Snježana Vračar Mihelač: Njih dvanaest
Jedna po jedna žurno
nogu pred nogu
zauzimaju svoja mjesta
rastežu vretenasta tijela
njih dvanaest
u crnim bodijima
i hlačama od organskog pamuka
za punu slobodu pokreta
dvanaest bosonogih boginja
duboko izdišu udišu razvlače zatežu
liježu na prostirke
ogledaju se lijevo i desno
stvaraju razmak
svih dvanaest
ne govore gledaju poprijeko
da im netko ne uđe u njihov prostor
dvanaest
izmjenjuju poze
vrte asane
udah i izdah
nježno otežan prolaz zraka kroz grlo
polako i svjesno
duboko do kraja
sve dok im zakašnjela vježbačica
uz njih dvanaest
ne poremeti ritam
ubacujući se prešutno
na nečije podrazumijevajuće mjesto.
Njih dvanaest
osjeti bijes i nevjericu
nova je
koja je
smije li?
Neravnoteža!
Njih dvanaest
žustro izdahuju nervozu
razbijaju netrpeljivost
iz poze u pozu
puneći se novom energijom
poražavaju ego
duboko u transformaciji svijesti
na putu prema ekstazi
otvaranju trećeg oka
ništa neće smesti
izbacuju iz energetskih središta
svih dvanaest
grlenih Omova.
Kad otvore trideset i šestero očiju
osamdeset četiri čakre
njih dvanaest
vizualiziraju
trinaeste više tu biti neće
trinaesta više neće
unositi duhovnu pomutnju.
Ommmm!
Kupila sam jabuku
na tržnici
krupnu
sjajnu kao lak na novom autu
zagrizla u nju napeta od iščekivanja
potekli su sokovi
i oslobodili miris ribe
dok škripala je orkanska bura
raznoseći napuštene zvukove
poljubila sam mornara
stajao je na molu
ne znajući kako bi reagirao
brod je isplovljavao iz luke
iako je jabuka crvena
mirisala na ribe
noć je obećavala
Van kontrole
Uzmiču obzorja
u razmrljanim crtama
preklapaju se sivila
tuneli bez krajeva
gradovi bez početaka
neonske reklame i džambo plakati
ostaju u naborima prašine
tek vlakove na prugama uz more
kad jako zapuše zapljuskuju valovi
u prozorima s unutarnje strane
zabrinuti odrazi
dječje ruke mašu u dronjavoj odjeći
vagon restoran kariran stolnjak
slaba kava vino još lošije
netko uzneseno recitira poeziju
drugi čitaju dnevnu štampu
voze se putnici naopačke
zbog utičnica za punjenje telefona
spavaju utegnuti u odijelima
s aktovkama na prsima
razgovaraju potpuni neznanci
jer ne moraju
prisno
netko se izuo
neke relacije više ne voze
iz komercijalnih razloga
lica na granicama stoje i gledaju prazno
ali isto mašu jeleni obješeni o žicu
pričao mi je prijatelj
putnici su u Europi još devedesetdevete
poslušno ulazili u teretne vagone
ne znajući kuda idu
drndali se u potpunom mraku i
u nadi da će ipak stići na odredište
a ja nikad neću putovati
od Pariza do Istanbula Orient Expressom
u talijanskim vlakovima 300 kilometara na sat
želudac je u grlu mora se zijevati
moja prva ljubav je zeleni vlak Arena
ali gospođa Helga koja sad već govori njemački
ne mari za to netremice gleda u kartu
u slučaju neispravnosti pucat će iz pištolja
smijem li ove mandarine u džepu
ne volim avione piloti su samo ljudi
ptice se vole zalijetati u motor
puno je toga van kontrole
ali za skoro svaki pad
kriva je ljudska greška
mislila sam jednom ćemo se teleportirati
nema napretka
osim tehnoloških naprava
nadzornih kamera i robota za vođenje ratova
iz naslonjača
ni univerzalno cjepivo za gripu
kamoli lijek za rak
prodavačica iz trgovine s odjećom
je dobila lišaj na koži slažući robu
djeca će nam biti spaljena
od buljenja u ekrane
kako ćemo ih spriječiti
kad radimo cijele dane
vlakovima putovala bih negdje daleko
van kontrole
Srce na baterije
Brada mu je gusta isto kosa
oslabio je zadnjih godina
ali još je impozantan.
Rana na prsima je zarasla
srce radi na baterijski pogon
s 50 na 70 puta u minuti.
Treba paziti da baterija ne istekne
mijenjaju je u lokalnoj anesteziji
taj je zahvat lakši.
Stopala su mu crna
ne sluti na dobro
neće moći nositi isusovke ljeti.
Kao dječak čitao je Jesenjina
otad ga neminovnost slijedi posvuda
pažljivo odgajana melankolija
srasla je s humorom.
Kada ga pitam
zašto ga noću proganjaju more
kaže Čovjek je najveće čudovište.
Staraca odavno nema
pamte ih borovi
i ograda od šimšira
vrt je podivljao
nikad im nije bio bliži nego sada.
U kući je tišina
nedostaje cigaretni dim
mnogo je njegovih prijatelja
umrlo od raka.
U novčaniku umjesto slika
identifikacijska iskaznica
elektrostimulatora.
Katkad na putu kući iz bolnice
svrati u kafanu jedno piće
da se nakratko osjeća živim
pažljivo prikrije od žene
skriva i ona
zašto je još uvijek s njim
djeca rasijana
jedva i govore materinskim jezikom.
Mahne rukom na misli
dosadne insekte što se ljeti roje
i lijepe na slatko.
Izlazi u dvorište
da razbije monotoniju
još se osjeća mladim
otkine grozd i pojede
potom legne i zaspi.
Jesu se potrošile baterije
nikome nije rekao
je li sanjao je li ga boljelo je li znao da je kraj?
Nije neobično pred smrt.
Jajna stanica
U utrobi moje bake
razvile su se
jajne stanice moje majke
sa začecima mene.
Stoga nije čudno.
Baka je preživjela
seobe ratove
balkansku ulogu žene
žrtve i heroine
uredne ponosne tihe
reumatičnih zglobova
od teškog rada i
spretnih ruku
za fine radove.
Majka je najranije dane
provela u logoru
od kojeg je ostao tik – strah.
Nježna i sitna usprkos
odrasla je borkinja.
Poslijeratna neimaština
ali ideali i voće koje je
pucalo od zdravlja
krumpir debeo kao seljak
melem su na slabokrvnost i traume.
Jedine cipele
nose je snijegom
u sedam kilometara
daleku školu.
Batine učitelja
jer siromaštvo bode u oči
edukacija je bitna
kao i spolni odgoj
suprotstavljanje
patrijarhalnim načelima
i emancipacija – učio je njen otac.
Za svoju suprugu nije provodio isto
sve dok nije ostario i
prekasno shvatio.
***
Svaka generacija
kreće ispočetka
traži svoj dom
jajne stanice nastanjuju
nova mjesta.
Moj otac je htio kćeri –
one od muškaraca
čine bolje ljude.
Nakon sestre
rodila sam se i ja
nastala iz iste jajne stanice
što se formirala
u majčinom trbuhu
dok je još bila
u bakinoj utrobi.
Koliko hladnoće
u modrim ekstremitetima
i slabosti u mršavom tijelu –
baka je isplela tople rukavice
da amortiziraju osjetljivost.
Djed me zove Brokvica
njegova sam miljenica.
Godinama pažljivo odgajam bunt
lako je biti drugačiji
pored hrabre majke
i razumijevajućeg oca.
U odrastanju me prepolovio
neki novi rat.
***
Majka nosi junačko ime.
Rijetko i nepoznato
na službenim dokumentima pišu
poput talijanske tjestenine.
Ona ne mari šuti smije se.
Devedesete pritišću da se iselimo
Idite odakle ste došli
ne razumiju ovo je naš dom.
Zbog porijekla dolazi policija
telefon vrišti dugo u noć
anonimne uvrede i psovke.
Dok u meni
zajedno sa zbunjenošću
i osjećajem krivnje vrije prkos
majčina gordost se topi.
Posebno joj teško padaju
uniformirane posjete
mada zrače razumijevanjem.
Na izborima manjina glasa
u posebnim boksovima
sve su oči uperene.
Zato je manjine svake godine
još manje.
***
A ja sam ljuta
i moram rasti
razvijati se
izbaciti gnjev
igrati oko ruba
visjeti sa njega
stanice divljaju
poprimaju drugačiji oblik
žele da budem neka druga.
Usprkos
rađanje djece je najveći
stupanj vjere u bolje sutra
jednom ću biti mama
samo da se šćućurim
i sve ovo prođe
razvijem se u čovjeka
kojim bi bila
i da nisam ona jajna stanica
iz utrobe moje majke
sa dna trbuha moje bake
u logoru ratu siromaštvu.
***
Još jedna selidba i
gledam svoje dijete kako raste
odlučna prekinuti niz
usprkos tome što je
iznikla iz jajne stanice
što se razvila još
u utrobi njene bake
slušajući moje otkucaje.
Nadigrati samoću
Dolores
znam jer je netko s ulice
uskliknuo njeno ime
u rascvjetaloj haljini
otkopčanoj na nedostupnom mjestu
na leđima
i kaputom koji to prikriva
stigla je na susrete
brzih upoznavanja.
Dvadeset njih
po sedam minuta
do zvona za sljedeću rundu.
Jednom je ljubila mornara
umorila se od čekanja
i internetskog dopisivanja
dok je njenim stanom
krizom srednjih godina
odjekivala tišina.
Prije polaska na sastanak
po sedam minuta na osobu
trgnula je Dolores francuski konjak
njime zalila valijum
što joj je prepisao liječnik
dok joj je umirala majka.
Nasuprot nje
sjeda mladić od dvije banke
nedostaje mu cigareta
vidi mu se iz nervozom
isprekidanih pokreta.
Kaže Dolores
ubija me samoća
nisam to planirala.
Kaže on
da se ne lažemo
živim s majkom
imaš li cigaretu
hipnotizirajućim glasom
starijim negoli je sam.
Ona u cvjetnoj haljini
koju do sada nije imao tko zakopčati
para vrhom potpetice
zrak vruć od iščekivanja
gledajući netremice
u njegove vlažne oči.
Idemo odavde
vodi me!
Dolores sa svojim mesnatim usnama
uzme ga za ruku i povede
preostalih osamnaest
čeznutljivo gleda u rasute latice
koje ih plešući
u stopu prate.
Nervozno more
Na plaži se kupao čovjek
i obijesno lovio gnjurca
u moru je hladio
limenke piva
uranjao i izranjao
svoje veliko znojno tijelo
namazano debelim slojem
kreme za sunčanje
sad tu – sad tamo
tražeći od mora
da ga osvježi i razriješi
odlučnim je pokretima rezao površinu
svakim snažnim zamahom
sve lakši
valovi i pjena
nisu mu mogli ništa
ronio je dublje zamahivao jače
a kada se napokon umorio
popeo se na stijene
ispio pivo i spokojno zaspao
naspavavši se
zadovoljan je pošao kući
Limenku i opuške
je ostavio čistačima plaže –
da zarade svoju plaću.
O autorki:
Snježana Vračar Mihelač, rođena u Puli, osim toga živjela je u Zagrebu, na Plitvičkim jezerima, zadnjih 15 godina u Ljubljani. Studirala je ekonomiju, ali ekonomična nije, stoga je radila posvuda, samo ne u struci: studiju za grafički dizajn, organizirala sajmove i vjenčanja, bavila se eko–turizmom i održivim razvojem, a od 2003. godine zaposlena je kao tekstopisateljica. Uređivala je časopis Enter–net, piše marketinške i autorske tekstove te prevodi. Odnedavno svoju literarnu kreativnost materijalizira u poeziju i prozu. Svoje prve radove objavila je u Monstrumi, a u okviru projekta #manjšinenamreži SKC Danilo Kiš i mentorice Lidije Dimkovske su njene pjesme i priča objavljeni u višejezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Rukopis Visoke vode je pohvaljen od strane stručnog žirija Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godine.