Roman Gary: Keys
Prevela na crnogorski Tanja Sekulić
Odoh do Jackove kancelarije, tamo nije bilo nikog. Jack je bio u nekom studiu, zauzet gledanjem svoje poznate šimpanze koja je za televiziju glumila Majmunsku verziju Romea i Julije.
Vratio sam se kući. Moja žena je bila na sastanku Urban Ligue koja se bavila prekvalifikacijom nezapošljenih crnaca. Ne zapošljavaju ih, to je sve. Sindikati-gangsteri im otvaraju svoja vrata.
Poslije podne se održavao, u kući jednog dramaturga-profesora sastanak liberala posvećenih borbi za građanska prava kojem sam želio da prisustvujem.
Objasnio sam im da sam već imao puno problema da se oslobodim Vijetnama, Biafre, načina na koji su masakrirali Indijance u Amazoniji, poplava u Brazilu, do sudbina sovjetskih intelektualaca, ipak je trebalo znati zaustaviti se na tome.
Znate li što je to elefantijaza kože. To je kad ti sopstvena koža kod drugih nanosi bol. Rekao sam im da je dosta i da odbijam da američki patim. Moram priznati da sam osjećao izrazitu antipatiju prema „profesoru“ kod koga se održavaoi taj sastanak solidarnosti sa crnačkim aktivistima, U njemu sam vidio jednog tipičnog kalifornijskog „phony“ prijevod za „phony“ bio je najsličniji našem „svaštočinja“. Bio je to jedan od onih nedostojnih naprednjaka koji vam pozajmljuju novac za pravljenje građevinskih projekata. Užasavm se ljudi čija slobodna profesija ponekad ne nastaje sociološkom analizom, već iz psiholoških tajni. Ako se mladi, ponekad, s pravom približe nekim Frojdovskim disciplinama tražeći da ih „podese“ jednom bolesnom društvu, ni suprotna operacija kojom želimo društvo prilagoditi njegovoj bolesnoj psihi ne čini mi se rješenjem.
I potom nastavne metode tog profesora drame izazvale su mi nagon za povraćanjem. Lično sam ga, na primjer, na prijemu koji je priredio svojim studentima, vidio kako ga je mladi, izrazito heteroseksualni glumac ljubio dugo u usta. I znate li zbog čega? Da bi ga profesor naučio da se oslobodi sopstvenih „smetnji“, a posebno onih koje glumac osjeća kada je u pitanju miješanje svoje pljuvačke sa onom drugog čovjeka. Nijesam, dakle prisustvovao ovom sastanku, ali sam o tome imao detaljan izvještaj. Radilo se o prosvjećivanju određenih bogatih bijelaca od kojih smo željeli dobiti potrebna sredstva za vođenje „škole bez mržnje“, o stepenu dostignute mržnje bijelaca u psihi crnačke djece.
Bili smo, dakle organizovalu malu scenu dovodeći nekoliko djece od sedam, osam i devet godina čiji roditelji su bili prisutni. I evo pismenog dokaza čiju istinitost potvrđujem, dijalog između crnačke djece i jedne Bijele dame koja nije bila samo njihova prijateljica, već je u svojoj kući ugostila cijelu ovu porodicu aktivista, oca, majku i petoro mališana. Zamislite ovu nesrećnu crnačku djecu okruženu sa pedesetak odraslih bijelaca u trenutku dok prisustvuju ovoj seansi anatomije.
Am I a honky, Jimmy? Jesam li ja prljava Bjelkinja?
Yes ma’am , you are a honky. Da gospođo vi ste prljava Bjelkinja.
Am I a blue-eyed devil? Jesam li ja plavooka đavolica?
Pojasnićemo to u Bibliji crnačkih muslimana proroka Eliaha Muhammeda bilo koje biće sa plavim očima je neprijatelj.
Yes ma’am, you are a blue-eyed devil. Da gospođo vi ste placvooka đavolica.
Do you hate me, Jimmy? Mrziš li me Jimmy?
Evo podnešenog izvještaja: „ Jedan dugi trenutak oklijevanja. Pogled djeteta je zabrinuto tražio svoje roditelje.“ Ne zaboravimo da su jadna djeca bila mjesecima obasuta pažnjom od strrane bleu- eyed devila koja ih je ispitivala. U izvještaju se navodi:„Duboki uzdah djeteta.“
Yes ma’am, I hate you. Da gospođo mrzim vas.
Oklijevanje.
Sort of. Na neki način. Izvještaj se tu završavao. U njemu se ne pominje da li su poslije njegovog nastupa počastili Jimmyja kockom šećera. Ipak bilo je čaja i kolača za sve.
Mazohizam, egzibicionizam, showmanship, i takođe dobra stara conning (prevara), tipično američki, tu umjetnost prevare ovjekovječio je Mark Twain, način na koji igrate gaming whitey, što znači „natjerati Bijelce da hodaju“. Jer, u stvarnosti hrabri Jimmy ne mrzi nikoga, i dokaz je da poslije „mrzim vas“ nije se mogao uzdržati da doda „sort of“, čime se želi reći „na neki način“ i svodi se na priznanje da smo sami nad sobom vršili nasilje govoreći „da, ja vas mrzim“. To sort of najavljuje nepopravljiv budući neuspjeh svih protivprirodnih dresura.
Za vrijeme jedne nedavne ankete javnog mnjenja osamdeset procenata američkih Crnaca, učesnika ankete, potvrdilo je da oni ne mrze nikoga, što znači da ima nade čak i za bijele pse.
Ljudi koji su organizovali taj skup, kakva god bila boja njihove kože i izuzimajući prisutne prevarante, pokazali su istinsko bratstvo: svu njegovu apsurdnost.
Yes ma’am, I hate you…sort of.
Pokazali smo svu svoju dobrodušnost. Zahvaljujući vašem dobrom srcu gospođe i gospodo. Milujemo borbenog Jimmya po glavi. Kockom šećera.
Ali sve nade Amerike su u tih nekoliko riječi: sort of.
Hvala nebesima nijesam prisustvovao skupu. Inače bih , sigurno nekoga ugrizao.
To me je natjeralo da pomislim da je krajnje vrijeme da kupim neki solidniji povodac. Ovaj kojim se služim već duže vrijeme počeo je da se raspada.
Pročitavši ovaj izvještaj, morao sam prošetati Beverly Hillsom sat vremena. Moji prijatelji su bili uvjereni da šetam da bih održao formu. To uopšte nije razlog. To su pokušaji bjekstva.
Kući sam se vratio prijatno prazan, ali događaji su se gomilali pa su me napunili skroz do guše. Bilo je dva sata ujutro kad sam dobio telefonski poziv od Jack Carruthersa.
Možete li doći odmah?
Molim? Što se desilo?
Dođite.
Prekinuo je vezu.
Otišao sam.
Sjedio je tamo je za svojim radnim stolom, sa slomljenim nosem, očešljane, sijede kose sa malim bijelim krugom gole kože, na mjestu gdje mu je lobanja bila zakrpljena čeličnom kopčom. Izgledao je kao prussien , kao i svi oni čija su lica spljoštena od udaraca. Jedan stari kaskader, plus i dvije hiljade padova s konja propisno odrađenih. Jedna profesionalna diploma okačena na zidu između fotografije Tom Mixa i Rintintina. Bejzbol kačket podignutog vizira skliznuo niz vrat. Palio je cigarete i odmah ih gasio, što je on nazivao nepušenjem. Ima on tu američku, proletersku stranu koju čini prirodna fizička razlika. Nije mi rekao dobar dan.
E ovako, dakle. Tražim od vas dozvolu da mu se da injekcija. Put him to sleep.
Zašto, tako iznenada?…
Dođite da vidite…
Stari pas je ležao na stranu, krvave rilice, naporno je dahtao. Vidio me je i nije dizao glavu, jedva je mrdnuo repom. Jack se sagnu, opipavao rebra zvijeri koji se grčevito trzao.
Učinili ste da izgubim mog najboljeg asistenta, rekao je Jack.
Keys?
Da. Prolazio je dvadeset puta pored kaveza i svaki put se dešavalo isto. Izliv bijesa. Ovaj pas je bio predobro dresiran. Pas dobre pasmine. Keys se pravio da to ne primjećuje osim što mi se činilo da se on namjerno vrti oko kaveza…kao da je htio to sebi utuviti u glavu. Riku, htio bih reći, glas njegovog gazde…razumijete li? To je svaki put pokretalo njegov mali mehanizam mržnje.
Pas mi je lizao ruku i ostavljao krvave ispljuvke na moje prste. Ruka mi je oklevala, prestao sam s maženjem…Znao sam da Batka čeka svoju nagradu. Vidiš uradio sam kako su me naučili.
Mazio sam vjernu glavu.
I onda jutros, Keys je obukao svoj zaštitni kombinezon i ušao u kavez, objašnjavao se s psom. Čuo sam ih obojicu da urlaju i kunem Vam se da ne znam koji je od njih jače urlikao, pas ili čovjek. Napola ga je ubio…Nepotrebno je da Vam kažem da pas nije bio taj koji je bio meta. Već ostali, oni koji su ga dresirali, nijesu mu bili pri ruci. A zatim…
Što?
„Noe“ Jack Carruthers se smijao.
Uvalio me u nevolju. Upravo, pokušao je. Kad sam mu pomogao da ustane skinuo je sve svoje ključeve, jedan po jedan, ostavio ih je na radnom stolu i otišao je.
Žao mi je Jack.
I meni je isto. Ima milion tipova kojima je skroz žao u ovoj zemlji. To ne mijenja ništa. Vi ne možete prevaspitati Vašeg psa, to je tako jasno kao dan. Najbolja stvar koju možete uraditi za njega i za sve ostale je da mu date injekciju. Bio je skroz razmažen. Shvatate li što želim da kažem, na kraju…gledao je zvijer.
Nemamo pravo da to uradimo jednom psu.
Jack, želim da imam u rukama tipa koji ga je…
Znate li, ne vjerujem da ćete uspjeti ni njega da prevaspitate. To je jedna takva generacija. Otići će sama od sebe, ljubazno. Te generacije napravljene su da nestanu, samo što nijesam siguran da Crnci imaju vremena ili želje da čekaju…
Okreće ka meni svoj plavooki, neprijateljski pogled.
Za injekciju je odgovor da ili ne?
Ne.
Klimnuo je glavom.
Onda ćete ga uzeti, ja ne želim da ga čuvam.
Zažmurio je malo i bore se iznenada pojaviše sa svih strana. Gledam njegov čudan, nedovršen poluosmjeh, zaustavljen na pola puta, kao svi izrazi na zakrpljenim licima s brojnim facijalnim paralizama.
Imam ideju. Znam jedno sklonište u kojem nema Crnaca. Ne zapošljavaju ih. Stavite psića na pansion kod njih. Daću vam adresu.
Gonite se.
Napravio je još jednom mali znak odobrenja i otišao je bacajući cigaretu koju je tek zapalio.
Ostao sam da sjedim u kavezu pored bijelog psa. Puštao sam vrijeme da prolazi, time se vazda puno dobija. Jedan, dva sata, nemam pojma, odluka je donešena, ali sam koristio tu sigurnost protoka vremena da odložim izvršenje.
Otišao sam da potražim povodac u kolima i nazvao sam Chuck Beldena. Zamolio sam ga da mi pozajmi svoj pištolj.
Vratio sam se da uzmem Batku. Pratio me šepajući isplaženog jezika, nije mogao da skočio na sjedište. Moguće da je imao jedno ili dva slomljena rebra. Pomogao sam mu.Vozili smo se Ventura bulevarom, presjecajući na Laurel Canyon. Na crveno svijetlo ljudi su se osmjehivali tom dobrom psu koji je posmatrao put mirno smješten pored vozača. Na Van Niess prošao sam kroz crveno da se ne bih zaustavljao pored jednog kamioneta čiji je vozač bio Crnac…
Chuck mi je donio jedan vojnički kolt u četiri sata poslije podne. Nosio sam jedan viski koji me je sputavao. Znao sam da ne smijem da popijem viski sa napunjenim revolverom u rukama. U mom slučaju, alkohol me oslobađa s lanca.
Prosuo sam čašu u begoniju i sjeo za volanom. Batka je volio vožnje autom. Zatvorio sam sve prozore vozeći prema Griffit’s parku kojim sam nekad hodao prije nego bih sjeo u svoju kancelariju savjetnika u Outpost Driveu.
Njegove doline prekrivene magijom bile su zaista omiljeno mjesto zaljubljenika prirode ili jednostavno zaljubljenih; danas ljudi prolaze kroz to opustjelo mjesto rijetko izlazeći iz auta. Stopa kriminala raste sedamdest procenata svake godine u velikim gradovima Amerike. Nemate sem jednu šansu na hiljadu da vas ubodu nožem, ali s tim ekskluzivnim izvještajem koji svi zamišljaju da imaju sa sudbinom, osjećamo se lično objeleženi… Zaustavio sam auto blizu Croix du Pelerin i izvao sam Batku iz auta.
Uzeo sam pištolj.
Batka me gledao. Znao je. Instinkt.
Spustio je glavu.
Ciljao sam mu iza uha.
Bijeli pas čeka.
Ruka mi drhti. Plačem. Suze kvase sve. Pas se zbunio. Pucam.
Promašio sam ga.
Pas se nije mrdnuo. Nije me gledao.
Imao sam osjećaj da sam promašio sopstveno samoubistvo.
Bijeli pas je podigao oči k meni i onda se okrenuo čekajući.
Počeo sam da povraćem.