AU REVOIR MONTENEGRO
1.
I nebo mrkim vjetrom obavito,
I gore što su svoje otpjevale,
Putuje sunce samo sebe sito,
U meni su se munje pohvatale,
Daleke duše legle pod kopito
Oči, što su se nožu obećale,
I grudi nebu kad ljosnu s vješala,
Za mnom su otrovne slobode ostale,
Što zna sem da gine Crna Gora mala,
Glađu su mi riječi zasjale
Glava i šaka k nebu podignuta,
Prostorom mračnim još se sijeku boje,
Oko mog srca mač krvnički luta,
Mrtvi i živi teže da se spoje
U velikoj muci nasred moga puta
Crna slobodo, crno junaštvo i časti,
Svaki je grm raka dva vojnika,
Tu se bije bitka do propasti,
Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,
Iz svakog će čela po kamen izrasti!
2.
Strašnu svijeću dade istorija,
Grije ljubav smrću nadahnuta,
Mjesto sunca sija pogibija,
Krv moja bez reda prosuta,
Strašnu svijeću dade istorija
Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena,
Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek
Grana granu, rana ranu veže,
Nit daleka nit buduću krene,
O, ognjište, što iskru ispreže,
O, daleko neko pokoljenje
To nije svijeća, već je luča mrtvih,
Njivim u srcu grobove kao ljude,
Na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvih
3.
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive,
Već možda služe sjenki crne snage,
Pomozite mi noći rosne blage,
Pomozite mi noći rosne blage
Ovo biće je polu kamen polu čovjek,
I dijelimo se i rušimo se oba,
Ja što hoću da niknem iz groba,
No biće je ovo polu kamen,
Polu čovjek
Toliko mrtvih leži u zabludi,
S glavom što jetko sagorijeva,
Montenegro, usred tvojih grudi,
Jedno srce prska a drugo zrijeva
S glavom što jetko sagorijeva
Na zaokretu,
Na putu ka nadi,
Tvoja zvijezda sija i ubija,
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive
4.
O buduće vrijeme da li si mi tuđe,
Vjerna tama vjernom srcu osta,
Ja čekam da sunce u krv uđe
I otiče kao rijeka prosta,
O, buduće vrijeme da li si mi tuđe
Kamen se potuca kao čovjek,
Na mome putu to je strašni znamen,
Montenegro, crna pjesmo dovijek,
Pada čovjek zgažen kao kamen,
Polu kamen polu čovjek
Glava i šaka k nebu podignuta,
Prostorom zračnim sijevaju boje,
Oko mog srca otrovi se pute,
Montenegro, tragičejska goro,
Zvijezdo u crnoj noći udahnuta
Ko je oko noža sunce svio,
Na razbojištu dom zdomio,
Neka ljubav u krv uđe,
Montenegro, lučo, istorijo,
Montenegro, lučo, istorijo!
5.
Orevuar Montenegro,
U meni su se munje pohvatale,
Sablje što su sjekuć zarđale,
Orevuar Montenegro
Hajko za mojim grobom preko svijeta,
Najcrnja pjesmo i jamo u duši,
Ljubavi i smrti u jedno ponijeta,
Strijelo u srcu i pošto se sruši,
Hajko za mojim grobom preko svijeta
Lučo čije doba više nije,
Plamena iskro u kam zamrznuta,
Neka me mrkli vjetar obavije,
Oko mog čela trošno vrijeme luta,
Lučo, čije doba grije
Orevuar Montenegro,
Velika pjesmo bačena u stijene,
Jedina moja noći, noći bez zamjene,
Orevuar Montenegro!
R U K E
Naše ruke sklopljene kao knjige
Stoje nasuprot lijepih drveta cijelu noć
Pokušavam da odem ali mi ne uspijeva
Pokušava voda
Pokušava šuma
Naše ruke sklopljene podsjećaju na okove
Na tamnicu pred zoru na lekciju iz istorije
Ovo ti govorim dok sam budan
Inače me više nema
Vjetar će da zaplače
Naše ruke ogromne naše ruke
Sklopljene kao puške one spavaju
A ja bih da ih pomjerim
U kolo lijepih drveta
Gdje teku krv i zlato
Naše ruke umorne kao biljke
Drže se cijelu noć crnu duboku noć
Rđa krv rđa zlato
V J E R N A
Ljepoto u ljepše da produžim
Samo tebe imam samo tebi služim
I mora neće biti gorka kad se sjete
Da lijepe ptice preko voda lete
I tirjani će s bičem da prestanu
Kad im lijepe zvijezde u oči upanu
I uveli će da podignu glave
Kad ljepotom modrom zabokore trave
I noći neće biti tako crne
Ako osjete da lijep mjesec trne
I nesrećni bi prije sreću sreli
Ako bi im lijepo jutro poželjeli
I mrtvi bi lakše umirali
Ako bi ih ljepše oplakali
Moj poklon pred ljepotom i pred pomisao
na lijepo
Još samo njoj služim vjerno i slijepo
I G R A
I dalje se igra ona igra S t o j
Makar ti bile noge odsječene
Makar ti bile kosti polomljene
Makar ti bile grudi rasturene
Ona teška igra dragi moj
Gaziš put koji u ništavilo vodi
Hoće ti se naprijed i umuknut ti se neće
Dok te svijet ostavlja i ptica zlostavlja
Vrijeme skraćuje vrijeme potkupljuje
Tvoj život bez tvoje ljubavi
Ona teška igra dragi moj
U prosjeku nju igraju neprosječni
Oni što zbog sunca izgubiše sunce
Oni u čijim ranama šumi tajac
Oni što su sebi brod i sebi pravac
S cvjetovima u mrtvim očima
Ona teška igra dragi moj
Osjećaš da te rođena pjesma nosi daleko
od pjesme
A trulim tijelom grabiš niz oluju
Po frulu po vatru po zvijezdu danicu
Po drugi dio tebe koji luta
Po svoju svjetlost u mrklu tamnicu
Ona teška igra dragi moj
Igra se i dalje i njen je ishod S t o j
Makar ti bilo tijelo prebijeno
Makar ti bilo srce istopljeno
Makar ti bilo čelo ugašeno
Jedina prava igra dragi moj
S R E Ć N A
Srećna Ti za kojom krače mjesec san i šuma
Iz iste smo rane izletjeli
I jedno je naše srce u prošlosti
Srećna Ti za kojom krače oganj krv i buna
Biće jednom kako smo željeli
Tvoje ime i tvoja snaga jeste
To je ogromna građa meso kosti duše
Sjeme ognjeno što diše
Kiša što sije plodne slike
Sunce tvoje iz mraka se diže
Srećna Ti na putu kroz mene za budućnost
Jedino vrijeme o sjutrašnji dane
Ista nas je vlaga jela vjekovima
Srećna ti na putu mog srca do slobode
Ja dolazim iz zajedničke rane
Tvoj vazduh i tvoje voće zrije
Izlazi život iz špilja i biju milioni žila
Drhti voda u strahu od vlastite sile
Riječi će olistati rijeke premostiti
To je ogromna građa što nit mre nit gnjije
Srećna Ti za kojom krače san ljubav i šuma
Ista nas je tama dovela do zore
Jedino vrijeme o sjutrašnji dane
Srećna Ti i patnja tvoja do slobode
OSJEĆANJE GRADA
Eno grad, pod velikom zvijezdom, eno luč
Sreće čovjekove, eno trag
Na putu, poslije svih puteva, kroz tvoju kost se vidi
Modra marama, duša puna drugih duša,
Oblak plodni, ritam srca u vazduhu,
Grad, pod velikom zvijezdom, luč
Novi oblik
Vrijeme pjesme i ljubavi, eno
Oči pune kao bašte
Ruke u vrtovima
U nebo rastu tople svirke
Miješaju se sunce i voće
Nade govorene svaku noć
U vjetar, u kaldrme, u polja plahovita,
Eno tvoj leš u gradu, tu pod gradom
Lađe i flote i znaci dobrih zvona
Eno se rađa novi oblik,
Eno posljednji zrak pred okom
RAŠLJE
Navodim te na stara vrela
Koji si?
Koji si s rašljama
Pipao si po sumračnoj stazi
I kamenu glavu, svoju drugu glavu
Zidao nad sobom
Poput svilene žice
Ona se odvezuje
Kaplje kao suza
Ona se presipa
Donjim svijetom
Kao svršetak muke
O, koji si,
Što te mamim po gori
Zemlja jednako prska
Otvara i zatvara tamu
Sunce jednako zamiče
Ždi i gasi nadu
Samo izvor,
Kroz tolike promjene,
Vedar je
Pipao si po sumračnoj stazi
Prolitice, proprla, prodrače
Kamenu glavu, svoju drugu glavu
Zidao si nad sobom
O VJEŠTINI
Vještina je stariti
Bez pjene na usni, bez jogunaste riječi
Ići ka pragu snage svemoguće
Da postaneš kamen
I postaneš pruće
Kamen poboden uvis
Sinji kamen ljubavi
Teški kamen smrti.
STAZA
1.
Zrak što veže stazu svega
Života, i otkida se od njega,
Zamršeno je što je prije čega
Istina je uvijek pobjegla,
U nečisti se prevrće do neba,
Ko zna da ne zna, ako ne zna, Gle ga:
Hodi prikazom koja snagu snuje,
U tropima smućene oluje,
Na pravdi boga, bog se iskrivljuje
2.
Tvorevinu vremena u snu,
Odabrano jednoobrazno oko,
Iznova, iznova, u duši duboko,
Obnavlja se načelo visoko
Jači od sile što donosi jad,
U razmacima nadilazi pad,
S tlom za daleki sklad,
Okreće nadu u vječnome vidu…
Sad možeš šljeme kuće na izvrnutom zidu,
Sad možeš čula bez smrti na oba krila slika,
Sad možeš zavjet zanosu ugodnika,
Sad možeš da živiš moralni imperativ…
POEZIJA
Malo je riječi u razložnim granicama,
A vjekovi i glasovi u magli kao tkanje,
Ja pridržavam sunce na nogama,
Poezija je prije nego znanje
Sve što postoji sada,
U duši i u odrazima,
Što se nadovezuje u mislima,
Što se kopča u slova kao grozdovi u tmini,
Ako je bez mašte usahnuće
Evo iznesi rudu iz zemlje,
Evo posij agrume u zemlju
Evo trči po trgovima i po moru,
Evo opšti s vasionom,
Evo idi na pogreb
Malo je riječi u razložnom stilu,
A vjekovi i glasovi u magli kao tkanje,
Poezija je prije nego znanje,
Poezija podriva silu
Miodrag Drugovac
SUDBINA JE POPRIŠTE
(Poezija Ratka Vujoševića)
Pjesma Ratka Vujoševića teži jednom sistemu odnosa kome je, na prvi pogled, strana bilo kakva hermetička norma; međutim, kao što se suprotstavlja hermetizovanju pjesničke slike, po svaku cijenu, ona se istovremeno – i s podjednakom brižljivošću – usprotivljuje anarhičnoj raskomoćenosti, koja bi htjela da idejno čvorište slike rasiječe i takozvanim lutajućim, uglavnom nepouzdanim asocijacijama, pokuša da ih najposlije sve sabere u jednu žižu utiska i time stvori privid koherencije unutar odnosa jednom već dekomponovane strukture.
Izabran je, u stvari, jedan postupak mudre srednje linije: slika sadrži svojstva zaokruženosti, završenosti; njen reljef izgleda ispunjen refleksima osnovne ideje; pjesma je uvijek dovoljno plastičan prikaz cjeline umjetničkih značenja; pa, ipak, stvar je kod ovog pjesnika u tome što se monolitnosti slike ne pridaje značaj kakvim su, inače, zaokupljeni pjesnici drukčije estetske orijentacije, a za uzvrat se, skoro u svakoj pjesmi, kao po pravilu, ističu pojedini efekti (pojedine komponente) toga prikaza. Nekad su to efekti idejne, nekad psihološke, a nekad čisto stilsko-izrazne prirode.
Uzmimo za primjer uvodni ciklus prve zbirke (Znak na putovanju, 1966.) sa karakterističnim naslovom Abeceda: – četiri pjesme, svaka od po tri metrički neujednačena katrena, s izbjegnutom rimom, ali ritamski povezane u cjelinu, iako bez nekog naročitog naprezanja da se ostvari kakav nov ili ponovi nekakav već poznat ritamski model. Te četiri pjesme, dakle, kao da predstavljaju prozor kroz koji se može sagledati pjesnička perspektiva Ratka Vujoševića, sa svim njenim motivskim varijacijama i stilskim modalitetima. Nepretenciozno su već u ovim stihovima označeni simboli, kao što su brodovi, luke, putevi, plovidbe, zlo, grob i još neki, koji će uvišestručiti svoja ionako brojna značenja u sljedećim ciklusima i u drugoj zbirci (Pastirica, 1972.). Svi ti simboli, međutim, kao da proističu iz dva centralna, nazvao bih ih – matična, značenjski komplementarna ili međusobno nadopunjujuća simbiola: ljubav ipoprište.
Ne treba posebno isticati da su ljubav i poprište vječiti i univerzalni simboli, u rangu motivskih krugova s veoma velikom, takoreći neiscrpnom energijom mogućnosti variranja kod pjesnika raznih generacija i različitih poetičkih opredjeljenja, da je njihova postojanost u poeziji svih vremena i kod pjesnika kako emocionalne, tako i strogo intelektualne predestiniranosti, jako često – razumije se, i kod crnogorskih pjesnika – predstavljala podmuklu opasnost da se motivski banalizuju i kao simboli uvišestručenih humanističkih poruka sasvim obesnaže! Kad kod Vujoševića pročitamo
Toliko se brodova nije vratilo u luke
i toliko su duša samljeli vjetrovi
na samom početku, tek što smo otvorili knjigu, da bi nas nešto kasnije, u trećoj pjesmi, odjednom ošinula, tako poznata, ovdje pjesnički aktualizovana istorijska istina o nama
Naša sudbina je poprište
njemu se, uz svu prividnu jednostavnost iskazanog, bez sumnje, mora vjerovati, s obzirom i na uvjerljivost konteksta u kome se ovi stihovi ponašaju kao zone lajtmotivskih zračenja, ističući u prvom redu njihovu idejnu poentu, odnosno humanističku osnovu pjesnikove zabrinutosti nad čovjekovom sudbinom. Univerzalizovana, ta je sudbina ipak i konkretnije prepoznatljiva, dok se samo obraćanje čovjeku, kao etnički neidentifikovanom a lako odredljivom pojedincu, ni u kome slučaju ne bi smjelo da shvati sasvim doslovno. Stihovi
Pa gdje si ti a gdje konak meni
Na velikim putevima na dugim plovidbama
možda i nijesu toliko upućeni konkretnom pojedincu, koliko konkretnoj zemlji, baštini djedova, njihovim sudbinskim plovidbama kroz vrijeme i prostor u druge i tuđe krajeve, nemalo i njihovom otuđenju od zavičajnog ognjišta, one – ujedno – ljepote i fatumskog crnila crnogorske kuće koja je tako česta tema većine crnogorskih pisaca.
Na tim neprestanim plovidbama, tamnim i tajanstvenim, s nadom i bez nje, zloslutnost je kanda ishodišni znak svakog ljudskog prepoznavanja, odvažnog prepoznavanja same ljudskosti odolijevanjem onoj ogromnoj vodi koja zavija ko hijena ne samo u eksterijernim prostorima individualne i kolektivne egzistencije (Po volji smrtnika, M). Odolijevanje, je u stvari, drugo ime poprišta na kome se ličnost dokazuje kao činilac istorije. Vujošević je, međutim, pjesnik stišane dikcije, suzdržanih emocija, ukroćene patetike (možda je u tom smislu pjesma Au revoir Montenegro jedini izuzetak); istorija se u njegovim stihovima čas čuje čas samo naslućuje, ali nikad njen tamni glas nije prizivanje ni svetaca prošlosti, ni patetični lament iz neke neodređene, ili neutralne pozicije, utemeljene nacionalnom ili opšte humanističkom ravnodušnošću prema onoj teškoj igri života sa smrću u bezbrojnim oblicima ispoljavanja.
Od narodnih pjesama, preko Njegoša, do Vujoševića, tirjani imaju svoje ime i prezime, svejedno da li su ili nijesu imenovani svim njihovim generalijama. Kod Vujoševića i zvijezda (je) tirjanskih ruku dopanula, ali ovaj pjesnik kao da gaji nadu da je Dobro uvijek nadmoćnije od Zla, jer
I tirjani će s bičem da prestanu
Kad im lijepe zvijezde u oči upanu
(u pjesmama Zvijezda i Vjerna, ciklus Deset pjesama). Ukazujući na Zlo, Vujošević ipak ne postaje romantičarski nadahnut propovjednik Dobra. Neka blaga skepsa provlači svoju sjenku kroz svjetove ovih stihova i time (pjesnički mudro) relativizuje oba njihova idejna pola. Očigledna je Vujoševićeva namjera da idejne koncepcije svog poetičkog rezona sugeriše iz prikrajka, diskretnim asociranjem biranim riječima, iz čijih se spregova stvaraju konteksti smisaonih zračenja iz dubine, ili bar ispod njihove, na izgled, neustalasane površine. Tek poneki stih oštro zasiječe tu površinu, kao na primjer „Ti si nespokojna ja pun svoga mača“
(u pjesmi Nespokojna, čijoj se izvanrednosti u estetskom smislu, značenjskom relevantnošću pridružuju i dva stiha iz pjesme Ruke:
Naše ruke sklopljene podsjećaju na okove
Na tamnicu pred zoru na lekciju iz istorije
Pokazano je i dokazano je, naime, da se lekcije iz istorije mogu držati i bez uobičajene, uveliko anahrone „rodoljubive“ frazeologije, koju duboko prožima patos emocija i s njim računa na jake efekte u duhu staromodnih pjesničkih škola!
I ne zato što je izbjegnuta rima, a za uzvrat ostvarena jedna eliptična ritamska cjelina, pjesma Ruke je umnogome školski primjer kako osjećanje i misao, kad su spontano združeni, kad su jedno drugim prožeti po višoj zakonitosti samog lirskog senzibiliteta, posjeduju neku tajanstvenu energiju, skoro magijsku, sve samih vrhunskih idejnih i estetskih efekata, kakve mora da sadrži pjesma kojoj nije svejedno da li joj je modernost daleki san ili radni zadatak njegovog sopstvenog stvaralačkog čina, logike njenog postojanja.
Uz ljubav i ljepota je kod ovog pjesnika na poprištu. To se čak i ne bi moralo posebno isticati, jer su ljubav i ljepota neprestano u dijalektičkom zagrljaju: prva bi bila siromašnija bez druge; druga bi bila nezamisliva bez prve! Vujošević služi ljepoti (pjesma Vjerna) i to služenje bez sumnje vuče korijen iz duboke tradicije: od pamtivijeka su pjesnici služili ljepoti, uprkos mnogim iskušenjima samoobmana i zabluda, kad i sama ljepota zna da navuče obrazinu i da se predstavi u jagnjećoj koži s vučjim zubima. Kroz književnu istoriju naroda ko sve nije služio ljepoti, obmanjujući i sebe i druge da je napokon pronašao ključ za razumijevanje tajni njenih mnogostrukih značenja i poruka! Pjesnik koji zna cijenu ljepote, ne razmeće se njenim dražima. Vrijednost je tih njenih draži estetski plodotvornija ako su njihove generalije neimenovane. U pjesmi Vjerna, koja u neku ruku predstavlja pjesnički kredo Vujoševićev, izabran je obratan postupak, pa je i njena eksklamativnost tradicionalno podrazumljiva, iako će nas do kraja razmišljanja o ovoj zbirci podsjećati na sebe stihovi posljednjeg distiha:
Moj poklon pred ljepotom i pred pomisao na lijepo
Još samo njoj služim vjerno i slijepo
Izgovorena sa strahopoštovanjem, riječ ljepota ima dublji poetički smisao. Forma iskaza je, međutim, klasično srezana: jedan blok od dva distiha u kojima dominantnu ulogu igra misao, što je i prirodno ako se ima u vidu pjesnikov zadatak da fundira jedan svoj pristup ovom fenomenu (od kojeg uglavnom i zavisi dalje postuliranje njegove poetike). S druge strane, i forma distiha, s obaveznom rimom, posvjedočuje da je Vujošević zagonetku pjesničke forme riješio na taj način što je njeno variranje prepustio konkretnim okolnostima, imperativu konkretnog trenutka apercepcije, ne pristajući na bilo kakav unaprijed određeni versifikacijski šablon i metričku šemu.
Na svoj način to potvrđuje i izuzetno vrijedna pjesma Igra: sastavljena od tri kvinte, jedne sekstine i jedne septime, ova pjesma govori u prilog tezi da je spontano organizovanje stihova u složenije cjeline jedini koncept kojeg se Vujošević lako ne odriče u procesima oblikovanja. Kao i u svim boljim pjesmama, ovog i drugih ciklusa, ovdje je takođe s maksimalnom dosljednošću primijenjen vajkadašnji princip usaglašavanja sadržine i forme, princip koji se, u stvari, zasniva na logici integracije elemenata dviju svijesti u perspektivi dijalektičkog jedinstva. (Bajatost ovog problema je tim očiglednija kad pred sobom imamo poeziju čija je modernost nepobitna, čiji su estetički principi ostavili iza sebe romantičarske i njima slične pjesničke pojmove i norme. Ipak, ponekad je korisno aktualizovati i ovaj problem kao, prije svega, problem individualnosti stvaralačkog akta).Činjenicu interakcije je svakako imao pred sobom i Šiler kad je pisao: „Stvarna umjetnička tajna majstora sastoji se u tome da on formom ukida sadržinu“. Riječ je, najprije, o poistovjećenju jedne i druge svijesti, a zatim – o hegemoniji forme (kod Šilera), što se ne bi moglo uzeti zdravo za gotovo na primjerima Vujoševićevog pjesničkog programa. Taj program – takođe u Igri – ne teži ukidanju sadržine na račun forme, nego među njima uspostavlja odnos funkcionalne međuzavisnosti. Vujošević ne povlađuje iluziji da je uopšte nekako moguće izvesti taj idealistički manevar sa sadžinom, jer ma koliko da je forma kadra da se nametne, na primjer, kao čist izraz, sadržina se i u tome slučaju javlja kroz paperjaste probljeske toga izraza i podsjeća na sebe rijetkim, ali za smisao problematizovanog fenomena, bez sumnje, dragocjenim impulsima jedne u svemu autonomne svijesti.
Kad bi ostala bez tih impulsa, Igra bi spala na niske grane igre koja je samoj sebi cilj, bez idejno-umjetničke suštine u svojoj ljepoti u svom estetskom jezgru.
U stvari, ljepota, poražena Igrom – unakaženi smisao pjesme – pjesma bez emisija njoj imanentnih vrijednosti (koje se nikad ne iscrpljuju formom, bez obzira na njen estetski fluid i rang). „U ljepoti se javlja kultska vrijednost u umjetnosti“, saopštava V. Benjamin; a mi već znamo za onaj Vujoševićev „poklon pred ljepotom“, štaviše – i pred „pomisao na lijepo“. Vujošević, dakle, ne krije da ima kultski odnos prema ljepoti kada kaže da joj služi „vjerno i slijepo“, iako se taj odnos, ili taj kult, ne mora ticati isključivo pjesme, recimo – prekrasnih oblika njene arhitektonike. Više je nego sigurno da je kult prema ljepoti Vujošević naslijedio od čitave pjesničke i filozofske tradicije, koja je kod Crnogoraca izuzetno razvijena kao i uostalom kod svih drugih istorijski provjerenih naroda.
Već smo napomenuli da je ljepota, kako je shvata Vujošević, na poprištu: njen se društveni smisao uvijek nalazi pod prijetnjom sila inercije, retrogradnih sila duhovne čamotinje i destrukcije uopšte. Ali i još nešto: Ljepota je kod Vujoševića umjetnički i društveno najpojmljivija tek pošto je ljudski obrazloži čin čojstva, kakav se diskretno nazire i u pjesmi Igra. Kult čojstva, dakle, vezan za crnogorski duh, a proističući iz bitka samog istorijskog iskustva, kao temeljni princip crnogorske filozofije narodnog življenja, filozofski radikalizuje kult ljepote na taj način što ga na graničnim tačkama Vujoševićevog pjesničkog mišljenja takoreći sasvim poistovjećuje sa sobom. Kad Vujošević već u prvoj strofi Igre kaže:
I dalje se igra ona igra Stoj
Makar ti bile noge odsječene
Makar ti bile kosti samljevene
Makar ti bile grudi rasturene
Ona teška igra dragi moj
neizbježan je utisak da je upravo čin čojstva doživio svoj pjesnički komentar, da je svoju sudbinsku igru nastavio kroz spektar oblika tog pjesnički sugestivnog komentara, da su refleksi filozofije čojstva pronašli svoj pjesnički adekvat u svakom stihu i na jedan, nimalo uslovan način, iako indirektno, sugerisali ideju o ljepoti življenja kroz žrtvovanje da bi se opstalo i ostalo na zavičajnoj grudi… Razumije se, to referencijalno poistovjećenje dva kulta u kruni pjesme (kruni umjetničkog akta) podrazumijeva i širi komentar, pogotovo kad se pročitaju stihovi treće strofe
Ona teška igra dragi moj
U prosjeku nju igraju neprosječni
Oni što zbog sunca izgubiše sunce
Oni u čijim ranama šumi tajac
Oni što su sebi brod i sebi pravac
Sa cvjetovima u mrtvim očima
Ona teška igra dragi moj
pri čemu se odmah nameće i razgovor o jednom, takođe, složenom problemu kojim se radikalno proširuje fenomenološki krug interakcionih odnosa čojstva i ljepote, problemu dijalektički uslovljene evolucije ovog odnosa u nesumnjivo samosvojstven, u svakom slučaju smisaono vrlo bogat i zanimljiv kult igre: taj kult je, dakle, nastao prvobitnim sprezanjem kulta čojstva i kulta ljepote, proizišavši iz podudarnosti dviju svijesti kao njihova vrhunska vrijednost i cilj. (Treba, međutim, zacijelo respektovati izvjesnu relativnost ovih konstatacija, jer niti je sprega o kojoj je riječ idealna, niti je njena evolucija ka kultu igre u stanju da dostigne tačku apsoluta, pa se i kurs naših saznanja jamačno mora da upravlja prema tom korektivu primijenjenog kriterijuma).
Radi se, naime, o preimućstvu i vrlini sinteze, do koje se dolazi uz mudrost spontanosti kod svakog valjanog pjesnika. Pjesma sintetiše razna iskustva, ali ih sintetiše prethodno već isfiltrirana specifičnom aparaturom stvaralačke volje. Moramo primijetiti da je ta volja onaj spiritus movens Vujoševićevog postupka: iako u Igri nije razastrt etnološki atlas Crne Gore, niti je, štaviše, pomenut koji od znakova njenog fizičkog i duhovnog prepoznavanja, etnos Crne Gore je u njoj nepobitno prisutan šumom epskih zvukova iz dubine konteksta prouzrokovanog sintezom po već komentarisanoj šemi: kult čojstva – kult ljepote – kult igre.
A kakva je to igra života i smrti, igra viteškog dostojanstva i tragičnog prkosa („Oni u čijim ranama šumi tajac/ Oni što su sebi brod i pravac“), ne treba s posebnim akcentom isticati, iako je nemoguće zatvoriti oči pred njenom, koliko stravičnom, toliko ljudski uzvišenom istinom!
Pri tom je neophodno imati u vidu i sljedeće: Vujošević je, izbjegavajući akcente zavičajnog patosa, samoj ovoj igri viteškog dostojanstva i tragičnog prkosa omogućio da se lirski iskaže univerzalnošću svoje drame, pa se istina o njoj tiče crnogorskog čovjeka i čovjeka uopšte kojeg moralnost volje upućuje na neizbježnost prihvatanja filozofije čojstva i ljepote kao dinamičkih principa svog etičkog (humanističkog) zdravlja. Neke od tih temeljnih principa pjesnički pouzdano, što će reći i estetski svrsishodno, „obrazlažu“ i stihovi posljednje strofe
Igra se i dalje i njen je ishod Stoj
Makar ti bilo tijelo prebijeno
Makar ti bilo srce istopljeno
Makar ti bilo čelo ugašeno
Jedina prava igra dragi moj
što je uz stoicizam (moralnost volje ne samo autora ovih stihova, nego i njegovog lirskog junaka, kome se on u maniru kolokvijalne fraze iz stiha u stih obraća!), savremeni oblik njegoševski koncipirane borbe neprestane u vertikali čovjekovog i narodnog duha da se dostigne nemoguće („neka bude što biti ne može…“).
Ne znam, nijesam siguran, je li kritika skrenula pažnju na pjesmu Igra;
zauzvrat, u nekim antologijskim kontekstima našla se pjesma, ili kraća poema od pet pjevanja Au revoir Montenegro, koja svojom strukturom podsjeća na već islužene versifikacijske šablone, iako njen memento, njen snažni patos bola i prkosa oštro zasijeca čitaočev duh i otkriva plastičnu sliku jedne epske Crne Gore kakvu poznajemo od davnina („Strašnu svijeću dade istorija“, „To nije svijeća već je luča mrtvih“, „Montenegro, lučo istorijo“, itd.) kakvu je moguće, čak i neophodno lirski varirati i sredstvima radikalnije prevaziđene crnogorske pjesničke tradicije.
Pastirica, druga Vujoševićeva zbirka, u tom smislu je funkcionalan međučin, s pogledom unazad ili i s pokušajem da se u poznate kalupe unese nova sadržina. Kratak stih mnogih pjesama i čitavih ciklusa svjedoči o Vujoševićevom nastojanju da sažima relevante svog čuvstveno-misaonog svijeta, te da zgušnjava i esencijalizuje izraz, ali nikako nauštrb potpunosti slike i efekata pretežno direktnog asociranja njenog doživljaja.
Ne podliježući omamljivosti senzacija ni jednog ni drugog iskustva, čini se da je Vujoševićev srednji put onaj na kome se mogu uočiti preimućstva njegove poetike; svaki je drugi put ili neukusno povlađivanje prevaziđenosti, ili besciljno lutanje, plovidba krcata opasnosti od podvodnih struja bilo sadržine bilo forme.
Samo se po sebi razumije da se ovim stanovištem ne prejudicira ništa posebno: ni pjesnikov pogled unazad, ni njegova pjesma kakva će se desiti koliko sjutradan, a imajući u vidu njen današnji program. Ako je cilj toga programa dalje grupisanje i sintetisanje iskustava, kao što se moglo unekoliko shvatiti i iz dosadašnjeg razmatranja, izvjesne njegove reflekse sadrže i pjesme iz uvodnog ciklusa Lovište.Oblik kraće poeme, tako omiljen kod Vujoševića da se već može s dosta valjanih razloga da govori o jednom formalno-logički ustoličenom standardu, skreće pažnju na liričara dužeg daha, kompleksnih vizija, bujne kreativne mašte. Nasuprot tome, stih ište konciznost saopštenja, ideja se objelodanjuje kroz simbole ili kroz takav splet veza riječi u kome se naslućuje njegov složeniji metaforički smisao. U tome je, izgleda, prije svih karakteristična druga pjesma ovog ciklusa.
Dome moj, moje veliko zgarište,
Izgubih dušu po lovištima
Nađoh čizmu vjetra u polju
Strijele odoše svojim putem
Ruke klonuše svojim mahom
Vidjeh lađu na moru
Pticu napojenu krvlju
Zvijezdu sišlu u aždaju
Pjesmu koja zemlju oprosi
Poslije prvog (a donekle i drugog) stiha, ispunjenog realizmom objektivne istine, odjednom nas ošine probljesak nekakvog tajnog smisla one čizme vjetra u polju, koji nas u kombinaciji utisaka iz prethodnih stihova drži maltene u stanju, doduše trenutnog i prolaznog, ali lirsko-psihološki svakako funkcionalnog šoka. Ističemo tu funkcionalnost, jer kad šok prođe doživljaj se čini potpuniji kroz proplamsaje pretpostavke – pored ostalog i o tome kakav je, naime, infernalan udes zadesio polje (života) da po njemu kao čudovište gazi čizma vjetra, i što je to, u stvari, sudbinski tako tragično natjeralo zvijezdu da siđe u aždaju, da kao simbol Dobra utekne u simbol Zla i time sasvim oporekne svoj vajkadašnji smisao životnog zračenja?
Opčinjen morem, Vujošević je često njegov sagovornik i tumač. More je kanda i metafora svekolike egzistencije, povod da se njenim istinama pogleda u oči, mogućnost da se čovjek srodi s ljepotom i opasnostima koje kao na dlanu nudi plovidba između „Zvijezde na nebu i kapi u moru“ (O plivanju tjelesa,I). More i plovidba su nadopunjujući, komplementarni simboli Vujoševićeve dinamične mašte, u kojoj su svjetovi različitih sudbinskih profila najčešće uzburkani do potonuća („Nasta tutnjava, bauljanje vjetra, sinu boja bakarna/ A po nama se prosu vrela pot / Trnje, rđa i pjena“ – O plivanju tjelesa II/, sve do tragičnog ili pobjedničkog poistovjećenja čovjeka s morem koje izdaleka sugeriše stih „Talasi u nama a mi u talasima“/ O plivanju tjelesa, VI/) kad se sasvim pouzdano i ne može da utvrdi u kome se reljefu ove dvolike istine krije tajna čovjekovog opstanka.
Može nam se prigovoriti da se isuviše čvrsto držimo glavnog inspirativnog toka, a da su, nasuprot tome, upravo na primjerima ovog ciklusa moguća razmišljanja u više pravaca, što je uostalom nekako razumljivo kad se ovoj pretpostavci kao dokaz privede instruktivan podnaslov (vid objašnjenja) ovog ciklusa. „Neke etape u traganju za Arhimedom“. Sudeći po tome komentar se izgleda mora nadopuniti i nekim egzaktnim činjenicama, kao aktivnim činiocima pjesnikove uobrazilje, kao jedne posebne i uprkos dijalektičkog jedinstva pjesme dovoljne izdiferencirane svijesti unutar nje same, zbog koje se u čitaočevom iskustvu i rađa utisak da tu pjesmu s vremena na vrijeme obuzima nemir lirski posredujuće, poetički relevantne intelektualnosti. Bez sumnje je to jedan novi kvalitet Vujoševićevog pjesničkog kursa, izraza modernosti njegove apercepcije svijeta i shvatanja poezije, pokušaj da se i neki fizički zakoni („miješanja formula“, „formula nužno porinutih sila“ i sl.) natjeraju da „propjevaju“, da se njihove istine utkaju u energetski sistem pjesme i sama se energija njenih iskustava prikaže mnogostrukijom a s tim u vezi i funkcionalnijom – kao svijest koja na sebi svojstven način utire put ljudskom saznanju.
Analiza stiha po stih utvrdila bi da ove Vujoševićeve „etape u traganju za Arhimedom“ karakteriše skokovitost u prelazima i antitetičnost motivsko-tematskih odnosa i idejno-psiholoških odnosa. S obzirom na sve to, gubi se osnovna ideja pjesme, poenta se rastače na niz, ponekad samo prividno inherentnih djelova, poneki stih zazvuči sasvim samostalno u sklopu određene cjeline, ali se sam tekst, začudo, ne protivi takvim tuđicama, iako je logičnost njihovog umetanja pokatkad nestabilna.
Tako, na primjer, u osmoj, završnoj pjesmi O plivanju tjelesa, između stihova „Strše zidine i ljese krtih šaka“ i „Plivasmo prsno, bočno i na pasu“, čiji je smisaoni koeficijent nepobitan (pogotovo kad se ima u vidu idejni i stilski sklop pjesme u cjelini), neočekivano iskrsne stih „A govor bješe ishodište zla“, naizgled bez potpornja dubljeg rezona postojanja upravo u ovom kontekstu. Dakle, estetski doživljaj grade dvije a ne jedna osnovna ideja (Brjusov bi rekao predstava, smatrajući da poezija „uvijek znači sintezu između dvije predstave, koje na prvi pogled izgledaju protivurječne“). Uostalom, vrijedi se upitati o kakvom je govoru ovdje riječ: o govoru čovjeka, govoru valovlja, govoru tjelesa, govoru crnih predosjećanja, nemuštom govoru zidina, ili …? Brjusov u eseju Trka za figurama dalje kaže da „ta sinteza (između dvije predstave) mora da bude opravdana osnovnom zamisli umjetničkog djela“ i ako „takvo opravdanje postoji, pjesnik se ne mora bojati da će biti banalan ili odveć izvještačen“. Očigledno je da stih „A govor bješe ishodište zla“ ne poštuje princip j a t a, doktrinu zajedništva, iskušani standard koherencije. Kao ptica iz drugog jata, čak i iz druge familije ptica, taj stih se, ipak, nekako snalazi u tuđem jatu, ali više zato što samo jato pristaje na tu protivurječnost u sebi, ne primjećujući da će ona iznutra poremetiti raspored snaga i pokušati, eventualno, da mu izmijeni kurs letjenja!
Demonstracijom ovog primjera htjeli smo, u stvari, još jednom pokazati koliko Vujoševićeva pjesma teži modernom strukturisanju sintezom naizgled protivurječnih predstava, često i u krugu motiva kojim se briše granica između tradicionalno pjesničkog i prividno nepjesničkog, što se tiče njihovih mogućnosti i značaja u oblikovanju jednog novog, estetski pouzdanijeg pjesničkog standarda. Ciklus od tri pjesme Tri noći Marka Miljanova, međutim, vraća nas poetici iskušane versifikacijske norme i realizmu slike plastičnih sadržaja. Lirski junak je istorijska ličnost Marko Miljanov, vojvoda i književnik, heroj iz mnogih bitaka, genijalni autodidakt, koji nije pisao iz slavoljublja – kao što izričito kaže u svom Predgovoru o izgubljenim pjesmama – nego iz nužnosti jednog istorijskog duha, koji je o svom plemenu i rasi morao da ostavi zapis za buduća neka pokoljenja.
Jednim potezom, krokijem, ocrtan je moralni profil ovog velikana naše prošlosti; na primjer, u završnoj pjesmi Noć pred smrt:
Ali neka se zna: ja poštovah svoga knjaza
Zemlju svoju i njenu muku
A gdje zborih, ja istinu samo kazah,
Kida sam riječ sa duše, vadio srce na ruku
Tako nas moralnost njegove volje ponovno vraća kultu čojstva, koji je upravo u djelu Marka Miljanova dostigao vrhunsku tačku svog književnog olicetvorenja. Uz moralnost, još se hrabrost i mudrost stiču u žiži predstave o Miljanovu i ta se predstava u našem doživljaju rascvjetava i iz stihova treće strofe pjesme Noć na Medunu:
A moram, eto, moram reći,
To što mi u duši vrije
Sabljom se ne može sve posjeći
Kuku onome ko čovjek nije
Tako nas drži ova pjesma na okupu, kao ljude i ratnike, kao pisce i barjaktare slobode, istine i ljepote. Možda se, zaista, od pjesama i ne može tražiti više od toga, čak i kad znamo da one nikad ne kazuju samo TO. Nekad je Žid na ovaj fenomen skrenuo pažnju; Vujošević se, možda, nije držao Žida, ali je neka tajanstva pustolovine duha bez sumnje morao dugo preslišavati u sebi i s njima krenuti svojim putem do pjesme. Ona mu je uzvraćala tajanstvom, ali i himničkim dostojanstvom smisla.
*** Iz eseja Miodraga Drugovca o poeziji Ratka Vujoševića „Sudbina je poprište”, objavljenog u knjizi „Riječ kao sudbina“ (1979/80).
Milorad Stojović
PJESNIK STOIČKE SMIRENOSTI
Ratko Vujošević je, na žalost, otišao u najljepšim godinama, u naponu stvaralačke snage, kad je crnogorska literatura od njega najviše očekivala. Ali, za relativno kratkog vijeka, ostavio je dosta. Ostao je u nama, njegovim prijateljima i saradnicima u najljepšim uspomenama, kao skroman, nenametljiv, visokomoralan čovjek. Ostavio je četiri knjige poezije koje su, i u književnoj kritici, i u našoj društvenoj zajednici, doživjele visoka priznanja.
Imao sam čast i zadovoljstvo da mu budem profesor u Podgoričkoj gimnaziji. Od prvih susreta naslutio sam u njemu literarne sklonosti. Cijenio sam to, prije svega, po njegovim pismenim zadacima, koji su se po stilu i jeziku, pa i po svim drugim komponentama, izdvajali. Ako me u ovim poodmaklim godinama sjećanje dobro služi, mislim da sam bio i jedan od prvih čitalaca njegovih početničkih literarnih radova. Bješe vrijeme nekakve društvene vrtutme (a toga kod nas nikad nije falilo), a on mi jedno jutro, na nekom žutom papiru, donese nekoliko stihova, koje je, veli „sinoć napisao“. Citiram ih po sjećanju:
„Izgubila je smisao sablja britka i puška mala
a krv je opet postala pitka,
pa kako ćemo, moj Vojvodo.“
Meni je to bilo duhovito i kazao sam mu da mi se dobada, da nastavi – ima nade. Kasnije sam te stihove, u nešto drugačijoj verziji, vidio u Ratkovoj, za njegova života posljednjoj knjizi „Beskonačna dozivanja“.
I nastavio je. Brzo se razvijao. Rekao bih više se posvetio literaturi nego školskoj nastavi. I počeo je da objavljuje. Ali, vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Poslije završene mature, radio je u raznim ustanovama. Jedno vrijeme u administrativnim, tzv. društvenim organizacijama, a potom kao novinar, i tako – dosta dugo. Na pravo, odgovarajuće mu mjesto, došao je, kao urednik za poeziju u Izdavačkom preduzeću „Pobjeda“ (ranije „Grafički zavod“), u redakciju s Brankom Banjevićem i Sretenom Perovićem. Tu je, može se reći, našao sebe. Tu je objavio i prvu knjigu stihova „Znak na putovanju“ (1966) koju je kritika dočekala najljepšim riječima. A onda su slijedile nove knjige – „Pastirica“ (1972), pa „Čini“ (1991) i, na žalost, posljednja zbirka stihova „Beskonačna dozivanja“ (2003).
Ratko je po prirodi bio pjesnik. „Emocije su generator moga stvaralaštva“. „Ja sam vjerujući čovjek, morala zasnovanog na hrišćanskom nazoru“, kazao je u jednom autobiografskom zapisu. To je, moglo bi se reći, moto i njegove poezije. I pošlo mu je za rukom da te svoje nazore, tu svoju plemenitost, to svoje vjeruju, transponuje u svojoj poeziji, iskaže cizeliranim jezikom i stilom poput naših najboljih pjesnika. Takva je, rekao bih, njegova kultna pjesma, zapravo poema „Oreuvuar Montenegro“, koja, bez pretjerivanja, predstavlja sam vrh poezije njegove generacije. Ušla je u mnoge antologije, prevedena na nekoliko stranih jezika. Ova pjesma (poema) pokazuje kako se u Ratkovoj lirici na najbolji način prožimaju tradicionalne i moderne poetske strukture.
A tako su građene i mnoge druge pjesme Ratka Vujoševića, prividno klasične, a u suštini, u oblikovanju ideja sasvim savremene. Takve su, između ostalih, i tri pjesme pod naslovom „Tri noći Marka Miljanova“.
Nespokojan pred sudbinom Čovjeka u otuđenom svijetu, ratko Vujošević u svojoj poeziji insistira na osjećanju kao trajnoj vezi između čovjeka i okruženja, na nekom stoičkom smirenju i izmirenju pred neminovnošću stvarnosti, koja nije drugo do arena protivnih i protivničkih sila, kako bi rekao Vojislav Minić. Tu je negdje, u toj sferi duha i života, i Ratkova humanistička ideja vodilja.
(9. maj 2011.)
Branko Banjević
O POEZIJI RATKA VUJOŠEVIĆA
Ratko Vujošević je sigurno najzreliji pjesnik svoje generacije. U Ratku su se srećno srele vrijednosti naše poetske tradicije, jezičke vrijednosti, i moderno – savremeno poetsko osjećanje, što mu je omogućilo da stvori antologijsku poemu „Orevuar Montenegro“, koja sigurno spada u najbolje što je stvoreno u našoj poeziji.
Pjesnik ne mora sve da zna o istoriji, istorijskoj sudbini, ali mora to osjećati dubljim čulom koje upravo omogućava poetskoj riječi onaj prostor koji nosi tajnu, one dublje vrijednosti i dublje istine. Ako bismo sadržajno posmatrali Ratkovu poeziju, mogli bismo reći da je to poezija inspirisana tragedijom borbe za slobodu. Pobjednik je uvijek pobijeđen, borac za slobodu uvijek gubi.
Tu tragediju ideje, humane ljudske ideje, Ratko je dobro opjevao: ne onim tužbaličkim tonom, nego elegijskim – bolnim tonom koji je prijemčiv, koji ne ubija na prvi pogled. Svaki pjesnik je usađen u svoju tradiciju, svaki pjesnik je kao biljka, a svaka biljka ima svoju zonu. Literatura je istovremeno i lokalna i opšta. Pjesnik kao živo biće ukorijenjen je u jednu zonu, u ideju, u sudbinu, i ne može biti apstraktna ličnost u svom polazištu.
U poemi „Orevuar Montenegro“ to je došlo do pravog izraza. Sudbina, tragična sudbina neprekidne borbe za slobodu, ovđe je zaista opjevana na pravi način i dovedena do poetskog iskaza koji, mislim, neće zastarijevati. U Vujoševiću je isto tako jedna duboka svijest, strah od prekida istorijskog kontinuiteta, jer ako se društvo razvija u pozitivnom smislu, neophodno je uspostavljati etičke i ostale vrijednosne kontinuitete. Naiđu vremena koja kidaju kontinuitete, kidaju veze s vrijednostima. Takva situacija dovodi do istorijske praznine i u prostoru i u ljudima – do psihičke praznine – to je taj stih „O buduće vrijeme da li si mi tuđe“, koji pokazuje duboku strepnju pjesnika u sudaru s novim vremenom koje nije novo ako ne širi kontinuitet. Novo vrijeme je samo ono koje je kontinuitet. Pjesnik je uvijek u korijenu, u pjesniku uvijek kuca neka dubinska žila istorijska. Pjesnik naravno ne nosi kompletnu tradiciju, to zavisi od prirode pjesnika, ali u njemu uvijek živi nekakva dubinska veza. Vujošević je zato dobar pjesnik jer u njemu upravo kuca ta žila kucavica istorijskog kontinuiteta.
Formativni princip nije formalno pitanje jer forma uvijek zavisi od sadržaja na onaj dublji način. Forma je način kako će djelo da živi; to je oblik, konačnost ideje, konačnost osjećanja, i ta konačnost mora imati i konačni oblik. Forma mora da izrazi ideju, mora pristati ideji, kao što tijelo ima kožu, kao što tijelo ima funkcionalne oblike, tako i poetska forma mora imati te funkcionalnosti. Kod Vujoševića je jezičko osjećanje i to formativno osjećanje na reprezentativan način izraženo, što se pokazuje u poemi „Orevuar Montenegro“. Ako uzmete da analizirate strofu: „Glava i šaka k suncu podignuta“… tu su sve riječi obične, ritam je običan, ali su riječi dovedene u jedan novi kontekst, u drugačiji sklad. Ovđe riječi prosto imaju neku energiju udruženih polja, kao da se poznat s nepoznatim srijeće; ovđe je i sudbina i forma i jezička funkcija svake riječi dovedena do prirodnog mira koji rađa novu poetsku energiju.
Borislav Jovanović
IZMEĐU APOTEOZE I TRAGIKE
Nema, vjerujem, crnogorskog pjesnika koji nije poželio da bude autor pjesme Orevuar Montenegro Ratka Vujoševića, koju je napisao 1965. u dvadeset četvrtoj godini. Zašto? Zato što se u ovoj pjesmi kroz devedeset sedam stihova došlo do unikatne, kompleksne, alhemične, pjesničke perfekcije i recepcije crnogorskog i ljudskog univerzuma. Ovakvu, ili sličnu pjesmu, teško da bi mogao napisati francuski, engleski, ruski autor… Ne, naravno, zato što ne bi umio, već zato što za ovakvom emocijom i refleksijom ne bi imao tako intenzivne intimne, dubinske i nacionalne porive. Ne mogu, zapravo, zamisliti pjesmu francuskog autora koja bi se zvala Orevuar France, a da takva pjesma kao po pravilu bude nezaobilazna u svakoj antologiji nacionalne poezije. I pored tog samo prividno nacionalnog temata, Orevuar Montenegro je modus prodiranja pjesništva u pjesništvu i predskazanja u predskazanju, potvrđivanje i anticipiranje neumitnog nestajanja etičnog i njegovog sloma u civilizaciji koja nas je svojom opštom istorijom beščašća porobila.
Lament nad Crnom Gorom Vujošević je, zapravo, pretvorio i u lament nad čovjekom i čovječanstvom.“Poezija uranja u san /poput ronioca u jezero. Poezija je najsrčanija od svih/ uranja i ponire / svom težinom/ u beskrajno jezero kao što je Lock Ness / ili u mutno i zlosrećno kao što je Bolatorsko. Poezija uranja u san / poput mrtva ronioca / u Božje oči“ – kaže latinoamerički pjesnik Roberto Balonjo.
Crnogorci ovu Vujoševićevu pjesmu ne čitaju već dišu. Ona se samomemoriše i ulazi u crnogorsko biće poput stihova iz Gorskog vijenca koje sačini najveći crnogorski pjesnik Petar Drugi Petrović Njegoš.
To su povijesno-poetske i sudbinske identifikacije. “Montenegro, tragičejska goro… Crna Goro, lučo, istorijo… Ja čekam da ljubav u krv uđe… Crna slobodo, crno junaštvo i časti…Strašnu svijeću dade istorija… O, buduće vrijeme, da li si mi tuđe…O buduće vrijeme, da li si mi tuđe…“
Pjesma Orevuar Montenegro je najparadigmatičnija crnogorska nostalgija nastala na crnogorskom jeziku. Ona je šiknula kao gejzir iz tipičnog crnogorskog povijesnog, nacionalnog i čitalačkog iskustva, inicirana kontekstom sopstvenog vremena i predosjećanja kako etički imperativ življenja, kao najveći ideal, odlazi u nepovrat.
Šezdesete godine prošlog vijeka su po svojim burnim događajima već označene kao početak, očigledno, traumatičnog i izgubljenog dvadeset prvog vijeka. Kao kulminacija nihilističkog osjećanja svijeta. Ratko Vujošević se upravo u tom vremenu, u svom mladalačkom, pjesničkom i etičko-estetskom zanosu i buntu našao između dva doba kako na ličnom, nacionalnom tako i na globalnom planu. U njemu se otvorila dilema: da li se prikloniti Crnoj Gori koja nestaje ili onoj koja dolazi a koja mu u kontekstu galopirajuće potrošačke, faustovske, homocidne civilizacije postaje tuđa i daleka. Otuda u svakom stihu otimanje sa sobom, drama gorčine i ljepote, sunovratno i snovidbeno, himnično, zaumno, tragičesko. Što sa precima a što sa potomcima? Hoće li pjesnikove Crne Gore biti ili ne i postaje li njena novovremena sudbina kataklizmična metafora svijeta?
Orevuar Montenegro je velika lirska simfonija njegoševske provenijencije. U njoj se u artističkoj ravni na neponovljiv način prepliću, skupljaju u jedan poetski čvor romantizam, simbolizam, nadrealizam, ekspresionizam, gnomičnost i filozofičnost, modernost pjesničkog izraza, postajući pamtljiv etički i estetički znak i jedan od međaša crnogorskog pjesničkog moderniteta. Ona posjeduje beskrajnost čitanja i recepcije. Nezavisno od toga da li je tugovanka, apoteoza i velika zabrinutost nad sudbinom ne samo sopstvene domovine već čovjeka uopšte. Gledaš čovjeka a nije čovjek – rekao bi Fridrih Helderlin.
Da li će čitalac koji živi u vremenu i svijetu postmodernog uspostaviti kompletnu komunikaciju sa ovom pjesmom zavisiće i od toga koliko ima uvida u vjekovnu borbu crnogorskog naciona na Balkanu, zasnovanu na kultu slobodarskog čojstva i junaštva i koliko je tom legendarnom harizmom bio opijen još od djetinjstva autor ove pjesme.
Svaki znameniti pjesnik ima svoju znamenitu pjesmu. Tako je i sa pjesnikom Ratkom Vujoševićem. A pjesnički duh ove pjesme lebdi nad nama – sopstvenom civilizacijom ugnjetenim – kao opomena.
Kolja Mićević
POD KRILOM MILOSTI
Poema, mikro-spev OREVUAR MONTENEGRO Ratka Vujoševića nije delo nadahnuća, ali ni proračuna; ono je od onih pesničkih, ili umetničkih dela uopšte, koja nastaju pod krilom milosti koja ne posećuje svakog, a retko dvaput!
Orevuar, Eleison!
Kao prevodilac, ne računam nikad da me poseti ta milost, nego moram da tražim nešto između nadahnuća, koje je varljivo, i proračuna; to je intuicija. Tako sam prevodio i Zaveštanja Fransoa Vijona, pre četrdesetak godina, kad nisam znao mnogo o pesniku Vijonu, kao što nisam ništa znao ni o pesniku Vujoševiću!
Kad se nađem ispred jedne pesničke tvorevine, kao što je OREVUAR, koja je i moderna i klasična istovremeno, volim da utvrdim neke konstante, da bih kasnije mogao da se slobodnije krećem, prevodeći. U ovom slučaju te tri konstante su:
Ritam, horizontalni uslov, versifikacija, vertikalni uslov, i smisao koji se nalazi na mestu preseka ritma i versifikacije.
Vujoševićev ritam je u stvari jedna borba – la battaille – jedno ritmičko poprište na kome pesnik želi da jednom zauvek razreši pitanje (deseteračkog) nasleđa! Vujoševićeva versifikacija je u savršenom dosluhu s ritmom, pošto i ona prihvata taj disonantni utisak; kao što ritam oscilira oko osovine deseterca, tako i rima poprima više ili manje pravilne oblike, ponekad pribegava ponavljanju, delotvornom refrenu.
Vujoševićev smisao pesme izbegao je zamkama retorike, dorečenosti, iako pesma ima osobine (ali pojedinačnog) Manifesta; slike, naoko nadrealistične, ali nisu to. Možda se prilikom prevođenja i adaptiranja tih slika u drugi jezik najbolje oseća njihov razvoj, rekao bih logika, ali ona malarmeovska…
Kako održati, u prevodu, ravnotežu između tih proporcija, uspostavljenih u originalu? Po mome mišljenju ne treba nijednu zanemariti u odnosu na drugu, i na njenu štetu, jer su sve tri ravnopravne, prožete jedna drugom. Zato ih treba prevoditi istovremeno i paziti, predviđati intuitivno gde će nas odvesti ritam ako pomerimo rimu ili oštetimo sliku? Uz napomenu da to nema nikakve sličnosti s povlačenjem figura na šahovskoj tabli! Sve je u tome; izgleda jednostavno kao pristup, ali u praksi je fantastično uznemireno, uzburkano, uzbudljivo!
Svaki od 97 stihova koliko ih ima pesma OREVUAR – bar u ovoj verziji u kojoj sam je ja prevodio – za mene sada u sećanju predstavlja jednu pustolovinu, jer sam o svakom razmišljao i prilazio mu, i obrađivao ga u svim tim dimenzijama; ali, važno je samo ono što ostaje na kraju… u nadi da je to ono najbolje što se moglo, kao da ništa drugo – prevodiočeva borba za svaki slog – nije ni postojalo!
Svaka od dvadeset strofa jedna je konstrukcija; koja nije mogla ostati neoštećena, neizmenjena u prevodu! Odlučio sam – tako mi se učinilo da je najbolje – da u svakoj možda pomerim jedan deo strukture u celosti, kako bih sačuvao, neoštećene, ostale delove. Tu istu metodu – ne usuđujem se da kažem: žrtvovanja, jer sam tim postupkom bio ponekad i nagrađivan, pa i pesnik sa mnom – primenio sam prevodeći Danteove tercine iz Komedije, i na srpski i na francuski! Tako se događalo da:
Za mnom su otrovne slobode ostale
postane:
Libertés veneneuses sans compromis;
ili da se:
Mjesto sunca sija pogibija
preobrazi u ovo:
Au lieu de soleil brille l’ire noire!
U svakoj strofi ima poneki ovakav, ili sličan, primer; naveo sam ova dva ne da ih opravdavam, ili dokazujem da je l’ire noire, crna srdžba, isto što i pogibija, nego više da upozorim čitaoca da mi se ta rešenja, ti previdi, nisu dogodili slučajno, a to može biti i neko uputstvo za čitanje i procenjivanje prevoda u celosti!
Rajko Cerović
PJESNIK POUZDANOG GLASA
Kad sam objavio tekst u Monitoru u februaru 2004. o poeziji Ratka Vujoševića, pod naslovom Davno naznačeno putovanje, nijesam ni slutio da će nas ovaj izuzetno daroviti autor, već u junu iste godine definitivno napustiti. Otišao je između brojnih prijatelja i iskrenih poštovalaca njegovog književnog djela u 63. godini, u trenutku pune stvaralačke zrelosti i jasne najave budućih pjesničkih ostvarenja. Vujoševićeva iznenadna smrt bila je šok za sredinu u kojoj se kretao i još jedna potvrda trošnosti čovjekovog života o kojoj je upravo on u poeziji tako zrelo i inspirativno govorio.
Davne 1966. pojavila se u izdanju Grafičkog zavoda – Titograd nevelika zbirka pjesama, tada mladog Ratka Vujoševića, pod naslovom Znak na putovanju, najavljujući autora moderne stvaralačke samosvijesti i takve pjesničke ostrašćenosti, koja je usred, sa jedne strane poplave rutiniranog rodoljublja, sa još primijetnim socrealističkim prizvukom, i, sa druge poznatim crnogorskim pseudoromantičarskim obiljem (čitaj: nekritičkim divljenjem herojskoj prošlosti), – snažno i izvorno zazvučala, prije svega nepatvorenom pjesničkom patnjom, odsustvom opštih mjesta i desubjektiviziranog “opjevavanja”, ili zablude o tome da postoje teme i podsticaji za pjesmu izvan pjesničkog subjekta kao prostora lične autorske motivacije i nasušne potrebe za samoizrazom.
Obraćajući se svojoj Crnoj Gori, odnosno domovini, zavičaju, moralnom nasljeđu, ili opštoj crnogorskoj civilizacijskoj baštini, bolje reći ličnom životnom i pjesničkom usudu, vlastitom doživljaju tradicije – u svojoj više nego antologijskoj poemi Au revoir Montenegro, objavljenoj u Znaku na putovanju, stihom – Lučo čije doba više nije, Ratko Vujošević je, u odnosu na tadašnje preovlađujuće pjesničke obrasce, iz kojih su se rijetki otimali, zakoračio u novi semantički znak, emancipujući vlastiti izraz od banalnosti koju će u jednoj od kasnijih zbirki imenovati stihom I tako padne se iz pjesme pravo u glib.
Herojska prošlost za Vujoševića nije predmet prizemnog divljenja i kvazipatriotske egzaltacije, nije ni bajka sa u sebi pohranjenim didaktičkim primjerima, ni budnica za moguće nove podvige, već, prije svega, surova drama postojanja sa gorko neizvjesnom budućnošću, namijenjena samoironično intoniranom nekom varljivom budućem pokoljenju, koje za patnju i martirstvo predaka možda i neće imati sluha.
Vujošević će bolni raskid sa dobom herojske Crne Gore doživjeti neponovljivim stihovima: I nebo mrkim vjetrom obavito/ I gore što su svoje otpjevale – otvarajući pred čitaocem užareno pitanje, prije svega smisla ljepote žrtve, ili beznadežne tragike čina onih koji su svjesno i ni malo patetično zaronili u mrak nepostojanja. Sintagma mrki vjetar, u višestrukom semantičkom saodnosu sa stihom – I gore što su svoje otpjevale, pripadaju nesumnjivo trenucima bogomdane energije, moderne vidovitosti i ne tako česte pjesničke samosvijesti na ovim prostorima.
Smjelo zalazeći, nasuprot vladajućoj književnoj praksi, u drugu nepoetizovanu, anonimnu, tamniju, i bez uobičajenih epskih reflektora osvjetljavanu stranu Istorije, Ratko Vujošević će, opet u neponovljivoj poemi Au revoir Montenegro, izustiti stihove koji plijene ne samo novom hermeneutikom nego i nadmoćnim ritmom koji od prvog slušanja ili čitanja više ne iščezava iz sluha.
Crno junaštvo crna slobodo i časti
Svaki je grm raka dva vojnika
Tu se bije bitka do propasti
Mrite Crnogorci bez pomena i cika
Iz svakog će čela po kamen izrasti
Pridjev crn, i to uz junaštvo, slobodu ili čast, sve do Ratka Vujoševića djelovao bi u crnogorskoj poeziji kao svetogrđe, ali isto tako i klicanje Montenegru bolnim samootkrivalačkim obrtom – Lučo čije doba više nije, ili tragičnim i samorazarajućim stihom – I gore što su svoje otpjevale.
Ratko Vujošević je vlastita emotivna stanja uspijevao da dovede do suptilnog izraza, pa čak i lično rodoljublje tek nagovijesti čitaocu bez uobičajenih usklika i patetike, što je na osobit način izraženo u pjesmi Srećna (Znak na putovanju, 1966). Kao da je još tada slutio neku ljudskiju crnogorsku budućnost.
Srećna Ti za kojom krače san ljubav i šuma
Ista nas je tama dovela do zore
Jedino vrijeme o sjutrašnji dane
Srećna Ti i patnja tvoja do slobode
Zavičajni kamen koji izrasta iz čela pogibalaca, taj sveprisutno mitski kameni pejzaž oko koga se u herojsko doba okupljala crnogorska energija, Vujošević će varirati i u zbirci Čini (1991): Šta je bog do ogromna litica/ Od koje se otkidaju/ Ptići zvjerad/ Cvjetni prah/ Čovjek vraća se pokajno/ Da uđe pod ploču. Taj Vujoševićev panteizam, to silno doživljeno kameno bratstvo što ga okružuje, od druge je pjesničke materije u odnosu na sebi savremene autore. Najmanje asocira na zavičajnu ljepotu, na eksklamacije njoj upućene, već više liči na stišanu muziku u kojoj podjednako traju i živi i mrtvi. Jedinstvo svijeta i nad pločom i pod njom, Ratko Vujošević doživljava kao neprekinuti niz patnji, težnji za nedosegnutim – ograničenjem oba svijeta. Shvatajući odveć odgovorno pjesnički čin po sebi, bježeći od pogubnih opštih mjesta u kojima se komforno ćaska, a ne sagorijeva, Vujošević će vlastiti doživljaj poezije izdići do jedne vrste samosatiranja: Ja govorim kao da podižem kuću, ili – Dok pjevam ko da dolazim s robije. U jednoj od pjesničkih minijatura, između nekoliko pjesama posvećenih Marku Miljanovu, donekle svojoj opsesivnoj temi, Vujošević će reći:
Cijenu je izgubila i puška mala
I sablja britka,
A krv postaje opet pitka,
Pa kako ćemo, moj Vojvodo?!
Ovaj pjesnik je za gotovo četiri decenije vlastitog prisustva na književnoj sceni objavio četiri zbirke: Znak na putovanju (1966), Pastirica (1972), Čini (1991) i Beskonačna dozivanja (2003). Nije žurio sa objavljivanjem ni trčao za jeftinim publicitetom, ili sumanutim prisustvom u književnoj čaršiji, ali se njegovo ime uvijek nezaobilazno nametalo pri svakom pokušaju antologijskog vrednovanja ukupnog crnogorskog pjesničkog iskustva.
Između objavljivanja pojedinih zbirki Vujošević je preslagao vlastiti pjesnički senzibilitet, tražeći mu konačnu mjeru ili mjeru nezadovoljstva; živio intenzivno sa pjesmom koja će možda mnogo kasnije nego je nastala biti objavljena.
Analizirajući pjesnikov pređeni put, nemoguće je oteti se utisku da je to put neprestanog otpora pred neizvjesnošću stvari. Pjesma je za Ratka Vujoševića uznemirujući govor, prastara zebnja pred svijetom koji se otima definisanju i uvijek iznenađuje čudesnim činima i silama, čarobnica koja možda trenutno utoljava, ali ne gasi žeđ, podgrijava nove nespokoje, raspaljuje nedoumice, sumnje i energije: Od Sunca naovamo tvoja se igra igra – kaže pjesnik. Pred brojnim licima neizvjesnosti koja vreba iz zasjede, braniti se riječju kao činima, pjenom razuma i pjenom jezika ne znači pristati na puko trajanje i vlastitu nemoć. Naprotiv, pjesnik to opovrgava stihovima u prvoj knjizi (Znak na putovanju) – Dok mogu da pjevam mogu da se nadam, ali i u posljednjoj (Beskonačna dozivanja) – Poezija je prije nego znanje/ Poezija podriva silu.
U Vujoševićevom karakterističnom povlačenju iz bučne, estradne književne realnosti bilo je, posebno u godinama opšte i crnogorske animalizacije devedesetih, neke gospodstvene askeze i strogosti prema sebi, ali i vlastitog shvatanja književnog čina kome žurba za objavljivanjem nije uvijek pouzdani saveznik, tako upečatljivo izraženog u stihovima: …Ona teška igra dragi moj/ U prosjeku nju igraju neprosječni, ili – Mirno piši pjesmu kao da sahranjuješ.
Ratko Vujoševič je, u opštoj atmosferi čestog intelektualnog sluganstva, uspješno pokušavao da dostojanstvo književnog čina zaštiti od vulgarizacije i dnevne upotrebe, čak i onda kada se bavio politikom kao zanimanjem. Takvo shvatanje poezije, ili moguće pjesničke misije, ovaj pjesnik je demonstrirao u svojim knjigama koje, bolno neopravdano, još uvijek nijesu doživjele pouzdan kritički sud, iako se, da ponovimo, njegovo mjesto u sveukupnom crnogorskom pjesničkom opusu, odavno razaznaje.
Bogić Rakočević
SJETNI OSVRTI
(O poeziji Ratka Vujoševića)
Među nekoliko crnogorskih pjesnika koji svojim neobimnim, ali kvalitetnim djelom upečatljivo bilježe savremenu crnogorsku književnost, nalazi se i Ratko Vujošević čiju poeziju možemo posmatrati u kontekstu prefinjenih lirskih inicijacija kojima dominiraju motivi crnogorskog podneblja i refleksije usmenog književnog nasljeđa u prepletu s modernim poetskim slojevima.
Kao što se Leso Ivanović u svojoj poeziji bavi cetinjskim prizorima, tako Ratko Vujošević obuhvata topose svog zavičaja, onog kojeg je prethodno profilisao Marko Miljanov, kao i višeznačnog crnogorskog reljefa uopšte posebno raslojenog u antologijskoj poemi „Orevoar Montenegro“ koja je u samom vrhu literature posvećene Crnoj Gori. On joj kliče : „Montenegro, lučo, istorijo“ ne osvjetljavajući samo njenu arhajsku, buntovnu i slobodarsku vertikalu nego i onu tegobnu, stradalničku iz koje crpi lirsku elementarnost turobnog i nepredvidivog svijeta. „Orevoar Montenegro“ je sjetna pjesma o našem teškom istorijskom zadesu, cijeni naše slobode i neveselim simbolima koji je prate.
Uklapajući se u važnije poetičke koordinate poratnog crnogorskog pjesništva koje se, stabilno oslonjeno na tradicijske postulate prožima sa širim, globalnim pjesničkim elementima, Vujošević uspijeva da kroz tu gustu maglu različitih poetskih stremljenja provuče sopstvene melanholične snopove. Njegovi stihovi imaju jasnu, sugestivnu dozu osjećajnosti i on u pomenutom poetičkom pluralizmu profiliše i osvjetljava tačke lične fascinacije bivšim i sadašnjim svijetom.
Vujošević je pisao sporo, pedantno i oprezno pa je, recimo, knjigu „Čini“ objavio osamnaest godina nakon prethodne što je kuriozitet u sredini u kojoj je skribomanija jedna od dominanti književnog života. U pomenutoj knjizi, objavljenoj 1990. godine, vidi se da je pjesnik na prekretnici, pritiješnjen između nestanka velikih očekivanja i povratka tamnih slojeva prošlosti što ih gomilaju ratne trube. Stoga je njegov idejno-tematski vidokrug fokusiran na mitološke sfere, a stihovi mu se doimaju kao sjetni osvrti na dehumanizovani i obesmišljeni svijet. Ono magijsko, fantastično usitnjeno je i raspoređeno kroz gradativne filozofeme, simboličke ili elipsaste pasaže i slikovite zavičajne mozaike s pesimističkim vizijama. Inače je njegova poezija snažno protkana motivima prirode, ili karakterističnim crnogorskim pejzažima koji svojim koloritom sami po sebi djeluju impresivno, primamljivo, ali i zrače nekom zastrašujućom grandioznošću pošto je skoro svaka stopa Crne Gore obilježena težačkim životom i vječitom borbom za slobodu.
Pjesnikovo čulno iskustvo prohodno je za negativitete našeg vremena koje ne poznaje želje marginalizovanog pojedinca. Smutne sile i nepredvidive okolnosti omeđavaju pjesnikove fantazme i inicijalni opseg. Otuda povremena svedenost Vujoševićeve pjesme na simboliku, na rastakanje jave u ekscentrične prizore. Njegovi su stihovi izbrušeni željom tragača za suštastvenim zagonetkama bivstva. Ono što nađe vidi ovako: „Između mrtvog i živog (Uz puteve čovjekove) Promiče zmija.“ Zato je pjesnik, kako kaže „Pognut na suncu strogom“ pošto je sve varljivi privid.
Na vertikali savremenog crnogorskog pjesništva Vujošević je prepoznat i po sočnom i jezgrovitom jeziku, povratku modernističkom senzibilitetu i čvrstoj povezanosti s prirodom kao neiscrpnom darovateljicom života. Vujošević nastoji da smekša fatalističke uplive spoljnog svijeta u srž pjesme konstituišući je kao neku vrstu bajkovite i odbrambene reakcije na stvarnosne izazove. On nam pjesmu otkriva kao inventivno, promišljeno zdanje kroz koje žubori jasna vitalistička energija pa je zato pjesmotvorenje i katarzično, okrjepljujuće iskustvo usred neprekidnog i teškog životnog zamora. I pored određene socijalne provokacije i igrivosti u istorijskom ritmu, kao i blage asocijativnosti u njegovim stihovima na iskušenja čovjeka našeg vremena, Vujošević je u suštini pjesnik lirskog štimunga iz čijih stihova osluškujemo ugodan lirski šapat. Zapravo, njegovo se cjelokupno pjesničko sazvučje može okarakterisati u duhu elegijske poeme.
Pavle Goranović
Poezija Ratka Vujoševića
SAN I STREPNJA
Više puta čovjek se rađa i mre
Između vječnosti one dvije,
Vječnosti plemena i duše…
V.B.Jejts: „Pod Ben Balbenom“
Po ozbiljnosti kazivanja i neuobičajenoj strogosti prema vlastitom iskazu, u njegovoj generaciji nema sličnog autora. Po odabiru tema možemo ga grubo uvrstiti među pjesnike modernog tradicionalizma. Po nenametljivosti i dobrovoljnoj izopštenosti iz pjesničkih karavana najbliži je Lesu Ivanoviću. Po jeziku i motivima ukotvljenim u prašini zavičaja dijelom je u srodstvu sa ciklusima Gojka Janjuševića, s kojim može dijeliti i nedovoljnu pročitanost i neadvekatan tretman književne kritike i javnosti. Ipak, po prirodi svog senzibiliteta, potrazi za činima poetske leksike i temeljitom pristupu književnosti, Ratko Vujošević je sasvim osobena figura crnogorskog pjesništva. Knjiga izabranih pjesama „Oči sjemena“ to zorno pokazuje i opominje nas da njegovo djelo sagledamo na ozbiljniji način. Onako kako je njegova poezija opominjala i ukazivala na usude i patnje koji su kasnije odista i postali dio crnogorske stvarnosti. S onom solidarnošću i razumijevanjem, koje je on ispoljavao pjevajući o „tragičejskoj gori“, njenim bolnim prostranstvima i njenim ljudima.
Od samih početaka pjesničke avanture, Vujošević je odabrao poeziju koja se u cjelosti i punoći bavi sudbinom čovjeka, ovdašnjeg čovjeka. Od prvih je radova on svjestan da nema istinske poezije koja se sobom ne bavi i koja iz svoje zemlje ne proizilazi. Otuda njegovim stvaralaštvom vladaju sve sami crnogorski motivi.
„To je noć za slikare“, saopštiće Vujošević u jednoj pjesmi, ukazujući na gotovo dodirnuto bogatstvo pejzaža i dosegnuto prisustvo događajima koji mu se ukazuju. Iz tih predjela on crpi jezičku raskoš i neraskidivost jezika i zavičaja. Sva je iz ovog podneblja, iz ove iskonske samštine, nastala Vujoševićeva poezija. „Ja dolazim iz zajedničke rane“, piše Vujošević, čije djelo obuzima i rijetka solidarnost s pojedinačnim patnjama i opštim bolom, s jednom teškom povjesnicom. Čije preživljavanje još poezijom njegovom traje.
Usud crnogorske zemlje prožima bit ove poetike. Odasvud dolaze tamni tonovi, ova je poezija obojena tamnim mislima: crno je ovdje i junaštvo; i zore su crne, crna je sloboda. Jednostavno, „Prate nas uglovi crne geometrije“, govori nam pjesnik.
Prikovana za slike zavičaja duša je pjesnikova. Ovim redovima tutnje tamne misli, um se trza i sabira u teško objelodanjenim stihovima. U mučnoj misli čauri se čitav jedan svijet, stvoren od pojmova i muka postojbine. Zavičajne izvore Vujošević je pretvorio u mitske prostore, u temeljne tačke pjesništva, u kome neumoljivo traje dozivanje potomaka i predaka, njihovo sjedinjavanje jednom glasu, u jednoj tišini, u toj „dvostrukoj uri“ svijeta.
Kao plovidba nekim teškim vodama djeluje ova poezija, kao neprestano traženje kuće: „Ja govorim kao da podižem kuću“, izjedačavajući jezik s bićem, obezbjeđujući mu jednu građevinu. Kao da je uvijek u nekom vrtlogu ovaj tihi pjesnik, s prigušenim vapajem… Jedna utišana drama tako se odvija u ovim stihovima, jedan umireni dijalog sa svijetom iz zavičaja, a zapravo – sa sobom i sa bližnjima. Čovjek ovdje plače „kao mutni kladenac“, a breme svijeta je nad njim. A pjesnik? On je biće s ožiljkom zavičaja. On je taj čovjek „razlomljen na sve strane“ i koji za sobom traga. On je taj samosami čovjek. U njegovoj su prirodi ključne odrednice – „san i strepnja“. Njegov karakter teži da, samim činima poezije, ljudskost okruženjem konačno zavlada.
Ratko Vujošević je očigledno vjerovao u onu Jejtsovu misao da je književnost „najjači glas svijesti i savjesti“, te je stoga i odabrao, postao njen zatočenik, ostao joj vjeran posvećeničkim odnosom, bez obzira na, neko će reći, obimom nevelik, ali priznaćete kvalitetom rijetko ujednačen opus. Otuda je sigurno vjerovao i u one stihove iz pjesme „Pod Ben Balbenom“: Više puta čovjek se rađa i mre/ Između vječnosti one dvije,/ Vječnosti plemena i duše… koji kao da su iz ovog podneblja izvučeni. Svijest o zagonetnoj prirodi svijeta i usudu mislećeg čovjeka na ovom „nepretvornom kamenu“ obilježila je njegovo bavljenje poezijom.
Autor „Beskonačnih dozivanja“ svoje je pjesme stvarao strogo i strpljivo. U samom književnom činu vidio je način saznanja i put uzvišenosti. Kroz sve pjesničke cikluse, istraživao je čovjeka i naporedo s tim ispitivao suštinu poezije. Malo koje stvaralaštvo u crnogorskoj literaturi je ovako konstantno, od prvog stiha zrelo i samosvojno. Odgovoran tumač će svakako odmah primijetiti da je Vujoševićev pjesnički glas rano sazrio, stasao, tako da, ukoliko ne bismo znali kada su pjesme nastale i objavljene, pomislili bismo da ih je čovjek u istom životnom dobu i stvaralačkom periodu stvarao. Ustvari, pravi se pjesnik, ma u kojim da je godinama, nalazi uvijek u istom periodu, onom predsmrtnom.
Zato njegovi prvi stihovi odaju koordinate budućeg pjesničkog izraza. I zato je, a ne samo zbog nezaboravne „Orevuar Montenegro“ Ratko Vujošević pjesnik predskazanja. U istom je ritmu (a ritam može biti predmet posebne analize) ispisao svoju antejsku privrženost zemlji ubogoj i nepredvidljivoj. I izuzetno je važno što se ovim opusom prostiru i antologijski ljubavni stihovi, pjesme u čijim se posvetama opet ogleda taj temeljiti pogled na svijet, razni dijalozi koji nas vode u sve one duhovne predjele koji se samo pjesmom mogu iskazati. Čak i tamo gdje je nedokučivo, jer pjesnik se sebi ispovijeda: „Osjećaš da te rođena pjesma nosi daleko od pjesme“. U toj nesaznatosti se i skriva bit pjesništva.
Samo njemu do kraja znan pjesnički poredak može nekome na prvi pogled djelovati hermetično, ali isključivo zato što ova poezija zahtijeva iščitavanje, duboku čitalačku posvećenost.
„Da li ću moći mrtve da probudim“, pita se na jednom mjestu Vujošević. Ne ogleda li se u tom iskazu moć poezije. Vrijeme je da se ispravi nepravda i da nas probudi. Neka onda zasija ta „luča mrtvih“.
Pavle Goranović
Ratko Vujošević
O POEZIJI
Ciklusom „Aurevoir Montenegro“ ja sam, prije svega, htio raščistiti sa jednim mitom, jednim istorijski iskrivljenim shvatanjem slobode, života i smrti. Meditirajući o tome kroz prizmu nacionalnog i socijalnog pojma, kakav je „Montenegro“, pokušao sam da poetskim sredstvima, prvo sebi a zatim i drugima, predstavim svu tragičnost fatalnog uvjerenja da se život čovjekov potvrđuje činom smrti. U stvari, ja sam u pojmu „Montenegro“ tražio njegovu drugu stranu, stranu apsurda. Tom apsurdu u shvatanju života i smrti pretpostavio sam prvu ljudsku potrebu, a to je potreba za životom.
***
Karakteristika moje poezije je moj napor da premostim dva pjesnička, i ne samo pjesnička, vremena, od kojih su oba jako izražena na crnogorskom kršu i koje pjesnik ne može mimoići.
***
Poezija u mladalačkim zanosima je jedno gorko nepovjerenje u sve što je napisano i možda već precrtano kredom koju drži u rukama neumitno
S j u t r a.
***
Poezija je nerazlučiva od života, te se nikada nije moglo i neće moći govoriti o nekakvoj krizi poezije. Postoji možda nešto drugo, a to je da se poezija u pojedinim periodima isuviše bavi sama sobom, svojim mogućnostima i svojom tehnikom, što nekome može da izgleda kao određena kriza. Osim toga, u našem vremenu međuljudsko saopštavanje se veoma razvilo i poezija nema više u tom saopštavanju dominantan i povlašćen položaj.
***
Poezija je suptilni duševni transfer koji nas spaja sa budućnošću i pretače našu realnost u vječno traganje ka većoj sreći, ka najintimnijoj težnji čovjekovog bića. Humane ideje osvijetljene emocionalnim stanjima, tako bi se mogla definisati poezija. A šta ja od nje tražim? Utoku i nadoknadu, mogućnost odbrane najintimnijeg sna i svijeta.
***
Nema veće nesreće za jedan narod nego ako nema svoju poeziju, jer je to suštinski vid njegovog postojanja.
Iz intervjua Velizara Brajovića „Pravi i drugi odgovori“
Bilješka o pjesniku
Ratko Vujošević rođen je 7. aprila 1941. u Orahovu (Kuči) kod Podgorice. Gimnaziju je završio u Titogradu – današnja Podgorica, a studije političkih nauka u Beogradu 1968. Radio je kao novinar u Izvršnom vijeću SR Crne Gore i u listovima „Titogradska tribina“ i „Pobjeda“. U izdavačkim kućama „Pobjeda“ i „Ljetopis“ uređivao je, gotovo dvije decenije, ediciju „Savremena literatura“; recenzirao je i priredio za štampu brojna izdanja savremenih pisaca iz Crne Gore i drugih jugoslovenskih republika. Osnivač je Kluba mladih pisaca Doma omladine „Budo Tomović“ (1961). Objavio je četiri knjige poezije: „Znak na putovanju“ (1966), „ Pastirica“ (1972), „Čini“ (1991) i „Beskonačna dozivanja“ (2003). Vujoševićeva poema „Orevuar Montenegro“ ubraja se u najbolja ostvarenja moderne crnogorske poezije.
Pjesme su mu prevođene na ruski, njemački, turski, švedski i francuski jezik. Dobitnik je Nagrade oslobođenja Podgorice (1972) i drugih društvenih i književnih priznanja.
Umro je u Podgorici 21. juna 2004. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Orahovu.
