, ova bista je predstavljala i najitimniji dio Jankovog stvaralaštva. Na poleđini je isklesao J. Brayovitch, a pored imena se nalazi i kružni simboli čije značenje nije odgonetnuto.
Brajović je isklesao u mermeru i poprsje Britanca Ronalda Rosa koji je dobio Nobelovu nagradu1902. godine za otkriće u liječenju malarije. Dato otkriće je dovelo do velikog pomaka u izlječenju ove zarazne bolesti širom svijeta. Danas više Univerziteta i škola u Velikoj Britaniji, kao i mnoge naučne institucije nose ime ovog naučnika. Crnogorski vajar je pozvan da dođe u London 1925. godine, budući da je već imao svjetsku reputaciju, a rad na bisti – poprsju Ronalda Rosa počeo 1926. godine.
Jedan od njegovih najvrednijih radova čini bista poglavice Indijanaca sa prostora današnje Kanade i Amerike nazvana Crvenom Indijancu. Ona predstavlja jedinu skulpturu u muzeju Tate u Londonu (Engleska) koja se može vidjeti samo uz specijalnu dozvolu – čak nije dozvoljeno ni njeno fotografisanje, s obzirom na to da je riječ o djelu neprocjenjive vrijednosti i kvaliteta.
U Havani je uradio bistu heroju Hoseu Martiju, kubanskom patrioti, koja je postavljena u Kabitoliju. U Meksiku on je za meksičku vladu uradio mermernu statuu generala Obregona, a takođe je započeo i neke druge radove. Bista bivšeg Biskupa Meksika – Morea de Rioa je takođe urađena u mermeru.
Od 1915. godine, ovaj rodoljub i vajar u izbjeglištvu je izgubio skoro sve – vijest o smrti žene dobio je dok je još bio u zatvoru u Beogradu; vijest o smrti majke dok je bio u Londonu. Njegov brat je umro dok je on boravio na Kubi; sestra je umrla dok je vajao u Meksiku. Svoje dvoje djece nije vidio od kad je napustio Crnu Goru.
Njegova najveća želja je bila da vidi Crnu Goru slobodnu, naglašavajući da ako nije u mogućnosti da uradi ništa više za svoju zemlju, onda će nastojati da ostavi iza sebe ove monumente svijetu, kao sjećanje na patnje svoje zemlje.
On je teško prihvatao i nije se mirio sa situacijom u kojoj je kralj Nikola sa vladom u egzilu u Francuskoj, crnogorska vojska u Italiji, a strane trupe u Crnoj Gori. Vjerujući da se rješenje za crnogorsko pitanje može naći u Americi, otišao je u nju sa ciljem da svojim aktivnostima pomogne otadžbini u najtežim trenucima njenog viševjekovnog trajanja.
Janko Brajović je više puta modelovao crnogorski kraljevski par. Poznate su biste kralja i kraljice, zatim statua Nikole na konju i statua kraljice Milene u sjedećem položaju. Tragična sudbina crnogorskog naroda tokom Velikog rata i gubitak državne nezavisnosti inspirisala ga je da umjetnički prikaže napuštanje ognjišta ljudi koji predstavljaju sve slojeve crnogorskog društva, u formi reljefa, koji je nazvao Zbjeg. Monumentalna statua Isusa Hrista, visoka 2 m i 70 cm, koju je krajem 1925. godine uradio u svom studiju u Noting Hilu u Londonu, Brajovića je uzdigla u sam vrh svjetske vajarske umjetnosti. Hristove ispružene ruke simbolizuju poziv i poruku čovječanstvu da svi ljudi od duha i srca budu njegovi prijatelji.
Janko Brajović je sahranjen na Cetinju, nekoliko godina nakon što je njegova urna stigla iz Vankuvera. Položena je u grobnicu njegovog preminulog brata, ali bez ugraviranog imena na spomeniku. Stevovićeva knjiga, u istraživačkom smislu, dokumentovano rješava sve nedoumice, kad, gdje i kako je umro i gdje je sahranjen Brajović.
Zanimljivom i inspirativnom knjigom posvecenom ličnosti i djelu jednog od najvaznijih crnogorskih vajara, Stevović je dao vrijedan doprinos crnogorskoj istoriografiji, politikologiji, kulturi i umjetnosti, otvarajući brojne putokaze za naredne istrazivače koji se budu bavili ovom temom.
[1] Nenad Stevović: Crnogorski vajar i emigrant Janko Brajović, u: Matica (časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu), br. 73, Cetinje – Podgorica, proljeće 2018, str. 353–354.
[2] Ibidem, str. 355.
