Priče o granici

Priče o granici

Ovom prilikom čitaocima predstavljamo neke od priča koje su pristigle na konkurs za kratku priču pod nazivom Granica. Konkurs je realizovan u saradnji Crnogorske asocijacije za američke studije ,,dr Biljana Milatović“ i Američkog ugla u Podgorici. Zahvaljujemo svima koji su učestvovali na ovom konkursu i pomogli da se na ovaj način misija dviju institucija dodatno iskristališe. Zahvaljujemo Katarini Milonjić koja je priče lektorisala, poštujući u nekim segmentima priča stvaralačku slobodu autora i autorki. Redosljed kojim su priče slagane, rezultat je spontanog procesa – slagale smo ih u ovaj lijepi niz, onako kako su pristizale.
Crnogorska asocijacija za američke studije „dr Biljana Milatović“
Američki ugao u Podgorici

 

Sandra Šabotić1
Poem-lettered p(r)oiesis

Moja voljena S,
Cik je zore i želim ti toplo, a ne prokleto jutro.
Moja voljena S,
Prokletog imena i roda prokletog, kao dijete sam znala ženu koja je sebi glavu odsjekla motornom testerom. Kad zatvorim oči, mogu da vidim: u sredini– lokvu krvi, lijevo– sitno, beživotno tijelo i desno– malenu glavu kratke, oštre, crne kose i ukočenih očiju. I dok tebe nijesam (opet posthumno) upoznala, znala sam mnoge žene koje su glavu sebi sjekle, palile, uništavale već nekako, na nezamislivo kreativne načine. I ja sam svoju glavu sjekla često. Ne zaista, klati se na ramenima još. I to ne zato što me je strah kletve devetog koljena, jer sam s njom srasla odavno, nego zato što moram da znam kuda vodi taj divlji ples.
‘Blood to the water,
neither can fuel us alone
Fervency in my arteries,
passion bloomin’ through my bones’
Srasle smo vremenom, dakle, kletva i ja, a ipak je tuđa i ja joj ne dam vlast nada mnom. Skrivam joj pogled. Ne govorim joj ime. (Neće moći, prokletnice! Jednog dana ću JA TEBI da otkinem glavu! Koprcaćeš se poput ribe na suvom, bezglavo ćeš trčati kao kokoš, a zaludu ti sve, bezumnice kleta! Srce ću ti zdrobiti i na zgarištu nekadašnje tebe ostaće samo prah kojeg jedva da se neko sjeća. Jača sam od tebe bar tisuću puta i to ipak znaš. Iza nas su vjekovi krvavih sukoba. Krv je teren kojim gramzivo vladaš, ali dok klecam u grimiznim lokvama, moj kipteći bijes dobija snagu lavice i u lice ti ričem jačinom od 166 decibela! Sad već sasvim izmučena, moja glava dobija pokrov od zlatnih krila. Lebdim u transu i param nebesa. Šište munje i gromovi. Iz srca mi rastu ljiljani i crne ruže. Tijelo mi je mahovina. Mirišem zdravo samoniklo i udaram bubanj. Para ti uši, potpuno te zaglušuje. Ostaješ na zemlji, gdje ti je i mjesto. Da proguta zlobu tvoju bezumnu i bolnu. Šaljem strahoviti pljusak, ludačke potope, da speru krv. U spokoju, moja stopala takođerdobijaju par zanosnih krila. Sada sam toliko munjevita da ni kletva ni blagoslov ne mogu ni da me okrznu.) Toliko sam siva da me (živo) biće ne primjećuje.
Sat otkucava podne, moja voljena S.
Ja ti želim dobar dan.
Vidi, donijela sam ti najljupkiju glavu koju sam našla dolje. Baršunastog, zavodljivog glasa. Sirena. Poetesa u kući od užasa. U dugačkoj bijeloj haljini sa nježnoplavim ogrtačem, stoji na terasi dok joj morski vjetar razmiče lepršave zavjese. Voli odsjaj sunca u vodi, lijene i razdražljive talase i sladoled. Smatra da je sve to stravično cool. I jeste. Samo njoj tako dobro stoji bijelo. Ma stoji njoj sve, to su trice i kučine. Ona je boginja svog univerzuma. I univerzumā onih što su posezali za njenom sasvim mekanom rukom što stoji ispružena kod paklene kapije. Ali, ona pjeva toliko milozvučno ljekovito da kapiju niko ne može da prođe. Ona je čuvarka svjetova i ako imaš čisto i hrabro srce, a ja dobro znam da jeste tako, okrenućeš joj leđa i vratiti se putem suprotno od onog kojim si došla, bez osvrtanja. Izdaleka čućeš eho njenog moćnog glasa
‘I, I see you going
So I play my music, watch you leave’
koji će potpuno utihnuti dok se ne vratiš svom sopstvenom.
‘Nothing gold can stay
Like love or lemonade
Or sun or summer days
It’s all a game to me anyway’
Biće gusta magla, ali pomoći ću ti da razaznaš obrise.
‘Oooh-oooh
You’re cold as ice, baby
But when you’re nice, baby
You’re so amazing in every way
Oooh-ooh’
Čim se vrijeme proljepša, samo, molim te, budi očajno strpljiva. Ja ću za tebe da kušam sve modre smokve. I nema veze ako mi bude muka, moje tijelo je toliko žilavo. Već je uspjelo da svari vještačke otrove i užarene suze što silovito stiskaju grkljan. Stakleno zvono mi sve rjeđe treba jer imam 10-17, ali, hvala ti što brineš.
Samo, opet te molim, nemoj puno da razmišljaš jer tijelo će ti se raspuknuti poput šipka i onda ćeš opet da izgubiš glavu. Biće potrebno užasno dugo vremena da ti je vratim. Ni najmoćnija magija neće ubrzati stvari. Svaki put je zoveš drugačije.
Arijana
Aradija
Aleksija
Anđelina
Sara
Stefanija
Moja Tamara (oprosti mi ako možeš)
Voljena Danica (uvijek znam kad si tu)
Mila moja S,
Točno je šest popodne i ja ti želim ugodnu večer. Nosim ti topli, najfiniji pijesak da po njemu hodamo uz skori zalazak sunca. Da šećemo i da se smijemo iritantno. Prkosno i bez zadrške. Baš ti lijepo stoji glava. Dođi, čekaju nas tri psa, gavran i jato zmija. Ti uzmi ključeve, a ja ću baklje. Idemo u mrak, samo, nemoj da se plašiš, imam talisman i hamajliju za tebe.
Voljena S,
Sad je ponoć, a mene je zaposjela luđakinja. Iz potkrovlja, sa raspalog asfalta ili podnožja svete šume, ne bih znala. Bila je gusta magla, nijesam mogla da razaznam. Zasula me stihovima da se odbraniti nijesam mogla. Još me drži groznica od njenih stihova:
My Master of Silence
Has left me unattended
I sat and played with
R A N D O M W O R D S

Oh, Emily,
Is it you who set me free?
My beloved Archer,
From the bottom of my heart,
THANK YOU.

And though the water
Threatens to drown me,
I’m knitting my web patiently,
AND I FEEL IT’S BRAND NEW.

Your Silence has left me speechless
How dare I say a word?
I landed those unspoken
Left unattended
On a piece of dumb parchment
And they
SHINE SO BRIGHTLY

They blind the eyes of those who see
Of the fearless who
CROSS THE BORDER
Boldly
How luminous must it be!
Ne znam šta to znači i zbog čega me opsjeda ona, ali znam da on misli da zna šta su crne rupe. Misli da zna sve dok ga milijuni stepeni Celzija ne sprže do temelja, prije nego i dobije šansu da mi priđe. Žalosnim glasom mi govori kako bi me ubio od kurca. Šutim, a oči mi govore–Dušo, ako jebeš mrtvu ženu, zar nijesi onda nekrofil? On ne sluti šta mu se sprema. Širimo laži i tračeve, a on ne zna naš znakovni jezik. Žvaćemo ga kao duhan i ispljunemo uz obilje pljuvačke. Nemoj da bude suho. Neka vlada carstvo vlažne pećine i neka je vlažno sve osim žar-crvenih cipela.
Dođi, da hodamo po plaži. U zoru su čarobne boje.
Out of the ashes
We rise with your red hair
And we eat men like air

 

 

Lena Ruth-Stefanović2
Pod kršem

U našem selu u šest preostalih kuća živjele su strina Miljuša i Stanko, četiri krave i ja, Itana. Strina Miljuša je živjela u donjoj kući, ona na spratu, a dvije krave u štali ispod. Stanko, ja i druge dvije krave nastanjivali smo gornju kuću – veliku bijelu kuću od kamena na brdu.
Nekad su u gornjoj kući živjeli svi: moji baba i djed, sa njihovih pet kćeri, od kojih je jedna bila moja majka, a druga – Stanko. Peta kći, najmlađa, dobila je ime Stana ne bi li prekinula niz ženske djece i povukla rođenje muškog, da produži lozu.
No, ta namjera nije uspjela, majka nije mogla više da rađa. Zato, mnogo prije mog rođenja, bi riješeno da moja tetka Stana postane Stanko. Virdžine su ih zvali, te ljude, koje ispod muške robe i grubih manira, bijahu netaknute žene. Otac i ostale sestre ponašale su se prema Stanku kao prema bratu, poštovale su ga, nijesu ga zadijevale, niti mu dozvoljavale da mete, kuva, nosi vodu ili muze krave. To su bili ženski poslovi.
Stanko je sa ocem radio u polju, pušio je duvan i naučio je da puca.
Moja majka je bila najstarija među sestrama, i kao što je i red, prva se udala za naočitog momka iz susjednog plemena. On je završio škole i živio je u gradu koji je četrnaest kilometara bio udaljen od našeg sela. Druge sestre su naizmjenično nosile sir na prodaju u grad i taj put bi prelazile pješke, ponekad bi Stanko jahao na konju pored njih.
Ja se malo čega zapravo sjećam, priča u mojoj glavi sastavljena je od komadića, parčića, odlomaka, riječi koje su se omakle, šaputanja za koje su mislili da ih ne čujem.Žalili su me, znala sam to. Najteža crnogorska riječ je „greote“. Često bih je čula, prošaptanu, propraćenu sažaljivim pogledom.
Bila sam mala kada je počeo rat u kojem je moj otac poginuo. Neko je govorio da je bio junak, drugi da je sramota što je uopšte bio tamo. Uskoro su ga prestali pominjati. Moja mama se ponovo udala, tamo u gradu i više nikad nije došla na selo. Ja sam ostala kod babe i djeda, i naravno kod Stanka. On je ostao da živi na selu sa roditeljima. Druge sestre su se poudavale. Majka me nikada nije posjetila, nikada me nije pozvala da dođem kod nje. „Tuđa večera“, rekao bi djed i okrenuo glavu da ne vidimo suzu koja bi mu skliznila niz obraz. Muškarci ne plaču, znali smo to.
Kada sam bila sasvim mala, do sela je vodio makadam, a cijela kuća je bila jedna prostorija sa ognjištem u sredini. Vodu, kišnicu, smo donosili sa bunara, rublje se pralo na rijeci. Sada takav život nazivaju teškim, ali mi za drugi nijesmo znali.
Osam razreda osnovne škole završila sam na četiri kilometra od našeg sela. Tu školu su pohađala sva djeca iz okolnih sela. Išla sam pješke tih osam godina, po kiši, po vjetru, po suncu, četiri kilometra u jednom pravcu.
Najbliža crkva je bila u gradu, a meni nijesu dozvoljavali da idem tamo sama. Jednom godišnje, uoči Svetog Nikole, djed bi me autobusom poveo u crkvu da osveštamo slavsku pogaču. Zapalili bismo dvije velike svijeće: jednu za zdravlje svih živih, a drugu za pokoj mrtvih. Djed je govorio da moj otac ne može da vidi na onom svijetu jer nije imao sina da zapali svijeću za njega. Djed je smatrao da ga čeka ista sudbina nakon smrti, jer, rekao bi mi: „U povjerenju, Stanko nije pravi sin“.
Ja nijesam htjela da mu izlazim iz volje, ali uvijek bih pomislila da je Stanko najbolji sin kojeg ja poznajem.
Autobus bi nas ostavio kod moje bivše škole i ta četiri kilometra uz brdo, do kuće, prelazili smo ćuteći. Djed je izgledao zadubljen u misli, a ja nijesam htjela da mu smetam zagovarajući ga. Bilo je mnogo toga što nijesam razumjela, zašto je moj otac otišao u rat, da li je morao, zašto se majka preudala tako brzo, i da li je bar ona srećna sada, napokon, pošto je dobila sina… Ali, ćutala sam.
Moj polubrat se zvao Asim, to sam znala, iako ga nikad nijesam vidjela. Majka je kasnije rodila još dva sina. Ta porodica u koju se udala cijenila je iznad svega jer je rodila tri sina. Seljani su s negodovanjem govorili da je „promjenila vjeru“ i da zato nikad ne dolazi u selo. Govorili su ružno o mojoj majci, kada su mislili da ja ne čujem.
Godine su prolazile, u selu je bivalo sve manje ljudi, kuće su prvo bivale napuštane, zatim su, od tuge valjda, počele da se urušavaju.
Ljudi su se školovali, nalazili poslove, ženili se, udavali, i kao da su svi putevi vodili iz sela… Neki su vodili svoje roditelje sa sobom, nekima su roditelji umrli.
Na kraju smo ostali samo nas troje.
Strina Miljuša bi pekla hljeb za sebe i za nas, ja još uvijek nijesam umjela da mijesim, a Stanko nije nikad naučio. Ja bih pomuzla krave i to toplo, tek pomuženo mlijeko i parče domaćega hljeba, okruglog i rumenog kao sunce, bili su nam doručak.
Strina Miljuša, koja je nama bila snaha od pokojnog brata od neistog strica (Stanku ne, meni je bila strina), i Stanko bi sjeli da zajedno popiju jaku crnu kafu, a ja bih pohitala ka bivšoj školi u kojoj je sada, pošto đaka više nije bilo, bila smještena biblioteka.
Izbor knjiga je bio bogat, što je bila sreća i čudo. Čitala sam puno, a najviše sam voljela knjige o ženama koje su živjele sasvim drugačije od nas.
Jednom sam donijela kući priče Kejt Šopin. Zavrbovala sam i strinu Miljušu i Stanka. Omilila sam im čitanje, a najviše im se dopala priča „Oluja“. Tjerali su me da je čitam ponovo i ponovo.
Jedne noći dok je sjever mahnitao u selu, Stanko reče meni i Miljuši, šćućurenim uz vatru: „Ja sam prelomio“. Izašao je u nevrijeme i dugo se nije vraćao u selo.
Vratio se sa novom ličnom kartom u kojoj je pisalo da se zove Stanko. Donio je vjerenički prsten Miljuši i, kako priliči jednom džentlmenu, kleknuo na jedno koljeno da je isprosi.
Miljuša je pristala.
Ja sam pohitala da završim srednju školu i upišem fakultet.
Oprostila sam svojoj majci.
Pošto sam očistila prvu godinu, dobila sam mogućnost da radim i putujem po Sjedinjenim Državama.
Pozajmila sam novac i kupila kartu do Sent Luisa u Masačusetsu. Letjela sam u grad Kejt Šopin. Letjela sam u zemlju gdje su žene bile slobodne.

 

Jovanka Vukanović3
Susret sa Sylviom

Svaki put bih na isti način otvarala rernu, kao da drugi nije postojao. I svaki put bih zaječala, ukočila se, dodirnula lumbalni dio leđa, odakle je dolazio taj podmukli oštri bol i pokušavala se mrdnuti, osloboditi toliko puta poznate mi bolom zasukane poze. I uspijevala bih, nakon minut-dva, tako što bih prestala i disati, da dahom ne dodirnem to živčano klupko koje me, evo, već nekoliko godina iznuruje i prizemljuje bez milosti. Izgleda, moje mu je tijelo dobro došlo da uvježbava intenzitet i količinu bola koji mi u tom momentu nesebično ubrizgava. Pridržala bih se drugom rukom za gornji dio šporeta, široko otvorenih usta, slična ribi kad se nađe na suvom, bešumno ih zatvarajući i otvarajući i, malo-pomalo, uspijevala da dođem do mrvica vazduha. Da, uspijevala sam, ali ne i ovoga puta.
Bol je sada iznenadnije i podmuklije zavrtjela u glavnom pregibu, kako su mi doktori ranije objašnjavali, tzv. sakroilijačnog zgloba, ne dozvoljavajući mi ni milimetar slobodnog prostora, za sekund me mumificirala, glave okrenute prema unutrašnjosti napola otvorene rerne (krompir se upravo bio dobro zarumenio!). Ostalo mi je samo toliko snage da iz ukočenog grla ispustim panično a!a!a!a!a!a!a…koje je brzo prelazilo u hrapavo e!e!e!e! sa završnim, jedva čujnim e!e!e!e!ej!ej!j!j!

***
Ovakve situacije, a bilo ih je zaista, suprug je smatrao mojim prenemaganjem prije nego bilo čim drugim što bi ga moglo uvjeriti da se, ipak, radi o nečem ozbiljnijem. „Nigdje nijesam vidio nešto slično da se samo od jednog pokreta, nagiba, ili okreta može baš toliko jaukati“, rekao je, i dodao: „I zavijati“. Nije me iznenađivao. Na sličan tas svoje nevjerice poodavno je stavljao gotovo sve što se smatralo da je u domenu mojih obaveza: I kuhinja i ostalo domaćinsko poslovanje po kući, oko kuće i za kuću, čak i onaj moj, tako rijetko uhvaćeni, a ja sam ga nazivala posvećeni, trenutak bdjenja nad papiromi traganja za riječima, zajedno s olovkom u ruci. A riječi ka’ riječi! Neke su mi se izmicale, druge rado predavale. Možda su i one bdjele nadamnom, a da to nijesam ni znala. I tako se kroz razgovor, koji smo samo riječi i ja razumjele, a drugi, pa ni moj suprug, nijesu mogli ni čuti ni naslutiti, rađao po koji stih, pjesma, rečenica…
Ni ovoga puta, da je kojim slučajem i htio, nije mogao pomoći – spavao je u svojoj sobi, što je postalo dnevni ritual već godinama, oslobođen svih nedoumica koje bi mogle na bilo koji način destabilizovati njegov uvijek spreman ironični odgovor.

***
Desnom rukom naslanjajući se na gornju ivicu poluotvorenih vrata, a lijevom napipavajući ravni dio ploče šporeta, već dobro zagrijanog od još ranije upaljene ringle, sa svrdlom gušećeg bola kako, činilo mi se, bez zastoja već korača prema srcu, nijesam mogla da gledam ni tamo ni ovamo, jedino pravo. A pravo su bili samo garavi zidovi rerne, bez osvjetljenja (lampica davno ugašena, nikad više popravljena), kolutovi krompira kao tamni vulkanski kamičci koji, još vreli, isparavaju ljepljiv zadah…Nije to više bila rerna, već crna rupa kakvu, u vidu hologramskih varijacija, često gledamo u, po ko zna koji put ponavljanim, TVnaučnim serijalima.
Rupa! Sinulo mi je u djeliću pra-pra-sekunde (možda još i kraće, nikad nijesam bila dobar matematičar!). U koju bi trebalo zaći, možda bi se našlo nešto u njoj što bi nam, u krajnjem, moglo i poslužiti, pomoći nam da se (raz)uvjerimo, da (pro)gledamo, ili, ili… čak i da nestanemo, da negdje drugdje izbijemo…Možda rupa i nema dna! Ali, u tom slučaju, bila bi tunel! Svejedno, samo zaći u nju, osloboditi se sadašnje razarajuće sekunde bola koja će me ionako, osjećam, smrviti u paramparčad. I krenula sam…

***
Našli su me kasnije, objašnjavali su, na podu, okrvavljenog čela, s modricama na desnoj strani lica, prelomljene nadlaktice, bez svijesti… Suprug, vidjevši prazan sto, zavirio je u kuhinju… Pozvao je Hitnu, neke komšije stigle su i prije nje… u sažaljivom čuđenju, pretpostavkama, sa ponekim grčem na ponekom licu, rasijanih pogleda, riječi razumijevanja i nagađanja miješale su se kao pčele pred rojenje, iščekivanje se pretvaralo u drhtavicu koja je plavila ionako stiješnjeni kuhinjski prostor, prelijevala se u trpezariju, nastavljala kroz dnevnu, i pretvarala se u žamor što je, sve glasniji i nestrpljiviji, izlazio na spoljna vrata kuće.
„Kad te je Hitna povratila u život, tek tada si počela da buncaš“, prepričavao mi je suprug, ,,samo si spominjala neku Silviju, da si se susrela s njom, da je to bilo sudbonosno, da ti trenuci, naglašavala si,‘vrijede života’, i više još…Da život nije onaj koji nam je dat, već onaj koji izaberemo… Da je onaj izabrani važniji. Čak ‘i smrt da izaberemo – to je, opet, život’, baš tako si rekla, a da onaj koji živimo, može biti gori od smrti…I tome slično. I tako, te gluposti…“
Nijesam mu na to ništa odgovorila. A ni drugima. Čemu? Svi su oni u svom životu čuli za (po)neku Silviju, ali za Sylviu Plath – sumnjam. A ako i jesu, bilo bi to prije da su načuli. A kako načuli, tako i zaboravili.
Suprug je krenuo još dalje. Inače, volio je da tanca po mojim nervima. To ga je zabavljalo. A možda je na taj način umirivao svoje? Ko zna?
,,Kad ćeš opet da zakažeš susret sa Silvijom?“, upita me dan-dva kasnije, dok se gnijezdio u fotelji i uvježbavao najzgodniji položaj u kojem će naredna dva sata obavezno odgledati nešto na TV-u.
Zadrhtala sam. To nije ličilo na pitanje niti na neku ironijsku zadjevicu koja od česte upotrebe postaje prozaična. Bila je to lava najcrnjeg cinizma koja je već počela da peče dio po dio mog tijela, da ga rastapa u komade koji će, ako smjesta nešto ne učinim, postati samo užarena ljepljiva masa… i kao da nijesam nikad ni postojala. I zaista, počeh da opipavam glavu, ramena, stomak, noge… da se uvjerim da sam živa. Sve je bilo na svom mjestu – osim mene.
Znala sam: Susrešću se ponovo sa Sylviom. Naćiću već neki način. Makar opet kroz crnu rupu…

 

Tijana Rakočević4
Najgore je prošlo

Ti si me spasao, ti bi me se trebao sjećati.
L. G.

 

Kad god bi joj stavio do znanja da je nešto prelistao, ona bi svoje tjeme instinktivno zavukla dublje u mekintoš; čitala je ponovo, njegovim glasom, i križala nedostatke koji su njeno voštano samopouzdanje prevodili u mučninu, iako je za nju uvijek imao samo riječi hvale. Njihov posljednji susret u Vermontu (kojeg se, izdašnoj količini punča uprkos, śećala po notornoj pospanosti) bješe erogen i varničast kao oči utičnice, kao činjenica da se u njegovom prisustvu jede velikom kašikom, te skoro kao sigurnost da će kuglof sa povrćem, šćela ‒ ne šćela, otpostiti nakon prvog odlaska u nužnik. Čekala je da mu kalvados razveže jezik i da ga, umjesto u Kirkino prase, pretvori u Homera, u tocilo za zavareni šaht, u mjeru autorske produktivnosti koja vojnički pasulj svodi na kalorijsku vrijednost, ali bio je to bunar iz kojeg je, uzburkavši bljutavi talog, izvukla praznu kofu. Njegova poetska futrola je za nju, cijelu u pripravnosti poput uva koje, zatisnuto žutim sekretom, posreduje između zvuka i korteksa, bila uvredljiva i nedolična, a njen hipertrofirani idol ‒ ne računajući smisao za humor ‒ kržljav i pretovaren, i to nečim što je najbolje korespondiralo s divljom gradnjom savremenosti na temeljima tradicije. Sve u svemu, bilo joj je dosadno i, premda je u trenu pomislila kako se svinja ne oglašava sa grok-grok nego sa gnuš-gnuš, onespokojavalo ju je to što već dvije godine nije napisala ni retka.
Činilo se da univerzum ima samo jedno zaduženje: da joj uskrati sposobnost za patnju. Skoliotično držanje, rezultat književne revnosti, bilo je krunski dokaz njene zablude, naplatna rampa na kojoj je spiskana vječnost, odašiljući male flotile iz srca, konačno uzela svoje (ne postavljajući pitanje kako je ‒ i da li je ‒ mladunče, kojem majka mora biti doživotno, poeziji dostojan takmac). Od žene u ranim četrdesetim, kojoj apetit nalaže hoće li biti mače ili pečena kokoš, šašavija je samo njena procjena da će, promijeni li traku na pisaćoj mašini, prizvati neki baksuz; bilo kako bilo: ni retka, i to sada kad je, oslobodivši se musave roditeljštine, mogla da priušti tišinu. Nema potrebe da se nadvikujem sa tobom, reče prije nego što će posegnuti za daljinskim upravljačem, strelovito i ključno kao da je muk prijemnika preduslov da njen sopstveni falset zaživi, a neprikosnovenost među drugim jedini način da ga čuju. Sad je bolje. Prati movense muškarčevih usana tek toliko da bi mu, kad pita je lʼ da, kazala dabome, razmišljajući ‒ s nježnošću mlade skvo koja prvi put vidi lice svog sina ‒ o diskusu i, tome sljedstveno, traženju manje bolnog položaja tokom rada na posljednjoj zbirci, Pobjedi Ahilovoj, najzad uvjerena da je to bilo prije njenog rođenja, kada je još, pripremajući se za ovaj svijet, bila u stanju da smisli nekoliko pjesama istovremeno. Patila je od nadutosti uma koji bi zacijelo, kao i trbuh, od praznine mogao pući.
Ali podijum je konačno bio njen: ili uobražava ili joj mrtve koprive na kuhinjskom stolu govore da ne traže sve žive stvari svjetlost u jednakoj mjeri i da joj hitno treba olovka, koju u ovakvim prilikama obično nema, da to pribilježi. Posmatrao ju je u nevjerici, pola čovjek pola ekspedovani komad namještaja čiji trag na linoleumu, uokviren prljavštinom, iz navike biva preskočen, zuckajući tek da je svojim minornim učešćem dekoncentriše ili prisvoji dok ona uveliko, zagledana čas u jedan čas u drugi, ubruse na svojim koljenima prekriva tintom ‒ svjesna da će joj se vjerovatno preslikati na pantalone. Lizijantus i Tratinčice, pjesme blizanke, nikle naočigled onog koji se, tim iskustvom orazličen, više neće predstavljati ni kao pjesnik-senator ni kao prijatelj „male Glück“5 (naročito nakon što, bajagi pošavši da se olakša, za sobom ostavi svinjac), dakle, Lizijantus i Tratinčice, pjesme dvojnice, odmarale su se u predsoblju, iznutricama nalik, kada joj je telefonirao da je po izlasku iz toaleta, koristeći garažni prolaz, zapravo produžio kući. Suviše umorna da bi se zapitala zbog čega se bar nije pozdravio, utonula je u san koji ju je, preko imaginarne trave, poveo da mokri ‒ u krevet.
Mislila je da se on, s lica zemlje iščezavši sasvim, nada izvinjenju. To je, kad je već kod pomisli na ponovni kontakt, ionako namjeravala da izgladi, između ostaloga i zato što, isprave želeći da proskibuje svoju trezvenost, planira da provjeri da li je one večeri, osim Tratinčica, škrabnula još neku, ali kako je sve u njenom okruženju prozrijevalo tu isforsiranost ‒ putevi im se mjesecima nijesu ukrstili. Na tome bi, doduše, i ostalo da u ladici, zahvaljujući uredništvu sa kojim održava saradničke veze, nije ponovo pronašla otpisani primjerak The Massachusetts Reviewa adresiran na Louise i, pored opsesije novom knjigom, pomno premjerila sadržaj; njegovo ime, njegov portret i njegova pjesma, koju je do tog trenutka smatrala izgubljenom ali svojom, komunicirali su s njome kao dvije obale koje šalju signale jedna drugoj čak i onda kad je most između njih detoniran: ne moram ići tamo gdje si sada, duboko u otrovno polje, da bih znao razlog tvog bijega. Prepoznavši Lizijantus, ośetila je isto što ju je obuzimalo i kada bi, kao curetak, bila prisiljena da ‒ žrtvujući sentiment za čas u kom je postalo njeno ‒ štogod podijeli s drugim; makar to bio privezak ili ključić, strijepi da će briznuti u plač čim ga pokloni.
Ovog puta je, držeći palac na klapni, utrnulo rekla: pa dobro.

 

Predrag Sekulić6
San

–Prokleti džet leg…
Drugu noć zaredom nije mogao da spava. Od pomoći mu nije bio ni irski viski – Jameson „Black barrel“ koji je kupio dan ranije. Iz ogromnog kreveta gledao je u veliki televizor pokušavajući da shvati pravila po kojima se igra bejzbol. Pogledao je na sat – tek koji minut poslija dva. Oko tri, ispred vrata će mu ostaviti debeli primjerak današnjeg US Today. Oko pet otvara se „McDonald’s“ u blizini…
Čekao ga je dug i naporan dan. Razgovori visoke državne delegacije, koje je trebalo da isprati, dešavali su se u tri različita dijela Vašingtona DC. Auto koje je obezbijedila ambasada je bilo za televizijsku ekipu koja je bila važnija… On je morao da se snalazi. Još jednom se pokazalo da slika, pogotovo televizijska, vrijedi hiljade riječi.
Na sreću, rat je bio prošlost, istina bliska, ali samo prošlost.
Listao je bilješke koje je napravio u avionu. Dvadesetak stranica od kojih je trebalo da nastane njegov prvi roman. Priča se sama pričala… Ejb Liski, izmišljeni lik američkog novinara opterećenog svojom prošlošću i učešćem u Vijetnamskom ratu, koji po zadatku Redakcije ide u Bosnu da piše reportaže o ratu u srcu Evrope. Posljednje stranice su bile jedva čitljive zbog količine alkohola koji je sasuo u sebe tokom leta. Nije važno, sjetiće se…
Vrijeme je sporo prolazilo… ipak, kroz široki prozor uokviren blijedozelenim zavjesama, počela je da se pomalja svjetlost.
Čim je izašao, stresao se od hladnoće. Tanki mantil, loša kopija „barberija“, kakav je nosio Bogart u posljednjoj sceni „Kazablanke“, nije bio od pomoći. Rijetke pahulje je nosio jak vjetar koji ga je podsjećao na podgorički sjever. Brzo je pretrčao bulevar koji ga je dijelio od topline „McDonald’sa“.
–Molim Vas da mi ne sipate led u Colu. Led mi ne treba. Sipajte samo pola čaše Cole i to je sasvim OK.
–Žao mi je, gospodine. Takvo je pravilo.
Odustao je od još jednog pokušaja da ubijedi sanjivog bubuljičavog mladića da mu ne stavlja led. To mu nije uspjelo ni dan ranije. Očito, bili su obučani da stavljaju led u Colu i nijesu mogli da razumiju da neko od njih traži da bude drugačije.
–Uzalud pokušavate. On je prošao obuku i zna da ukoliko prekrši bilo koje pravilo, to može da izazove domino efekat. Nakon prve promjene, uslijedila bi lavina novih zahtjeva… i tome ne bi bilo kraja…
Sitna žena ogrnuta velikim kaputom iz kojeg su virili samo pramenovi smeđe kose i žive oči mu se nasmješila. U trenutku je bio zbunjen.
–Izvinite, ja dolazim sa prostora gdje nikakva pravila ne važe.
–Nešto kao „Divlji zapad“!?
–Plašim se, mnogo gore… U proteklih sto godina proizvođači oružja su bili jako inventivni…
Nije mu bilo do razgovora iako je ona imala lijepu spoljašnjost i senzualni, malo promukli, glas… U trenutku mu je bilo žao što se nije obrijao i što makar jednom nije provukao češalj kroz kosu.
Izabrao je mjesto sa kojeg je mogao da gleda na ulicu. Kako je u unutrašnjosti restorana bilo više svjetlosti, mogao je da vidi i obrise svog lika. Mršavo izduženo lice, sitne crne oči sa tamnim podočnjacima i nešto duža kosa koja je visila u pramenovima. U džepu mantila pronašao je crnu lastiku i svezao rep. No, to nimalo nije popravilo izgled umornog čovjeka koji je bio izgubljen na razmeđu vjekova. I dalje je ličio na lokalnog pijanca ispred samoposluge koji žica sitniš za pivo.
Hamburger koji je stajao pred njim je širio svoj prijatan miris, ali nije bio gladan. Zato mu je Cola, iako joj je led razvodnio ukus, prijala.
Nije se iznenadio kada je, bez pitanja, sjela do njega.
–Sjeli ste na moje mjesto.
Na trenutak se zbunio.
–Izvinite, nijesam znao… Želite li da odem za drugi sto!?
–Šalim se… ja Vama treba da se izvinim. Možda čekate društvo…
Kaput je prebacila preko naslona visoke stolice. Narandžasti džemper je još više isticao njenu ženstvenost i neku čudnu, čulnu, ljepotu.
–Ovako rano niko nikoga ne čeka…
–Osim ukoliko nijeste u krevetu i ne čekate da se neko ko je proveo noć sa Vama probudi…
–Ovo bi mogao da bude početak lijepe ljubavne pjesme…
–Ili, pjesme sa tužnim krajem, ukoliko onaj drugi prestane da diše i više se nikada ne probudi…
Neka sjeta joj je prešla preko lica.
–Nijesmo se upoznali – ja sam Ejb Liski, novinar.
Ni sam nije znao zašto se lažno predstavio izgovorivši ime glavnog lika svojeg budućeg romana. Sada je bilo kasno. Ta mala, sitna laž u njegovom svijetu, bila je neoprostivi grijeh u njenom… ali to mu sada nije bilo važno…
–Linda Mc Carriston, bivša novinarka, profesorica književnosti, poetesa i buduća dobitnica Državne nagrade za poeziju…
Ruka joj je bila topla… kao i njen pogled…
–O čemu pišete?
–O životu… i o patnji žena koje taj život žive onako kako one žele… a, o čemo Vi pišete?
–O životu… i o nesrećama koje proizvode muškarci – vojnici, političari, pa ako hoćete i novinari…
Ćutke su ispijali svoju Colu.
–Ni Vi ne jedete?
–Ne. Ovdje ne dolazim zbog hrane, nego zbog društva…
Njen osmijeh je pravio dvije, jedva primjetne, jamice na obrazima.
Gdje li je već vidio to prijatno lice. Negdje, nedavno… istina, malo drugačije… neka fotografija, možda… pa, da… US Today… prije par dana… i neki stihovi… jedan, koji mu je bio čudan je zapamtio.
To je bilo prokletstvo koje je sa sobom nosio od djetinjstva. Dovoljno je bilo da jedanput pročita tekst i već bi ga zapamtio… Taj talenat vam dobro dođe u osnovnoj školi, kasnije bude teret… hiljade nevažnih stvari, hiljade tekstova koji su se rojili po njegovoj glavi… posljednja strofa… da, posljednja, najljepša…:
„kao ptica u velikom zagrljaju leta koja joj pritiska grudi…“

„Or who to long that we, as one,
Might course ovet the entire valley,
Over all valleys, as a bird in a great embrace,
Of flight, who presses against her breast,
In grief and tenderness,
The whole weeping body of the word?“

–Ženski rukopis…
–Izvinite, nijesam Vas razumjela…?
Tek sada je postao svjestan da je zagledan u pahuljice recitovao njenu pjesmu i izgovorio naglas ono o čemu je razmišljao.
–Vaši stihovi… nježni su i osjećajni… kod nas se za takvu poeziju ili bilo koju drugu umjetnost kaže – ženski rukopis. To može biti i opis lijepe slike za koju na prvi pogled vidite da je radila slikarka… bez jakih poteza, razlivanje nježnih boja…
Bilo mu je neprijatno… a uvijek kada je imao taj osjećaj neprijatnosti u društvu, previše je govorio… nekada i nepovezano, u asocijacijama… Da živi u Americi, vjerovatno bi ga poslali na neku psihološku terapiju… na Balkanu, prepunom ludaka, to je svima bilo simpatično… njegovi terapeuti su bili šankeri i po neka umorna konobarica na kraju smjene.
Izgovorio je još nekoliko stihova…
„At dusk, everything blurs and softens,
From here out over the long valley…“
Gledala ga je bez riječi, širom otvorenih očiju. U sljedećem trenutku naglo je ustala i uzela poslužavnik sa logom McDonald’sa na kojem se nalazila prazna čaša kole i zamotani hamburger. Vidio je kroz izlog kako žurnim koracima ide u susret pahuljama ne osvrćući se…
Nešto je pogrešno uradio, ali nije znao šta.
Dan je bio izuzetno naporan. Probijanje kroz gužvu velikog administrativnog centra SAD-a, u stalnoj žurbi da se stigne na vrijeme, uz pokušaj da se uštedi po neki dolar – podzemna željeznica je puno jeftinija od taksija, nije mu ostavljalo prostora za razmišljanje o jutrošnjem susretu. Tek naveče, kasno, kada je već poslao posljednji izvještaj u Redakciju, počeo je u svojoj glavi da vrti film od jutros. Kopkalo ga je zašto je tako naglo ustala i otišla bez pozdrava. Pokušao je da u gomili novina koje su stajale naslagane na stočiću pored televizora pronađe njenu fotografiju i stihove. Što je više tražio, bio je sigurniji da ih je pročitao samo noć ranije… Koja slučajnost da je sretne istog jutra…
I pored toga što je više puta sve prelistao, čak i sportske stranice, nije mu uspijevalo da pronađe ono što je tražio.
Ponovo je sa nestrpljenjem čekao da svane. Prelistao je i novi US Today iako je znao da bi bilo apsurdno da se pjesma nalazi tu.
Prije nego je pošao u McDonald’s, pažljivo se okupao, izbrijao i obukao novu košulju. Kosu je pustio da mu slobodno pada, udišući miris cvjetnog hotelskog šampona. Osjećao se kao da ide na sastanak, iako je znao da su šanse da se ona ponovo pojavi, nakon jučerašnjeg naglog odlaska, bile veoma male.
Kada je ušao, bio je jedini gost u restoranu. Opet isti, sanjivi bubuljičavi mladić. Ovoga puta razvukao je usne u prijatan osmijeh.
–Vi ste juče tražili Colu bez leda…
Samo je klimnuo glavom. Sa čuđenjem je gledao kako ponovo sipa mrvljeni led u veliku plastičnu čašu.
–Ponovo ste mi sipali led…
–Da. Takvo je pravilo… pitao sam svog menadžera…
Nije znao šta da kaže, samo je prihvatio poslužavnik sa hamburgerom i Colom.
–Rekla sam Vam… uzalud pokušavate da promijenite pravila.
Bio je iznenađen što je vidi. Začudio se da nije čuo da su se vrata otvorila i da nije osjetio njeno prisustvo prije nego je čuo glas.
–Znam ponešto iz istorije Vaše države. Često ste mijenjali neka ustaljena pravila… robovlasništvo, na primjer… ili segregaciju…
–Naveli ste dva jaka primjera iz naše istorije i u pravu ste. Ali za te promjene trebale su desetine godina i desetine hiljada života… Nadam se da ne namjeravate da zbog leda u Coli izvedete revoluciju…
–Revoluciju, ne. Ali bih mogao, jednostavno, da prestanem da dolazim ovdje…
–To bi me ražalostilo.
Tražio je osmijeh na njenom licu jer je mislio da se šali sa njim, ali je ona bila ozbiljna. Čak je u jednom trenutku primijetio sjenku tuge koja joj je prešla preko lica…
–Za par dana ću svakako morati da odem…
–Neko te čeka!?
–Ne znam… možda…
Za trenutak je pomislio na junaka svog budućeg romana. Njega niko nije čekao i on je bio slobodan da ode bilo gdje… ili da ostane… ali on nije bio Ejb Liski…
–Jesi li razmišljao da ostaneš ovdje? Velika država sa puno mogućnosti… istina, na neka pravila poput leda u Coli na minus deset bi morao da se navikneš… ali je to mala žrtva u odnosu na ono što dobijaš… Ako si dobar, mogao bi i ovdje, poslije nekog vremena da se baviš pisanjem…
Njeno pitanje ga je iznenadilo. Nikada nije razmišljao na taj način. Dugo je ćutao ne znajući šta da kaže…
–Prije desetak godina bih možda i mogao da pokušam… sada je kasno… previše godina je iza mene… Mi kažemo, staro drvo se ne savija… i previše je pravila u tvom svijetu na koja bih morao da se naviknem…
Razgovor su nastavili o običnim temama. Pokušala je da mu objasni pravila u bejzbolu.
–Vrlo je jednostavno. Dvije ekipe sa po devet igrača koji se, za razliku od američkog fudbala ili košarke, ne nalaze u isto vrijeme na terenu. Inače, vidjeli ste, teren je u obliku lepeze i dijeli se na „infield“ i „outfield“. Jedna ekipa je u poziciji odbrane i njih prepoznajete po kožnim rukavicama kojima se hvata lopta, a druga šalje po jednog igrača sa palicom u napad. Svaka ekipa ima pravo na devet napada i devet odbrana što čini devet „inninga“. Poene može da osvoji samo ekipa koja igra napad – kada igrač, nakon što je udario loptu, pretrči sve „baze“ i vrati se tamo odakle je i pošao…
Već poslije prve rečenice nije ni pokušavao da je razumije, samo je slušao njen glas. Osjećao se kao Odisej kojeg sirene zavode svojom pjesmom…
Ovoga puta on je morao da ide. Prvi od niza sastanaka, koje je trebalo da isprati, počinjao je za pola sata. Istina, zgrada u kojoj su se razgovori održavali nalazila se u blizini, ali je morao da računa na jutarnju gužvu.
–Da li možemo da se vidimo večeras?
–Tek poslije 10 p.m.
–Odgovara mi… gdje ćemo se naći?
–Ovdje… ovo je savršeno mjesto za sastanak, a zatvaraju tek u ponoć…
–Ponovo nijesi pojela svoj hamburger…
–Ne. Rekla sam ti da ovdje dolazim zbog društva… i Cole… ali je pravilo da Colu možeš da dobiješ samo u paketu – uz hamburger i krompiriće…
Razmišljao je da li da je poljubi prije nego što ode. Na kraju joj je samo nesigurno pružio ruku… Ona mu se za trenutak primakla i poljubila ga u obraz. Izašao je bez riječi pokušavajući da se kragnom od mantila zaštiti od ledenog vjetra.

II
„Balanced for that instant
In midair, I watched
His rump in white slow motion
Rise – heartcleft, perfect –
To deliver the awersome blow.

How beautiful the muscles
Of the world in their uses!
Great limbs of trees, waves
Scaling seawalls, the moon s
Dreadful flex on everything,

Heartvalves and minute
Vessels, the spiraled cues
For weakness that I pass on
To my children: of which
Might one ask to be spared?“
Pokušavao je u mislima da prevede stihove. Njegov engleski nije bio tako dobar i njenu poeziju je više osjećao nego što je to mogao da iskaže riječima.
„Mišići svijeta, drveće, talasi koji skaču po morskim zidovima, mjesečevo strašno savijanje na svemu, srčani zalisci i sitne žile, spiralni znakovi slabosti koje prenosim na svoju djecu…“
Bože, kako lijepo piše… Osjetio je onu malu žaoku ljubomore koju svi osjećamo kada pročitamo nešto lijepo i kada pomislimo da smo to tako jednostavno, a u isto vrijeme i lijepo, mogli i sami da napišemo… onu ljubomoru kada nešto tuđe osjećate kao svoje… skoro kao svoje…
Čitav dan je radio, istina sa nešto više elana jer se državna posjeta završavala i on je naredna dva dana bio slobodan u velikom gradu. Osim toga, večeras će je ponovo vidjeti. Nije htio da razmišlja o tome šta bi se moglo desiti. Tu igru je naučio još kao dječak – nikada nemoj da se nadaš ili da očekuješ nešto lijepo… ako se desi, to će biti prijatno iznenađenje, a ako se ne desi – nećeš biti razočaran. Ili jednostavnije, ne očekuj ništa lijepo, zbog „uroka“. Životna mudrost jednog prostora na kojem je zlo često dolazilo, a dobrome se niko nije nadao…
Kada je ušao u restoran, ona je već sjedjela na svom uobičajenom mjestu. Ispred nje se nalazio poslužavnik na kojem je bila samo plastična čaša Cole… Iskreno je bio iznenađen.
–Nije moguće da su zbog tebe promijenili pravilo o paketu – ili sve ili ništa!?
Ponovo taj osmjeh…
–Nažalost, nijesu. Hamburger sam dala jednom beskućniku koji se vrzmao ispred…
Oprezno je spustio poljubac na njen topli obraz. Kao da je u njegovim očima pročitala strah da li će da ga odbije.
–Nemoj da brineš. Mi volimo da se ljubimo. Istina, ne kao Francuzi već prilikom upoznavanja, ali kasnije, da.
U jednom trenutku je htio da ode da uzme sebi hamburger i Colu, ali nije želio da je napusti. Plašio se da je ne bi našao ponovo tu i da bi je zauvijek izgubio.
–Kako čovjek može da izgubi nešto što nema, kao eho mu se vratila sopstvena misao.
Razgovarali su o hiljadu tema. Od istorije, preko politike pa i sporta, do hrane i vremena. Složili su se da je pored Georga Washingtona, Abrahama Lincolna i Džona Kenedija, koji su bili predsjednici, i Martin Luther King jedan od najznačajnijih ličnosti u SAD, dok je on kandidovao Josipa Broza Tita sa svog prostora. U kratkim crtama je pokušao da objasni istorijske uzroke rata na prostoru SFRJ ali se upetljao već kod perioda Prvog svjetskog rata.
–To je nešto kao sukob Tutsi i Hutu plemena u Ruandi. Niko više i ne zna kako je sve počelo.
–Nešto slično samo što kod nas ima više plemena i što je još gore, više poglavica…
Vrijeme kao da je proletjelo pored njih. Gašenjem svijetla opomenuti su da moraju da napuste lokal. Dok joj je pridržavao kaput, razmišljao je da li bi bilo prigodno da joj predloži da dođe u njegovu hotelsku sobu. Sjetio se gomile američkih filmova u kojima su glavni junaci već prve večeri skupa završili u krevetu, ali to su ipak bili samo filmovi. Uostalom, njemu je bilo prijatno u njenom društvu, ali nije imao iluziju da je poželjan muškarac za tako lijepu ženu.
–Hoćemo li kod tebe?
Vjerovatno je izgledao toliko iznenađeno da je ona dodala svoj komentar.
–Izvini ako sam previše slobodna, ali mi se činilo da bismo mogli da nastavimo naš razgovor.
–Da, naravno… samo što si ti izgovorila moj tekst.
–Sada to nije važno…
Uhvatila ga je ispod ruke kada su izašli u hladnu noć. Tek tada se sjetio da je u sobi ostavio nered od novina, košulja i svega ostalog.

III
Plašio se da se pomjeri da je ne bi probudio. Onako usnula i okupana prvim sunčevim zracima bila je još ljepša nego noć ranije. Podsjećala je na djevojčicu sa dugim trepavicama i napućenim usnama. Kosa joj je bila rasuta po jastuku…
Prethodna noć mu se gubila u izmaglici sjećanja, negdje između sna i jave… previše lijepo da bi bila stvarnost i previše čulno za san…

IV
Veći dio puta do aeorodroma su ćutali. Njen „Volvo“ je mirisao na žvakaće gume i lavandu. Plašio se da ne kaže nešto pogrešno.
–Nadam se da isto tako lijepo pišeš kao što pričaš… i da me nećeš zaboraviti čim uđeš u avion… i da ćeš mi poslati tvoj roman o Ejbu Liskom…
Ovu posljednju rečenicu je izgovorila naglašavajući ime. Njegov pasoš je bio na stočiću u hotelskoj sobi i ona ga je, vođena ženskom radoznalošću, otvorila i pročitala njegovo pravo ime. I bio je u pravu – u njenom svijetu ta mala laž je bila veliki grijeh. Svi pokušaji da joj objasni zašto je to uradio bili su bezuspješni dok nije izvadio bilježnicu i pokazao joj rukopis koji je trebalo da bude početak romana. Kasnije joj je ispričao kako je njegov glavni lik umjesto da pođe u Bosnu ostao u Budimpešti, da je tu upoznao Vjeru, bivšu ženu jednog od urednika Televizije Sarajevo koji je poginuo na početku rata, a nju je silovao školski drug dok je bježala sa ćerkom iz grada koji su granatirali sa okolnih brda, kako je ona počela da piše priče umjesto Ejba, kako je Ejb dobio nagradu za te priče… i kako ne zna da završi roman jer je njegov glavni lik alkoholičar sa jednom kraćom nogom, a glavna junakinja lijepa žena…
–Zašto misliš da lijepa žena ne može da se zaljubi u ružnog muškarca?
Nije znao kada mu je postavila to pitanje, u trenutku kada joj je pričao o svom romanu ili sada dok ga je vozila prema aeorodromu…
–Moraćeš brzo da izađeš jer ovdje ne dozvoljavaju duže zadržavanje…
–Još jedno od vaših pravila.
Ništa nije rekla. Činilo se da je skoncetrisana na kolonu vozila koja se sporo kretala ispred aeorodromske zgrade.
–Izvini, nijesi mi odgovorila zašto si bez pozdrava otišla prvog jutra kada smo se upoznali?
Dugo ga je gledala prije nego je odgovorila.
–Zato što si recitovao moje stihove…
–Šta ima čudno u tome? Lijepa poezija, zapamtio sam tvoje stihove zato što su lijepi… ženski rukopis…
Ponovo taj začuđeni pogled. Iza njihovog automobila su se čule trube nestrpljivih vozača. Policajac u plavoj zimskoj jakni im je žurno išao u susret duvajući u pištaljku i pokazujući rukama da moraju da krenu…
–Ali to su stihovi koje sam napisala noć ranije i nigdje nijesu objavljeni… Kako si znao…?
Policajac je otvorio vrata na njegovoj strani.
–Napravili ste gužvu… molim vas da se sklonite…
Žurno je izašao i pokupio torbu sa zadnjeg sjedišta. Čim je zatvorio vrata automobila, ona je dala gas i njen crveni Volvo se uključio u kolonu koja je odlazila ne dajući mu priliku da bilo šta kaže…

V
–Gospodine, molim Vas da ispravite naslon Vašeg sjedišta. Za desetak minuta očekujemo slijetanje na aeorodrom u Budimpešti…
Za trenutak nije znao gdje se nalazi. Sve neprespavane noći u Vašingtonu su stigle na naplatu tokom ovog leta. Ili je to bio viski?
Na praznom sjedištu pored njega se nalazila hrpa presavijenih novina. US Today. Tačnije bi bilo US Yesterday, pomisli. Pogled mu pade na fotografiju lijepe žene sa smeđom kosom i jamicama na obrazima.

Linda Mc Carriston
„We are only walking.
This is not the romance
Of horseback riding:
Your mane,which is short
And scraggly, sticks out
Like a hedge of cowlicks
Or merely flops off to the side.
Nothing is flying, transporting, transcendent…“

 

Afan Latić7
Ogledalo

Bio je juli. Kiše nije bilo, sigurno. Šta će kiša u to doba? Ležao je. Tako je barem izgledalo. Šiknula je krv iz desne ruke. Jauka nije bilo. I da jeste, ko bi ga čuo? Bio je tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu desne ruke. Pertle na cipelama neujednačene. Nekada su ljudi lakše umirali. Ne znam ni zašto ovo pišem. Font je Calibry (Body). Veličina 11. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 12. Neko je ovo već napisao. Neko je dobio nadahnuće. Neko nikad neće napisati. Pisanje krojački zvuči kao njena krojena, neodjevena vjenčanica. Koliko li se ljubavi rodi i umire u ovom trenu? Koliko ih se roditi neće? Ova priča je možda nekad ispričana. OK. Vidim, imaš problem. Ovo je bila poruka na Vajberu. Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Da nije možda obrnuto? Kome se uopšte dokazujem? Rečenicama, mučenicama. Neko davno reče: ima li išta da ljudi nijesu opjevali ili ispričali? Original je davno izgubljen! Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. I ne znam zašto sve ovo utipkujem. Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u redovima za koje znam da nemaju nikakvog smisla. Jelo je grijeh, glad još veći. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom… Valjda zato pišem. Da odem odavde. Tipkam. Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori: I got you! Ha! A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ovo je priča bez njenog imena. Bez naslova. Otkrivena u glasovima nijemih ljudi. U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? Neka ih naziva kako ko hoće. Eidetička redukcija misli nije mi jača strana, ali to ne znači da ne umijem apstrahovati svoje strahove. Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na kazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! A prije će biti u budućnost? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! Dolaze da odu? Koliko neko utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Strah postaje istina, a poslije ništa ne boli. A tek pogledi u ogledalu? Možda je nebitno, ali ću spomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. Prestajanja straha. Svaki dan. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Kada sam odlučio da odem. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Pauza za cigaretu. Brzo ću nazad. Moram do kupatila. Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih, a ni gorih! Klaune jedan! Ovu priču sam pisao danima. Započeta je jedne kišne noći. Završiće se nikad. A napisao sam je za jednu noć. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Šta sam ono htio da kažem? Ovo je pravi razlog. Poruka na Vajberu: Ti što uvrtiš u glavu, drugačije ne može biti. Neću biti tu, da se razumijemo. Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Neka to bude naslov.
Neka to bude naslov. Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Neću biti tu, da se razumijemo. Poruka na Vajberu: Ti što uvrtiš u glavu, drugačije ne može biti. Ovo je pravi razlog. Šta sam ono htio da kažem? Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. A napisao sam je za jednu noć. Završiće se nikad. Započeta je jedne kišne noći. Ovu priču sam pisao danima. Klaune, jedan! Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih, a ni gorih! Moram do kupatila. Brzo ću nazad. Pauza za cigaretu. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Kada sam odlučio da odem. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Svaki dan. Prestajanja straha. Možda je nebitno, ali ću spomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. A tek pogleda u ogledalu? Koliko neko stvarno utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Odakle ovoliki redovi? Dolaze da odu? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! A prije će biti u budućnost?! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na kazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Eidetička redukcija misli nije mi jača strana, ali to ne znači da ne umijem apstrahovati svoje strahove.
Neka ih naziva kako ko hoće. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Otkrivena u glasovima nijemih ljudi. Bez naslova.
Ovo je priča bez njenog imena. A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ha! I got you! Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori. Tipkam. Da odem odavde. Valjda zato pišem. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom… Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u ovim redovima za koje znam da nemaju nikakvog smisla. I ne znam zašto ovo sve utipkujem. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Original je davno izgubljen! Neko davno reče: ima li išta a da ljudi nijesu opjevali ili ispričali? Rečenicama, mučenicama… Kome se ja uopšte dokazujem? Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Ovo je bila poruka na Vajberu. OK. Vidim imaš problem. Ova priča je možda nekad ispričana. Skrojena njena neodjevena vjenčanica, kao pisanje koje krojački zvuči. Neko nikad neće napisati. Neko je dobio nadahnuće. Dok ovo pišem, neko je ovo već napisao Veličina 12. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 11. Font je Calibry (Body). Ne znam ni zašto ovo pišem.
Pertle na cipelama neujednačene. Nije bio tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu lijeve ruke. I da jeste ko bi ga čuo? Jauka nije bilo. Šikljala je krv iz lijeve ruke. Tako je barem izgledalo. Ležao je. Šta će kiša u to doba? Nije više ni važno. Bio je juli.

Nada Martinović8
Plin

Selidba. Nigdje.
Virus je razvalio posao, onda je posao razvalio kiriju, pa je gazdarica razvalila ugovor. Aftermath korone je u svakom stanu tog posvađanog solitera izgledao drugačije; od nje je bespogovorno tražio da izađe iz stana. Nije bilo opiranja. Pustila se donekle zadovoljna što je pandemija preuzela na sebe onaj dio posljedičnosti i odgovornosti koju sada ninajzadrtiji radoholičari ne mogu da joj nakaleme kao krivicu. Odjavljivala se dosadno polako, neopterećena datumom kraja podglavlja. Iz te adrese znala je samo kako izgleda „prva pomoć“ jer taj isti aftermath nije bio konačan– virus je jedino obećavao trajuću, neudobnu nepredvidljivost.
Preturala je po stanu tražeći dodatno gorivo za besmisao. Skupljala je tričavosti koje ne pripadaju nijednoj imenovanoj kutiji, da ih baci, pa žali za njima bespovratnima. U tom blago maničnom čišćenju stana od nade, radost se perfidno, gotovo naglas, cerekala sa ramova koji su uštinuli neke davne, vedre kadrove nje i porodice. Ramove je zbog lomljivosti ostavila za kraj pakovanja ili se barem tako sebi pravdala za taj mazohizam. Policijski zadrto je zazvonio telefon. Ometena je u pakerskom samopovređivanju. Sa prozora je špijunski gledala u radnicu preko puta dok joj je na telefonu pjenila o rokovima podizanja robe. Zvučala je kao ogorčena šefica katedre koja ima slobodu da nariba doktoranda kojeg čeka recimo osam godina. Tako skrojena posljednja opomena iz hemijske čistionice je istjerala iz stana po davno ostavljeni pregršt ormara. Kad je uletjela u jedva zamagljenu, zgučenu čistionicu, radnica je bila prijatno iznenađena sopstvenim, do tada nepostojećim, autoritetom.
–Rek’o gazda da ne treba da se plati.
–Hvala, šta mu bi?
–Čuo da selite, a kaže da nikad nije imao tako lijenu komšinicu.
–Lijepo od njega. – izustila je odjavno i nimalo ironično.
Izašla je pijana od vlage na smog-suv vazduh velikog grada u kojem je ideja komšiluka tek nostalgični lament za vremenima roditelja njenih roditelja. Stala je kratko ispred, samo da malo ne razmisli ni o čemu. Ulaz njene zgrade je od vrata čistionice djelovao toliko daleko da je pogled samovoljno fiksirao zapekla vrata pekare– djelovala je kao ostrvo na kojem će sačekati skeledžiju za dalje. Često su joj ove minijaturne epizode gladi davale jedinu vjeru da nije toliko loše, ona.
Uletjela je sa kesom još toplih pantalona i sakoa olinjalih od posla koji ne podnosi taman koliko ni te metalne, apotekarsko-zmijski zavrnute vješalice. Za staklenom, šank-vitrinom je mehanički naručila tri različita peciva. Sjela je preko puta svojih odjevnih radnih dana freško opranih, opeglanih, pa nemarno savijenih na naslon stolice. Zurila je u te Asklepijeve štapove obučene u pamučne, zagasite boje koje su je uvijek lako hipnotisale bezličnošću. Trgla je radnica zvukom novog, pop-art tanjira po starom plastificiranom stolu. U ehu tanjira novine su skoro nečujno pale na drugu poluloptu stola– radnica je uvijek držala do rituala svog komšiluka.
Uvredljivo dosadne dnevne novine. 17. avgust. Datum kao naslov. Ko bi rekao da će se sjetiti te pjesme En Sekston? Ko bi rekao da je ikad i zapamtila? Ko bi rekao da je ljeto? Mozak joj je radio kao u nekoj sibirski zimskoj hibernaciji. Gužvalački je listala novine, prelijetala preko stranica tražeći opet neku dopunu osjećaju bezizlaznosti, ništavila. Boldovani podnaslov joj je podmuklo slomio oči:
Samoubistvo je simptom – posljednji,
ali simptom.
Cut.
Shvatila je da je to jedini simptom koji nije imala.

 

Bojana Uskoković9
Zaboravljeni

Andro
Sjećam se kaputa koji je nekako visio na tvojim uzalud širokim leđima. Tvrdo tkanje. Teška vuna. Nekoliko brojeva veći. Nosio si ga godinama kao neku tešku kaznu. Tako je meni izgledalo.
Sada tek razumijem i znam da nije bila prilika za bolji ili drugi. Za lakši.
Tvoja leđa bila su navikla na pogrbljenost u ramenima.
Na pognutnost prema zemlji, kao da si joj stremio i prije nego što ti je bio vakat.
Gledao sam te godinama u njemu i sve je izgledalo kao da kaput postaje sve veći, a ti sve manji i niži. Nestajao si u njemu. Topio se. Kao velika gromada ledenog brijega pod suncem. Nikada nijesam vjerovao da možeš da nestaneš tako visok i krupan.
Toliko godina kasnije stoji i dalje na čiviluku, kod vrata. Kao da te čeka i čuva tvoje mirise kože i znoja koji su mi nekad, dok sam bio manji, zadavali mučninu u onim rijetkim trenucima kad bi mi bio blizu.
Nije htjela da ga odloži u drveni sanduk sa starim stvarima. Kao da je mislila da ćeš da se vratiš svakog trena. Nije htjela da te pusti. Jednom sam je zatekao kako ga navlači na sebe. Rukavi joj visahu još najmanje pedu preko prsta, zagrlila bijaše samu sebe tim dugim rukavima i zari nos u revere, i stojaše tako dugo, mirisaše ih. Poče da se njiše u njemu kroz kuću dok je tišinu parala škripa starih dasaka pod njenim nogama.
Bijaše soba sva zamirisala na tebe.
Nijesam pamtio mnogo tvoje ruke. Rijetko su me dodirivale. Kad bi prošao pored mene, pomazio bi me po glavi. To je bilo sve.
Mislio sam da više volim majku od tebe. Sve do trenutka kada si nestao sa lica ove zemlje i prestao da hodaš njome. Dugo sam bio ljut na tebe što si nas tako napustio, iznenada i prerano. Nijesam pomogao tvojoj duši da ti lakše napusti krupno tijelo i ovaj naš grumen zemlje. Nijesam joj pomogao da lakše krene na put. Prizivao sam te, jedio se i bio ljut na tebe, svakodnevno.
Sada kada više nijesi među nama, često te sanjam i samo, oče, mislim o tome šta sve nijesam stigao da te pitam, a htio sam. Što sam sve imao da ti kažem, a nijesam. Pomislih na sav ’ljeb i so koji izjedosmo zajedno u velikoj ćutnji, i bi mi krivo zbog toga.
Mislim se kako mi te je vrijeme ukralo, kako nijesam znao da ga iskoristim sa tobom bolje. Mislio sam da ćeš uvijek biti tu.
Juče, kad sam sebi kuvao kafu, skuvao sam jednu i za tebe. Dodao sam u nju hladnu vareniku, onako kako si oduvijek volio i pio.
Sjedio sam tako i gledao dvije kafe, jednu pored druge, i vijugavi dim koji je brzo nestajao, muške kafe, pomislih dok je miris ispunjavao sobu. Gutljaji gorkog napitka ka’ da su pomagali suzama da mi lakše teku niz obraze, bijaše ih se nakupilo dosta. Okupaše mi lice ka’ rosa što radi travi. Očistiše me.Bijes i ljutnja, koje me ispunjavahu cijelog, sad zamijeni neka mirnoća i sve utihnu u meni, kao poslije oluje kad se smiri vrijeme i vazduh postane čist, jasno vidim svaki vrh pod nebom. Tako se i u meni bijaše sve raščistilo.
Tad sam shvatio da te volim, moj tata, čisto i iskreno i da ne znam kako ću dalje bez tebe, a moralo se dalje živjeti. Moralo.

***
Bijaše sasvim zabijelilo pod Lovćenom, činjaše se nekako ranije nego svih ovih godina dosad. Taman što sam donio vodu u burilima i stresao sa sebe snijeg, neko pokuca na stara drvena vrata. Čudih se kako to da nikoga nijesam vidio iza sebe.
Uz veliku škripu otvorih vrata. Veoma sporo, od kako se desilo ono sa ocem, izgubio sam vjeru u ljude. Ne mogu reći da me je strah, već se nekakva sumnja naselila u moje srce i zadugo je bila tu, skoro pa do pred sam kraj mog života.
Dvije žene promrzle i blijede stajahu na pragu naše kuće. Jedna starija dubokih bora, pridržavala je mlađu sasvim blijedu, sa tamnim kolutovima oko očiju. Njihove crne marame od nakupljenog snijega bijahu potpuno bijele.
„Hajte, uđite“, zavika Bjela iza mojih leđa kad je vidjela da su putnici. Stresoše sa sebe snijeg i sjedosmo oko vatre da se ugrijemo.
Odmah sam shvatio da su došle izdaleka.
„Ja sam Gorda“, reče kratko djevojka sa tamnim kolutovima oko očiju.
Pomislih… „Jesi Gorda…“
Nikada do sada nijesam vidio u ženskog čeljadeta tako slobodnu puštenu kosu bez marame ili makar kapice, u njoj samo bijahu upletene niske srebrenjaka raznih veličina. Kad god bi se pomjerila, čulo se kako zveckaju, i ja od tog trenutka ne mogah oči da maknem sa nje kao da postadoh omađijan tom sitnom zvonjavom njenih pokreta.
Njena kosa izgledaše kao da je maže voskom ili lojem, bijaše crna kao griva i presijavaše se pored vatre dok je sjedjela pored nje i sve izgledaše kao da se crveni plamen u njenu kosu nastani trajno… Da mene bolje izludi.
Znao sam dobro da djevojačke kose moraju biti sakrivene od svakog pogleda. Takav je bio narodni običaj, ali ne i Gordin.
Gorda nije marila za običaje, osim za svoje.
I dan-danas Bjela se češljala i plela svoje duge dvije pletenice u uglu svoje sobe tako da je ne mogah vidjeti, i kada bismo imali goste, ustala bi prije sviju da se počešlja dok je sama. Sramota je bila da drugi gledaju raspuštene ženske kose, a sramota je za djevojku da bude gologlava. Tako je nalagao običaj.
Sudeći po njenoj košulji bijaše vješta vezilja. Košulja joj bijaše bijela kao snijeg koji je maločas otresla sa sebe.
Ošvice na njenoj košulji široke, izvezene pozlaćenim koncem, a prorez na njenim grudima bijaše nekako dublji no u ikoga, pa se nazirahu nemirne grudi ispod košulje. Nemirne kao toplo naraslo tijesto.
Gorda bijaše sva ka’ iz nekog drugog vremena da je došla.
Najneobičnije na njoj bijaše, kako ona poslije mene upozna sa tim, suknja. Nešto slično kecelji i raši koju je nosila Bjela i druge žene u selu. Ali ovo nikad nijesam prije vidio. Isticaše njenu dugu figuru i uski struk, kretaše se lagodnije u ovoj neobičnoj nošnji, za koju nijesam znao odakle je. Poslije mi je rekla da sve žene u Kotoru nosahu to, i da kod nas ovdje, iza ovih visokih planina koje idu do neba, i suncu treba vremena da stigne, a kamoli šta drugo.
Znao sam da će se cijelo selo uznemiriti oko toga.
Poslije će se ispostaviti da sam imao pravo. Cijelo će selo o nama zborit’. Ta odjeća koja se zove suknja biće podvrgnuta progonu, a Gorda će biti optužena za lacmanstvo i iznevjeravanje naših običaja, koji su se dobro znali. Meni nije bilo stalo ni do čega, nako do nje, pa mi ništa i ne smetaše.
Ne znam kako se Gorda nije plašila za svoj urok djevojački.
Od svega na njoj najviše me remetio njen miris.
Kad sam stao pored nje, odmah sam se sjetio onih ruža što su svake godine prve cvjetale i opirale se mrazu, one što su rasle pored ograde, crvene kao krv, što mi Bjela nedade da ih berem, samo da ih gledam. One su cvjetale, šireći miris kao da rastu da bi samo mene mučile…
Sa kolikim dječačkim nestrpljenjem čekah samo kad će prva procvati da mogu krišom da je uberem.
Na divlje i neobuzdane ruže koje tek čekahu da se predaju.
Na to je mirisala Gorda.
„Sad ću ja donijeti da oslanimo usta, a ti, Andro sine, uspi im vodu, sad je donio sa izvora svježa je i pitka, da se malo okrijepite…“
„Zbog nje smo i došli ovđe u ovaj nevakat od vremena“, reče žena dubokih bora koja stalno zabrinutim pogledom gledaše u Gordu.
„Ja se zovem Janica, Gordina sam tetka. Ona nema nikoga do mene. Tamo odakle smo došle, voda nije dobra, puna je kreča, zato mi se Gorda i razbolje.
Zbori se u narod da ovđe ispod planine na kojoj živi strašni Perun ima jedan lipov gaj, u njemu jedna stara lipa, starija od najstarijeg oca kojeg selo pamti, ispod njenog korijena je izvor najpitkije vode. Zbore ljudi da gledahu zimi staru babu kako pije vodu sa tog izvora i u tren od nje postane đevojka, zbori se da je to Morana, boginja smrti i zime, boginja vode.
Zbori se da je voda sa tog potoka božanska i da ko jednom popije vodu sa tog izvora, strašna Morana će ga pošteđeti ovu zimu i podariti zdravlje za života.
Radi toga ’oću da vas molim i preklinjem da nas primate kod vas na smještaj, nećemo vam ostati dužne, pare nijesu problem. Gorda je vješta vezilja, a ja mogu da pomognem u polje ako što ustreba, samo da mojoj Gordi bude bolje… a zato je potrebno neko vrijeme rekoše nam doktori. Makar da izguramo ovu zimu, dok ne otopli…“

Gorda
„Ajde idi i mirni te narod ćera“
Bijaše nekako ka’ đetić u tijelu odraslog čovjeka. Vidjela sam da me ispod oka prati. Sad smo pod jednim krovom, pa više mu bijah neobična pojava činjaše mi se, no to što sam mu se ja baš ovakva dopala, jer gledaše me ka’ da prvi put ženu vidi.
Bijaše nešto u njemu, iako tako nespretnom, što me vuklo.
Isprve sam ga nekako izlagala podsmijehu kad god bih to mogla, jer ne bijah ni ja navikla na takvo muško pored sebe. Nijesam htjela da mu karakter muški ponizim, ali mi nedavaše mira ta njegova trapavost kad sam ja u blizini, to me zabavljaše s početka.
Kako je prolazilo vrijeme mog boravka ovdje, počeh da uviđam da je ispod te trapavosti njegove ustvari dobrota i čistoća koju samo djeca imahu, poče da me plijeni to, njegova duša, tako čista i mirna, jer iz svakog pokreta, pogleda, samo to isijavaše iz njega. Ali osobito nježan bijaše Andro.
Moj Andro.
Uvuče mi se nekako lako pod kožu takav. Bilo ga je lako voljeti.
Dirnu me i ta njegova brižnost prema majci, Bjeli. Nijesu za njega postojale podjele na muške i ženske poslove, niti na muške i ženske priče, nego se prifata’ svega što bi bilo da se radi, jednako ka’ i mi, žene. Ne bijaše ga sramota ni od čega.
Nije mi zbog toga bio manje muško, no naprotiv, nekako bijaše oplemenjen, drukčiji od svih koje sam dosad poznavala.
Blagorodan bijaše. Iz oči’ mu mirnoća izbijaše, ka’ da nikakve nedoumice on ne imaše o životu.
Samo misli čiste ka’djevojačke suze što su.
Nedavaše mi ništa teško da radim ili da nosim.
Meni je bilo najvažnije što mi nije dao teško da mislim.
Ja bijah sklona da me nekad crne misli opsijedaše, da me plašiše ono što će sjutra biti. Strašilo me sve.
Možda je bolest moja bila uzrok tome, ali teško mi bi da gledam naprijed, ispred sebe. Nekad kao da mi je crna magla ispunjavala misli i glavu, tad bi mi se pogled smračio, ja teško da mogah iz kreveta da ustanem, pogotovo kad bi noć bila duža no dan, a sunce kao da bi zemlju zaboravilo i nestalo.
Tad bi mi Androve riječi bistrile misli, bistrile um. Ne znam kako je to radio, kako mu je uspijevalo, ali njegova jednostavnost me oporavljala.
Govoraše mi da će biti sve dobro, da će sve biti u redu, te riječi kao kakav lijek lijepiše se za moju dušu. Dan za danom krepkost mi se vrati.
Počeh se smijati pored njega, sve imaše opet nekakvog smisla. Moja bolest kao da je zaboravila na mene, ili ja na nju, ne umijem tačno to reći, osjećah se zdravije više no ikad od kad sam se rodila.
Koža mi ponovo dobi’ jedru boju. Nestaše mi crni kolutovi oko očiju, pogled mi se izbistri, volju sam dobila i za hranom. Tijelo mi ponovo ličaše na žensko. Bedra dobiše obline. Vrati mi se žensko krvarenje. Ponovo bijah ona stara ja, ona sa kojom sam se oprostila davno.
Bližio se njegov imendan, htjela sam da ima nešto moje, od mojih ruku pravljeno, pa sam mu šila košulju i vezla okovratnik na njoj. Dugo sam čuvala srebrni konac što mi je još šinjorina Nada donijela iz Venecije. Svaki vez sam velikom preciznošću pravila, nijesam žurila nigdje.
Kad bi svi legli, oblačila bih je, tu nenošenu mušku košulju koja će njemu pripadati i spavala u njoj. Htjela sam da pokupi sve moje mirise i sokove, sve ono što je moje tijelo ovako oporavljeno bilo spremno da mu dâ. Htjela sam da slomim taj teški lan.
Jednom prilikom smo ostali sami u kući, jedva ga nagovorih da je proba.
Bijaše se iznenadio poklonom. Ne znam ni sama što mi bi, stojah ozada, a njemu koža, kad skinu gunj, mirisaše na mješavinu znoja i tamjana. Nekako me opi taj miris i ja stavih hladne šake na njegove lopatice, pa se, kao lijeska koja ide prema gore nošena suncem, popeh na prste i poljubih ga u potiljak i u kosu koja počinjaše da raste na tom mjestu. Naslonih svoj vreli obraz na njegova leđa, vrijeme kao da stade najednom i ja shvatih da sam tu našla sve ono što nijesam ni znala da tražim, niti da mi treba. „Ovđe na ovo mjesto bijaše moj izvor, svega, ovđe i niđe drugo.“
Zatekla nas je Bjela tako, spojene u jedno.

Bjela
Svaki dan gledah kako njih dvoje postajahu jedno. Znala sam da muško i žensko pod jedan krov zajedno ne mogahu. Znala sam i da se to ne može završiti bez đavola nekih. Isprve sam mislila da razvrgnem ono što se dešavalo između njih dvoje, ali nijesam htjela da povrijedim Andra pa sam brzo odustala od toga nauma.
Opijeni bijahu jedno drugim, nije se to moglo sakriti. Nijesam znala s početka što će Gorda od njega. Bijaše mnogo ispred svoga vremena, ispred njega.
Suknju nosaše, kapicu skidaše. Za narok ženski ona ne mariše. Kosa joj vazda puštena bijaše. Ne smetaše to mene, ali sam znala da to ne može na dobro izać’.
Činio je on njoj sve na volju. Baš sve. Najteže mi padaše što šetahu zajedno selom. Jedno pored drugog. Bruka bijaše muž sa ženom da izađe, da ih vide drugi, kad bi izašli zajedno, uvijek je ona odozada za njim išla. Moj Andro rađaše sve suprotno, samo što se za ruku ne uzehu jednom. Svu me znoj bijaše oblio kad sam to vidjela.
Al’ što sam mogla drugo bez da gledam i da mučim.
Jedan dan zatekoh Blaža Jokova preko livade. Ka’ da naslutih sve. Bijaše krenuo kod nas. Sav usplahiren, crven u lice, ka’ da kakve dobre vijesti nosaše, znala sam da nije dobrom došao.
Poče da zbori kako su nam gosti nos o’kinuli. Kako se crni Danilo u grob okreće. Da je preko svake mjere puštiti slobodoumnu djevojku da radi što joj basta, bez kapice šeta, da ne govori o suknji koju nosaše svaki dan. Čudno mu bijaše kako sam to dozvolila, kako nijesam kovčeg djevojački pretresla na vrijeme, da ako nijesam prepravila zabranjenu nošnju, trebala sam je vatri predat’, odma’.
Zbori, mnozina se u selo uznemirila zbog toga i da će komisija zasijedat’ u nedjelju na gumno, da djevojku čeka kamenovanje ili progon.
Najviše me zabolje što se dofati Andra. Veli da Andro drsko ’oće da se izbarabari sa Knjazom i Knjeginjom čim šetaše onako kroz selo, zbori se u selo da ni njega kazna poštedjet’ neće.
Nijesam znala kad to čuh što je poslijen zborio. Nekako je počelo da mi zuji u oba uha, zvonjava samo tako. Bez Danila sam nepravedno ostala, al’ bez Andra neću, niti smijem.
Vratila sam se kući da natrem hljeb i da na miru razmislim kako ću i što ću. Što mi je činjet’. Nedostajaše mi Danilo u ovakvim teškim vremenima. Da mi je da me samo pogleda ka’ što je znava, sve bi mi prošlo činjaše mi se, sav ovaj teret sa pleća mojih što se godinama tovari od kako on ne kroči zemljom. Opet bih uspravno mogla odit’ sve dokle života imam. Ovako, mlada se pogrbih.
Znala sam da Andro neće dat’ na nju, da može stradat’zbog toga gore no ona…Mislim dalje, bolje je i da mi je živ negdje drugo, no mrtav pored mene, pa i ako ga moje oči gledat’ neće.
Skočih ka’ oparena. Uzeh čaršav i spakovah ono malo robe njegove što imaše. Iz njenog kovčega izvadih prvo što mi pod ruku dođe. Stavih komad starog ’ljeba i mrvu sira što se nađe tu.
Čim mrkne noć, reću im neka idu što dalje odavde, kako umiju i kako znavahu.

 

Dušan Pejaković10
Retrospektiva iskustvenog

Teški treni izvitoperene svakodnevice. Sjedjela je na pločniku poduprijeta ruksakom u kojem se nalazio čitav njen život. Nosim cijeli život na svojim plećima – znala je da kaže malobrojnim prijateljima u nekim, sad već davno minulim vremenima. Osluškivala je kišu kako dobuje po pločniku nijemo posmatrajući ubrzani bat koraka unezvijerenih prolaznika. Inkubacioni period ustaljenog miksa melanholije i zluradosti dominirao je nad čitavim njenim bićem.
Umjetnica bez tračka sredstava, vječito pokušavajući da svoje poruke prenese u pulsirajući etar vaseljene. Gladna, žedna i bosa: kremenit amalgam deprivacionih stanja, a tako neodvojivo vezanih za podneblje u kojem je obitavala. U njenom krajnjem slučaju bez amplitude boljitka u vidokrugu skorije budućnosti. Svako ko je iole dobio mogućnost susreta sa djelima ove visprene djevojke, imao je samo riječi hvale za otjelotvorenja te neprikosnoveno jedinstvene vizije koju je baštinila. Međutim, kao što to obično i biva, kvalitet je jedno, a potražnja za navedenim sasvim drugo. Došla su neka drugačija vremena, neke nove prakse. Štancovani amorfni kvantitet svakojakih tričarija preuzeo je ulogu orijentira u svijetu ponude. Potražnja je samo kradomice išla u korak sa tim.
To ju je morilo. Često je tonula u paragone sa sopstvom. Čak ni u najdubljoj pukotini sadržaja tog skrivenog kutka u mračnom uglu uma, iznenadna bitka nije uzimala svoj danak. Njen Ego i Alter Ego su u smrtonosnom ropcu. Svaki u svom uglu ringa, odbijajući da se pokloni onom drugom. Kao protivrječnost svemu nelogičnom stoji prigovor savjesti: taj mukli šapat trijumfa racionalnog. Uzlazna putanja apsurdnosti: kontinuirana do u beskonačnost, kontradikciji je otvarala put. Duboko zakopan u duši, isprepleten u niti svakoj – osjećaj spoznaje preplavljuje. Ustreptali, nehajni nemir melanholijom duboko ispunjava iznenadno iskreirani trenutak. U smjelom trenutku osame, istina se pokajnički otjelotvoruje: isplivava iz dubina tmine. Erupcija doživljava klimaks. Saznajni momentum preuzima svu kontrolu nad grozničavim bićem. Opaka i surova istina kojoj đavo ne da mira, te isplivava na površinu svakog bogovjetnog dana; iznova i iznova vraćajući se sve razornijom za odveć načeto tkivo tankoćutne ljudske duše.
„To je život“, mislila se u sebi, praveći retrospektivu introspektive, „ili se uklopiš ili te preklope“!

 

Biljana Papović11
Buđenje Divlje Žene

Bajka inspirisana bajkama iz knjige Žene koje trče sa vukovima (Klarisa Pinkola Estes)

Magični svijet, svijet vila, vještica i magova, koji je nekada postojao, više ne postoji. Magija se prilagodila. Ono što čovjek ne može da prihvati, mora da se prilagodi da bi opstalo. Magija je sada raspršena na sva ljudska bića. I ako misliš da ti nemaš čarobni štapić, vrijeme je da uzmeš metlu, onu što ti je prababa vještica ostavila, i da počneš da čistiš.
U njenoj porodici su postojale već dvije generacije „grešnica“. Sa ove vremenske distance posmatrano, možda i ne bi bile okarakterisane kao grešnice. Jedna je stalno bježala iz šume na pašnjake i udala se za maga iz tog sela, a onda je krenula njena bajka, onaj loši dio, kada svekrva, zla vještica, maltretira snahu. Druga generacija je već voljela da lomi grančice u šumi, da ih rasipa, na očigled svih. Ponekad bi skrenule na neoznačene staze, a neke se nikada nijesu vratile. Kada je veliki mag dobio ćerku, u strahu da njegova mezimica ne ponovi ove greške, bacio je čini. Prvih šest godina, čini je trebalo ponavljati svaki dan. Čini su bile sasvim obične. Samo riječi, obične riječi, kao što su bezgrešnost, zasluga, autoritet, odgovornost, rad, obrazovanje… Dan po dan, malo po malo, čini su rasle. I na prvi pogled izgledalo je da djeluje. Djevojčica nije griješila, a i kada bi pogriješila, jako se kajala, jer je vidjela koliko svaka njena greška boli maga. To je magu bilo dovoljno. „Biće sve u redu, biće srećna i uspješna zahvaljujući mojoj magiji“, govorio je sebi. „Naći će svog princa i živjeće srećno do kraja života.“ Ali magija je prevrtljiva.
Uz djevojčicu je rastao i konj, koji je trebalo da je prati kroz šumu cijelog života. I on je bio treniran, ali na životinje nije lako primijeniti čini. Zato bi ponekad konj, bez obzira na jasna uputstva maga da ne ide daleko, poveo djevojčicu malo dalje od kuće, do nekog vira, potoka, naročito u prvim godinama života. Kasnije je konju bilo teže da savlada jake čini djevojčice. Imali su jasna uputstva i očekivanja, ići nekoliko kilometara od kuće, pravo stazom, čekati princa i vraćati se. I tako je djevojčica svakog dana išla utabanom stazom. Bilo je tu s vremena na vrijeme i nekog kamena, oborenog debla, koji je trebalo preskočiti, neočekivane bare na putu, koje su strašno brinule maga, ali uz pomoć konja ih je sve savladala. Svi su bili zadovoljni. Čak je i konj bio zadovoljan. Iako nikada nije galopirao, nije se propinjao na zadnje noge, nije se zabavljao slobodno po proplancima, ali bio je sit. Bio je to jako lijep, veliki konj, divne grive, sa divnim očima, ponosan, toliko veliki, da djevojčica često oko nje nije vidjela druge ljude i životinje. I samo s vremena na vrijeme bi pokazao djevojčici, sada već djevojci, da postoje i druge staze, da postoje i crvene cipelice čak, koje bi mogla da obuje i da je povedu daleko. Znate one cipelice, iz one bajke, što kada ih obuješ, počneš da plešeš, slobodno, lako, ali nikada više ne možeš da ih skineš i vode te gdje one hoće. Ali ne, mag ju je upozorio na crvene cipelice i znala je da to ipak nije put.
Godine su prolazile, a princa nije bilo. Svi su se pitali: „Šta nije u redu?“. I djevojčica se pitala šta nije u redu, ali ne samo zbog princa. Ona je znala da nije nedostatak konvencionalnih velikih događaja problem. Posljednjih godina intenzivno su je mučile dosada, nemoć, nesigurnost. A opet sa njenim životom je sve manje-više bilo u redu i u nekim momentima se zaista tako i osjećala, „na svom mjestu“.
U potrazi za svetim gralom sreće, rješenjem da ono što nije u redu, to bude, počela je da traži odgovore. Kako se kasnije ispostavilo, greška je bila što je tražila odgovore od drugih, na druge je prebacila odgovornost, na njihove magične moći, jer nije znala za svoje. Potražila je krijući pomoć drugog maga. On je koristio neke čini koje nije razumjela, one su isplele još dublju mrežu, koja je jako umarala njenog konja.
Jednog dana se iznenada spustila velika magla, zbog koje je djevojčica malo skrenula sa dobro utabanog puta. Naišla je na kamen na kom je pisalo „sve je jedno“. Sjutradan se vratila na isti put, naišla je na novi kamen, na njemu je pisalo „odgovornost znači tražiti odgovore“, trećeg dana je pisalo „rad od radosti“, potom „volja od voljeti“.
Stari mag je vidio promjene na svojoj ćerci, ali kako se princ nikako nije pojavljivao, počeo je da sumnja u put koji je izabrao za svoju ćerku, zbog toga se pravio da ne zna gdje ide i jednostavno ju je pustio.
Odlučila je da sazna ko ostavlja poruke na tom putu. Danima je išla tim putem, dok nije došla skoro do kraja šume. Već je htjela da odustane, kada je, kako to obično biva, stigla do odgovora. Primijetila je grupu žena. Jedna od njih joj je prišla, uzela uzde njenog konja i dovela je do kruga i pokazala joj je gdje da sjedne. Žene su se smiješile, neke su i plakale, neke su se njihale, a neke su dizale ruke ka nebu… Nije bila sigurna da želi da bude dio tog obreda, ali kada je već došla do tog mjesta, odlučila je da se pridruži. Počela je da ih oponaša, zatvorila je oči, nije joj bilo prijatno, pogotovo u početku, čula je nečije korake u šumi, činilo joj se da će svakog trenutka iz tame iskočiti strašne zvijeri. Nizale su joj se strahovite slike ispred očiju, sve dok sve nije stalo. Osjetila je zrake sunca, koji su se probijali kroz krošnje drveća, osjetila je zemlju pod nogama, hladnu, mokru, plodnu, osjetila se kao provodnik između zemlje i neba. I tada joj je došlo, otvorila je oči, uzela jedan kamen i na njemu napisala „zadovoljna od dovoljna“.
Od tog dana ništa više nije bilo isto, shvatila je da je šuma u njoj, dio nje zauvijek, ali da sada mora da ode do onog pašnjaka, do one rijeke. Pozdravila se sa svima, uvjerila je maga da ne ide u potragu za crvenim cipelicama, već za svojom dušom. Nakon tri dana, uz konja je imala i društvo vučice, ne zna otkud se stvorila ta vučica, ali ju je osjećala kao svoju, kao da je oduvijek tu.

 

Tamara Senić12
Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Upoznale smo se na grupnoj terapiji. Na terapiji za lažno zlostavljane žene. Loše žene. One koje nijesu uspjele da zadrže svog muškarca… Makar tako govore ostali, da… Sama sam ga izazvala… Tako kaže čak i moj otac. Kaže da mi, moderne žene, mnogo izmišljamo i pravimo probleme tamo gdje ih nema. Komplikujemo. Mnogo pričamo i vičemo. Previše zahtijevamo i premalo se smijemo. Nema modrica – nema zlostavljanja. Jasno je pravilo… I šta da učinim, koji komadić kože sa sebe da svučem da bi sistem vidio moje, pod njegovom rukom, deformisane kosti?
Upoznala sam je na toj grupnoj terapiji, kada sam ja još uvijek, uglavnom, ćutala. Ona je pričala, zračila, svojom vatrom u očima ulivala nadu da su moji mrakovi tu samo da bih jednog dana još više sijala. ,,Oduševljeni smo ljepotom leptira, ali rijetko priznajemo promjene kroz koje je prošao da bi postigao tu ljepotu“, rekla je jednom. Njen životni put bio je pun kamenja i trnja, a njen korak (možda baš zato) lak i nepokolebljiv. Takve su joj bile i riječi, i note… Zato ih je darovala drugima. Jednom mi je čak darovala i moje, vlastite riječi… Značajno me pogledala i izvadila iz svoje torbe veliku, debelu, ručno ukrašenu, šarenu svesku. Da bih pisala… O svemu o čemu bih htjela, i o svemu što progovoriti ne bih smjela. Rekla je da će to biti nešto samo moje. Nešto što ne može biti pogrešno… Nedovoljno.
Kasnije sam saznala da je ona tako, umjetnošću, liječila… Njeno obračunavanje sa vlastitim demonima iz djetinjstva i mladosti, silovateljima, rasistima, sopstvenim identitetima, bio je bestseler magazina Njujork Tajms. Kakav uspjeh za jednu ženu! A tek ženu čija je koža boje dubina! Da njeni spisi, jednog dana, budu na spisku obavezne literature u mnogim školama i fakultetima, kao osmogodišnja, zlostavljana i proganjana nepostojećom krivicom, samo zato što je o monstrumima progovorila – nijema djevojčica tada nije ni sanjala… Ali vjera, hrabrost i ljubav ne poznaju granice. Tako je ona živjela.
Prvi put kada sam otvorila svesku, u samoći svoje male, ali tople sobe u ženskoj sigurnoj kući, nijesam znala kako bih počela svoju priču. O čemu, niti kome bih pisala. Bila sam prazna… Nijesam se mogla sjetiti čak ni svojih omiljenih stihova, što možda ne bi bilo toliko tužno da nekada nijesam toliko pisala i more knjiga čitala… Trebalo je vremena da se sjetim da sam nekada sanjala. Sanjala sam da postanem književnica. Trebalo je još više vremena da oprostim sebi znakove koje nijesam vidjela, riječi koje sam prećutala i suze koje sam progutala. Još uvijek stežem zube i pokušavam da oprostim društvu koje snagu jedne žene nalazi u pragu tolerancije bola i pretrpljenoga.
Voljeli smo se, bili smo zaljubljeni. Izlazili smo, putovali, jako puno smo plesali… Bio je nježan. Jednog dana mi je čak poklonio plavu pticu. Da li je to bio prvi znak? Govorila sam mu da ne volim da vidim ptice, kao bilo koju drugu životinju u kavezu, a ipak mi je poklonio. I ja sam se nasmijala, zahvalila mu, zagrlila ga – zato što sam se osjetila voljeno. Prvi put u životu. Ptica je ubrzo prestala da pjeva. Kada je rekao da nam ne trebaju dva automobila, bila sam bez posla, pristala sam da prodamo moj. Nikako nijesam uspijevala da pronađem posao, pa nijesam morala da pristajem na to da prodamo i moj mobilni telefon. Šta će nam dva? Šta će mi toliko prijatelja, šta će mi prijatelji, šta će mi šetnje, šta će mi putovanja… Zar mi on nije dovoljan? On, koji radi dva posla, zbog nas. Nikada mi ništa nije dovoljno – govorio bi kada bih zaboravila da se nasmijem.
Jednog dana sam ga puno iznervirala… Ne sjećam se zbog čega. Možda je ručak bio loš, ili sam samo ja tako izgledala, ne sjećam se… Sjećam se da je udario rukom o zid pored moje glave i napravio veliku rupu u njemu. Zemlja mi se tresla pod nogama dok su njegove crvene od bijesa oči i užarene riječi lomile sve po sobi, a on je, nekako, postajao zaprepašćujuće veliki. To je bio tren kada je plava ptica počela glasno da pjeva… U jednoj neprospavanoj noći. Kada je pošao na posao, a ja spakovala svoje najneophodnije stvari, svoju malu pticu, i pobjegla. Nijesam imala automobil, pa sam pješačila. Nijesam imala mobilni telefon, pa sam tražila. Nijesam imala kome, pa sam došla sebi. Jednog dana sam sa ženama na grupnoj terapiji za lažno zlostavljane žene podijelila svoj košmar. Sanjam da postajem ukočena i prazna, dio prostorije, fiksirana, lomljiva… Kao zid. Ograničena sopstvenim strahom. I da je on zamahnuo rukom prema meni.
Tada sam upoznala nju. Pjevala je iste pjesme kao moja plava ptica, sa kojom nijesam znala šta ću… Neki dio u meni i dalje se potajno nadao da će se promijeniti, da ću se vratiti mjestu koje sam nazivala dom i da ćemo živjeti srećno do kraja života. U bajkama je uvijek princ taj koji usrećuje junakinju, a ja sam se osjećala odviše slabo i usamljeno. Željela sam da se vratim, ali još više sam željela da upoznam tu ženu. Bilo je u njoj nečega poznatog i bliskog, kao neki davno izgubljeni dio mojih očiju… Mislila sam: Samo da je upoznam, pa ću mu se, možda, vratiti… Moram saznati kako to da zna o čemu pjeva moja zarobljena ptica.
Zvala se Margerita Eni Džonson, ali svijet ju je znao kao Maju Angelou. Kao što već znate, za vrijeme ranih godina svog djetinjstva, bila je nijema. Tadašnjeg dečka njene majke, njenog silovatelja, ubili su odmah nakon izlaska iz zatvora.
,,Verovala sam da ga je ubio moj glas. Ubila sam čoveka zato što sam izgovorila njegovo ime. Tada sam mislila da nikada više neću govoriti jer bi moj glas mogao da ubije bilo koga drugog“, ispričala je jednom prilikom.
Ipak, za to vrijeme, puno je čitala. Pisala. Samo tri nedjelje nakon mature, rodila je sina. Idući za svojim srcem, udala se za Grka. I nije se obazirala na negodovanja okoline, rasiste, čak ni na neodobravanje svoje majke, njene vlastite krvi. ,,Ljubav ne poznaje barijere. Ona preskače prepreke i ograde, prolazi kroz zidove kako bi stigla na svoje odredište puna nade“, sijala je dok je govorila o toj nepobjedivoj ljubavi.
,,Ne shvatam“, pitala sam je jednom dok je pričala o tom dijelu svog života, ,,kako možeš tako govoriti o ljubavi, kad si se od tog istog čovjeka razvela?“
Ali ona je govorila o ljepoti te ljubavi, smijehu, koliko je tada plesala, o plesnoj trupi koju je, u tom periodu, osnovala sa prijateljima… ,,Budi dovoljno hrabra da uvijek iznova vjeruješ u ljubav.“
Tako je ona vjerovala. Zato je valjda i pronašla sebe… Zato se valjda borila za naše nezapisane riječi. Zato je znala pjesme koje je pjevala moja plava ptica… Bile su to pjesme nade. Bio je to moj unutrašnji glas koji dugo nijesam slušala, a koji je ona, svojim pjesmama, probudila. Zato se nikada nijesam vratila nekom kome ljubav nije najveća svetost. Zato sam se vratila pisanju, putovanjima, plesanju… Put je bio (i dalje je) trnovit, moja stopala su se odvikla od pravljenja novih puteva i postavljanja vlastitih granica, ali… Vremenom sam se osmjelila, pa sam pustila plavu pticu u divljinu. Odletjela je pravo u moje oči.
Sinoć nijesam sanjala san u kojem se razlivam po podu.
A jutros… Jutros sam se čak sjetila svojih omiljenih stihova…
Zapisala sam ih. Sama ih stvorila… Rodila.
Velika. Nježna. Ljubavna. Bezgranična…

 

Olga Gojnić-Borilović13
Kazaljke

#1 Mjesec

Ona: Molio si se za mene.
On: Molila si se za mene.
Ona: Onda kada ja nijesam htjela.
On: Onda kada sam ja zaboravljao.
Ona: U ispraznim praskozorjima…
On: U nenadoknadivim časovima…
Ona: U potkožju duše…
On: U uskovitlanom dahu…
Ona: Ovdje si…
On: Uzimajući na znanje pretpostavku da možda i ne treba…
Ona: Dok naličje namjera treperi, noseći u sebi elementarna mrvljenja…
On: Onako kako se to mrvi duša…
Ona: Rastvarajući se pod onespokojavajućom nesanicom…
On: Proniknuvši iz bezglasja pulsa…
Ona: Iziskivajući neiskazano…
On: Nenametljivo, ali i neodložno…
Ona: Otrježnjujuće…

#2 Zjenice

Gledala je njegove ruke. Bile su poput ruku sveca, nalik onima što, dajući drugima, na sebe zaborave. Rođen da pruži, nenaučen da prihvati. Primakla se, ispruživši svoje ruke ka njegovim. Podigao je dlanove. Ukrstili su se i nekako, skoro pa magijski – prošli jedno kroz drugo. Horizonti sna su se sužavali, do zjenica, da bi se, konačno, razlili u neopipljivost koja je mirisala na svemoć. Sad su se mogli i stopiti. Savladati sve oprečnosti. Izmiriti ih.

#3 Staklo

Jedan pet pet pet.
Šest deset.
Sedam.
Dok se ostali pakuju, Otac se sprema da klikne crveni iks u gornjem desnom uglu ekrana. Kreće da ustane, ali osjeća da ga nešto neuslišivo usporava. Pred sobom vidi ruku koja mu prinosi novi štos papira. Novi krug kucanja, provjeravanja, pečatiranja. Vatru koja je krenula da se kovitla hitro potiskuje, bacajući preko nje ćebe učtivosti. Izmamivši jedan izmrcvareni, nevoljni osmijeh koji je uz muku procijedio, nastavlja da se, pod lavinom cifara i tabela, bori za vazduh. Tromo udaranje pečata ometalo je zujanje. Pogledavši u stranu, ugledao je tamnu muvu kako se bjesomučno zalijeće i udara o prozorsko staklo. Nakon nekoliko pokušaja, samo je nastavila da šeta po staklu. Savladano. Besciljno. Pogled mu je odšetao do jedne mrlje u ćošku. Tamna. Okrugla. Da je otvarao prozor, buđi možda ne bi ni bilo. Da je to uradio, možda bi i spasio muvu. Nego, želi li muva da bude izbavljena? Da li joj je zbilja stalo do prostranstava koje sloboda nudi? Možda se u posljednjem trenutku predomislila i odlučila za dobro znanu mapu stakla.
Jedan pet pet devet.
Dva.
Dvoje.

#4 Pahulje

On: Jedan šest nula nula.
Ona: Sedam.
On: Tamo gdje postojiš, tvoj korak donosi sreću.
Ona: Jeste zlatni sat…
On: I jeste hladno…
Ona: Osjećam razigranost cimeta u vazduhu.
On: Prepliće se s nagovještajem tople jabukovače, dozivajući pred očima…
Ona: Prag.
On: Prolazimo Karlov most. Prve se pahulje otapaju pri padu na revere tvog kaputa. Pale se fenjeri.
Ona: Blizu smo sata sjajnih kazaljki što govore o plesu sunca i mjeseca. Griješ zagrljajem.
On: Jedan šest jedan nula.
Ona: Osam.
On: Dan topao, tebi.
Ona: Čežnja mu je ime.
On: Hladno je vani.
Ona: A ti mene?

#5 Most

Ušavši, još jednom je spustila pogled na sat, u maniru provjere već potvrđenog.
Sunce samo što nije uronilo među zgrade kad je Sin pustio korake da ga vode notama Einaudijeve Una Mattina. Prelazio je, ne bilo koji, već onaj most. Ovog puta nije bilo potrebe da u mislima pod svoje đonove spusti Karlovy Vary. Umjesto toga, vratio je točak sjećanja par Božića unazad, sjetivši se vunenog kaputa koji mu je bockao dlanove pri zagrljaju. Neizvjesnost je te zime toplila hladnoću. Zlatni krug je utonuo, možda obasjavajući neki drugi most i neke druge korake.
Jedan šest dva jedan.
Deset.
Jedan.
Sam.

#6 Muva

Trpezarijom se širi sjenka hladnoće. U njene se kosti uvlači tjeskoba, prožimajući ih, spuštajući svoje sidro sve do podnožja želuca. Led se ugnijezdio u njenim zglobovima. Posmatrala je njegovo lice zaokupljeno maglama briga i premišljanja. Nevino i naivno, ponudila mu je pitanje. Poput iskusnog tenisera, zamahno je reketom kritikovanja i osuo paljbu mišje sivim primjerima i sumornim ishodima. Posegnuo je za salvetom, tromom rukom obalivši čašu sa crnim vinom. Njene zjenice su se širile poput krvave fleke koja je gutala i proždirala sva opravdanja. Lavina se uzburkala do ključanja. Na koliko načina, iz koliko uglova se može sagledati jedno postojanje, i kad već to radimo, zašto bar ne odaberemo najpovoljniji?
Klupko priče se odmotavalo. Meso pred njima je odavno bilo mrtvo, tvrdo i hladno. Trebalo je uključiti svijetlo, međutim, njega su obuzimale sve duže rečenice. Jesu li zato zvali Otac, tog čovjeka koji nije bio ničiji predak? U svojim monolozima on je ispravljao, preinačavao, mijenjao. Pred njom, već je u više navrata suprotstavio, pobacao požutjele papire, izručio pečate u kantu za otpad i heftalicom razbio staklo da bi prokleta muva konačno dobila svoje vani na koje bi trebalo da ima pravo.
Jedan sedam jedan sedam.
Osam osam.
Šesnaest.
Pet.

#7 Cimet

Ornamenti su svoje šarolike odsjaje sa tamnozelenih grana stapali u noć, sve više podsjećajući na zvjezdane lampione zimskog neba. Ovo je veče, podrazumijevajući svoje koncepte, uveliko preraslo svoje odijelo posebnosti, pa i nije bilo iznenađujuće što je baš na ovaj datum topla aura radosti bila neodoljivo nadomak domašaja. Kutije s pregradama i sjajnim papirima su uveliko zjapile prazne. Njih dvoje su u tišini sjedjeli na parketu boje zaboravljene bajke. U pozadini je jecao Vagner. Trenutak ju je prigrlio svojom prazninom, obuhvativši sve što je trebalo – a nije, sve što je moglo – a nije. Njen periferni vid je zahvatio obrise muškog tijela koje ustaje, prilazi trpezarijskom stolu i gasi svijeću, a zatim se udaljava. Produžila je svoj boravak na hladnom prostranstvu poda, dopuštajući vremenu da klizi, teče, udaljava se – bez njenog učešća i djelovanja.
Svakim trenutkom udaljenija od sadašnjosti, podigla je pogled ka drvetu. Šareno svijetlo joj se bacalo u lice. Kao da je htjelo da je sobom oboji, razlivajući se po njenom čelu, kapcima, jagodicama. Uzela je crvenu kuglu posutu zlatnim prahom, skinuvši je s počasnog mjesta na trećoj grani od vrha. Prinijela je sebi, zagledavši se duboko u nju.
On: Dvadeset tri jedanaest.
Ona: Jedan jedan jedan jedan.
On: Tu si.
Ona: Kraj one drvene kućice.
On: Alexanderplatz.
Ona: Božić.
On: Prilazimo kućici. Kačimo oko vrata medenjake u obliku srca.
Ona: Kao medalje jedne simbioze.
On: Na tvom piše Prinzessin.
Ona: Ti si Prinz.
On: Hladni vazduh nas požuruje i sklanjamo se u jedan starinski restoran gdje je bučno, praznično, i vrvi od smijeha.
Ona: Miriše na pečene jabuke.
On: Anis i cimet nas rastapaju, razlivajući aromu vanile i karanfilića po platnu naših sudbina.
Ona: Prije nego što s odraza sa površine vina ukradem sliku jednog poljupca, kažem ti da…

Ruka na ramenu ju je trgla dodirom koji opominje. Na površini kugle zlatnog sjaja je mogla vidjeti siluetu. Zastaje, pritiska njeno rame dlanom, i odlazeći gasi svijetlo.

Dvadeset četiri nula nula.
Nula nula nula nula.

Odavno nema nikog kraj jelke. Dovoljno je tamno da se ni ne vide izdrobljeni komadi davno dobijene kugle na poklon.

Nula.
Ništa.

#8 Olimp

Mogla bi otvoriti oči i odglumiti buđenje. U nozdrvama još uvijek osjeća dim ugašene svijeće.
Mogao bi bar sada zaspati. Onaj čije bi ruke trebalo da obgrle neko novo doba. Sin, koji je i ovog puta žrtvovan uskraćivanjem sebe življenju. U rukama mu je knjiga. Pogled pronalazi pasaž koji neodoljivo podsjeća na nju. Možda bi joj bio smjernica. Tu, na njenom ekranu, pred njenim očima. Olakšalo bi joj, valjda, prihvatanje. Uzima telefon u ruke i prekucava. Briše. Opet.
Ona: Nula sedam nula sedam.
On: Sedam sedam.
Ona: Četrnaest.
On: Prstiju. Čula. Pet.
Ona: Slomljena je.
On: Biće nova.
Ona: Ali, Zamjatin kaže…
On: Mi?
Ona: Upravo.
On: Sinhro.
Ona: Čemu odustajanje?
On: Prva linija odbrane.
Ona: Od života?
On: Ti ne činiš isto? Za tebe, odustajanje je klečanje kraj slomljenog poklona. Čekanje svitanja.
Ona: Možda je to manje trnovit put.
On: Željela si razgovor. Dogovor. Razrješenje. Nazire li se?
Ona: Kad bi sve moglo da se objasni sa da ili ne…
On: Čemu, onda, prebacivanje tega odgovornosti u moje krilo? Vrijeme je već odživljeno.
Ona: Bila jednom boginja zemlje…
On: Geja.
Ona: I bog vatre.
On: U tvojoj priči, Geja grli Hefesta. U tvojoj verziji, on je Otac. Nastala iz Haosa. Rađa Haos.
Ona: Geja ište pomirenje, spokoj.
On: Poznato. Prepušten vjetrovima što šibaju površinu mora u koje je bačen, Hefest se nada da će izroniti iz svakodnevice na koju je, sadašnjošću svojih izbora – osuđen. Kovač je svojih dana, a žar se polako gasi. Geja mu daje dopuštenje da, poput gline, izvaja i njene dane. Nevoljno. Nerado. Dozvola, čak i prećutna – tu je.
Ona: Osuđuješ?
On: Racionalizujem. Pokušavam da uvidim nevidljive spone koje nam noge vuku unaprijed, natrag, ili ih pak vežu u mjesto. Geju je obasjala toplota vatre. Umjesto da se zgrije, isuviše se primakla i njeno je tlo opustošeno. Zato se sada budi s mirisom paljevine u nozdrvama. I putuje sve dovde da čuje jednu izmišljenu javu u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim likovima namjerna i neodoljivo bolna.
Ona: I naslanja se na slanu polovinu jastuka, sanjajući oslobađajuća prostranstva akvamarina. Za zemlju je voda, čak i kad su to suze.
On: Mogućnost odabira je odavno odzvanjala čekanjima.
Ona: Pokušavala je da izmijeni, da popravi.
On: Ni rijeku ne možeš ispraviti, a kamoli promijeniti čovjekovu ćud.
Ona: Mogućnost izbora je i pred tvojim čekanjima ćutala.
On: Zato me sad sve tišine ovog postojanja ne bi izbavile. Ispuštena se sadašnjost iz prošlosti ne iskopava. Samo se iz budućnosti kradu nedosanjane jave. Ovdje, na kvasnoj polovini jastučnice. Tamo, na Alexanderplatz-u. Pred preplijetanje prstiju i poljupca dlanova što su koji sekund ranije obrisali vlažni obraz.
Ona: Zovu li te zato Sin? Što za života patiš naše pogrešne korake?
On: Ime je relativan, ali određujuć pojam. Gejo, ko si zapravo?
Ona: Nula sedam nula osam.
On: Sedam osam.
Ona: I ja tebe.

# 9 Oči

Jutro je svojim prazničnim mirisom pozivalo na buđenje. Otac, još uvijek na bezbjednoj razdaljini od starosti, odlučuje da se sunovrati u hrabrost, u bitku za neodbranjivim, u dosezanje posljednje šanse. Pomaljanje sunca pod njenim trepavicama ulilo mu je nadu u nagovještaj simbioze nakon načinjenog prvog koraka. Pažnja mu je lebdjela ka udobnosti trenutka u kom oboje pomirljivo mašu poderanim, bijelim zastavama. Uronjen u mekoću nadanja, plete riječi koje pružaju svoje korake u neku izvjesnu, nepokolebljivo svijetlu budućnost. U njoj slave, koračaju zagrljeni – baš kao i ona kad ju je godinama unazad prvi put ugledao. Geja, ogrnuta u zagrljaj Onog Njega za kojeg nikad nije zaista siguran da li je iskoračio iz njenih žudnji. Oprost ga trgnu. Ipak, pamti iskre očiju kojima je milovala Jednog Njega dok su, nasmijani, hodali mostom. I, eto, sjeća se, tada su se poklopile kazaljke, i on je zamislio želju. Veliku, u hodu odsanjanu, strijemljenjem obojenu – želju. Da jednom i njega neke ovakve oči tako gledaju. Nije bio izričit u tome da to budu baš te oči, al’ šta kazaljke znaju… Nekoliko Božića kasnije, nakon par slučajnih (i namjernih) pomjeranja figura na šahovskom polju usuda – njegove oči i jesu srele njene. Jesu li kazaljke mogle znati da li su ispunile pravu želju? Otac je želio da ga jedne takve oči čežnjivo upijaju u svoja nadanja. Sin je želio da ga ne iznevjeri radost pripadanja. A šta je ona poželjela u tom trenutku, kad je velika kazaljka zaklonila malu? Njeno neizrecivo se isprepletalo s njegovim mislima i, kopajući po energiji tog davnog predvečerja, sjetila se trenutka za koji nije znala da će odzvanjati njenim bićem dugo nakon što ga sat otkuca i otprati u prošlost. Sjeća se, bila je usidrena. Bila je opčinjena neiscrpnim širinama mora njegovih očiju. I baš tada, kad je odzvonilo, upitala se čime je zaslužila obilje mira kojim ju je njegova vječnost hranila. Nije baš najjasnije šta se u tom trenu dogodilo sa zupčanicima. Da li je to bio način na koji se određuje preimućstvo jedne želje nad ostalima? Jesu li kazaljke te koje znaju koja je želja snažnija, pa da njoj daruju ispunjenje koje joj sleduje? Njihove su se misli, zaklonjene pristojnošću osmijeha, kovitlale jedne kraj drugih, ne ostavljajući jedne drugima prostor i pravo na postojanje. Tužno je, odista, kako za ovih nekoliko Božića nijesu uspjele da se dotaknu. Neke se kapije ne otvaraju, sve i kad u rukama držiš ključ. Dug trenutak koji je zapitanošću produžavao svoje trajanje prekinulo je zvono na telefonu. Morao je poći i biti među četiri zida u koja, bar na ove datume, ne bi trebalo da prosipa fragmente svojih dragocjenosti. Obećao je da će se suprotstaviti. Uzvratiti riječima. Sve što je njoj bilo pred očima jeste blještavi ekran njegovog telefona, dolazni poziv i broj čijem vlasniku Otac nije umio da ponudi odrečan odgovor. Vidjela je i četiri identične cifre, i odmahnuvši glavom mu olakšala odlazak.
Vožnja do ciljane adrese je bila kratka, ali ispunjena glasnim sirenama i pogrdnim riječima upućenim Onim Drugima. Bili su združeni, isprepletani u svojoj pogrešnosti, ne ostavljajući prostora za staloženost. U prostoriji je dominirao miris buđi. Dok se u bijesu znojio, nije mogao da se sjeti da li jednu nulu prije ili kasije – ali zarez je spušten na pogrešno mjesto, diktirajući ishod cijele tabele, dokumenta, njegovog dana. „Falično“, odzvanjalo je, bubnjilo i tutnjilo. To je bio taj trenutak, i više nije imalo smisla čekati. Možda bi mogao i iscijepati čitav jedan štos papira, ili ih baciti u lice nadređenom. Odjednom je mogućnosti bezbroj, njegovo je samo da krene, da izgovori. Košulja mu je pod ramenima odavala dva velika, kvasna kruga. I baš tad, kad je velika kazaljka kliznula preko male, ostavivši je da čuči u mjestu, on je pružio ruku i kažiprstom pritisnuo okruglo dugme na kućištu računara. Sjeo je, ćutke, pokrenuvši dobro poznat hrčkov točak. Znoj se na borama po čelu skupljao u graške koje su se, otkidajući se, bacale po tabelama koje su bile ispred njega. Najednom, kao da mu je laknulo. Kao da više nije ni osjećao ustajalost prostorije. Kao da ga je upravo nemoć snažila. Poput zajedljivog kralja koji samuje u hladnom zamku. Izolovanog od ritma stvarnosti. U svom se umu vraćao na one sekunde kad je za volanom udarao o sirenu. U mislima je izjurio iz vozila i pesnicama ispisivao ljutnju po licu Onog Drugog. Iz te fotelje kojoj je na zaslonu popucala dotrajala koža, zamišljao je da je, u svojoj svemoćnosti, stvorio savršeno ostrvo. Kako su u njemu Geja i Sin. Geja i Posejdon. Zatim uzima trozubac, lomi ga, a njih protjeruje s ostrva. Pred njim ostaje računar i Gejin lik na ekranu. Njene oči iz kojih kao da čuje: „Nije ljubav, već nešto uzvišenije od nje, to je pripadanje. Zato je i nepovredivo“.
Čuje se usamljeno kuckanje dugmadi s tastature. Ekranom mile cifre. Velika kazaljka još jednom obilazi malu. Mala još jednom ostaje iza nje. U čežnji. U nedostajanju. U nemoći.

#10 Mapa

On: Jedan tri tri jedan.
Ona: Četiri četiri.
On: Osam.
Ona: Možda danas.
On: Misliš? Znaš? Osjećaš?
Ona: Pred sobom postajem nemoćna.
On: S odlascima čovjek mora biti precizan. A sa sobom iskren. Kad?
Ona: Cifre će mi kazati.
On: Gdje?
Ona: Nedostaje mi čistina misli. Morala bih nestati, pa se vratiti, i tek onda otići.
On: Haj’mo.
Ona: Postaje hladno.
On: Povjerenje.
Vjetar je nemilosrdno i uporno šibao, posvuda je vladala zima, a vazduh je bio vlažan i slan tu, pod njihovim stopalima se prostirala gigantska relikvija mira. Moherske litice su im pokazivale horizonte beskonačnog. Tu, gdje nema pitome travke, dlanovi su im se dodirivali. Tu, gdje se bijela pjena Atlantskog okeana drobi udarima o tamno, kamenito podnožje – ostaje osjećaj strahopoštovanja prema onome čemu svi težimo, i za čim tragamo.
On: Mir.
Ona: Kao da se rađa bezbroj mogućnosti, a da, ipak, ne trebam ništa.
On: Da legnemo na najistureniji rub litice…
Ona: Držeći se dlanovima za samu ivicu…
On: Da se pretvaramo da smo posljednji ljudi na planeti…
Ona: Ili možda prvi…
On: Dok nam nozdrvama struji veličanstvenost visine i vjetra…
Ona: Započinjući stare razgovore o nepostojanju bijele i crne…
On: O nijansama radosti i patnje…
Ona: Da nas osjećaj da se u svakom trenutku možemo sunovratiti u ništa zastraši… ili osnaži…
On: Sad zažmuri. Šta vidiš?
Isprva je osjetila neopipljivu uljuljkanost. A onda se u njoj počela razlivati jedna slika. Evociranje jednog mosta. Onaj tren. Onaj pogled. Otvorila je oči. Prećutala je.
Ona: Daj mi ruku.
Iznad crvenog panoa s nazivom Temple Bar postavljena je jelka. Unutra je toplo i gusto od glasnih razgovora, nazdravljanja i smijeha. Gitarista u flanelnoj košulji pjeva o otcjepljivanju od dogmi. Geja njega, Posejdona, vuče za ruku dok se guraju kroz masu, pod lampionima koji svojim sjajem oblivaju bronzanu statuu Džejmsa Džojsa.
Ona: Čija sam ja Nora?
On: Neka pitanja je, kao i odgovore, sigurnije ne izreći.
Ona: On je odabrao svog Odiseja. A ti? A ti? Da li ćeš krenuti za svojom Itakom? Postoji li neki Bloomsday samo za nas? Jesmo li misterija? Jesmo li zaista neutaživi? Vidiš li nas?
U grudima mu je ključalo, ali su misli usporavale beskonačnim prebacivanjem zatege s jednog tasa na drugi. Smije li sebi dozvoliti da ima pravo na bilo šta?

On: Ispruži dlanove.
Ona: Pokaži mi.
On: Kad se oslone na moje…
Ona: Šta vidiš?
On: Vidim tebe.
Žmurila je. Puštala je da je dlanovi odnesu, da pronikne da li je i on tamo, sa njom.
On: Lice ti je osvijetljeno blagom svjetlošću voštane svijeće. Tamo, blizu Sene. Ali, mi nijesmo ni Ajfelov toranj, ni Jelisejska polja, ni pozlaćeni Luvr. Vidim, da smo srce svijeta pod tornjevima Notr Dama, prošarani odsjajem svjetlosti što, prelamajući se s vitraža, pada na nas. Da smo svi oni pisci što prespavaše u knjižari koja diše od jedanaest do jedanaest. I vidim te kako se penješ tamnim, po sredini izlizanim, drvenim stepenicama. Kako čitaš natpis iznad prolaza, okrećeš se ka meni i nasmijano ponavljaš: angels in disguise. A onda, na „ogledalu ljubavi“, umjesto poruke ili citata, ostavljaš cedulju na kojoj si nacrtala feniksa. Vidim, kako je sve tvoje postojanje, isijavanje žudnje za životom. Tebe vidim. U meni.

#11 Ćutanja

Otkucalo je. Tačnije, otkucavalo je. Ostalo je da se, dok se kazaljke mimoilaze, ispoštuju dva „odlazim“ što su tinjala u Ocu i Geji. Otključao je vrata. Uputila mu je sjetni osmijeh koji je zaboravio kako treba da se nasmije. Prihvatio ga je, kao poklon. Kao dar koji se daje jer ti ne treba, prosljeđuje jer ne znaš šta bi s njim. Zagrlio ju je. Osjećala se kao da iznova udara u tvrdo, neprobojno staklo. Vapila je za vazduhom ispunjenim smislom, a u grudima se nešto mrvilo.
Željeli su da progovore, da oslobode. Ležali su na svojim polovinama postelje, pokušavajući da s plafona pročitaju spasonosne riječi, a one se uporno nijesu prikazivale.
Okrenula se ka njemu. Pogledom mu je oslikavala Bavarsku, vodeći ga sve do jednog vrha, iznad najvisočije ceste, iznad drveća i stijena, među oblacima – do zamka, do novog labudovog kamena. Otac. Hefest. Vagner. Kupole. Pozlata, slike, palata.
Kao bajka. Kao kavez. Katanac.
Dotakla je njegovo lice jagodicama prstiju. Pokušala je da mu ponudi osmijeh, ali ju je pretekla jedna suza. Uzeo je njenu ruku u svoju.
„Sačekaj jutro“.

#12 Vjetrenjače

Otac je hodao korakom kralja prokockanog kraljevstva i izgubljenih bitki. Prolazio je onim mostom, ovog puta se ne prisjećajući njenih očiju, već očiju Onog Drugog.
Neshvatljive su mu bile niti kojima su Sin i Geja bili povezani. Želio je da se primakne njenom umu, da ga upita da li su zapravo njih dvojica zagonetka. Da li su obojica, na neki Šekspirovsko-Servantesovski način – stradali? Možda ne samo u istom danu, već i u istom trenu? I zašto baš on ima osjećaj da su pred njim nepobjedive vjetrenjače?
Otac i Sin. Dva čovjeka koji postoje u istom vremenu. Dva polariteta koja je jedan par očiju privukao toliko da se ivice njihovih sudbina očešu jedne o drugu. Bog vatre i bog vode, u ratu i u apsurdu. Junaci koji u dvobojima sa samim sobom – gube srca. Dvorske lude na daskama svojih dana.
Prije nego što je uspio da se zapita zašto mu toliko dugo treba da pređe na drugu stranu, pogledao je pod sobom. Pahulje je gutala površina Bosfora. Tu su se sreli. Kao da je mogao da iskorači iz svog tijela i vidi njih dvojicu jednog naspram drugog. Vjetar je nanosio pahulje s palate Topkapi. Presijavale su se, poput dukata, a sunce i mjesec su plesali svoj tango čežnje.
Stajali su nasred mosta što spaja nespojivo. Bivalo mu je jasnije. Možda je želja bila samo jedna. Možda su i oni… jedan. Kao trojstvo kome Sveti duh udiše smisao. Je li onda strašno ako se želja ne ostvari u ovoj sudbini?

#13 Iris

Na reveru kaputa boje vina šćućurila se jedna stidljiva pahulja.
Ona: Jedan pet pet pet.
On: Šest deset.
Ona: Sedam.
On: Gdje?
Ona: Kraj prozora Muzičke škole.
On: The Nutcracker?
Ona: Već ih vidim u Linkoln centru…
On: U crven pliš obučena sjedišta…
Ona: Nagovještaj pripadanja jedne nje, jednom njemu…
On: Možda, kad sat otkuca, u njima krene da raste želja…
Ona: Možda je i ostvare…
On: Ili shvate da im ne treba nekoliko života i sudbina za to.
Ona: Vidiš li ih?
On: U irisu beskonačnosti kosmosa…
Ona: U zjenici pulsa duše…
On: U nama.
Ona: I onda…
On: Jedan šest nula nula.
Ona: Sedam.
#14 Sunce

Ona: Molio si se za mene.
On: Molila si se za mene.
Ona: Htjela sam ugnijezditi svoja nedostajanja.
On: Htio sam razlučiti želju od željenog.
Ona: Željela sam dodirnuti neopipljivo.
On: Želio sam odstraniti neodstranjivo.
Ona: Opijena nepovredivošću…
On: Opijen blagorječivošću…
Ona: Davila sam se u tjeskobi.
On: Davio sam se u ispraznosti.
Ona: Žalim što prikrih neiskazano.
On: Žalim što opravdah mimoilaženja.
Ona: Rastvaram se u domašaj.
On: Rastvaram se u sustizanje.
Ona: Ne možemo iščiliti…
On: Niti se raščlaniti…
Ona: Ostaje puls, i u njemu dah.
On: Prepliće nas, i u sebe upliće.
Ona:Pronikni u čežnju. Tu smo.
On: Pronikni u molitvu. Tu smo.

 

Aleksandra Vujisić14
Cvijeće za noja

,,Znam da je svijet u modricama i da krvari, i iako je važno ne ignorisati njegov bol, važno je odolijevati zlu. Kao i svaki neuspjeh, haos sadrži informacije koje mogu voditi ka spoznaji – čak i ka mudrosti. Poput umjetnosti.“
Toni Morison

Možda je sve to počelo one noći kada sam prvi put muža našla u paklu zavisnosti i povezala sve ono što sam dugo ignorisala. Možda kada sam mu nakon 11 godina braka rekla da želim razvod. Možda kada sam tog istog dana prijateljima rekla da mi je dobro i da je sve baš u savršenom redu. Onda je postalo isuviše lako: osmijeh za osmijehom i savršenstvo za savršenstvom nizali su se u danima koji su dolazili.
Možda je počelo i mnogo ranije – onda kada sam pokušavala da opravdam alkoholizam svog oca i kada sam počela da mrzim majku što ga je ostavila. Ili što je s njim ostavila i mene.
– Kada ste počeli da se samopovređujete? – pitala me je Olga, psihološkinja koju sam počela da posjećujem par sedmica nakon razvoda.
– Ne znam. Šta sve prolazi pod „samopovređivanje“? – pitala sam, a Olga me posmatrala da procijeni da li sam ozbiljna ili pokušavam da je isprovociram.
– Sve što radite da biste svom tijelu nanijeli povrede – ogrebotine, opekotine, rane, čupanje kose…
– Pa sad, kad to tako kažete, izgleda kao sasvim običan dan, nasmijala sam se glasno dok su se Olgine zjenice širile.
– Humor je vrsta odbrambenog mehanizma – podsjetila me je po ko zna koji put.
– Nijesam vidjela da ste se smijali – odgovorila sam. Uzdahnula je. Bila je sigurno umorna od gomile pacijenata poput mene koji dolaze kod nje s željom da riješe problem, a onda usred prve sesije odluče da igraju igre s njom. I negdje duboko u sebi žalila sam Olgu što je odabrala baš ovaj poziv i što u petak popodne mora 38-godišnjakinji da objašnjava šta je to samopređivanje, na koji način „humor“ postaje dio odbrambenog mehanizma i kako da to više ne radi – da se ne samopovređuje i da se ne šali.
– I nijesam, samo Vam objašnjavam šta radite – konačno je rekla.
Stala sam da razmišljam o njenom pitanju. Povređivala sam se od kada znam za sebe. Čupkala sam sebi kosu. Unakažavala sam svoj porcelanski ten, a onda sam nastavila to da radim u pubertetu kada nije bio više porcelanski. Nosila sam duge rukave sve dok ne bi postalo pakleno vruće, a onda sam nastavljala da ih nosim i kada bi postalo.
– Oduvijek – odgovorila sam nakon kraće pauze. – Mislim, od kada pamtim – odgovorila sam kao da podnosim još jedan izvještaj u firmi.
– I da li Vam je neko sugerisao da potražite pomoć dok ste bili dijete, tinejdžerka…?
– Ne. – kratko sam odgovorila.
Teška je stvar kad je čovjek zbunjen promjenama svojih ubjeđenja – kao da veći dio svoga života ne dovodi u pitanje zašto radi neke stvari na određeni način i onda preko noći počne da postavlja pitanja. Postoje tu onda samo dva moguća scenarija: jedan gdje noj nastavlja da bude noj, a drugi u kome izvuče glavu iz pijeska. Ovo je bio trenutak u kome treba da odlučim koji sam od dva noja, ali ja sam i dalje ćutala.
– Čini mi se da bismo mogle da završimo za danas – rekla je Olga, kao da želi da sebe poštedi daljeg mučenja.
– I meni se čini – rekla sam.
– Sestra je danas otišla kući ranije, pa ćete platiti sljedeći put sve zajedno ako je to u redu?
– Naravno, vidimo se– rekla sam i izašla iz ordinacije.
Nijesam bila sigurna da li će biti sljedećeg puta, ali svakako ću tražiti da mi pošalju račun.
Sljedećeg dana sam se probudila u nekakvom čudnom grču, sanjala sam teške, maglovite snove kojih se nijesam najjasnije sjećala. Bilo je cvijeća u njima i to onakvog kakvo sam imala na vjenčanju. Bilo je flaša praznog pića, bio je tu onesviješćeni otac i ja, djevojčica, koja satima isprobavam stvari koje je majka zaboravila u ormaru, plašeći se da ću da probudim oca. Bilo je bola i krvi i nejasnih sjećanja, i kao uvijek nakon takvih snova – osjećala sam da haos u mojoj glavi nikada neće prestati.
Kasnila sam na posao i dok sam žurno uzimala četkicu za zube primijetila sam nove ogrebotine na lijevoj šaci za koje nijesam bila sigurna odakle mi. Zvonio je telefon. Pisalo je „Ne javljaj se“ – bio je to moj bivši muž koji je smatrao da i dalje može da me zove kada god upadne u nevolju.
Bacila sam telefon i staklo displeja se razbilo o pločice, a sa njim i moja želja da igram igre. Sjedjela sam satima na podu kupatila, sve dok se nijesam stresla i probudila iz svog bunila. Dohvatila sam fiksni telefon i pozvala Olginu ordinaciju. Zakazala sam sljedeću seansu. Onda sam pozvala cvjećaru i naručila sebi cvijeće.

Savo Markoč
Naša Afrika

Vratio sam se iz Redakcije ranije nego sam to obično radio. Ušao sam tiho i nazvao je imenom. Odgovora nije bilo. Posumnjao sam da možda spava. Svaki ulovljeni trenutak sna u danima kad nepodnošljiva žega zamijeni pasju vrućinu vrijedio je čitavo bogatstvo. Stajao sam na samom ulazu u sobu, samo pola koraka unutra. Zatekao sam je kako sanja. Duga crna kosa bila je rasuta po jastuku. Mogla bi da ima i kratku mušku frizuru, pomislio sam, ili da bude obrijane glave do gole kože, jednako bi bila lijepa. Promeškoljila se, prešla vlažnim jezikom preko suvih usana i, kao da je na trenutak osjetila olakšanje, razvukla sanjivi osmijeh. Pažljivo sam se okrenuo, dohvatio kvaku i nečujno povukao vrata za sobom.
„Eeej, ti si! Danas si poranio. Koliko je uopšte sati?“, upitala je. Podigla je jastuk i posegnula za cigaretama. Pripalila je, povukla dobar dim i jako se zakašljala.
„Ne brini, ima još dosta do večere“, rekao sam. „Uopšte mi se ne dopada taj tvoj kašalj. Možeš li bar jednom da otvoriš oči, a da se ne uhvatiš za cigarete?“
„Volim i ja tebe“, rekla je i ispustila nekoliko dimnih kolutića prema visokoj tavanici. Pluća su joj zaškripala nekom čudnom hrapavom melodijom. Nije mi se dopalo ono što sam čuo, ali uspio sam da se suzdržim, da ne kažem nešto što ne bi trebalo.
„Sanjala si nešto lijepo?“, rekao sam umjesto prijekora.
„Jesam, sanjala sam novu priču“, odgovorila je. „Ali san mi je pobjegao, ne mogu da je se sjetim. Mada, dobro mi je došao poslijepodnevni drijemež nakon druženja sa brbljivom gospođom Underwood.“ Ustala je, ubacila cigaretu u pepeljaru i krenula prema kupatilu. „Prijaće mi hladan tuš. Prijalo bi mi i piće. Imaš tamo, ma znaš i sam, sve što ti treba je u frižideru. Večeras hoću da budem gladna kao vuk.“ Pogledala me je preko ramena, nasmijala se i odgegala prema dnu hodnika.
„Imaš dobar ukus, dragi.“
„Možeš se kladiti da imam. Drži one odvratne dvokrilne krvopije miljama daleko.“
„Ko?“
„Tonik. Sadrži kinin, najbolji lijek protiv ujeda malaričnih komaraca u kombinaciji s džinom.“
„Pa nijesmo u Africi!“
„Svejedno, nikad ne znaš gdje se sve kriju ta mala dosadna stvorenja.“
„Ipak bi volio, priznaj. Kao onaj tvoj ludi, bradati idol. Volio bi da jednom odeš u Afriku, safari, lov na nosoroge, ili što se već lovi tamo. Da povedeš i mene, zašto da ne. Priznaj!?“
„O, ne, već odavno nemam nikakvih idola, i ne volim da ubijam životinje. Kome su siroti veliki nosorozi krivi za bilo što. Ali, u pravu si, volio bih da jednom odemo tamo, da se pečemo na žarkom afričkom suncu dok se bosonogi Kitwana nečujno šunja iza naših leđa sa lepezom od trske u jednoj ruci i hladnim koktelima u drugoj. Bwana, još jedno piće prije ručka? Ko ne bi volio da ga zovu bwana?“
„Hoćeš li da mi smućkaš još jedan? Ili bi…“, pokušala je da odveže pojas tankog svilenog ogrtača ne završivši rečenicu.
Ustao sam, prišao joj iza leđa i poljubio je u obraz. Mirisala je na neku od onih njenih krema kojima se stalno mackala.
„Nije mi danas do toga.“
„Kako to misliš? Juče ti je bilo do mnogo čega.“
„Tebi nije bilo ni do čega.“
„Boljela me je glava, a i ovaj dosadni kašalj mi ne dâ mira.“
„Znaš, jednom ću da napišem članak, ipak ne, napisaću cijelu studiju o uticaju ženske glavobolje na mušku potenciju. Pardon, impotenciju, tako je mnogo bolje.“
„Mogu li da znam zašto ti nije ni do čega? Baš danas kad treba da proslavimo izlazak iz štampe moje Naše Afrike. Nije li to dovoljno dobar razlog?“ Dohvatila je čašu i iskapila je do dna. „Još jedan, molim te. Hoću da budem gladna kao dva vuka. Ne, hoću da budem gladna kao lav. Lav je prava riječ, ako ćemo već da idemo u Afriku.“
„Dawn mi je pokvarila dan. Napisala je tekst o čovjeku koji je sam sebi otkinuo onu stvar. Znaš, za onu njenu rubriku. Izvadio je tanki, dugi perorez, oštar kao žilet i odsjekao ga. Dolje, na samom ulazu u zaliv. Pred njenim očima, samo nekoliko metara ispred kuće u kojoj živi. Da ne povjeruješ. Još uvijek mi ne polazi za rukom da sve to izbacim iz glave.“
„Ko je, dođavola, Dawn? I koga to još uvijek zanima? Zaboga miloga, zašto je uradio tako nešto?“
„Ooo, baš takve stvari prodaju novine. I uticaj glavobolje na impotenciju, ali to tek treba da napišem. Ma, mora da znaš ko je Dawn Holmes. Pričao sam ti toliko puta o njoj, tu je već tri godine. Taj nesrećnik, uradio je to u inat nekoj kučki koja je otišla sa nekim bradatim kamiondžijom. Možeš li da zamisliš?“
„I, kako vam je Dawn, Dawn koju navodno poznajem, objasnila kako je to uradio? Mogu samo da zamislim da se dohvatila za neki od vaših primjeraka i pokazala kako ga je otfikario? Možda si baš ti bio taj srećnik? Priznajem, uspjela je da mi zgadi večeru, a tako sam joj se radovala.“ Zakašljala se iz sve snage, jako, iz dubine pluća i odbacila cigaretu s gađenjem. Brzo je, baš kao da se radilo o borbi za goli život, dohvatila čašu i otpila dobar gutljaj.
„Ne, pobogu, nije uradila ništa nalik tome.“ Nije mi trebalo mnogo da prozrem njenu namjeru. Nikada nije odustajala od igre koja bi je uz njenu urođenu upornost i moju ravnodušnost dovela do željenog cilja. Naglo je ustala, još uvijek držeći čašu u ruci, i sjela mi u krilo. Zagrlila me je slobodnom rukom i sočno me poljubila u vrat. „Obećaj mi“, šaputala je, „obećaj mi da nećeš pisati one gluposti o glavobolji, impotenciji, znaš, ko bi to uopšte čitao.“
„U pravu si, ko bi to uopšte čitao?“
„Mogli bismo da preskočimo večeru? Kome je poslije svega ovoga do večere u onoj Tonijevoj rupi. I ono njegovo, uvijek jedno te isto –Signora, benvenuta! What arr you douing hierr with that uuugly meen? Engleski mu nije baš jača strana.“ Odložila je čašu i dohvatila čvor na kimonu.
„Istina, kome je još uvijek do njegovih glupih šala na lošem engleskom“, rekao sam. Bilo je nekog neodoljivog šarma u njenom naivnom likovanju i mom nevještom pretvaranju da sam pobijeđen.
Prošle su tačno tri godine, dva mjeseca i februar dana u prestupnoj godini otkako mi grozničavo nedostaju naše male igre nadmudrivanja. Ja još uvijek pričam za oboje i nikad ne propustim priliku da joj velikodušno dopustim da slavi. I, ne, nije u pravu, Toni drži sasvim pristojan restoran i drag je čovjek. A njegov engleski odlično ide uz salatu od hobotnice i lignje na žaru. Insalata di octopus and grilled calamari, signore! Mmm. Što ima ljepše od ukusne božanstvene komedije. Večeras ću ponovo da uživam u njegovoj kuhinji, bogzna kad sam posljednji put napunio frižider i, ako mi se posreći, u mirišljavim aromama domaćih italijanskih vina. Onda ću otići kući, kasnije nego bih to obično radio, popiću još nekoliko čaša vina, možda i cijelu flašu, onu koju će mi Toni ugurati u ruke kad me bude ispratio do izlaza. Sjutra je nedjelja, a ja sam umalo zaboravio kako izgledaju mamurna jutra sa sladunjavim ukusima griže savjesti. Poći ću u krevet iza ponoći, pokriću se Našom Afrikom, i sanjaću Crni kontinent. Ipak ne, Crni kontinent je isuviše velik. Sanjaću Keniju, Kenija je sasvim dobar izbor. I nas dvoje, tri nosoroga i jednog slona sa ogromnim ušima, Kitwanu i njegovu ljubavnicu koji nam na svakih pola sata donose koktele u zamagljenim čašama dok se mi hladimo velikom lepezom od bambusovog lišća. I roj malaričnih komaraca koji se uzaludno nadaju da ćemo jednom prestati da ih ispijamo. Ako sve to bude moglo da stane u samo jedan američki san.

 

Aleksandra Milić15
Pismo iz bolnice

Dok pokušavam duboko da udahnem, pluća mi ispune čestice izmiješanih medicinskih tečnosti, a u nosu se zadrži miris jeftinog sredstva za održavanje keramičkih pločica. Sestre su ljubazne i tihe, „komšije“ nerazumne i mahom histerične, vani je prostrano dvorište i široke krošnje jorgovana. Tablete koje mi daju neobično su velike i mučim se iz nekoliko puta dok uspijem da ih progutam. Često zapne u grlu parče tablete i podsjeti me na loše prženu piletinu koju sam nevoljno žvakala nekoliko sati prije epizode koja me je preselila na trenutno mjesto boravka.
Treći put sam u duševnoj bolnici bez nade da će uspjeti da pomogne mom duhu. Nekoliko novih doktorskih lica, eksperimentalnih medicinskih tretmana zbog kojih je suprug potpisao stotinak papira, malo više sna nego obično, česta magla između redova misli i tupost emocija. Trenutna pomoć koja kasnije vraća u svijet oštar za ovalne prirode nalik mojoj, u svijet nezainteresovan za neprilagođene i depresivne.
Juče sam imala treću seansu sa novim psihijatrom kojeg su „uvezli“ iz Njemačke, roditelji su mu iz Juge pa govori i naš jezik iako preferira engleski. Služim se engleskim, ali misli su mi uglavnom izmiješane i usporene od brojnih koktel terapija pa je i ovaj maternji premija kada pokušavam da sastavim djeliće misli i osjećanja dozivajući u sjećanje veče kada sam uz pomoć odgovarajuće mješavine i količine tableta pokušala da okončam život. Propitivao me o majci i odnosu sa njom, pričala sam mu o njenom psihičkom silovanju koje datira od prvih dana mojih sjećanja, njenoj složenoj dijagnozi nikad formalizovanoj jer je insistirala na seoski neophodnoj normalnosti, njenim malograđanskim uvjerenjima i dubokoj nesreći čije se parče otrgnulo u jedinom fetusu koji se razvio u njenoj utrobi. Pitao me je da li osjećam mržnju prema njoj, rekla sam da ne, ali ne osjećam baš ništa a to je jednako loše kada je u pitanju emocija za roditelja, zar ne? Nije komentarisao. Šta bih joj rekla kada bi mogla da me posjeti? Da prestane da mi šalje proklete ruže iz njene vještačko uglancane bašte i članke o vještačkoj oplodnji. I da, da mi ne dolazi opet u posjetu jer mi pojačava mučninu u inače preosjetljivom želucu. To bi bilo sve, sa njom su riječi odavno postale suvišne, tako da ne bih ništa dodala. Pismo mužu? Napisaću ga do sljedeće seanse.
Pogled iz moje sebe je prijatno umirujući… Krošnja jorgovana koja se njiše, nekoliko pčela napuštaju drvo obgrljeno puzavicom, u daljini visoki crni stubovi zaobljenih vrhova koji nas odvajaju od svijeta u kojem žive oni čije dijagnoze još uvijek nijesu potvrđene ili pak dovoljno zabrinjavajuće. Sjedim u fotelji visokog naslona, večernja tableta djeluje, misli se sudaraju, mrse i nestaju, pogled ostaje usamljen, a um vakcinisan lakoćom sna.
…

Opet je jutro i nozdrve su ispunjene jakim mirisom varikine.
Poslije pola tosta s marmeladom od jagoda i tri progutane tablete koje se minutima bore sa stisnutim grlom izašla sam u dvorište. Prilično je mirno i samo je nekolicina pacijenata vani. Sjela sam na klupu ispod drveta i pisala pismo koje je tražio psihijatar. U pisanju sam uvijek bila vješta, dvije izdate knjige jedini su produkt mog života i zasigurno najveća vrijednost koja će ostati kada uspijem da odem odavde i budem pametnija u završnom scenariju samoubistva. Pismo sam napisala prilično brzo, to je benefit prevelikog razmišljanja cijelog života, u svakom trenutku ima se šta reći jer se o svakoj sitnici, osobi i događaju mislilo pretjerani broj puta. Skinula sam čarape i jaknu, ostala u dugom bijelom čaršavu koji predstavlja haljinu sa četiri proreza i pustila da se zima uvlači u svaki milimetar tijela. Volim kada mi tijelo trne i kada se fizičkim efektima borim protiv melanholije i opsjedajućih misli u stvarnom svijetu. U ovome svijetu, izdvojenom za nas, ludake, koje iz kurtoazije nazivaju duševnim bolesnicima, tablete me prilično umiruju i bruse um i srce. Ne volim kada me brusi medicina, a ljudi pokušavaju prilagoditi svojim potrebama jer ni oni nijesu prilagođeni mom grlu, želucu i željama.
Počinje pljusak bez najave i crnih oblaka. Takvi su i moji pokušaji samoubistva, bez društveno shvatljivih povoda i logičnom umu razumljivih slijeda događaja. Ostajem sama u dvorištu. Osoblje ne primjećuje da je jedan pacijent ostao, opet uspijevam biti zaboravljena i izopštena na mjestima gdje pravila strogo nalažu suprotno. Gazim daleko, sve do kraja dvorišta, do visoke ograde i između puzavica posmatram udaljeni svijet neuhvaćenih ludaka… Ne nedostaje mi.
Na klupi se razliva napisano pismo, ali se obrisi slova naziru:
„Našao si me prije nekoliko sedmica bez svijesti i kajanja, u našoj dnevnoj sobi, u tvojoj omiljenoj fotelji. Željela sam da zamrziš tu fotelju i da ti pogled na nju uvijek zagrebe savjest misleći da sam oduzela sebi život jer me po zakonu klišea varaš već mjesecima sa svojom asistentkinjom. Istina je da mi je ego poljuljan od kada znam za tvoju aferu i da je još jedna nit smislenosti moga života pokidana onoga trena kada sam pročitala par vaših primitivno seksualno jednostavnih poruka. Da, istina je da te od toga dana prezirem i ne gledam kao prijatelja i utočište u koje prelivam sve preostale kapi ljubavi koje je moje bolesno biće u stanju osjetiti. Ne umijem majci da oprostim za psihu razarajući gen i njene svjesne i nesvjesne torture svih onih dana koji su za postojanje bilo kakve nade morali biti bezbrižni, kako tebi onda da oprostim što si me ubijedio da me osjećaš i razumiješ, a potom odustao na način na koji se ne odustaje od lude spisateljice? Najviše šta mogu doseći jeste da mi bude svejedno i ako ću biti sasvim iskrena u ovom pismu, a doktor je to od mene tražio, većinu vremena mi i jeste svejedno. Kada sam melanholična, usamljena i pritisnuta tonom sumornih emocija, razmišljam kako da te kaznim.
Ako je za utjehu oboma, nešto najbliže sreći doživjela sam u trenucima provedenim sa tobom. Te trenutke mogla bih opisati blisko i lako jer su za mene bili novi i jedinstveni, nadala sam se da mogu biti učestali i nekim čudom ljekoviti, ali godine koje smo zajedno proveli pokazale su da griješim. Gdje god smo putovali, vodili ljubav, ručali, plivali, vozili bicikla, gdje god smo stvarali podlogu za sreću, bile smo prisutne ja i, mnogo više, moja depresija. Kada god bi zaspao, uvjeren da smo imali dobar dan, ja bih ostala budna još nekoliko sati, morena uspomenama iz stresnog puberteta, nefunkcionalne porodice, tužnih srljanja u tinejdžerske seksualne odnose i u svakom trenu svjesna ovog oblaka izdvojenosti i samoće čiji me neprirodno bučan glas uspješno nagovara da budem potištena i anksiozna na promociji sopstvene knjige, na proslavi Nove godine, na ručku sa prijateljicom, u trgovini, u vožnji, u čekanju reda u pošti, na porodičnom okupljanju, na plaži… Nije lako biti moj suprug, ali nije ni lako biti ja. Odgovornost da me voliš i održavaš na površini bacila sam ti u ruke bez razmišljanja, bolno svjesna da niko ne može spriječiti moje davljenje. Žao mi je zbog toga.“
Miris vlažne zemlje poništio je miris sredstva za čišćenje, osjećam zimu i izbrušeni oblik misli koji ne ranjava mozak… Ovo je dobar trenutak.

 

Željko Sekulović16
Damsa

Faik je kroz prozor posmatrao kišno jutro. Već dva dana je sa ćerkom u Centru za migrante u Crnoj Gori. Od bombardovanja izgubio je osjećaj za vrijeme.
U njegovom selu blizu Kandahara poginuli su mu žena i sin.
Noćima nije mogao da zaspi, tijelo mu je bilo napeto, a pred očima su mu promicale slike njegovog pređašnjeg života.
Kada bi Damsa, njegova ćerka, zaspala, on bi nastavio da sjedi kraj njenog uzglavlja i da joj priča:
„Ostali smo sami ti i ja. Oni su ostali u ruševinama.“
Kada je bila budna, nije mogao da joj kaže da ih više nema.
Sve što se dešavalo nakon evakuacije iz urušene zgrade, kao da se dešavalo nekom drugom. Kao da je sa strane posmatrao operaciju spašavanja, prihvatni centar, bjekstvo, put, more, splav…
Sve do samog dolaska ovdje.
Gotovo da se nije odvajao od djevojčice,pratio je kao sjenka. Ona je bila jedina njegova veza sa životom koji se nastavljao i išao nekim svojim putevima, njemu nepoznatim. U noćima u kojima nije mogao da zaspi, priviđali su mu se uzori tepiha koje su izrađivali kod kuće u Kandaharu, i kao da su mu se na rukama ponovo otvarale rane od igala za tkanje.
Adela se pojavila u Centru za migrante početkom jeseni, u vrijeme kada su počinjali da duvaju jaki sjeverni vjetrovi.Ona je donijela osmijeh i toplinu. Govorila je paštunski, sa stranim akcentom. Bila je Holanđanka, rođena u Amsterdamu, ali njeni roditelji su još uvijek pamtili nebo nad Kabulom 1978. godine, kada su ga vidjeli posljednji put.
Krajičak tog neba Adela je vidjela u očima djevojčice, koja je čudom, sa ocem uspjela da pobjegne iz ratom progutanog područja.
U Crnoj Gori samo je Adela govorila njihov jezik. Samo ih je ona razumjela i oni su razumjeli samo nju.
Adela je voljela poeziju.
Umjesto uspavanke svojim riječima prevodila je Damsi na paštunski stihove En Sekston17:
„Majko, čudno lice boginje nad mojim mlečnim domom… Sećam se kao u snu onoga što si mi dala, pegave ruke što me povijaju, smeh negde iznad moje vunene kape… Grudi koje sam upoznala u ponoć, sada kucaju u meni kao more… Stavila sam katanac na tebe, majko, dragi mrtvi čoveče, tako da tvoja velika zvona, ti tvoji divni poniji mogu da galopiraju i galopiraju gde god da si.“

Ti stihovi zvučali su kao molitva i Damsa je zamišljala kako i njena majka negdje gore na nebu galopira na ružičastom poniju.
Sljedeće večeri bi joj čitala nešto drugo:„Plašim se igli. I umorna sam od gumiranih plahti i epruveta. Umorna od nepoznatih lica…“
Damsa je razumjela samo strah od igala i ona se bojala velikih igala za tkanje tepiha. Bilo joj je žao Adele jer je znala kako je jak taj strah. Impulsivno djevojčica zagrli volonterku, a ova stade plakati baš kao malo dijete. Ta igla En Sekston zlatnim vezom spojila je dva ženska života, jedan iz Kandahara, i drugi iz Amsterdama, povezavši ih u jedan složeni motiv poput onog na čuvenim avganistanskim tepisima. Magična igla pjesnikinje iscjeljivala je rane i vidala ih i krvavo meso bola prestajalo je da zjapi, iako su svi znalida vjerovatno nikada neće zarasti.
Damsa je svoju omiljenu pjesmu američke pjesnikinje naučila napamet. Svidjela joj se slika ptice sa ljudskom glavom koja govori, i kaže: „Bog je prezaposlen da bi bio ovdje na zemlji.“
Damsa nije znala ko je to i šta tačno znači „prezaposlen“, ali su je zabavljale vizije: „jata od hiljadu gusaka koje neprestano lepeću krilima“.
Adela je pomišljala kako u vrhunskoj poeziji svako pronađe nešto za sebe. Ona sama osjećala se poput hodočasnice koja je „nasred pustinje napokon našla bunar“. I bunar joj se obraćao i govorio je Damsinim glasom.
Mnogo kasnije će vidjeti da je Faik lijep muškarac i počela je da sanjari o njemu i čitala je pjesme En Sekston, poput molitve:

„Ruke nam se miluju,
bradavice kao mlade zvjezdače–
ustima sišemo luđačko prstenje
dok ne izraste u mjehuriće;
prsti su nam goli kao latice
i svijet otkucava na ljuljački“.

Čitala mu je pjesme i kao da mu je govorila Eninim riječima:
„Bila sam umorna dobivanja ženom,
umorna od žlica i lonaca,
umorna od vlastitih usta i grudi,
umorna od kozmetike i svile“.
I osjećala se kao da opšti sa anđelima. Kad je trebalo da se vrati kući, kroz glavu su joj prošle riječi – „ti si odgovor“.
Na put nazad krenuli su njih troje, Adela i Faik, vodeći Damsu između sebe.
Adela je promrmljala: „Isprepletenih ruku projahali smo ispod sunca.“

(Endnotes)
1 Od svega čime se Sandra Šabotić bavi i što je zanima, najdraži joj je rad u online časopisu Veštičja revija, gdje s grupom entuzijasta i znalaca razmiče debeli veo predrasuda i neznanja u čast istine, činjenica, objektivnosti, hrabrosti, otvorenosti prema drugačijem, dječje radoznalosti i, iznad svega, ljubavi, bez koje projekat ne bi ni postojao. Poeziju živi svakodnevno, a u prije nekoliko godina je neočekivano probila put iz njene utrobe i sada slobodno obitava u međuprostoru, gdje je i teže kontrolisati.
2 Lena Ruth-Stefanović piše poeziju i prozu. Do sada je objavila zbirku eseja Arhetip čuda, zbirke poezije Io triumpe; Đavo, jedna neautorizovana biografija, Boja promene, Izvinite, mislim da umirem, kao i romane Šćer onoga bez đece i Aimée. U štampi joj je zbirka poezije Zovem se Ilan [Udruženje pisaca i književnih prevodilaca CG, 2022]. Uključena je u Koret na asfaltu – prvu antologiju crnogorske savremene ženske poezije [Zagreb, 2013], brojne antologije u regionu i SAD [BEF 2014; Mysterious Montenegro TE17, 2020], Antologiju savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku [,,Katedrala“, 2010], Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015, [J. Vukanović, 2017]; Poetese Crne Gore [B. Rakočević, 2020] i druge. Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, poljski, slovenački i ukrajinski jezik. Predstavljala je svoj rad na više festivala u zemlji (Odakle zovem; RVP; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevskom sajmu knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; pjesnički susreti u Makedoniji, Sloveniji, Kosovu) i šire: festival Vilenica u Sloveniji, u Poljskoj i Baltičkim državama. Živi i radi u Podgorici.
3 Jovanka Vukanović rođena je 1948. godine u Plavnu kod Knina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – Odsjek za francuski jezik i jugoslovenske književnosti. Do sada je objavila pet zbirki pjesama: Prostorne vertikale; Ko te za kuću pita; Pogrešno tretirani slučajevi; Otići i Prolaznici, dvije knjige eseja i prikaza: Vrijeme stiha i Naslovi i antologiju Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015.
Živi u Podgorici.
4 Tijana Rakočević rođena je 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Doktorandkinja je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu. Bavi se naučnim radom. Objavila je jednu knjigu poezije (Sve blistavi kvanti), a njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče, prevedene na nekoliko svjetskih jezika ili u originalu – mogu se naći u regionalnoj književnoj periodici. Članica je uredništva crnogorskog časopisa za književnost i kulturu „Fokalizator“. Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Centra savremene umjetnosti Crne Gore i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, a trenutno je zaposlena u Vladi Crne Gore. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala, a autorka je najbolje bihorske priče (2020), najbolje queer priče regiona (2021), Nagrade Ministarstva kulture za najbolju kratku priču prijavljenu za IPA projekat HAMLET (Interreg IPA prekogranični program saradnje Italija ‒ Albanija ‒ Crna Gora), prve nagrade na konkursu Instituta „Goethe“ iz Zagreba za najbolju pjesmu na temu pitke vode (2021), i treće nagrade na konkursu Američkog ugla za najbolju priču inspirisanu životom i radom američkih književnica („Granica“, 2021). Članica je Crnogorskog PEN centra.
5 Sreća (njem.)
6 Rođen 1964. godine u Podgorici. Bavio se novinarstvom, autor šest romana… od znakova interpunkcije najviše voli tri tačke…
7 Afan Latić rođen je u Beranama 4. 11. 1983. Osnovnu školu „Hajro Šahmanović“ je završio u Plavu, a potom upisuje ,,Gazi Husrev-begovu medresu“ u Sarajevu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje Odsjek za orijentalnu filologiju, smjer arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost. Po okončanju studija, vraća se u Crnu Goru gdje svoj dalji angažman nalazi kao profesor arapskog jezika u medresi „Mehmed Fatih“ u Podgorici. Bavi se prevođenjem djela s arapskog jezika, prvenstveno djela teološke tematike, kao i pisanjem poezije i proze.
8 Nada Martinović rođena je u Podgorici 1985, ali je sveukupno preko pola svog života živjela van nje: u Moskvi, Cetinju, Beogradu. Završila je osnovne studije engleskog jezika u Crnoj Gori, a master studije, modul: jezik, književnost i kultura, na beogradskom Filološkom fakultetu. Karijerno skita i tako namjerava da ostane do kraja života. Predavala je engleski jezik, prevodila, radila u oblasti marketinga, produkcije, odnosa s javnošću, zaštite životne sredine, osnovala je i svoj istoimeni modno-dizajnerski brend. U posljednje vrijeme se posvetila kopirajtingu, vratila se slikanju i stvara neki svoj novi multimedijalni umjetnički izraz. Sasvim je sigurna da će napisati knjigu, ali još uvijek s prelakom strogoćom briše svoj napisani materijal. Danas živi i radi na relaciji Beograd– Crna Gora.
9 Bojana Uskoković-Krvavac rođena je u Podgorici 1979. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studije nastavlja u Nikšiću, gdje stiče zvanje profesora sociologije, diplomirajući na temu „Virdžina, žena koje nema“. U stalnom je radnom odnosu. Majka je dvoje djece. Svoj kasniji rad nastavlja baveći se takođe pitanjem žene u crnogorskom društvu, trudeći se da o stvarima o kojima se mnogo ne priča, ona piše. Njene priče najčešće se bave svakodnevnim problemima sa kojim se susrijeću sasvim obične žene boreći se sa svakodnevicom, njih prenosi sajt Roditelji.me u okviru rubrike „Između redova“.Takođe, veći dio njenih zapažanja prenosi bosanski sajt za žene „LOLA“, potom hrvatski sajt Amazonke.com, kao i mnogi drugi sajtovi. Odnedavno priče i svoja zapažanja objavljuje na svom sajtu www.bobauskokovic.com Njena priča „Danilo“ objavljena je u časopisu Ars, Otvoreni kulturni forum, Cetinje. Njena priča „54“ štampana je u najnovijoj zbirci priča iz serijala „Priče iz komšiluka“ BiH.
10 Dušan Pejaković (1991. god.) je mladi književni autor, nastanjen u Podgorici. Magistrand Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, volonter, socijalni preduzetnik, novinar dopisnik i književni autor. Osim na jezicima balkanskog jezičkog područja, stvara i na engleskom, italijanskom i španskom jeziku. Objavljivan dosad u preko 50 zbornika i antologija poezije i proze širom svijeta, i to na sva 4 jezika kojima se izvorno služi pri samom stvaralačkom procesu. U istom, njegova djela su objavljivana i u više desetina književnih časopisa i sličnih publikacija, što na regionalnom, što na internacionalnom nivou. Dobitnik je mnoštva nagrada i priznanja za svoje literarno stvaralaštvo, mahom regionalnog i internacionalnog profila. U julu 2020. godine, izdao je knjigu poezije Unrest of lucidity, izvorno pisane na engleskom jeziku, što dodatno predstavlja rijedak oblik publicistike na geografskom području ovog dijela Evrope. Njegova druga knjiga poezije Silueta nedosanjanog snau izdanju ,,Obodskog slova“, objavljena je u novembru 2020. godine. Februara 2021. god., objavljuje i svoju treću knjigu, unikatno trojezično poetsko djelo pod nazivom Polyphony of life. Novembra 2021. godine objavljena je i njegova četvrta knjiga Poetry of the microcosm. Fragmentarno, njegova poezija je prevođena na sljedeće jezike: engleski, italijanski, španski, portugalski, slovenački, ruski, francuski, njemački, bengali i kineski jezik; a u planu su i mnoge druge međukulturne saradnje i novi prevodi. Osim poezije i proze, ovaj autor se takođe bavi pisanjem esejistike i analitičkih tekstova iz domena struke. Trenutno radi i na ostvarenju zbirke kratkih priča i novela, kao i na jednom novokoncipiranom esejističkom djelu iz domena sociologije kulture.
11 Biljana Papović je ekonomista, zaljubljenik u analize i tržišne strategije, ali u slova još više. Ova priča je napisana u potrazi za sobom. Rođena je 1988. godine u Nikšiću gdje je završila Gimnaziju, potom Ekonomski fakultet u Podgorici, gdje je i magistrirala.Granica je prvi književni konkurs na kojem učestvuje.
12 Tamara Senić (13.12.1996, Crna Gora) diplomirana je teoretičarka umjetnosti, ponosna nastavnica muzike i magistrand… Ali od najranijeg djetinjstva neodvojiva i od ljubavi prema pisanoj riječi.Autorka tri samostalne zbirke poezije, kratkih priča, bajki i jedne muzičke dramatizacije za djecu. Djela su joj nagrađivana i prevođena na više svjetskih jezika, ali najdraža joj je nagrada za najbolju kratku priču na temu lične slobode u organizaciji NVO ,,Ženski glasovi“, možda zato što smatra da cijela njena biografija može stati u sljedeće riječi:Zaljubljenik u slobodu.
13 Olga Gojnić-Borilović rođena je 7. 11. 1988. Radi u Internacionalnoj školi. Objavila je dvije zbirke kratkih priča, Ester i Fenix ex Pandora. Neke priče su joj objavljene u časopisu Ars. Nedavno je izašao novi broj splitskog časopisa The Split Mind, gdje je, u sklopu književnog konkursa, objavljena njena poezija na engleskom jeziku. U zbirci kratkih priča Reč po reč (Kreativno pisanje, Srbija) objavljena je njena priča ,,Dali“. Na raznim portalima su joj objavljene neke od priča (,,Fenomeni“, ,,Pulse“, ,,Libartes“, ,,Vitraž“). Voli književnost, ples, slikarstvo.
14 Aleksandra Lekić-Vujisić rođena je 1979. godine u Podgorici. Po obrazovanju je profesorica engleskog jezika i književnosti, a uz redovni posao bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Govori i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu, a pokrenula je i nezavisni kreativni projekat ,,Čigralište“, koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu: www.bajke.me. Njene pjesme i priče nalaze se u preko pedeset antologija i zbirki izdatih širom svijeta, na sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce, te je nagrađivana na međunarodnim književnim konkursima i festivalima. Aleksandra piše na crnogorskom i engleskom jeziku, a njena poezija je prevođena na italijanski, španski, kineski, poljski i druge jezike. Članica je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade od maja 2021. godine.
15 Aleksandra Milić, rođena u Podgorici, 26-og njenog omiljenog mjeseca (septembra) 1987, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a potom u Beogradu diplomirala na Fakultetu za turizam i magistrirala menadžment ljudskih resursa. Njene priče zastupljene su u brojnim zbornicima zemalja iz regiona, osvojila je drugu nagradu za najbolju kratku priču regiona (,,Avlija“, 2016. godine) i zastupljena je kao najmlađa autorka u Antalogiji proznog stvaralavštva crnogorskih književnica (2020, priredila prof. dr Sofija Kalezić). Živi i radi u Podgorici.
16 Željko Sekulović je pjesnik, šahista, pravnik. Piše duže od dvadeset godina. Objavio je dvije veoma zapažene zbirke poezije,Treba mi riječ i Tango ulice, kao i dramu Povjerljivi razgovor, uvršćenu u knjigu kratkih drama Priče sa balkona, priče sa Balkana. Prevođen je na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Željko Sekulović je pjesnik moderne, a njegov diskurs je urbani, gradski milje i poetski iskaz toliko jak, da u versima djeluje vreliji od ljetnjih podgoričkih žega, koje po predanju taj gradski asfalt tope. Diskurs ,,urbane poezije“ ne uključuje samo pjesme koje tretiraju temu grada i gradskog života, već se termin shvata šire, kao paradigma moderniteta. Sa piscima Lenom Ruth-Stefanović i Aleksandrom Sekulovićem osnovao je Udruženje pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Živi i radi u Podgorici.
17 Stihovi En Sekston u prevodu Vladimira Stojnića (En Sekston: Novembar tela i kalendara: Izabrane pesme, Kontrast, 2018) i Damira Šodana (http://enklava.rs/prevedena-poezija/225231/anne-sexton-sve-to-cudno-preobilje.html).