Rajko Cerović: Testamentarno zaokruživanje

 

(Mirko Kovač: Vrijeme koje se udaljava, roman-memoari, Fraktura, Zagreb 2013.)

 

Svoju posljednju knjigu Vrijeme koje se udaljava Mirko Kovač je označio hibridnim žanrom roman-memoari, i na punih 600 stranica priredio svome čitaocu zadovoljstvo višestruko umnoženo u odnosu na sve dosadašnje knjige ovog autora. Kovačev prijatelj Filip David nazvao je Vrijeme koje se udaljava Kovačevim književnim, (da li samo književnim? R.C)) testamentom. Sigurno ne bez Mirkove saglasnosti „Posljednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, posljednje napisane stranice…“ – kaže Filip David, jedini danas živi član velike četvorke: Kiš, Kovač, Pekić, David, koja je snažno obilježila bar četiri decenije književnog života u bivšoj državi, rveći se sa rigidnim komunističkim vlastima, a zatim, izuzevši Kiša koji je tragediju davno naslutio, sa podivljalim nacionalizmom koji im je srušio zemlju.

 

Kao da su svi dobro poznati kvaliteti bogatog Kovačevog književnog iskustva: od romana, polemika, književnih i političkih eseja, ili strasno angažovane publicistike, Kovačevog bogatog dramskog i filmskoscenarističkog opusa, ne samo skupljeni u testamentarnoj knjizi Vrijeme koje se udaljava, nego još i dobili svoju najvišu mjeru i zaokruženje kojem je veliki pisac uvijek težio. Sve je tu: i onaj Kovačev metod tijesnog preplitanja dokumentarnosti i fikcije, i prividno samo autobiografski, odnosno književni metod ispovijesti u prvom licu, i nesumnjivo tačno portretisanje brojnih likova koji su autoru bili savremenici, povremeni ili stalni prijatelji, saputnici u životu ili literaturi, koji su, u najvećem broju slučajeva, izdavali i prijateljstvo i književne i moralne svjetonazore mladosti.

 

Ne zna se što u posljednjoj Kovačevoj knjizi Vrijeme koje se udaljava više plijeni: od opisivane svježine vlastitog doživljaja u prvom licu, do čudesne sinteze autoru savremene epohe, od prividne memoaristike, do širokog zahvata intelektualnog krema svoga vremena, pa dalje sve do čvrstog  moralnog stava koji autoru nikad nije dozvoljavao da potone ili sebe svede na banalnost gomile. Odjednom, dok čitamo Vrijeme koje se udaljava u svijesti nam bljesnu Kovačeve ranije knjige: Elita gora od rulje, Cvjetanje mase, Pisanje ili nostalgija. možda Evropska trulež. Na svakoj stranici romana Vrijeme koje se udaljava  intenzivno živi iskustvo iz autorovih prethodnih knjiga, ali sada podignuto na prosto višu artističku ravan.  Ako i ima utiska mogućeg ponavljanja Kovač je svoje kazivanje zaokružio novim lucidnim materijalom, daljim korakom od ranije objavljenih fragmenata, novom autorskom aurom kojoj se ne može odoljeti. Svuda je prisutan onaj književni i moralni aristokratizam koji je, bez obzira na unutrašnje stvaralačke razlike, držao veliku četvorku na okupu, pomagao im da prebrode sve režimske objede, posebno ostrašćene napade mediokriteta i „ideoloških glavosječa“, kako je Mirko govorio, koji su ih u stopu pratili. Gotovo da se u časovima očajanja i masovnih zločina u bivšoj državi ni Kovač ni Filip David nemaju kome požaliti osim jedan drugome. David i Kovač, jedan u Beogradu, a drugi u Rovinju, svakodnevno pišu jedan drugom da bi nastala ona divna „Knjiga pisama 1992 – 1995“, kao potresno i sugestivno svjedočanstvo moralnog poraza največeg dijela inteligencije bivše države, ali obogaćeno  razmišljanjem o smislu književnog čina, stvaralačkim nedoumicama koje su ih pratile.

 

Pišući onom stvaralačkom slobodom koju je davno, uprkos nepovoljnim prilikama osvojio, Kovač se ne libi da stvari nazove pravim imenom, čak ne bježi od povremenih negativnih  konstatacija i na svoj račun, ali se u ovoj knjizi na teško objašnjiv način sve pretvara u literaturu plemenite kovine i čistote stila, oslobođene privatnosti, naknadnog sujetništva i želje za popravljanjem kako svoje tako i tuđih biografija. Pri tom ostaje trajna zagonetka kako se u Kovačevoj stvaralačkoj radionici konkretne osobe, dobro poznate savremeniku, što lično, što iz medija, pretvaraju u literarno zaokružene likove, gdje se kod Kovača može eventualno povući demarkaciona linija između realnog, to jest široko poznatog, i one kvake, kako je govorio profesor Ratko Đurović, od koje nastaje puna književna čarolija i suptilna autorska nadgradnja. Čitajući Mirka Kovača živo i razgovijetno  prolazimo kroz svoje vrijeme, osjećamo mu krvotok i ritam, ali tek danas, iz Kovačevih tekstova uočavamo dublje značenje i smisao pojava koje su nam svojevremeno ponekad djelovale kao nebitna epizoda ili događaj bez dubljeg odjeka. Najmanje je za Mirkovog čitaoca bitno da li meštrov tekst djeluje memoarski, ponekad dovoljno lično i autoispovijedno, ili teče zahuktalim tempom romana sa prebogatom galerijom likova, u rasponu od moralnog viteštva do najobičnije prije svega intelektualne ološi. Svuda u tekstu ovog autora punim plućima diše epoha sa svim svojim zločinima, usamljenim martirima i novokomponovanim ideološkim perverzijama. Što je možda najzanimljivije svako od četrdeset tri poglavlja pomenute knjige može se čitati odjelito, a da se širi kontekst prosto podrazumijeva; u svakom slučaju da uvid samo u fragmente ni malo ne smeta čitalačkom uživanju. Gotovo svako poglavlje sadrži klicu novog romana, svijet u malom, dok ukupni  materijal povezuje ovakav ili onakav sveprisutni duh epohe. Roman-memoari Vrijeme koje se udaljava može se čitati od posljednjih prema prvim poglavljima, ili prosto od ma kojeg naslova poglavlja na kojem se knjiga slučajno otvori. Autorsko majstorstvo Mirka Kovača podjednako je virtuozno i u cjelini i detaljima, podjednako sadrži aristokratizam izraza, ili visoko zahtjevno gledanje na dostojanstvo književnog čina kome je ovaj autor monaški služio.

 

Kao da svako poglavlje posljednje Kovačeve knjige može poslužiti kao kostur šire literarne građevine, ili, u najmanju ruku, kao sinopsis za igrani film. Ne treba zaboraviti da je Mirko Kovač potpisao brojne filmske scenarije od kojih Okupacija u 26 slika i Pad Italije, reditelja Lordana Zafranovića, ili takođe antologijski Lisice, reditelja Krsta Papića. Svuda je i u romanima, pripovijetkama, dramama ili filmskim scenarijima, esejima i polemikama otvarao nove prostore  stvaralačke slobode, i onda kada ga je pratila režimska hajka i cenzura, kad su mu djela zabranjivana da bi se znatno kasnije bojažljivo pojavljivala u javnosti. Čitavo to žanrovski raznovrsno Kovačevo stvaralačko nasljeđe kao da na nov način živi u romanu – memoarima Vrijeme koje se udaljava, ne slučajno žanrovski hibridno, i ako smo davno prestali da tražimo precizniju žanrovsku definiciju Kovačevog stvaralačkog obilja. Da li je u nekom od svojih romana: Uvod u drugi život, Ruganje s dušom, Kristalne rešetke , Grad u zrcalu ili Vrata od utrobe, bio bliži ovom ili onom žanru, ne samo da je svejedno nego to može biti pitanje samo za univerzitetske štrebere i dokone cjepidlake. Kovač je za sebe žanr, jednostavno književna gromada koja se lako ne da razlagati.

 

Zanimljivo je da je, po svjedočenju Filipa Davida, Kovač svoju posljednju knjigu smatrao nezavršenom. Bolest ga je spriječila da doda dva poglavlja od kojih je jedno trebalo da govori o njegovom traumatičnom seljenju iz Beograda početkom devedesetih godina, pod pljuskom šovinističkih pogrda i narasle mržnje kojoj se nije mogao sagledati kraj. Kovač je za svagda napuštao grad svoje mladosti i književnog sazrijevanja, grad koji je volio, ali u kome nije za njega više bilo mjesta. Šteta, zaista, za to izostalo poglavlje, ali to nikako ne znači da Vrijeme koje se udaljava nezavršeno djeluje. Ruka majstora svemu daje krajnji oblik, a samo intimusi znaju da li je još nešto bilo planirano.

 

Sve Kovačeve knjige, i romani i pripovijetke, drame i prebogata publicistika, eseji i rasprave, sadrže najvišu mjeru moralnog angažmana, bilo da je riječ o društvenim fenomenima ili ličnostima koje bezrazložno trpe bijes i ostrašćenost gomile. Kovač je uvijek birao pravu stranu, ne hajući za vladajuću atmosferu i hipokrizije svoga vremena. Nikad to nije bilo isprazno i frazersko moraliziranje nego prosto, u Kovačevom slučaju, davno postignuto jedinstvo etike i estetike, moralni stav kao implicitni sadržaj književnog čina.

 

Pored ostalih i ličnih i književnih sadržaja koje je nosio iz crnogorskog djetinjstva i mladosti, posebno iz crnogorske i književne i moralne baštine, obogatio je crnogorsko dramsko stvaralaštvo djelima Ščepan mali i Knjaz Danilo. Ostavio nam je i malo dramsko remek djelo iz crnogorskog života „Srčana kap“, objavljeno u ulcinjskoj Plimi. Tekst rođen za reditelja Živka Nikolića koji je, nažalost, u trenutku njegovog pojavljivanja bio na samom kraju života.

 

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.