Slobodan Vukanović: Bedem
DEVEDESET DEVETI JE OBOŽAVAO MASLAČAK
Slutnja se kao kiša
Uliva u kutiju 5 X 7.
Rastače se u istoriju događaja,
Čekanja, prevara, odanosti, objašnjenja.
Nasta pobuna od odanosti do izdaje.
U kutiji 5 X 7
Spavaju šaputanja, pijana beznađa,
Zapušteni vrtovi osjećanja.
Presavijeni papir 10 X 18,
Pedeset likova, pedeset sudbina.
Zavjesa je stalno podignuta.
Poslagano pedeset drvaca.
Iz papira zatalasale slutnje i kušnje,
Izazivaju smisao zamišljenih, uplašenih.
Kutija mijenja namjenu,
Što je manja opasnija je.
Jahali su hrabrost Treći Petnaesti,
Drugačije su tumačili kompas,
Enigma čitanja, pisanja, slušanja.
I tišina se drugačije čita.
Plašio se Jedanaesti, Dvadeset četvrti.
Kutija 5 X 7 postala je grom.
Presavijeni papir 10 X 18,
Pepelom ostavlja poruku.
Na istom zadatku
Čitači i tumači.
Kutija je postala akvarijum,
Inkarnacija, predstava o svecima,
Zgubidanima i tamnim maskama.
Jing i Jang
Naša hrana za gladne i naivne.
Devedeset deveti je obožavao Maslačak.
Letjeli su Jin i Jang.
U dolini Izvor,
Na planini vatra.
Sto drugi obožavao je enigme,
Bespovratna putovanja,
Hranio se pobunom.
Nije govorio koga je našao
Kad progovori kutija znaćemo.
BEDEM
Koraci su nam od neba.
Tragovi – groblja naivnih iluzija.
Strah čuvamo vučjim zavijanjem.
Proučavaju naš strah, tumače napad.
Praznina je naša slamka nade.
Od dvosmislenosti zidamo bedem,
Tumačenje za svaku upotrebu.
Uzidali smo misao
Iznikao je bezglavi suncokret
Tragično je kad se ne razaznaje
Noć od dana.
Sljepilo je nagrada za laž.
Zlo je još jednom prevarilo istinu.
Pjesma je lijek za prevarene.
Pravda je slijepi putnik
Na svakom brodu.
U nama spava glumac čuđenja,
Hljeb nam je nevolja, voda laž.
Opravdanje za mrtve.
Miris lipe harmonika je duše.
Plašimo se riječi
Da ne prepoznaju naše namjere.
Trčimo a broje naše korake,
Tumače nam svaki skok.
Farbamo se bojama
Da nas ne prepoznaju.
Autobiografija je operaciona sala,
Dijagnoza roman u nastavcima.
Dodijeliće nam ikonu ili epitaf.
Ruke nam bodljikave žice.
Bedem je naša odbrana,
Dvosmislena za svaku upotrebu.
Most do mosta – Čovjek,
Bedem do bedema – Zlo.
ZABRINUTO SEDAM KUĆA
U Smokvinom gaju
sedam kuća,
četrdesetsedam čeljadi.
Svako svoju brigu češlja.
Svrstavaju se po veličini,
u stroj kao vojnici.
Bičuju svoje brige i nesporazume,
kako spasiti snovohvata,
kako preboljeti neplodno sjeme,
kako ga poslati na Plažu zmija.
Snovohvat beskrov je,
promaja sa četiri strane.
Čežnja je sa željama.
Strast slijepi lovac,
Utopia se u mrežu.
S torbom punom hrane i želja,
Kreće u šumu.
Na Golom brdu Plaža zmija.
Putnik baca štap,
nudi hranu,
sve daje, i sebe.
Zmija proguta žabu,
druga proguta pticu,
treća pokretom slomi granu duba.
Kolo zmija gasi sunce.
Sjede putnik snovohvat
izvadi frulu.
Zasvira tužno, sažaljivo.
Drvo proplaka lišćem.
Govore nemušti zvuci.
Zaigra oko zmija.
iz usta izađe žaba,
iz usta izađe ptica,
Iz usta izađe grana.
Žaba poljubi putnika,
ptica ga zagrli krilima,
grana se vrati na dub.
Vrati se putnik snohvat.
Grane mu prekriše krov,
žabe mu zatvoriše promaju,
ptica mu donese sjeme.
Pored sedme niče osma kuća.
Ukućani ne znaju
kakav je to znak.
Zato ga pozdraviše
Kao osobitog, tajnovitog.
Četrdeset osmo čeljade
napuni osmu kuću.
Nemušto govoraše,
Nemušto igraše,
pronalazio je izgubljene.
Po tome bi glasovit,
a malo mu vjerovahu.
KO ĆE PUTOVATI?
Otrov se zaljubio u med
Obećavao je krilatu ljubav
Sunčane pahulje
Plodove pravde
Rijeke pune riba
Svjetove lišene samoće
Med se zbuni
Što ću ja tebi ?
U meni uvijek sumnja spava
Birač si ili biran
Ako si gladan
Neka govori stomak
Mudrosti nema mjesta
Med i otrov
Dva vječita suparnika
Treći bira
Ko preživi nastaviće put
Dva suparnika
A vojske prolaze i dolaze
Kolovođe Birač i Biran
Moćni istrajni izazovi
Njhove predstave s puno likova
Scenografije slične patetične
Ponavljanja sličnosti dana noćii vremena
Igre zadovoljstva htjenja želja
Da takmaca jedan odlučuje
Ko će nastaviti
Ko završiti put
Med će pjevati o suncu
Otrov će postati ptica kukavica
Oni su postali rovovi i krovovi
Ko će nastaviti put…
ZABLUDA PJEVA AVE MARIA
Čovjek po nebu lovi zvijezde,
pije ih očima,
miluje rukama, dušom miriše.
Jahači hemije osvajaju sazvježđa.
Krilati zmajevi fizike pokreću,
razmjenjuju daljine, visine, položaje.
Htio bi da bude zrno,
u pustinji zvijezda,
da sagradi Kulu Snova.
Beskraj je bezočna tama,
beskraj je ludilo svjetlosti,
beskraj je laboratorija vremena.
Zabluda pjeva Ave Maria,
i ona je dio iluzije,
u predvorju vječnosti.
Na vrhu antene oko,
na vrhu antene uho,
smisao lista svemirske psalme.
Čovjek po nebu lovi zvijezde,
u životu je ulovljena zvijer,
razapeta nedjelima i djelima.
Na nebu kobac,
u zemlji rovac,
vlasnik tuge, gospodar očaja.
Pjevaju ključali okeani,
Traju beskonačni časovi fizike.
Zavadili se uran i gasovi.
Labuđi zvuci komarca,
Paučina svečana dvorana,
Pauk završava koncert.
Jahači hemije osvajaju sazvežđa,
Čovjek po nebu lovi zvijezde.
Zabluda pjeva Ave Maria
NOVI MODEL
Kako je nazvati,
sliči bundevi, prepunom akvarijumu,
svaštarijumu sposobnosti,
košnici misli,
kavezu svijesti.
Pitaju se,
kakve su joj kognitivne sposobnosti,
je li mašina za kogniciju,
Kvantna mašina.
Šta će reći konstruktori moždanih regulatora,
istraživači i čitači misli,
anatoma tijela.
Iz tako male bundeve,
lopte, košnice, bunara,
haraju oluje, nepogode.
Bez nogato krakatih kostiju,
crijeva ribarske mreže,
nepotrebne i rogobatne.
Njih u arheologiju.
Svijest da mjeri vrijeme,
bestelesne građevine.
Sve osim glave,
suvišna je.
Kažu istraživač moždanih regulatora.
Novi model glave,
substantia grisea stvara arabesku,
caput kišobran cerebruma.
Srebrno –plastični oklop,
čovjekoglava sa novim izgledom,
Kvantnom teorijom uma.
Moždane ćelije rasprši
oluja košmarnog ludia.
Vrtlog je mjerilo bitisanja,
brzine, starosti, otpora, pokreta.
Pokret naša fizika,
časovnik mjeri funkcije,
sposobnosti, kretanje.
Konstruktori moždanog regulatora,
istraživači i čitači misli,
anatomi našeg tijela.
Kad svijest pobijedi oklop lobanje,
pobjegne u svemir,
bude dio planeta,
dio tla,
vremenska pogoda i nepogoda.
Napune je svim i svačim,
zabludama, lažima, vjetrovima,
kišama, tišinama, noćima.
Od nje prave fabriku iluzija,
snova, nespokoja…
Postaje skladište zarđalih, remontovanih.
Glavu na rekonstrukciju,
čovjeka u arheologiju,
svijest u nebo.
Ne pristaje da bude kavez i akvarijum.
Hrani svijest, kao klatno sata mjeri vrijeme.
Moždane ćelije rasprši
Oluja košmarnog ludila.
Vrtlog je mjerilo bitisanja,
Brzine , sporosti, otpora, pokreta.
Mi fizika, tijelo mjerač funkcija,
mašina za kogniciju.
Šta kaže konzilijum o novom modelu glave?