Sanel Biberović: Morisovi
15. april 1853. godine
Nebom je odavno zavladao mrak. Minut iza ponoći, kiša, praćena grmljavinom, nemilosrdno je udarala sve što se nalazilo pod njom. Gustu šumu dijelio je stari rimski put kojim su jurile kafene kočije. Dva crna konja kao da nijesu bila dovoljno brza za kočijaša koji ih je nemilosrdno bičevao uz uzvike „Brže! Brže!“. Zvuk kopita i kočija je za stanovnike šume bio zastrašujući koliko i sama grmljavina. Put je izašao iz šume nad kojom su plesali vjetrovi i vodio je pravo ka imanju i palati, koja je izgledala poput nekakvog simbola usamljenosti. Imanje je bilo okruženo visokim, betonskim zidom. Bilo je tako veliko da je iz daljine izgledalo kao mala varoš. Kočije su usporile pred visokim metalnim i širom otvorenim crnim kapijama. Tu su bili i stražari, i bez obzira na veliki pljusak, dostojanstveno su obavljali svoj posao. Stajali su u mjestu, sa puškama u rukama, u skroz mokrim, crvenim vojničkim odijelima. Konji su konačno odahnuli od kožnog biča, dok su izdisali paru iz širokih, tamnih nozdrva. Kočijaš se naklonio stražarima uhvativši se za svoj sivi šešir lijevom rukom, dok je desnom držao uzde. Mirno je ušao na imanje čiji travnjak je razdvajala kamena staza koja je vodila do palate. Zahvaljujući svjetlostikoja je dopirala iz ogromnog doma, travnjak je bio prilično vidljiv. Do zida su se nalazili borovi koji su zajedno sa svojim kamenim prijateljem okruživali cijelo imanje. Na desnoj strani travnjaka nalazila se široka pergola, okružena bijelim stubovima koji su podsjećali na stubove Akropolja. Nijesu bili tako stari i mudri, a takav utisak su ostavljali. Unutar pergole mogle su se vidjeti drvene klupe i jedan drveni sto na kojem su se nalazile bijele, porcelanske šoljice za čaj. Izgledalo je kao da ih niko nije dirao danima. Na lijevoj strani travnjaka nalazilo se nekoliko ogromnih kamenih spomenika, inspirisanih grčkom mitologijom. Kako se približavao palati, kočijaša je sve više bilo strah od nje, osjećao se veoma malim spram njenim visokim prozorima i još većim sivim zidovima. Bila je to gotska palata, jedna od rijetkih u tom dijelu zemlje. Izgrađena u perpendikularnom stilu, izgledala je kao da su je anđeli i demoni zajedno gradili. Zvuk kopita se više nije čuo.
„Stigli smo!“, uzviknuo je kočijaš dok je i dalje blenuo u gotske, nepomične zidine. Vrata od kočija su se otvorila. Na tlo je zgazio jedan visoki čovjek u crnim kožnim čizmama i u crnom kaputu, ispod kojeg se krilo sivo odijelo. Njegov crni šešir neobično je pristajao njegovom blijedom licu i usnama, koje je tanka linija odvajala od dotjeranih i urednih brkova. Svojim braon očima uputio je pogled palati, a zatim je iz kočija izvadio dagerotopni foto-aparat pokušavajući da ga pokrije desnom stranom kaputa što brže, kako kapi kiše ne bi doprle unutar njega.
„Morisovi“, izgovorio je visoki čovjek sa blagim uzbuđenjem.
„Gospodine Harison, zar nije kasno za fotografisanje? Zar Vam nije čudno da ste pozvani u ovo doba noći samo da bi ste fotografisali generala i njegovu porodicu?“, kočijaš je bio sumnjičav.
„Naravno da je čudno, ali kada je general Moris u pitanju, ne smijem da propustim priliku. Odavno želim da ga upoznam, i čast mi je što ću ga fotografisati zajedno sa njegovom ženom i ćerkom.“ Harison se osjećao jako ponosnim dok je odgovarao kočijašu povišenim tonom, pokušavajući da nadjača zvuk kiše koja se polako povlačila natrag u mračno nebo.
„Priča se da mu ćerka boluje od skrlatne groznice i da je to natjeralo generala da napusti svoju dužnost. Čak je i kraljica bila tužna zbog njegove odluke“, rekao je kočijaš i sam žaleći zbog generalove odluke.
„Nadam se da je sve u redu, zašto bi me zvao da fotografišem njegovu bolesnu ćerku?“, Harison je upitao, blago zbunjen.
„Da vas čekam?“, upitao je kočijaš.
„Nema potrebe. General mi je u pismu napisao da će me kući vratiti jedan od njegovih kočijaša. Zahvaljujem ti. Izvoli i zadrži kusur. Do sljedećeg viđenja“, odgovorio je Harison sigurno.
„Doviđenja.“
Kočijaš se naklonio Harisonu, a zatim je prodrmao uzde koje su ponovo pokrenule konje, čiji su zvuci kopita nestali u tišini van kapija. Kiša je prestala. Napolju je bilo hladno. Kao da je i sama noć zebla od takve hladnoće. Harison se popeo mermernim stepenicama koje su se klanjale ogromni i drvenim vratima crne boje. Pokucao je sa velikim uzbuđenjem. Vrata su se otvorila odmah nakon što je izdahnuo, pokušavajući da se oslobodi nervoze. Na pragu je stajao niko drugi do general Moris. Zabačena crna kosa, zelene oči, zašiljen nos i gusti, smeđi brkovi krasili su umorno lice četrdesetpetogodišnjeg generala u crnom odijelu. Ispod odijela nazirao se sivi prsluk na kojem je visio lanac od sata skrivenog u džepu. Njegove cipele virile su ispod nogavica crnih pantalona i sijale su takvim sjajem da se Harison zasramio svojih dugo nošenih čizama.
„Gospodine Harison, dobro došli. Molim Vas da uđete“, rekao je general Moris.
„Zahvaljujem“, uzvratio je Harison naklonivši se, zapanjen što mu je lično general otvorio vrata koja je zatim i zatvorio, te zvukom zatvaranja ispunio tišinu unutar palate.
„Uskoro ćemo se okupiti. Molim Vas osjećajte se kao kod kuće. Moja posluga će Vam donijeti sve što želite, ovo je posebna noć za nas.“ Govoreći ovo, general uopšte nije bio uzbuđen, niti srećan. Zapravo, osjećala se tuga u njegovom glasu. Djelovao je prazno. Ogromna praznina nazirala se iz njegovih očiju. Prišao je jednoj služavki i rekao joj da pripazi na Harisona, a zatim se popeo desnom stranom stepenica koje su zajedno sa lijevom stranom rasle iz sivog, mermernog poda i tako spajale prostranu halu sa drugim spratom na kojem se, po svemu sudeći, nalazio veliki broj spavaćih soba. Bordo zidovi su bili ukrašeni raznim umjetničkim slikama, na kojima su se nalazili detalji i likovi iz grčke mitologije. Na zidu između stepenica samovao je ogromni portret kraljice Viktorije. Razne svijeće i lusteri obasjavali su unutrašnjost palate i činili da se gosti osjećaju sigurnim.
„Da li želite da popijete nešto?“
Pitanje sluškinje vratilo je Harisona u stvarnost nakon što je dugo blenuo u enterijer palate, dok mu je jedan od sluga skidao mokri kaput.
„Čaj, molim Vas“, odgovorio je nekako nespretno, a zatim sjeo u jednu kožnu, kafenu fotelju, naslanjajući foto-aparat na njenu desnu stranu.
„Odmah, molim“, uzvratila je sluškinja i nestala u jednu od prostorija oko zadivljenog fotografa.
Čaj je ubrzo došao i taman što je počeo da uživa u ukusu tek pristavljenog čaja, Harison je čuo korake koji su se spuštali niz lijevu stranu stepenica. Podigao je pogled koji se krio ispod njegovog naboranog čela. Bila je to gospođa Moris. Na sebi je nosila dugu crnu, punu suknju, skrojenu od svile i satena preko kojih se nalazio ručni vez sa cvjetnim detaljima u čipkama. Crni korset kao da se stopio sa njenim tijelom, dok su pufnasti volumetrični rukavi skrivali njene ruke do ramena. Ispod ovratnika pružala se biserna ogrlica, čineći balans sa njenim bijelim licem ukrašenim plavim očima i crvenim usnama. Imala je dugmast nos.
Njena plava kosa izgledala je poput plamena. Ona je predstavljala definiciju ženstvenosti i nježnosti u Harisonovim očima. Naglo je ustao spuštajući čaj na mali drveni sto koji se nalazio sa lijeve strane fotelje.
„Dobro veče, gospođo Moris“, rekao je sa uzbuđenjem.
„Dobro veče“, uzvratila je, „izvinjavamo se što ste morali da dođete ovako kasno, ali moj muž je jako insistirao na tome i nijesam mogla da uradim ništa što bi ga zaustavilo u njegovoj namjeri.“
Bila je i kod nje, kao i kod njenog muža, prisutna tuga i očaj. Ne odgovorivši ništa, Harison je shvatio da nešto nije u redu i počeo je da gleda naokolo ne bi li ugledao generala. Nakon nekoliko minuta pojavio se i general silazeći istim stepenicama kojima je sišla i gospođa Moris. Prišao im je ne govoreći ništa, a zatim je pogledao u jednog batlera koji je stajao blizu i odmahnuo mu glavom ka vratima koja su se nalazila na desnoj strani hale. Batler je klimnuo glavom i uputio se ka vratima. Otvorio ih je, a zatim nestao u drugu prostoriju. Fotograf se više nije osjećao tako sigurno, samo je želio da ih fotografiše što prije i da nestane. Nevjerovatno kako se njegov očarani pogled pretvorio u pogled nesigurnosti i strepnje. Čekali su ćerku. Vrata kroz koja je prošao batler ponovo su se otvorila, prvo se pojavio mali krevet sa bijelim dušekom i metalnim postoljem na točkovima. Gurao ga je onaj isti batler koji je prije nekoliko minuta izašao. Harison se uplašeno zagledao u krevet koji im se približavao. Gospođa Moris se zaplakala dok je general grlio, pokušavajući da se i sam suzdrži od suza. Plač gospođe Moris odjeknuo je cijelom palatom i jecanje je ispunilo svaki njen kutak. Desetogodišnja djevojčica, koja je nepomično ležala na krevetu, bila je obučena u dugu bijelu haljinu. Njena duga plava kosa oblikovala je njeno blijedo lice na kojem su počivali modri kapci i usne. Koža joj je bila hladna kao led. Harison nije mogao da vjeruje u to što gleda.
Djevojčica je bila mrtva.
„Moj mali anđeo je mrtav“, uzdahnuo je general.
General je briznuo u plač i dalje snažno grleći svoju suprugu. Svi okolo su stajali u mjestu pognutih glava. Harison je osjećao da mu noge klecaju ali nije mogao da sjedne. Bio je prestravljen i još više zbunjen pozivom generala.
„Moj prokleti brat!“, uzviknuo je general ljutito kroz jecaj. „Taj prokletnik je kriv. Jedini je on mogao da održi moju djevojčicu živom! Odbio je da je liječi! Odbio je krv svog brata! Odbio je samog Boga od sebe! Nikada nije mogao da me gleda uspješnog, uvijek je htio moj život, a sad mi ga je oduzeo!“ Njegova duša bila je ispunjena bijesom. Prošao je skoro čitav sat dok je plač prestao. Morisovi kao da nijesu imali više suza. Svi su i dalje stajali.
„Spremni smo, gospodine Harison“, rekao je general slomljenim glasom.
Jedna od sluškinja donijela je drvenu stolicu i postavila je na sred hale. General je podigao malo, beživotno tijelo i okrenuo ga prema gospođi Moris koja je svojim dugim, blijedim palcima nakrivila usne djevojčice tako da je izgledala kao da se smiješi. Zatim joj je podigla kapke, ispod kojih su se otkrile zelene oči i zjenice koje su zurile u ambis. Utučena majka sjela je na drvenu stolicu držeći u naručju svoju ćerku, okrenutu prema Harisonovom aparatu. General Moris je stao iza njih oslanjajući se rukama na stolicu. Bili su spremni za porodičnu fotografiju. Harison je postavio svoj foto-aparat nekoliko metara ispred porodice i ne izgovarajući ni jednu jedinu riječ, fotografisao ih je. Nakon fotografisanja izgledao je skroz izgubljeno, učinilo mu se kao da je pijan, iako se godinama držao dalje od alkohola. Posmatrao je generala kako mu prilazi i nije želio da čuje šta će mu reći. Konačno, Harisonova usta su se razvezala i preduhitrio je generala prije nego je bilo šta izustio.
„Generale Moris, fotografija će biti gotova za nekoliko dana, poslaću je po jednom od vaših sluga. Ne želim da išta platite. Smatrajte ovo mojim poklonom za Vas.“
Harisonovo čelo je sijalo pod plaštom znoja dok je posmatrao sluge kako polažu beživotno tijelo na krevet.
„Ne“, rekao je general svojim poraženim glasom. „Želim da zadržite fotografiju. Evo Vam i pismo u kojem piše šta ćete uraditi sa njom u godinama koje dolaze. Od večeras smatrajte sebe članom Morisovih i budite spremni da živite sa noćnom morom kojoj ste večeras svjedočili. Žao nam je što ste prisustvovali svemu ovom, ali ste nam Vi bili potrebni. Zahvaljujući Vama, naš trag će biti vidljiv u istoriji i niko neće moći da ga izbriše, pa čak ni moj brat.“
Slušajući ovo, Harison je u jednom trenutku zažalio što je uopšte bio rođen, ipak, uprkos stresu, ozbiljno je klimnuo glavom i uzeo pismo, a zatim se naklonio generalu dok mu je jedan od sluga dodavao kaput. Još jednom je pogledao krevet na kojem je počivala djevojčica i od tog trenutka je znao da će ga to nevino, bijelo lice proganjati do kraja života.
„Jako mi je žao. Doviđenja“, bile su njegove posljednje riječi Morisovima, dok je izlazio iz palate, koračajući prema crnim kočijama koje su ga čekale na velikom kamenom pločniku. Tama iza kapija je zagrlila četiri crna konja koji su vukli kočije. Meni je žao gospodine Harison. Pomislio je general dok je zatvarao ogromna vrata svoje palate, ostavljajući tišinu noći velikom travnjaku.
„Kad nastupi zora, znaš šta ti je činiti“, šapnuo je svom batleru, koji je odlučno klimnuo glavom, a zalizana, sijeda kosa, zajedno sa sijedom bradom, svjedočila je godinama vjernosti generalu. Krevet je ostao na sred hale. Tako je general htio, jer je upravo ta hala bila omiljeni dio doma njegovoj ćerki koja je uživala igrajući se, nekad i danima, pred portretom kraljice Viktorije.
„Želim da njen duh zauvijek pleše ovom halom, a sada molim vas, idite svojim sobama.“ Naklonivši se, osoblje je počelo da se razilazi tiho. Toliko tiho da se njihovi koraci gotovo i nijesu čuli. General je držao za ruku svoju ženu vodeći je stranom stepenica kojima su se i spustili. Otišli su u svoju sobu ostavljajući djevojčicu u vječitom snu pred portretom Njenog visočanstva.
Klavirske note Betovenove četrnaeste sonate, prvog opusa, grlile su tišinu sobe u kojoj su se nalazili gospodin i gospođa Moris. Gospođa Moris je ležala na velikom krevetu sa bijelim dušekom i jastucima, koji su neodoljivo podsjećali na oblake naslikane na zidovima crkve u kojoj su se molili. Sa suznim očima posmatrala je leđa svog supruga, držeći čašu vina u desnoj ruci koje joj je on sipao prije nego je sjeo za klavir na kojem je veličanstveno svirao Ludviga. Iako obuzeta žalom, uživala je u njegovom sviranju koje kao da je grlilo bol u njenom srcu govoreći da će uskoro svemu doći kraj. Sa prvim gutljajem vina, osjetila je kao da joj sve unutar tijela gori. Pogledala je u čašu pokušavajući da dozove supruga koji je sve jače pritiskao tipke kako bi nadjačao njeno trzanje i borbu za životom. Njenu bijelu spavaćicu prekrila je krv koju je bljuvala i sa razbijanjem čaše o pod prestalo je i sviranje klavira. Suze su pokvasile generalove obraze dok je posmatrao staklenu bočicu koju je izvadio iz svog desnog džepa. Čudna, zelena tečnost unutar bočice učinila je da gospođa Moris ponovo bude sa svojom ćerkom. General je zatim ustao ostavljajući bočicu pored klavira. Stao je naspram ogromnog ogledala, koje je izgledalo poput zasebnog svijeta unutar sobe. Izvadio je pištolj koji je visio u opasaču sa desne strane njegovog prsluka. Bio je to pištolj koji je dobio na poklon od Njenog visočanstva. Prislonio je dugu, metalnu cijev na svoju desnu sljepoočnicu i gledajući se u ogledalo, povukao je obarač. Pucanj je zagrmio palatom, pozdravljajući zoru koja se uvlačila kroz visoke staklene prozore. Osoblje je bilo uznemireno dok su tutnjeli iz jedne u drugu sobu, pitajući jedni druge da li su čuli pucanj. Jedino je batler sjedio u svojoj sobi brišući suze crnim, kožnim rukavicama koje su prekrivale njegove šake. Pored kreveta nalazila se motika. Odlučno je podigao gledajući kroz prozor svoje sobe, koji je pružao pogled na tri otkopana groba na travi iza palate.
15. april, 2020. godine
Grupa tinejdžera slijepo je pratila svoju nastavnicu dugačkim hodnicima palate. Konačno su izašli na prostranstvo velike hale nasred koje je bila izložena jedina fotografija Morisovih. „Ova fotografija je jedini dokaz o postojanju familije čuvenog generala Morisa“, govorila je nastavnica istorije sa velikim uzbuđenjem, „o ovoj familiji se ne zna puno, ali smatra se da je noć 15. aprila 1853. godine bila kobna po njih. U toj noći su sva tri člana familije izgubila živote, i vjeruje se da su njihova tijela sahranjena negdje na ovom imanju“, učenici su bili jako zainteresovani za priču, i sa velikom radoznalošću su nagađali gdje bi grobovi mogli biti. „Sve što se zna jeste da je palatu naslijedio doktor Moris, generalov brat. Postoje sumnje da je on uništio sva dokumenta i zapise svog brata, ne želeći da istorija uči o njemu, niti o njegovoj familiji. Neki istorijski izvori govore da je bio jako ljubomoran na titulu svog brata i na njegovu bliskost sa kraljicom Viktorijom. Vjeruje se da je živio sam u palati tako što je dao otkaz svom osoblju koje je prethodno služilo njegovom bratu. Nakon nekoliko godina počeo je da ludi i često je govorio gostima, koji bi ga posjećivali, da čuje smijeh male djevojčice baš u ovoj prostoriji u kojoj mi stojimo. Vjerovao je da je to smijeh ćerke Morisovih. Da! Smijeh djevojčice sa fotografije.“ Učenici su zurili po nepreglednoj hali dok su neke djevojke govorile kako žele da izađu napolje jer ih je priča počela plašiti, a drugi učenici su se izrugivali tome imitirajući zvukove kakvi se mogu čuti u filmovima o duhovima. „Molim za pažnju!“, opomenula je nastavnica. „Na kraju je doktor skroz poludio, nakon čega mu je oduzeta doktorska licenca. Umro je u ludnici na drugom kraju grada u kojoj je proveo dvadeset godina života.“
„Kako je onda ova fotografija preživjela?“, upitao je neko iz grupe.
„Fotografija je preživjela tako što uopšte nije bila u ovoj palati. Pronađena je na stolu u studiju izvjesnog Harisona koji je tada bio jedini fotograf u gradu. Njegov studio je bio prazan, od Harisona nije bilo ni traga ni glasa. Vjeruje se da je napustio zemlju kratko nakon izrade ove fotografije i da se nikada nije vratio. Niko ne zna gdje je otišao, ali zahvaljujući njemu imamo jedinu fotografiju Morisovih. A sada se penjemo na drugi sprat u obilazak soba čije zidove krase razne likovne umjetnine. Molim Vas da pođete za mnom.“ Začuli su se izdisaji olakšanja među nekim učenicima, dok su drugi buljili u svoje mobilne telefone ne slušajući ni riječ o ovoj misteriji. Grupa je počela da se penje stepenicama dok su jedan učenik i jedna učenica i dalje posmatrali fotografiju. Oboje su stajali nepomično u svojim školskim uniformama.
„Zar nije divna?“, pitala je djevojka.
„Majka ili djevojčica?“, njen drug je bio zbunjen.
„Djevojčica! Pogledaj joj samo u oči, tako pune života. Prosto se vidi drugi svijet u njenim očima. Predivna je.“
„Ma, šta kažeš“, uzvratio je mladić kao da se ne slaže. „Ja sam čuo da su se Viktorijanci fotografisali sa svojom mrtvom djecom kako bi zauvijek imali uspomene na njih. Možda je i ova djevojčica bila mrtva u trenutku fotografisanja.“
„Ne!“, negirala je očarana djevojka, „niko ne može biti mrtav sa ovakvim pogledom! Prije bih rekla da su njeni roditelji bili mrtvi. Pogledaj ih samo.“
„Kako god“, odgovorio je mladić ne želeći da nastavlja raspravu. „Požurimo! Sigurno ne želiš da se izgubimo u ovom mjestu gdje se čuje smijeh ove djevojčice“, glasno se nasmijao a zatim su pojurili za grupom, ostavljajući izloženu fotografiju da kroz otvorena vrata posmatra prostrani travnjak koji se ogledao u očima djevojčice sa fotografije.