Pjesnici u sjeni: Američki pjesnici prve polovine XX stoljeća

Pjesnici u sjeni: Američki pjesnici prve polovine XX stoljeća

Priredio i preveo s engleskog Slobodan Blagojević

 

 

Ovaj mali izbor poezije američkih manje poznatih ili zanemarenih, skrajnutih pjesnika prve polovine XX stoljeća dio je neobjavljene Velike knjige američke poezije od XVII – XX stoljeća, koju smo priredili i preveli Hamdija Demirović i ja.
Većina ovih pjesnika pripada ranom modernizmu, i generaciji koja slijedi nakon modernističkih velikana, a moja nakana je pokazati raznovrsnost pjesničkog izraza ovog doba (izostavio sam desetak pjesnikinja koje sam, već, predstavio u ovom magazinu: Emily Dickinson i dvanaest pjesnikinja američkog ranog modernizma). U ovom dobu, kada stvaraju i stiču ime Ezra Pound (prev. H.D.), Robert Frost (prev. S.B. i H.D.), Wallace Stevens (prev. H.D.), William Carlos Williams (prev. S.B.), T. S. Eliot (prev. H.D. i S.B.), e. e. cummings (prev. S.B.), Hart Crane (prev. S.B. i H.D.), te Marianne Moore i Archibald McLeish (prev. S.B.), u njihovoj sjeni razvijaju se i brojni „minorni“ pjesnici, svježinu i originalnost kojih ne možemo ne uzeti u obzir.
Od svih ovih pjesnika najpoznatiji su Conrad Aiken, John Gould Fletcher, Louis Zukofsky i Kenneth Rexroth, ali i oni su ostali u sjeni velikana modernizma. Allen Tate je žalio što neki od ovih pjesnika nisu prepoznati kao stvarne veličine (C. Aiken), ili nisu prepoznati uopće (Ph. Putnam). Frost je isto mislio o R. Francisu. Pound je uvažavao Zukofskog. A. Tate i Karl Shapiro isticali su vrijednost Melvina B. Tolsona. Kenneth Rexroth bio je uvažen pjesnik, ali je njegova poezija u kritičkoj recepciji ostala u sjeni njegovih prevoda kineske lirike. U jednoj antologiji iz osamdesetih (R. Mezey i S. Berg), Rexroth je kao pjesnik predstavljen s dvije svoje pjesme i 14 pjesama kineskih prevoda.
U ovom izboru predstavljeni su i objektivisti, grupa njujorških pjesnika predvođenih W. C. Williamsom, koji su nastavljali istraživanja imažizma. Na prijedlog i preporuku Ezre Pounda, u časopisu Poetry (1931), koji je za tu priliku uredio Louis Zukofsky, objavljen je Objektivistički broj, s obimnim izborom pjesama W. C. Williamsa i s pjesmama Charlesa Reznikoffa, Carla Rakosija, Georga Oppena i Louisa Zukofskog.
Ovom prilikom nisam predstavljao pjesnike grupe The Fugitive (J. Crow Ransom, A. Tate…) koji su, uostalom, bili veoma cijenjeni, mada je njihov utjecaj bio više kritičko-teorijske prirode. Dakako, ovom prilikom nije bilo nužno predstavljati ni neke pjesnike s početka stoljeća koji su kod nas prevođeni u zasebnim knjigama (C. Sandburg, E. Lee Masters). Svi su oni adekvatno zastupljeni u našoj pomenutoj antologiji.
Načinio sam ovaj izbor kao jedan skromni izlet na kod nas neistražen teritorij (većina ovih pjesnika nije prevođena kod nas). Kuriozitet predstavljaju dvije pjesme velikog američkog pripovjedača F. Scott Fitzgeralda, koji za života nije objavljivao poeziju, ali je 1981. publicirana knjiga njegovih pjesama koje je ostavio u rukopisu.
Bilješke o pjesnicima nalaze se na kraju ovog izbora.

 

---

 

Alexander Lawrence Posey
(1873–1908)

Jesen

U sanjivoj tišini
Popodneva
Tkanina od zlata ispletena
Preko šuma i prerija;
I šojka, ponovo se
Spuštajući s neba,
Rasipa tople pozdrave,
I zrak pun je
Crvenoga lišća, koje padajući
Uzdigne se opet, kao uvijek
Sa zaludnim uzdahom pred
Počinak – to je Jesen.

Marsden Hartley
(1877–1943)

Prodavac ribe

Skinuh ljestvice
s obrâza mjeseca.
Načinih peraja od krila plave šojke.
I oči napravih od šljiva u sjeni.
Skupih bljeske s usana breskve u suncu.
Iz svega za te zgotovih ribu na svodu.
Bacih je da pliva u mladom nebu rujna.
Na obali potoka sjedim i zadivljen
Promatram trave
Što postaju pepelno zlatne.
Jesu li ti još
Ribe dúgē lijepe,
Za te načinjene,
Za te ih naučih
Plivati?

 

Charles Hanson Towne
(1877–1949)

Za uglom

Za uglom prijatelja imam,
U beskraju ovog grada,
Dana i nedjelja parada,
Godina mine dok dlanom o dlan.

I ne viđam tog starog druga,
Jer život je jurnjava sata,
On zna da i dalje volim ga,
Ko nekad kad zvonih mu na vrata,

I on na moja, al tad bjesmo mladi,
A sad u poslu smo, zamoreni svime,
Umorni od onog što bje na paradi
I od pokušaja da steknemo ime.

„Sutra ću“, kažem, „nazvati Jima,
Tek da zna da mislim na njega,
A tog sutra nikad nema
I sve smo dalji jedan od drugoga.

Za uglom, miljama daleko,
„Gospodine, brzojav“, „Jim sa ovoga
Otišao svijeta.“ Po zasluzi dobija svako
Za uglom nestalog druga.

 

Harry Kemp
(1883–1960)

 

Slijep

Proljeće iz trublje rasipa boje,
Zelena u mozgu se raspjeva mom –
Čuh slijepca gdje tapka
I kucka svojim štapom;

Sažalih se s njegove sljepoće;
Al, „da vidim“ može l se kazat za me?
Možda u blizini neki duh hodi,
Koji sažaljeva mene,

Duh što sluša tapkanje moga
Petočulnog štapa, što umuje
Među takvim neslućenim rajevima –
Da od slijepca gore sljepilo je moje.

Alfred Kreymborg
(1883–1966)

 

Stari rukopis

Nebo
Je taj divni pergament
U kojem sunce
I mjesec
Vode svoj dnevnik.
Da ga cijelog pročitaš
Moraš biti jezikoznanac
Učeniji od Oca Mudrosti,
I sanjar
Pronicaviji od Majke Sna.
Ali da ga oćutiš
Moraš apostol biti:
Onaj koji je više no pouzdan
U bivanju, uvijek,
Jedinim pouzdanikom –
Kao zemlja
Ili more.

Cijeloga je dana ljubav bila mrtva

Danas evo bivam snobom;
Išibaj me s tisuću bičeva!
Gomila što prolazi bje čestica:
Zagnjuri me u bačvu katrana!
Cijeloga je dana ljubav bila mrtva.

Tiransko ja gostilo se mnome:
Objesi me na gradska vješala!
Njegov harem, ponos i taštinu:
Baci tijelo moje Podrugljivu Dendiju!
Cijeloga je dana ljubav bila mrtva.

Nek od mene me otme,
Nek me nabije na koplje;
I svim ulicama nek pleše
Za sve zdravice, za sve kletve.
Cijeloga je dana ljubav bila mrtva.

Neka baci sebičnjaka
U javnu baru srama;
I nadgrobnik nek digne da svi čitat mogu,
Oni živi i oni što dolaze,
„Cijeloga je dana ljubav bila mrtva.“

Joyce Kilmer
(1886–1918)

Drveće

Mislim da vidjeti nikad neću
Pjesmu koja je ravna drveću.

Drvo što gladna je usta pripilo
Na zemlje slatko lelujavo krilo;

Drvo što Bogu se svakog dana divi,
I lisnate ruke digne u molitvi;

Drvo što Ljeti nosi
Gnijezdo crvendaća u kosi;

Čija njedra snijeg zavije;
Koje s kišom blisko je.

U ludama poput mene pjesma se pokreće,
Al samo Bog može napravit drveće.

Stari pjesnici

Kad bih živio u šumi
I spavao ispod stabla,
Nijedna mlada dubrava
Ne bi mi nedostajala.

Međ hrastove bih pošo,
Ležao pod njihovom krošnjom,
Što ne uzdiše i ne drhti
I ne muči me pjesmom.

Mudri su mi starci
Najdraži rod pjesnika,
S bijelom bradom i borama
Oko staračkog oka.

Ovi mladci lakoumni,
Što rimuju da vrijeme potrate,
Ne haju i iskreni nisu,
Nit slušaju savjete.

Mladi pjesnik navijek buči
O spolu i duši svojoj,
A stari sluša, lulu puši,
Miluje krčag svoj.

Trebalo bi osnovati klub
Za pjesnike sedamdesetgodišnjake.
Tu bi zasjedali i pili
Rumenilo vina, i s piva zlatne zrake.

S večeri bi došepali
Svatko do svoga jastuka
I blag bi se razgovor čuo
I šutnja bogata i slatka.

Nema mira s pjesnicima
Što u svoje mlade dane
O ratu, što čeka ih, zbore
O pjesmama što moraju biti ispjevane.

Starac zna da na svom jastuku je,
A Bog da na svom tronu leti.
Tako kraj vatre udobno sjedi
I svijet pušta da se oko sebe vrti.

John Gould Fletcher
(1886–1950)

Klizači

Crne lastavice što sjure se il klize
U pletivu uzrujanih elipsi i krivulja,
Klizači lete preko smrznute rijeke.
I reski cvokot klizaljki dok bruse površinu,
Kao da se nježni vršci srebrnih krila opraše.

Plava simfonija

Tama talasa se u svitaj.
Gusta tama valja
Kišu i vlakno oblaka.
Sunce nad zemljom zasja.

Blijeda zora me
Ostavlja plašljivo zagledana
U stare propale vrtove:
I vrtovi puni su vode.

Tmasti listovi trupla jeseni;
Sjenoviti krovovi
U plavoj izmaglici,
I slomljena grana vrbe.

O drevne pagode moje duše, kako svjetlucate
Nad zelenim krošnjama!

Plavo i smireno:
Plavo, kolebljivo,
Plahi pahovi pare puše se
Preko sumornih vodojaza.
Vlažni zeleni miris trulog drveta;
I čaplja što zaklinje iz vode.

Mjesečev orkestar

Kad mjesec se kroz drveće zapali
U pospano crvenoj logorskoj vatri;
I isplovi, kao bijeli balon,
U plavu čašu noći, lahorom izbrušenu;
Mjesečev se orkestar komeša:
Drhtaj gusle luđački zapleše kroz tminu;
Zričak zriče
Usuprot jeki zarđalih frula koju žabe
Otpuhuju s gnjila debla
U pištalini.
I mjesec zaplesa mrzlim sjajem
Na drhtaju dna razlivene tužne rijeke.
Njegove bijele stope spliću se i stvaraju virove –
To luda je djeva
U staroj neosvjetljenoj plesnoj sali,
Čiji zidovi, upola nevidljivi u tami,
Vise na floru crnih crncijatih čempresa,
Što kazuju, kroz praznine i oljuštine, crvene mrlje
upola skrivene.

Elegija kao epitalamij

Kao veliki zlatni oblak,
U nepokretnom podnevu kad plavo nebo gori,
Iznad dva srca u spokoju
Silaze bogovi.

U laku ravnomjernu letu –
Članaka svitanja,
Rumenih grudi jutra,
Svježih plavih kišnih vena,
Oceanskih kovrča oblaka,
Rukama munjama,
Pepelom okrunjenom obrvom smrti.

U svetilište, otvoreno, mračno i tiho
Što spilo je pod vrelinom
Zemlje, u mijenama svjetlosti, dolaze.
Svodovi odjekuju pjevom.

Glazba i smijeh u pustim gorama.
Zora sviće sijući cvijeće;
Plam se izvije za bokom šume,
Kiša bježi smijući se
Strijelama zapadnog sunca.
Smrt osmjehuje se gledajuć ih u igri.

Ruže zatečene i izgubljene,
Delfinij pobrkan s osmijehom,
Za plavim jezerima skrivena
Anemona od tečnoga zlata;
Kovinasti se suncokreti prepleću
U lepršavoj deliričnoj tmini dugih kosa.

Kao veliki zlatni oblak
Podignut sa zemlje u suton, kad umorne
Sjenke žetelaca naginju se kroz tinjajuće drveće,
Iznenada, bogovi odlaze.

Ali, svetilište koje napustiše
Otkriva, nadirom zelene svježine,
Čin za činom, rezbarene nijemim ushitom,
Bogove u ljudskom liku.

John Haal Wheelock
(1886–1978)

Zemljo, natrag me uzmi

Dugo je vrijeme moga umiranja
U hladnoj ovoj dolini, zelenoj kugli
u krugu bregova –
Kupa divovskog cvijeta čije su latice
Okolne šume, još mokre
Od svježih travanjskih kiša.
Noć pristiže. Mrak se hvata.
Drveće je tiho. Bregovi mračni su i tihi.
Utihnu sve stvari, svojim putem idu.
Dok tiho umireš.
Mala je magla sve stvari prekrila.
Meki oblaci plove kao lokvanji
Na tamnom jezeru neba. Između njih
Javljaju se zvijezde…

New York

Empire State Tower

S ove strme kule, kao s ograde vremena
Moj život gleda odsjaj znanog svijeta –
Pustinja u kojoj čovječja nada cvjeta,
U željezne staze noga mu ukovana.
Oh, neutaživa nada – koja krv, koji znoj
Oblikova ovu stvar! Koji bezvremen žal plovi
Ispod ovih kula i zidina što lovi
Srce života u formi još nesvladanoj!

Ovdje je moj svijet: Ovo su putevi što duh mi
U radosti znade, obilasci njegovi
U gorčinu odjeveni, i ti,
Voljena, sred miliona što tonu u plimi,
Daleko si od mene – čini se nisi moja,
Sad jedno s mrljom bezimenog broja.

Večernja zvijezda

Sad, pred zoru, dok skakavci šume
Pjesmu svoju u sluh moga sna,
Velika zvijezdo, stižeš tiho, tišajuć me
Svjetlošću dugom milijune godina.

Što je pjesma! Tvoje tišine su grom
Duhu što tiho sluša –
Svjetlosnu godinu od mene ti dom,
O čuda, dio si moj što u tebi se kuša.

Okrećeš se u vremena vatrama sporim,
Vremena što muči meso i kam;
I ja, kao ti, u tihu plamu gorim,
Živim, dajem, umirem, posve sam.

Conrad Aiken
(1889–1973)

Senlinova jutarnja pjesma

Jutro je, reče Senlin, a ujutro
Kad svjetlo poput rose kapa kroz žaluzine,
Ustajem, gledam izlazak sunca
I činim što i moji oci naučiše da čine.
Zvijezde purpurno sutonske na krova zabatu
Blijede u šafranastoj magli, i čini se da mru,
A ja na munjevito naherenu planetu
Stojim pred zrcalom i vežem kravatu.

Listovi loze lupkaju o moj prozor,
Kapi rose pjevaju kamenju u vrtu,
Drozd cvrkuće u kineskom drvetu,
Tri povisilice ponavlja notu po notu.

Jutro je. Stojim pred zrcalom
I još jednom svezujem kravatu.
Dok talasi daleki u sutonu ružičastom
Udaraju o koraljnu obalu.
Stojim pred zrcalom i kosu češljam:
Kakvo malo i bijelo lice imam!
Zelena zemlja okreće se u zračnom valu
I kupa se u prostoru plamičastom.

Ima kuća što nad zvjezdama se roje
I visećih zvijezda ispod mora.
A sunce daleko u školjki tišine
Za me šara zidove moje.

Pismo Li Poa, IX

Vjetrovi doktrine u dva pravca istodobno pušu,
Navlažen prst osjeti sve puteve vjetra,
ćuteći sve želje sjevera i snijeg s juga.
Suhi vjetar zviždi s istočnog mora
da naranče osuši i usne prži.
Zapadni pustinjski vjetar kišu nanese,
prekasno za naša vrela, ali uskoro
četverodnevna kiša odnosi lišće.
Pjesma s vjetrom se mijenja, ali još
uvijek je pjesma i proniče u ono pravično,
ili krivo pravičnim čini. Kakvo ushićenje.
Gdje revni su gosti što se jučer
Pred kapijom tiskahu? Kao lišće
ni oni se ne održaše.
Vjetrovi doktrine opuhaše im misli,
i nećemo večeras iz gostinskog vrča piti,
vrča što se nudi svima: jer nismo ovdje da
zabavljamo se izvan vremena
gdje, kažu, vidimo Veličajnu Zemlju.
Vjetrovi doktrine opušu nam misli
i odsutni smo do novog rođenja.

 

Preludij za Memnona, XIX

Dovoljno dugo motri, i vidjet ćeš
List što opada s grane. Bezglasno pada;
S mûkom u travu se spušta…Tu
Sad gola je grana, i list u sahloj travi.
Nešto se javi i nesta. I to je sve.
Al kakav metež u tom silnom zbitju?
Bojišnica atoma? I u plamenu
Kakvo zgarište u listu?
Beskrajno komešanje, al bez glasa.
Tek list opao je i gola je grana.
To je univerzum. Ništa do to.
Nečujan jezivi preludij, što otpuhne
Nevažnu zgodu sa strahotnog zbitja.
Kaže: I duhovi mijena, bivših i budućih,
Oblijeću oko sažete riječi. U tom smo vrtlogu i mi.

 

Preludij za Memnona, LXIII

Tako sistola oslovljava dijastolu –
Srca grč sporazumijeva se, pun teškog žala,
S opuštenim srcem, žala prohujalog.

Tako zvijezda s mrtvim listom priča, hrid sa morem;
I pauk, u ljetnom danu,
S čičkovim maškom, u mrežu uhvaćenim.

Nema jezika da ovaj bezdan preskoči ko munja:
Ovdje nema vijesti ublaženja, raznijete
Od Ekvadora do Grenlanda; tek

Trube jek, što mrtve zove na oružje,
Granitne stijene nad oblakom sažaljenje, šapati
Vremena u prostoru.
Vrijeme u kamenu: Preludiji za definiciju, XXIV

Ako jedan glas, ne neki drugi, mora progovoriti prvi
iz tišine, nepokreta, iz onog što prethodi –
kazujući jasno, polako, hladno mjereći
teške riječi sumnje, ili očajanja –
govoreći strasno, gorko, s glađu ili nadom
što riječima upravljaju, koje su ko zvuci plamena –
Ako jedan prvi progovori, prije no neki drugi, ili treći,
iz tišine donoseći tamnu vijest,
težak i veliki pristanak kamena,
golem svijet, golemom rukom sudbine držan:

i ako kaže, održavam svijet poput ovog;
ovdje u svjetlu, sred ovih osipajućih zidova,
ovdje u polusvjetlu, trenu zavaravanja,
ovdje u tmini kao svijeća podignuta –
uzmi ga, oslobodi me, odnesi ga,
imaj ga, sad i zauvijek, za sebe;

to što bje moje, to što glasom učinih mojim,
to što moja riječ oblikova za te –
ako taj glas govori prije nas, prije
no smo mogli govoriti, izazivajuć tako tamu;
budeći bdjelca iz njegova sna,
mijenjajuć sanjačev san još dok ga sanja;
tako da budeći se – ah, kakvo očajanje zna! –
spozna da dok spavao je svijet je zgotovljen –
načinjen tim glasom, i on sam ništa manje,
i sad nepromjenjivo zakrivljen zauvijek –

da, ako nastupi buđenje, prestanak snova, ovo budi,
suoči sa sobom se spremnim, učinjenim dok snismo,
utisnut u svijeta oblik jednim jedinim glasom –
ako se budimo tako prekasno i u plaču se već
zatekosmo, već na putu što uzdiže se,
ostavljajuć sram i bol, k raspeću –
u tren ugledavši, očima tek otvorenim, svijet
širok, svijetao, poput križa, na kojem
tako brzo uzlazeći, moramo umrijeti –
i unatrag gledati,

ne znajući vratiti se, hrliti naprijed,
čak i kad lica okrećemo prošlosti,
još dolje gledajući s brda na koje se uspinjemo,
tamom istražujući čudni san koji sanjasmo,
kojeg glas je izmijenio i prekinuo –
ah, može li nas to utješiti,
bespomoćne, oblikovane tom riječju,
sjene što hodaju u snu, u glasom oblikovanom svijetu,
ah, može li nas to utješiti da sami ćemo riječ
nositi s nama, mi također, mi također
da govorimo opet, opet, opet, opet –
mi sami glas za one još neprobuđene –
mijenjajući snove sanjača, i oblikujući,
dok još su u snu, njihov neizbježni bol?

John Peale Bishop
(1892–1944)

ČEŽNJE

Istina o rosi

Možda kolonade budiše joj sne;
Al sigurno vidjela je za sna
Magnolije utopljene u sjenu mjesečine.
Mariji rosa bila je zelena.

Bremenita Calinda sunce tegli
U svežnjima ka svojoj kolibi
Ruke skladne crne se u magli.
Ramena naga. Crna rosa u izbi.

Ali Abner, kukuruz čisteći od snijeti,
Maknu pram kose sa čela.
Sunce je zasađeno. Mogao bi se zakleti
Da rosa je na zrnima bijela.

Jutros, međutim, jedan mali
Lascivni zec, ugledavši kose
Paučine, prepade se i pusti da váli
Miliona dúga izlijeću iz rose.

 

Glad i žeđ

Krici u tamnom lišću. Čupava sova
riga nesvarene kosti
i perje minornog ulova.

Kad im tuste muhe ne prinose,
gladne se pauke vidi gdje piju
jutro od zlata u krugu rose.

Opsjenar pod svojim šatorom
rascvjetalom rukom
surovim se hrani elementom.

Bje i vojak što guca
žutu vodu iz čeličnih kaciga,
ne mareći za vonj sunca.

A neki jeli su raspjevani zrak
iz lubanja gdje u šuplji mrak
prašina isceri svoj rožnati očnjak.

Ugolinove gladi strava
poznata i nama, i predobro znana
snaga što glad produžava.

Znali smo, također, gdje bjesmo,
naše ćelije zov što hrani se
mesom čiju kost previše voljesmo.

Maxwell Bodenheim
(1892–1954)

Smrt

Hodat ću dolje niz ulicu.
Okrenut ću se i osjetit na svojim stopama
Poljupce Smrti, poput mirisave kiše.
Jer Smrt je crni sužanj s malim srebrnim pticama
Što čuče na usnulu vijencu na njenoj glavi.
Reći će mi, glas joj ko dragulji
Pali u satensku vreću,
Kako me na prstima slijedila niz ulicu,
Srce joj za mnom čeznući mračni vrtlog stvori.
I taknut će me svojim rukama
I bit ću jedna od usnulih, srebrnih ptica
U hladnom valu njene kose, dok odlazi na prstima.

Pjesnik svojoj ljubavi

Stara srebrna crkva u šumi
Moja je ljubav za te,
Drveće oko nje
Riječi su što ukrah ih iz tvog srca.
Staro srebrno zvono, osmijeh što mi ga dade,
Visi na vrhu moje crkve
Zvoni samo kad prolaziš šumom
I stoji na njenoj ivici.
A onda nema potrebe da zvoni,
Jer tvoj glas progovara.

 

Kad se budale spore

Curak zore ušunjao se
Kroz pukotine sitosti crne.
Vremešna stabla kašljahu, lako, užurbano
Prigovarajući invaziji.
Neplodna od djevičanskog otrova
Trava otresla se, imuna na svjetlost i vrijeme.
Ptica izgubljena u stablu
Vrištavo koketira svojom energijom…
Budala, u vrtu, govori drugoj.

Morris Bishop
(1893–1973)

Vještica s Istočne Sedamdesetdruge ulice

„Bacit ću Telefonsku kletvu na te“, reče vještica.
„Telefon zvonit će dok stojiš na stolici
s kineskom vazom u obje ruke,
I kad odgovoriš tek čut ćeš podrugljivi prasak čepa.“
Al naoružanog snažnom iskrenošću
Njena prijetnja minu me ko zaludni vjetar.

„I bacit ću na te Kletvu Ispadanja“, reče vještica.
„Ispadanja ekserčića, ispadanja zalogaja iz usta,
Isklizavanja mokrog suđa iz grčevite ruke,
Ispadanja naočala, šavova pletiva,
završnih konsonanata, abdomena.“
Ja rugah se, smijah, sprdah, prezreh;
I fuj-fuj odfujkah je.

„Bacit ću na te Kletvu Zaboravljanja!“ vrisnu vještica.
„Imena, brojki, lica, starih pjesama i ushita,
Nekad čarobnih riječi, ljubavi, nebeskih puteva
i puta do kuće.“
„Sve što zaboravismo bez sumnje je s razlogom
zaboravljeno“, rekoh joj.

„I bacit ću na te Kletvu Pamćenja“, zapjeni ona.
Užas mi obli oči, koljena, srce;
I prihvatih njen najamni ugovor
I potpisah ga u tri primjerka.

Phelps Putnam
(1894–1948)

 

Hasbrouck i ruža

Hasbrouck bio je tamo a bio je i Bill
I Smollet Smith pjesnik, i Ames tu bi.
Nakon trinaeste čaše Smith rasplamsali
Četrnaestu u zrak drhtavo podiže,
Reče, „Pij sa mnom, Bill, Ruži nazdravi.“
Al Hasbrouck se nasmija ko starac mitski
Pitajući, „Smollet, jesi li pijan? Kakva ruža? Viski.“
A Smollet reče, „Ja, pijan? Može biti;
To dolazi iz lijeganja na cvijetu, cvijetu
Mislim ka kojem luđački u svakome satu
Putujem shrvano, i da li ću znati.
S Hermesom i alkemijom, ali, dođavola,
Koja je svrha ovakvoga razgovora?
Tvrdo kuhano, nerazbijeno jaje, zar te briga
Za Ružu u strast obujmljenu?“
Onda Hasbrouckov glas odzvoni ko led u zvonu:
„Zakučasti romantični cvijet, znači što?
Znaš li što znači? Znam li ja?
Ne znamo.
Rascvjetana mirisava Ruža, sjajna kupka
Ekstaze i čistog zaborava;
Zatvoren tajni pupoljak može se dosegnut
Dugim razvratništvom,
Osim što je ja pojedoh, tako da se sva
Nova ludost čini besmislenom.
U Springfieldu, Massachusetts, izjedoh
Mistika, nemogućnost, Ružu.
Dva dana i noći, ruža i rozeta
I latica za laticom i srce sámo,
Banket si priredih kad svjetlo se prosu
S četiri električne zvijezde što sijahu
Slabašno u moju sobu, jer tamo su,
Utapajuć svjetlo i sjajeći kraj mene,
Tijelom zvijezde bili
Koje stigmu nosilo je Ruže.
I to je sve o cvijetu mi znanu;
Pojedoh ga on iščeznu.
Nema Ruže.“

Mladi Smollet Smith ispusti čašu, i iznese stav,
„O Isuse, Hasbrouck, jesam li pijan il mrtav?“

Charles Reznikoff
(1894–1976)

Šetnja podzemnom željeznicom

Lutati stanicom podzemne željeznice
Dubravom čeličnih stupova;
Kako su im obline, zakivene glave –
ne kao one od hrastovine –
uredno poredane;
kakvo neplodno tlo
osim tu i tamo na platformi
spljošteni crni fungus
što bje žvakaća guma.

Rolfe Humphries

(1894–1969)

ET NOS MUTAMUR

Opsjena mog druga gleda
Vrijeme teče s lijeva na desno
Jasno stupnjevito svjesno
Preko linije vida.

Al Vrijeme je Prostor, znam,
U kojem uvijek sam u jednom
Pravcu, il se okrenuvši, gledam
Za svojom mrljom, ko tuđinom.

Il čujem, za leđima,
Ne bojnih kola naglost
Već vlastitog idioma
Zastarjelost, ishlapjelost.

I kako bi, i hir koji
Popravio razaranja spektrum
Il poslužio da spoji
Raspadajući um?

Zrelost je sve.
O raskoš
Zaludna! Jesenji broš!

F. Scott Fitzgerald
(1896–1940)

Da se ne zaboravi

(Francuska po krupnim zvjerkama)

Galoromanski period

Brenno sred rimske kuknjave
Bači mačeve u škrge njihove
Cezar nabusita toraksa
Satra Vercingetoriksa

Franački period

Clovis – kršten „en regnant“ –
Bio je predak „rois fainéants“

Čekić! Čekić! Charles Martel!
U Toursu je Mure smljel
Kućepazitelj Palače s bandom upropanj
Očisti put za Charlemagne

Charlemagne stajao je sam
Jedan bor gdje spaljen je i kam.
On ode – a Evropa „Merde“ vikat je trebala
Kobnom aktu na koji je u Verdunu spala

Neki od Capetijanaca

Oko devet-devedeset-devet stiže Hugh Capet
Francuska manja od ideje no mape joj stavljene na tapet

Philippe August
Izlema nas obijesan i pust

Philippe Lijepi
Paklom zaprijeti Papi

Sveti Louis bje mač zacijelo pobožan
Što križarski pohod povede zaludan

Kuća Valois

Za Charlesa Mudrog i Charlesa Mahnitog
I Jehanova Charlesa vrijeme bijaše loše:
Al Jehan i Kopile se nađoše
I slijepiše kupolu na vrh Charlesa Sedmog

Život ne bje odsjaj neba sedmog
Za dušmane Louisa Jedanaestog
Ženidbom, jedom i u gnjevu
On stvori Državu

Renesansa – pjeva se i pleše dušom svom
Bije se i pada s lijepim Francisom

Catherine de Medici
Tisućupetstosedamdesete
S dva sina (što pamet ih ne muči)
Masakrira Hugenote

Bourbons

Henry od Navarre što bogu dane ne krade
Da Francuska vrijedna je mise znade

Richelieuov Louis i Kralj Sunca
Dovrši što Louis Onze skuca
„Apres moi le deluge“ i Louis Capet
Prepustiše „Pravima čovjeka“ svijet

Revolucija

Mirabeau je nadmeno započe
Potom je Građanin Marat povuče
Hej! Hej!
Charlotte Corday

Dantonu ne dozvoliše nastavak tirade
Robespierre ko bistra je voda nepotkupiv
Slomiše mu čeljust da uguše riječi poriv

Nakon Termidora
Revolucija se zbora
Srce svoje odstrani potom
Zamijeni ga Bonapartom

Al Babeuf i njemu „jednak“
Odlučni bjehu za produžetak.

Devetnaesto stoljeće

Konzulat i Imperija sred plama
Slediše se najzad kod Borodina
Potom Elba i Sto Dana
I Waterloo – i St. Helena

Monarsi Restauracije
Ne bjehu miljenici nacije
Al Bogatuni su posve
Mrzili barikade Četrdesetosme

Republika Druga pred propašću skorom…
Dekor pod zimskim oglavom
Ozvjezdana Napoleonova Mala
Prevara – mjerica, mozgovi – titula

Prusi ti Sedan i Metz prisvoje
Komuna izdahnu na bajunetima jer
Treća Republika dođe da potraje
– il prije će biti završi se jučer.

VIVE LA FRANCE!

 

Okvir medaljona, 1

Zlatan je, zlatan zrak
Zlatan zrak,
Zlatni rubovi zlatnih mandolina,
Zlatne note zlatnih violina,
Lak…Oh, umorno lak;
Povjesmo iz spletenih košara
Smrtnik ne može da ne para,
Oh, koji je mladi ekstravagantni bog
Što znao bi to, il tražio…
Koji darovo bi zlatni taj zalog…
Oh, plemenit list
U zlatnom sumračju,
Kad svjetlost šapuće
I duše tumaraju,
Plovi u sutonskom vlaku,
Vidi zlatne kovrče
U veselom
Zlatnom zraku

Stephen Vincent Benét
(1898–1943)

Minorni pjesnik

Ja sam školjka. Od mene nećeš čuti
Veličajni topot bučnih bubnjeva,
Oblo zlato viole što pjeva
Sjaj opojni čeznutljive puti.
Ipak, ako me prineseš blizu uha,
Nejasan šapat u huk se pretvara,
Gromoglasni tutanj i strast mora,
Plima val što plavi dubinu sluha.

Pod vještom rukom i žica može da sijeva,
Čak i Ljubav vidljivom čini ta muzika,
I zemlju blaženom. Ja samo sam školjka
Što kreće se, ne od sebe, i pjeva,
Ostavljajuć miris blag kao vino
Šum divnih dana umrlih odavno.

Melvin B. Tolson
(1898–1966)

Bivši sudac u baru

Barmene, na čisto dvaput po potrebi –
Jednom za se u meni i za me u tebi.
Glave nam ko jedna u talu:
Upola dovoljne za zlobu, pamet il šalu.

Da, barmene, znam gdje Zakona bat
Trebo bi stat, gdje očnjakom i kandžom trgat.
Kad Pilat ruke opra, taj čin načisto uredan
Nama sucima dade cezarski presedan.

Ono što ću ti reći, čovjeku odan,
Ne sadrže ni Biblija ni Kuran.
To zbi se po povratku iz Francuske
U Tonijevoj Gospi od Romanse.

Ko družba pismo za i protiv, pjevasmo Dixie; tu se
U baru Sahari, zaklesmo opet okupit se.
Al, avaj, na baru u goloj stajaše kletvi
Boginja Pravde, poput rujanskih žetvi.

Tko Pravdi oči sveza na sudnice krovu
Dok pravnici dokazuju s trikom u rukavu?
Slušah, barmene, srcem svojim i glavom
Kad božica skide povez, i oda se glasom

„Da svijet osiguraš Demokraciji,
Nogu izgubi u Flandriji – oui, oui?
Mjesto suca da dobiješ, udvostruči kaiše
Na kojim se, od guske više, Crnac zanjiše.“

Barmene, tko stavi točku na i?
Precrta svako t? I y nogama oplodi?
Tako je izazvah: „Naređuj, Macduff,
Stop, fajrunt! tko vikne, proklet je laf!“

Družina prasnu u smijeh, i Pravda se zakocenu,
ko manijak na fonografu slomljenu.
Barmene, na čisto triput nek kane –
Jednom za Crnca…jednom za te, i za me.

Sačmo

King Oliver iz New Orleansa
otišo je pod ledinu, al ostavi za sobom
starog Sačma s užarenom trubom
da sinkopira srcem i umom.
Honky-tonky u Storyvilleu
u pepeo se rasu, postade prašina,
al stari je Sačmo tu
kao U BOGA SE UZDAMO Ujaka Sama.

Gdje, o, gdje je Bessie Smith,
s velikim srcem ko bluesa istinom?
Gdje, o, gdje je Gospodin Jelly Roll,
s Cadillacom i dijamantnim zubom?
Gdje, o, gdje je Papa Handy
S notama što vuku se takt za taktom?
Gdje, o, gdje je neprobojni Leadbelly
s fabulama i 12-žičanom gitarom?

Stari Mačori Tuge,
dok pjevaste i sviraste blues
u noći kad Sačmo se pojavi
da li ste znali da ni hipodermičke igle u Rimu
ne mogahu opčinit ga da trube se ostavi?
Legende Wyatta Earpa i Johna Henryja
starom su Sačmu drage kao takve
dok njegov groovy blues dopire s radija
od Zlatne Obale do hladne Moskve.

Starog Sačma
tamni glas i takt nogom i lude note
razgoriše mi dušu.
Kad bih se popeo do najviše kote
uz sedamdesetsedam stepenika Sedmoga
Neba, Sačmovo visoko C odnijelo bi me u sferu višu!
Jesi li uz bok ovome, Harleme? Prija li ti tuga?
Na Sudnjem danu, Gabrijel će reći
nakon što je u trubu zatulio:
„Bio bih najveći trubač u svemiru
da se stari Sačmo nije rodio!“
Malcolm Cowley
(1898–1989)

 

Passport Blues

Kad bijah djevica
U potkrovlju živjela sam
Latinski studirah i
Sanskrt i da skandiram
Bistra ko porculan
S bakinih polica
Sad udova sam
Deset puta udovica
Nikad se ne vjenčah i
Živjeh samcijata.
Oh, mili moj, koliko ću još čekati na pasoš,
čekati na vizu, čekati na dom?

Od Bremena do Pešte
Landecka do Liverpoola
Škotske do Španjolske
Napustih ih parobrodom
Vlakom i kamionom
Uvijek u bijegu
Uvijek sumnjiva
Nikad osuđena
Nemajući gdje
Odoh do konzula
Konzul reče Ne.
Oh, mili moj, koliko ću još čekati na pasoš,
čekati na vizu, čekati na dom?

Prtljagu i plahte
Vrlinu i nadu
U Bremenu ih izgubih
Budućnost i familiju
Kalodont i pomadu
Sad Bremen jedini od sviju
Korijen je sred kamenosti
S Bakinim porculanom
Leže Djedove kosti.
O, mili moj, koliko ću još čekati na pasoš,
čekati na vizu, čekati na dom?

Majka mi je oslijepila
Posla mi telegram
Dolazi kući mala kćeri
Dođi na naš tavan mali
Gladuj uz naše dveri
Al tko će potpisat papire
I tko moje plaća troškove
Evo baš do ure ove?
Dom je gdje god da si
Bio a pakao
Gdje god jesi.
O, mili moj, koliko ću još čekati na pasoš,
čekati na vizu, čekati na dom?

 

Robert Francis
(1901–1987)

Izjava

Slijedim Platona samo u mislima.
Čista ljepota čini mi se malo oskudna,
Malo hladna, ali ipak lijepa.

Moja je ljubav ono izmiješano, nečisto,
Upitno i mračno i teško oslobodivo.
Žudim ljepotu u kojoj rujem, tragam za njom.

Čista je ljepota početak, a ne kraj.
Počinje u suncu i s njega se spušta na oblak,
S oblaka na drvo, s drveta na samo tlo

I još dublje dolje do mračnog korijena zemlje.
U ljubavi sam s onim što opire se mojoj ljubavi,
S onim što mi je činiti da ga oživim.

Djelić kao cjelina

Kad drugi pojure na prozore ili izvan kuće
Da cjelinu sutona uhvate, on je zadovoljan
S bilo kojim djelićem bilo gdje da je.

Iz djelića, ulomka, može rekonstruirati
Cjelinu, preferira da je rekonstruira,
Kao kad bi se reklo: Vidim više gledajući manje.

Prozor k istoku poslužit će jednako dobro
Kao prozor k zapadu, jer istočno nebo
Odjek je zapadnog neba. Čak ni toliko –

Madež svjetlosti koji staklo slike
Hvata sa stakla prozora, djelić djelića,
Smrskan, rastočen, utučen, ali opet

Daje nešto što nestaklenost ne može dati:
Staru zabludu umjetnosti, i dokazuje
Da dio je i više od cijelog, a najmanji možda i najbolji.

Orlovo polje

Američki orao nije svjestan da je
Američki orao. Nikad nije u kušnji
da se pravi skromnim.

Kad govornici uzdižu Američkog orla
vrline, Američki orao ne sluša.
To je njegova vrlina.

On je negdje drugdje, on je planinski dalek,
ali čak i da je tu, nikad ne bi
postao publika.

Američki orao ne priča kako će služiti
vojsku, kako će vjerno služiti itd.
Nije u našoj službi.

Ako smo ga odlikovali, odlikovali smo
nekog tko se nesumnjivo odlikuje
time što nas ne primjećuje.

Ne zna značenje veličajnosti.
A možda ni mi
koji mu nismo ni do stopa.

Thoreau u Italiji

Žargon ptica lakši je od žargona seljaka –
prijevarni su, mada ptičji iz vrsnog razloga.
Mozgo je o Vergiliju, kojeg ne bî da proćaska s njim.

Historiji nikad ne oprosti što dopusti da latinski
odmetne se u talijanski, otpadničko natucanje
dovoljno muzikalno al nedovoljno da zove se muzikom.

Tako s kamenjem pričaše, imperijalnim i papskim.
Čak i opakim papama mogao bi na čas oprostiti
zbog nadobudnog sjaja njihovih inskripcija.

Talijane molio je da ga u prošlosti ostave
samog, al upravo to empatički odbiše učiniti.
Budući u sadašnjosti, ne prestaju to proslavljati.

Nešto ga uvijek okrzne na ulici, satir
ili svetac, ne može se reći koji mu je više stran.
Doma su ga zvali osjećajnim; ovdje to i sam osjeti.

Nemoguće reći. Zasljepljujuća golotinja i spol
ljupko izložen kao izdubljena voćka, crna
odjeća mete svetu i profanu prašinu.

Uvijek meso da komada se ili ljubi –
Konspiracija fauna i klerika što osmjehuju se
jedni drugima povodljivo kroz lišće.

Uhvaćen između beskrvnih brda, sa tonzurom,
i jata sirena vječno namreškana mora, vidio je
(zar mogao je ne vidjet?) da geografija je kriva.

Tako kod kuće u Concordu gdje nađe
(a mogo je znat da hoće) Italiju svojih snova.
Zašto bi plovio ako ne zbog slasti da se vrati?

Italija pročišćena od svih krajnosti, obračuna,
namještaljki – Italija bez Talijana –
u čijem bi mladom kontekstu proučavao Vergilija.

U cedar učito je kiparis, u divlju jabuku maslinu.
A njegovi bregovi nadmašili bregove Rima,
Šiljci njegovih strijela nose se s etrušćanskima.

I Walden bio je njegov Mediteran
čije mu beskrajne boje bjehu galerija slika.
Kako daleko prenese ga mala njegova barka.

Diskretno se nakašljao, pa se nakašljasmo i mi,
Čekasmo i očusmo da grlo pročišćava.

Kako biti idealni zatočenik prošlosti,
u tom je bila stvar, al i on je sad prošlost.

Hoćemo li otići na Mississippi i sjesti
i gledati kako naplavljeno drvo splava otplovljava.
Hladno

Hladno i boje hladnog: mineral, školjka
I užgano plavo. Nebo gori plavetnilom,
A vjetar vatrenim zvonom zvecka li zvecka.

Uhvaćen sam u studen visoko što vreba
Kao pucanje glečera, i visovi prašno operjani
I apsoluti interstelarnog neba.

Apstraktna, impersonalna, metafizične biti
Ova mi se blještava umjetnost ruga. Zar topli dah
Da usudi se biti – biti, radovat se, izdržati?

Mrmlja mi u uho Ur-otac ledologija
I razgaranja, taj pret-post-Kršćanski Momak
Prije i poslije svih mitova i demonologija.

Ispod kričava i sardonična sunca, sam
Iza ledenih siga i dvostrukog stakla
Šćućurim se, zalihu gomilam, nadam se, istrajavam.

Kenneth Fearing
(1902–1961)

 

Američka rapsodija

Sutra, da, sutra
novi će uspjeh nenadno zasjati, ko Uskršnja odjeća,
i čudna i različita sudbina
i život bona fide napokon stiže, iskrcavajući se
iz neumornih aviona srebrnih krila i vrata
od kroma i izravnog bijelog zurećeg sjaja

I opet čut će se zvuk srebrne grmljavine,
da zatomi besmisao tišine
novi, strahotan zvuk smrskat će konačna neizgovorena
pitanja i ugasit konačni, nijemi, strašni odgovor
rakete, rakete, prskalice, kugle svjetla praskat će
u svakom kutku noći, da skriju zmijama
srebrne vatre ništavilo koje čeka li čeka
bistar, svjetlucav, srebrn veo
prekrit će sve i svugdje, stisnut,
da zastre strašni kraj svijeta gdje
ljudi poniču koji su sami, il mrtvi

Bolesni ili sami
sami ili siromašni
slabi, ili ludi, il osuđeni, il sami

Sutra, da, sutra napokon sigurno živjet ćemo
s mnogo, mnogo smijeha
solidnog srebrnog smijeha
smijeha s nekoliko prostih instrukcija,
i bona fide garancijom.

X minus X

Čak i kad prijatelj tvoj, radio, múči; čak kad njeni
snovi, ilustrirani, prelistani su; čak kad njegov
Život, časovnik, tih je; čak kad njihov
usud, bulevar, pust je; i nakon što je
Raj, plesnjak, zatvoren; i teatar,
čistilište, u mraku je,

Tvoja čežnja ostaje, i njena, i njegove nade
I njihove. Tvoj smijeh, njihov smijeh,
Tvoja kletva i njihova kletva, njena i njihova
nagrada, njihov užas, i njegov užas, i njen, i tvoj –

Čak i kad ti neprijatelj, naplatitelj, mrtav je
čak i kad tvoj vijećnik, trgovački putnik,
spava; čak i kad, tvoja ljubljena, nijema filmska
kraljica progovori; čak kad tvoj
prijatelj, magnat, nestane.

Sunovratu, il možda mala brbljarija o Flaubertu

Pjevam o ljudima običnim i vrlinama snažnijim, s
pomoću Udruženih Uštirkanih Košulja i Dioničarskog
Društva, 358 Zapad 42. ulica, New York, s priloženom
brošurom
Krista na križu, s pomoću posjetitelja Kalvarije,
umjetnost prve klase posluje s vječnošću, ne
s tekućim zbivanjem,
prerađenim iz posljednjeg Nedjeljnog dodatka
dakako mislimo na Književni Sistem, i
tisuću plemenitih pitanja i tisuću šupljih odgovora
– od rodoljuba kojem treba para.

I tako to ide.
Knjige ključ su čarobnih portala. Znanje je
moć. Dajte ljudima svjetla.
Pisanje mora da je jako fino zanimanje.
Ispuni doznaku. Odakle ti to znaš?
Možda i ti postaneš pisac.

Countee Cullen
(1903–1946)

Ipak ja se divim

Ne sumnjam da Bog je naklon nam i blag,
Al i on bi na dosjetke spao, da nam objašnjava
Zašto slijepa krtica u tlu zametne trag,
Zašto umire meso što Njega odslikava.
Razjasnio bi razlog Tantalovih muka
Zagrizanjem kolebljive voćke raja,
I hir dal kob je Sizifova, poruka
Da istrajat će na stubama beskraja.
Neznani su putevi Njegovi, otporni
Na sav katekizam rasplinutih glava
S malom brigom da dokuče mozak strašni
Što strašnom Njegovom rukom upravlja.
Ipak, ja se divim tom čudnom naumu:
Crnog pjesnika stvori, i da pjeva naloži mu.

Samo ulašten skelet

Varku neku srce je trebalo
Da njegove klipove pokrene.
Da nije tako, ne bi ni kucalo,
Niti bi se napajale vene.

Pravdajuć se, varajući, branit se
Misao mora, bit se licem u lice
S logikom brutalnom i nesućutnom
Da raščisti navalu izmaglice.

Samo ulašten skelet, oslobođen
Mesa, sveden do siromaštva golog,
Može počivat u miru, razmišljajuć
O vrijednosti svega toliko prezrenog.

 

Za staramajku

U sjeme ode ovaj ljupki cvijet.
Nježni budite, kiše i sunce;
Zaklela se, kad ovaj napusti svijet
Da će procvjetati opet.

Lorine Niedecker

(1903–1970)

Darwin

I

Njegov posvećen
sporo
promišljani
subjekt

ne onaj „delirij
ushićenja“
što bjehu prašume
Brazila

„Rodovi nisu
(to je kao priznati
ubojstvo)
nepromjenjivi“

Često bio je stišan
u ovoj Luci Čežnje bolešću
ili se odmarao od vrsta
za bilijarskim stolom

A Čovjek
„Vjerujem da Čovjek…
u istom je redu
s drugim životinjama“

II

Kordiljeri da uspne se – vrhovi
Anda „razbacani naokolo
kao kora
izlomljenog kolača“

Ledeni vjetar
visok jak
Čileanci preporučaju luk
za kratki dah

Teško mu to pada:
rudari Anda veliki teret
izvlače – da zastanu i dođu do daha
zabranjeno im je

Kosti fosila blizu Santa Fea
ubod pauka
Groznica
Pažen od jedne starice

„Draga Susan…
gladan sam
zvuka
klavira“

III

FitzRoy je treptao očima –
morske školjke na vrhu planine!
Zakoni promjene
upravljali su morima

bez pravoga kapetana
koji ni pretpostavio ne bi
da zemlja izrasta iz mora
dok – pred njegovim očima

potres –
Talcahuana zaljev isušen je –
svevodeni zid
uspe se iz oceana

– šest sekundi –
uništi grad
volju Boga?
Pomolimo se

A sada Galapagos otoci –
strašna crna lava
Obala tako vrela
da stopala kroz čizme

palila je
život reptila
Melville će poslije reći
da ovdje šištanje prevladava sve zvukove

Tisuću kornjača čudovišta
u grupi se kreću k vodi
Krvavo svijetli rakovi love
krpelja na leđima guštera

Kormorani koji ne lete
Stvorovi hladnih mora –
pingvini tuljani
ovdje u tropskim vodama

Dovraga s FitzRoyem
ali Darwinova Rajska zagonetka
s odgonetkom srži
počinje se sklapati

IV

Godine…odvagivanja
vjerojatnoća
Bolestan sam, reče
a knjige spora su rabota

Proučavao je golube
lupare gliste
Izdvajao sjemenje
iz ptičjeg izmeta

Donio kući Drosera –
vidio insekte zarobljene
vlastitim ticalima – činjenica
da bi biljka morala lučiti

kiselinu savršeno pripadnu
probavnim sokovima
neke životinje! Godinama
prije no je išta objavio

Pisao je Leyellu: Ne zaboravi mi
poslati leš
svoje poluafričke mačke
ako ugine

V

Sjećam se, rekao je
onih tropskih noći na moru –
sjedili smo i pričali
na gatu

S Tierra del Fuego
sjaktavi glečeri prozirno
plavi spuštaju se
tik do indiga mora

(Usput Carlyle
smatrao je besmislenim
da netko brine o tome
da li se glečer

kreće nešto brže
ili malo sporije
ili nikako)
Darwin

isplovio je
iz Zaljeva Dobrog Uspjeha
do leša –
zaključci –

univerzum
nije građen grubom silom
već određen zakonima
potankosti ostavljene su

radu slučajnosti
„Neka se svaki čovjek nada
i vjeruje
onome što može“

Carl Rakosi

(1903–2004)

 

Jastog

Istočno More, 100 hvati dubine,
zeleni pijesak, obluće,
slupane školjke.

Nadomak Suno Sakija, 60 hvati dubine,
sivi pijesak, osulina,
pjena mjehurića.

Postelja zelenog kvarca
i usporenih
organizama s dna voda!

Ribarska lađa Ion
ovdje baca sidro
koje skuplja
vlasulje planktona i faune.

Zelenkanje kvarca, vidljivo
rastresanje mora
spužva i vlat alge.

Halicystus Morska Boca

nalikuje smaragdima
i najveća je
ćelija na svijetu.

Mladi morski konjic
Hippocampus dvadeset
minuta star,

nitko nikada
ne vidje ovog morskog
ćudljivca da žmirka.

Isijava na
rubu vertebre
češalj od dvadeset

uspravnih kičmi
i uvija
svoj stjenoviti rep.

Okorio u soli
mužjak jastoga pliva
natrag sa stijene.

 

Obalna crta

Govorimo o ljudskom rodu.
Zašto ne o rodu talasa?

Topovske prsi bojnih voda
jure u masi
da razmrve priobalje
u rod kameni.

Pljuus pljuus
talasi šljapću
neuočljivi ka obali.

Nježan
kao leptir
na njegovu boku
brodić s bijelim
i narančastim jedrima pojavi se.
Mali dječak sa pojasom
sjedi na pramcu i iz sve snage
gleda naprijed.

Otac kormilari
usađen kao zraka svjetlosti
sinovljeve sigurnosti
i pravca jedara.

Mjesȅčara odbačena od ribara
na njihaju vode tone i izranja,
Očiju bijelih u smrti.

To su sirove činjenice.
Misterij prevodi ih
u osjećanja i percepciju;
potom u maštu;
konačno tvrda
neizbježna kremena
figura volje
i jezika.
Tako rep vjeverice
poletjevši s guvernala
nepogrešivo dočara
biciklistu
kao muža uspravnog
u cvrkutu perja.
P r i o b a lj e

Paraguay

U ranim satima nerazdružive papige
nastaniše stablo palme.

Tragasmo za totemom.
Ne našavši ništa
do mirise Indijanaca,
uzesmo slijedeći brod za Janeiro.

Na istočnoj obali
gdje sunce sokole
odvraća s morskih bivaka
sretosmo posvećena brata
bez katedrale
ali s majskim krasuljcima,
što živi od mlijeka i hostije,
s križom u jednoj ruci
i anatomijom tuge u drugoj.

Amulet

Ali ti si savršena,
O figurette,
i hladna kao kamfor.
Lutaš prividna
u ledeno zelenoj panelette.

Male plave oči
u licu od žada
I tvoja ruka žaca
poput lijeske što puca.

Blagoslovi bijelo grlo
one gospe
što ispija gusto mlijeko
u bifeu restorana.

 

Noćne misli

Nakon lutanja distriktom kanala
i orhideja što cvatu u prozorima
brusim staklariju i majoliku
i slušam lament anđela.

U mislima još sam na primorju
gdje kineski sat kuca u studenim školjkama
i travuljine klize u ekvinocij.

Noć je hladna za ljubav,
komora za pjev zbora
i antistrofu morskog svjetla.

Pjesma

Okrenuvši se kao od glazbala
lica otvaraju se poput kora,
blistajuć sa stupova
korizmenih osjećanja.

Sklopljene oči mniju
krunidbenu glazbu.
Jedan za drugim fluidni pjev grudi
odgovara u tami.

Na tren oči podrže
njihove tople herojske uzvike.
Na tren glasovi dotiču se,
Oči su sve hladnije.

Handel

Pikolo iz raja
uzrasta skalama.
Plavi vršak spušten
poput koprene.
Knjiga svanuća
otvara se na mom čelu,
kronika beskonačne djevice
graciozno podržane
rukama arhimandrita.
Vidjeh dijelnice kao zodijak,
i iz plavetnila
led svjetla poslijepodneva.

Louis Zukofsky
(1904–1978)

O umirućoj ljepoti

„Poštedi nas umiruće ljepote“, kliče Omladina,
„Mramornih bogova što vrijeme ih kvari –
Okatih i turobnih ko drevna istina
Da i bogovi minu ko sve stare stvari.“
Gdje sjaj blijedi i pada ko čađa,
I vremena spora kretnja u nebo uvire,
Mladost oplakuje starost, a ipak ljepotu rađa,
Nanovo je oblikuje, dok stara ljepota umire.
Vrijeme tužaljku pjeva antičkih prijestolnica
Gdje ruine znak su snage što pade,
Kao što je umor starih lica
Dokaz ljepote što se u dužinu dade.
Mladost traži bljesak onog sada,
Ko bog sunca u hramu što propada.

 

Sudac i ptica

Kuća je bila u holandskom
stilu
od kojeg se mnogo
ne da primijetiti.

vrane zabat
podrožnik
izveden
iz gavrana

za ljubitelja
herbarija
pod visokim
prozorom
obojenih stakala

što sjenče
dúgu
na
hrastovu podu.

Stari sudac
sad mrtav
živio je za
svoje drveće

bio je dobar znalac
svoga biljnog svijeta
i svojih pjesnika
u finim uvezima.

Zima othujala je
proljeće stiglo
i sad ljeto je
koje nam njegov sin iznajmljuje.

Doručkujemo
s pogledom na planinu:

divlje žutu!
žuti list –
ne jesenski
žuti list pomisao –
žuta je ptica.

Neodređeno
Jug divljega kanarinca
pokazuje sjever, bez pjeva,
žut na
ljubljančicama

žut kraj mrče
u travi uz korjenike.

Njegova žuta pjesma kazuje
što destilirala je –
usta
kušaju bor i divlju ružu

da jezik što uzmogne pjevati
bude posljedicom –
prost ko holandski je list,
naoko zlato –
staro kao holandski stil
po sučevoj mjeri,
Divlji Jug u žutom
što danas

pjeva mu
prelazeći potok
kojeg je dražesno zvao
The Bouquet.

Nije vidljivo al zamislivo je

Nije vidljivo al zamislivo je
more zgusnuto u česticu.
I svi talasi u njemu –
titraji svjetlosti
i drugi otkucaji, čujni.
Svaki sa svog mora, drugačijeg.
Strujne žaoke smore sprave što im
Sabiru napone, dotle da ih više ne trpe,
gube moć i nikom nisu potrebne
koliko ni dno njihovih mora,
osim bezračnog pražnjenja
struje, što zacijelit se dade.
Velike i male sabirne kutije struje
s jedne točke prenose titraje
što mogu se oglašavat ko zvuk,
s druge, preinake što se gube,
koliko talasanja u čestici mora, il već čega,
ili pruže seizmograf vala s onu stranu zvuka,
k cjelini bez granica u kojoj pojava svaka –
u mrežnici oka svjetlom očovječena –
biva oćutana tek kao
malen korak u poželjnom pravcu,
i mada samo tren beskraja –
zauvijek je bezgranična.
Ta nauka, izvjesno, ko trganje divljeg je cvijeća
– koje moj pomoćnik sjemenjem ptica zove –
što sićušno i nepregledno sa stabljike
ospe se na dodir, al nimalo neuglednije
od najvećeg cvijeta što ubran svoju vazu nađe.
Mnoge mi stvari postaju jasne u času
u kojem pojmovi sve su neprobojniji,
ili ništa ne kapiram,
vječnost svoju od preko četrdeset godina.
Poput sam nekog drugog, poput trećeg,
što s učenjem završi
i, evo, ponovo započinje.
Prevrnem li listine unatrag
kakvo bi to dijete sa mnom uzmoglo
zuriti u odgonetku smisla
kojem se na koncu vraćam
možda.

Kenneth Rexroth
(1905–1982)

Dani molitve

Pod voćnjacima, pod drvećem
I lozovinom, male plave
figure nabacuju sijeno, visoko
na strmim obroncima iznad
Palladijevih usnulih vila
i naboranih zidova Tiepola.
Gore na najvišem polju kose im
Još uvijek u pokretu.
Niže dolje prostiru sijena otkose
da ih sunce prožme; još niže
slažu ih u plastove ili ih
magarci na dvoprezima odvoze.
Venetska ravnica nestaje
u izmaglici. Alpe su modre mrlje
nazirućih kapa od narančastog snijega.
Oblaci mirisa talasaju se obroncima.
Sve se ptice raspjevale. Svaki cvijet se rascvjetao.
Ovdje za kamenim stolom poput ovog
Na brežuljku kao što je ovaj
u okružju čempresa i maslina kao ovo što je,
beskraj je posjetio Leopardija,
i ushićenog ga odnio u dubinu ljeta.
Odnio bi i mene, također,
kad bih znao kamo bih se
htio uputiti, ili kad bih samo
htio nikamo ne poći, uopće.

Na kojem planetu

Jednoliko cijelim krajem
Topli zrak nevidljivo k moru otplovljava;
Jesenja magla razvije svoje kolutove
Preko blijede vode;
Bijelih čaplji puno plavo močvarište;
Tamalpais, Diablo, St. Helena
Plove prostorom.
Penjući se uz litice Lovčeva Brda
Vidimo pedeset milja valovitog
Isplitanja planina i mora.

Na vijugavu procjepu stijene,
Upravo kad podigoh pogled
Do male spilje, dvije bijele sove
Proletješe, tihe, tik uz moje lice.
Nesigurne, kolebljive u svjetlu sunca
Iščezavaju između litica.

Cijelog dana gledam nove penjače,
Djevojka pepeljasto plave kose
I nježnih, povjerljivih očiju,
Penje se lagano, točno
S dražesnom odmjerenošću.

Dok sam motao konopce,
Gledajući neizreciv zalazak sunca,
Ona se okrenu k meni i reče, šapućući
„Mora da predivan je sumrak
Na Saturnu, s prstenjem i mjesecima.“

 

Dimanche Bleu

Kestenov cvijet opada
Pustim ulicama što vonjaju
Na bolnice i kuhanje.
Radio slama
Nečije srce negdje
U prljavoj sobi. Nitko
Ne sluša. Deset milja
Naokolo
Sve kuće su prazne.
Nitko ne živi u gradu.
Izvan grada
Zelena su i bijela groblja.
U dugim intervalima
Slomljena željezna fontana
U dvorištu kiše i šiklja.
U prljavoj sobi
Tri mlade kurve kockaju se.
U dugim intervalima
Jedna od njih razgovara s kockicama.
Inače šute.
Nakon što kestenov cvat
Opadne žuto
Sunce zgasnut će i zvijezde sjati
Nad praznim gradom
I papirima nošenim vjetrom niz ulicu.

Posljednja stranica rukopisa

Svjetlost
Svjetlost
Srebro na nebeskom svodu
Uskovitlana horda
Zibajući talas
Glas u nebu se lomi
Zašto se ne mičemo
Zašto se u ništa ne rasplinemo
Slomljeni onî rascijepljenu ravnotežu traže
Mladići su otišli
Lux lucius
Vrtuljak drugovanja
Voda teče s desna
Et fons luminis
Ciborij ambisa
Kruh svjetlosti
Kalež ponora
Vino plamteće svjetlosti
Kružna vrtnja mnoštva
Uskovitlan krik
Jeka skalarna pjeva eon za eonom
Prepisuje metrička prebiranja
I oblak sjećanja blijedi
Kraljevski bujno vino
Prskajuća stijena
Prskajući plač planina
Tris agios
Safirni snijeg
Hryca hryca nazaza

George Oppen
(1908–1984)

 

And Their Winter and Night in Disguise

More i uska traka polumjeseca plaže
Ukaže se između postaje i napuštene kolibe

Vodeni jezik posuši plažu
Čineći grabu u kojoj poništena
Kartica iz supermarketa pliva
Ovo je žalo granica države

Kao da uzvici čuju se duž ceste
To neka Kalifornija uzvikuje
Na brzim autostradama ponad brda

Jezičak rta Pedro
Daleki njegov život

Nevjerojatno da svijet bi morao biti dobar ili zao
Ako su mu boje lijepe ili nisu lijepe
Ako mu pojedinosti ugodnim se čine il ako nijedna ugodna nije
Izvrsno je u oba slučaja
Kao da protiveći se tome

Patismo u strahu, znamo ponešto o strahu
I o poniženju što pretvara se u stravu

Svijet nad rubom lisičje rupe pripada zvižducima metka
Olovnim nadbićima što u njoj love ljude

Ovi mali udarci
Pjesma je o njima

Srca naša izvrnuta
U ponos mrtvaca

Gomile mrtvih
Nadvijaju se nad nas

Na svojim položajima

Lubanja prepreda
Prazninu lešine

Šuplji ego
Oljušten u zraku ratnog dejstva

Prem smo tek dječaci raznosači i kelneri

Navaljivat ćemo jedni na druge do smrti

Razum može prepuknuti

Al ne od onog što otkrio je
Osim ako svi znaju
I šute o tome

Um nam je rascijepljen
Dotle da pogibelj zazivamo
Na se, među nesretne vojnike

O bivanju brojnim

2

To kazivanje o životu stvari,
Nezamisliv neki panteon

Apsolut, al kažu
Besplodan.

Grad korporacija

Ostakljen
U snovima

I slikama

Čist užitak
Činjeničnosti minerala

Prem neprobojan
Kao što svijet, ako je tvaran
Neprobojan je.

6

Stisnuti smo, primorani jedni na druge,
Sve bit će nam kazano smjesta
O svemu što se zbiva

I otkriće tvarnosti rasprsne se
U paroksizmu osjećanja
Sad kao uvijek. Crusoe

Kažemo da bio je
„Spašen.“
Tako smo izabrali

7

Opsjednuti, zbunjeni

Olupinom jedinstvenosti

Izabrasmo smisao

Bivanja brojnim
Balada

Astrolabi i leksikoni
Nekad u velikim kućama –

Siromašni lovac na jastoge

Pri slučajnu susretu
Na Labuđem Otoku

Gdje je rođen
Vidjesmo staru seljačku kuću

Propeta i nagnuta na vrhu svog brijega
Na otoku
Do kojeg trajekt vozi

Siromašni lovac na jastoge

Krnjih zuba

Vozi nas po otoku
U starom autu

Rječit čovjek

Jedva stvaran
Zna da u ovim grubim poljima

Jastog mrijesti se i hod mu
Odiše solju

Kamenjar nadživi klasične stilove
Stjenčuge i ribarske kolibe

I otočke znamenitosti
Grebeni u uzburkanom moru viđeni s ceste

I luka
I poštanski ured

Teško je reći što bi se o svemu moglo misliti
– stvaran biti da znao bi što da misliš –

Otok
Posjeduje opća svojstva

Njegova žena na prednjem sjedištu

U mekoj haljini
Kakve siromašne žene nose
Uze za gotovo da smo poslani –
Ne znam kako da kažem, reče –

Bez povoda koji joj ne dadosmo, reče
Blago, „od Boga.“ Reče

Više od svega voljela bih
Posjetiti druge otoke

Ben Belitt
(1911–2003)

Xerox

Originalni čovjek liježe da bude kopiran
licem na staklo. Misli što li je to
biti nekim drugim, dok pilot svjetlo
prelazi u zrnce šipurka, salamandra oko
trepne u spilji kamere, zeleno gori kao okorica
vode viđena okom plivača koji izranja,
i kretanje i drmusanje počinje.

„Što je to biti mnoštvo?“ misli jedinstveni
čovjek. Ispod u deponiranoj fluorescenciji
valjci su spremni, jedrenina padne, zujanje tračnica
pojačava se, zvuk kao pri susretu vlakova
kad sva snaga izbije iz okidača fitilj eksplodira
u gasovima – i ispod, cijelom dužinom
njegova tijela prolazi oko istrebljenja.

I sve što bî osobno, bitno, unikatno
kao otisak palca, udvojeno je. Tvarnost i bivstvo,
zrcalo i figura koja otiskuje zrcalo,
potop što zatamni stvaranje i golub što lebdi,
s okusom lista u kljunu,
združeni su. Nepodjeljivi spavač u nevolji je,
„Što je to biti bezbrojnim?“

uzvikuje u paklu preslikanog. Silovatelji, ljubavnici,
kradljivci pomazanja, potkupljeni i neizvorni
vragovi vrtlože se nad praznom emulzijom.
Komičar virka s ruba i neravnomjerno kopira
vlastiti smijeh. Tragičar odslikava svoje konvulzije.
Kao da obrate voli, dok izvorni čovjek na staklu
zuri u svoju naličnost i zaziva iz ponora mastila,

„Oprosti nam našu dvoličnost. Ljudi smo
i raznorodni. Daj nam naše oponašatelje!
Srce kopira srce sa strelicama i rojtama
nekog festivala. Atenski san i preljubnici spareni
u oluji kazuju da zrcala su u magli. Cijela naša umjetnost
je udvostručiti naše svjedočanstvo, i čekati.“ I
originalni čovjek na ploči
ustaje i staje na tlo bez ičije pomoći.

 

Battery Park, u cik podneva

1

Iznenada stara me mašta posjeda!
Iznenada,
Između kremena i iskre, lista pospana,
Formalno plavetnilo nad škriljevcem cvate,
Poravnano u staklo i metalne oplate,
Gradski tulipani, prelamajuć bljesak meridijana
U bronzu i kost kita kraj memorijalnih podnica
Zavaraju četverokut trga, u laku
Okretu, gestom juga, u zapamćenu zraku,
I uzimaju ljubljeno svojstvo, poput lica…

2

Sezonu cijeni kad je u jeku, vrela:
Kocke u ravnovjesju zrake nestaju; kolotura mijena
Spušta gozbene lopatice sred svojih zdjela,
I prska nad ulicom iz zasuna i remena.

Ljeto se raskrili nad obodima šešira;
Objelodani koso svoje tkanje; svjedoči bojom napitaka
Mim solsticija odvagana u tinti zračnog vira
U Babilonima vrpci, kravata, traka.

Ovdje ponad mora slijepu cestu
Pravac vodi u tisku ulica, gdje prolazi uzani
Izbacuju nemarne skitnice, kružeći u mjestu
Poput mete u streljani.

Usred sna, ispod rubnog dna zvona
Što meko odgovara remorkerskim trubama,
Ispruženi sred travnata karantena
Među golubima i lješnjaka ljuspama.

Dan im se cijedi s obodâ kapa. Ispunjenja u skoku,
Nenadna ko batina, u vakuumu trava,
Odgovaraju na palca žaoku,
Što godi više od drijemeža, koji bi da spava.

(Stroži san, pretpostavljam, s dvije groze
Koje se sad bude i sniju vječnost pokoja.
A, ipak, ovo je moj san što sanja prikaze
Koje njihov san upokoji više no ja.)

Potom okrenut k moru. Tvar što tražiš je u časku
Iznimnija je no more što je, od vremena bujnija,
U sebi je nosiš, čudno, kao masku,
A plovidba u pantomimi sna sija.

Tvar krv je; umorni putniče, okret:
Tvoje procjene moraju učiti kad nisi pospan.
Trijezan, pri punom potopu plovi kontinent,
I žalima se svojim lomi o spavača san.

3

Slijedi protezanje dima, ugar nad vodom,
Rashod snage u kamenu koji pamti,
Gdje teretnjak talasa vodu sa zvukom orgulje
Iznad vode, iznad krova, iznad zelenih šatri
U vrijeme što doći će i koje tu je već dulje.

U zdencima dimnjaka, u pari cisterni
Smola i jantar tope se u rascjepu plamena:
U munjevitu izgaranju vatre rječito srce
Uzdiže tla pokrivač ljetni,
Udarajuć svojim čistim bilom u srcu ljubice –
U cvat milijuna godina…bezvremeno zelena…
Potonula paprat
Očarana marina:
Vrijeme nepotkupljivo je, nudeći, u ribi i plodu
Nedohvatni dijamant.

O, izgubljeni, i mitski prizor
Još se u ovom okviru pervazi!
To je taj anđeo, da li dragulj ili cvijet –
Kvas i guma i kremen iz karbona zazvani u izričitoj snazi,
Čiji masivni drijemež čist je otisak
Starog obnavljanja i prvog sazrijevanja,
Obećavajući oblik paprati prvobitnog izgrijevanja,
Jamčeći, u biljci i kovnici,
Iscjeljujući u žeravici.
I opet premjerava urušeno tlo svijeta,
Iza staza parka i mora što blijedi,
Jednaka lica, u prepasti svjetla i praznine,
Ushićena, kao u sumnji, izgubljena između mita i ćudi,
Nemarna, mamljena
U plovidbi osupnuta sna…

Robert Hayden
(1913–1980)

 

Nadriliječnik

I

Objeduje sam u svojim mislima
o sebi. Nakon sna i benzedrina
slazi činkvečento stepenicama
koje magija njegova istesa
iz hipohondrije dobrostojećeg
i rûga Tanatosu sirotinje;
okrene leđa nasmijanu naklonu
svog livriranog šofera k vijencu
lila limuzine, a sjevernjača
jalnih susjeda hihoće se iza
venecijanskih zastora i plaši se
i divi obijesnom njegovom njuhu.

II

A njegova majka, u zlatnom laméu,
prethodnica u negdašnjem teatru,
sad Hramu Izraela Najviše Alfe,
gdje umorni, bolesni, otuđeni
iščekuju euforiju. I ona
surovim poletom priprema put za
misterij i zaradu gramzivosti.
Viče tmurnim kontraaltom. „On Božji
je diktafon spasiteljskih istina.
On svetih je teškaša as koji će
vam izbatinat vašu lošu sreću;
kaži, on sveti je teškaš, i tu je
da sreću vam lošu baci u knockdown.

III

Zavaljen u kožu crnog leoparda
telefonira instrukcije za dugu
lagodnu vožnju parkom koji pupa
proljećem i mornarima. Upitno
gleda sumrak zelenog vodoskoka,
uzdahne, i okrene zlatno dugme
na Muziku za Jelo i Ples. Puši
egipatske cigare i u glavi
premotava trik koji će noćas izvesti.

IV

Na prilazu Hramu Izraela, sa
maskom spremnom da očas je navuče,
čuje ragtime alegra „Pjesme Ciona“
što, na ulasku, postaju talasi
alelujâ po kojim će da hoda.
Majka i kordon u misnim haljama,
štolama duginih boja, provedu
ga pjevajući do oltara, gdje on
klekne i kao da moli Isusa
obojenog u smeđu boju foke.
Onda se, blistajuć poletom, diže,
okreće, i ljupko širi rukave:
„Izraeliti istiniti, O vi
Izraela nađeno izgubljeno
pleme, blagoslov sada primite moj.
Selah, selah.“ Ćuti se ko ljubavnik
njihove čežnje, sav ushićen slikom
samog sebe u njihovim očima.
Stane i meditira, dopuštajuć
pogledima da mu miluju halju
s biserom i draguljem udešenim
da padaju, da dramatično lete
oko njegove visoke figure.
Tad zadrhti, gestikulirajući
kao da se brani od udarca il
poljupca, i ponovo izbacuje
divlje vokabule i hipnotičke
riječi planirane (uvijek uspješne)
da stado u teopatskoj groznici
održi. Vrisci eudemoničkog
bola dokaz su njegove vještine.
Pod maskom svojom osmjehuje se.
U lakoj mijeni svjetla sad zapjeva
i spremno zadrhti, pjeva i drhti
dok grčeviti napor smutne vjere
sav teatar vlastitom snagom puni,
snagom na koju je bacio kartu,
i koja ga u prostoru uznese.
Raščupani pripjevi oglasuju
čas za kojim njegovi sljedbenici
cijeloga dana umiru od gladi,
al koji je samo njegov. Daje znak:
i tamburin odjekne, frenetične
udaraljke i glisando. Plešući
napusti oltar, zasljepljujuće
odjeće, psikajuće, iskričave;
i cijelim putem, pod paskom čuvarâ,
što brane ga od divljih ruku što se
naprežu da ga taknu, pleše, pleše
opsjednut i uzvišen; vatrena
džuba Boga ljubavnika, vidara,
opsjenara. I njega, kao samog Boga.

Weldon Kees
(1914–1955)

 

Saratoga ending, 3

Ležim u tmini pokušavajući se sjetiti
Što me život naučio. Svjetiljke kolnika
Mutne od kiše. Teške gume metalnih kolica
U pratnji bolničarke prolaze; i nešto zveckalo je
Kao čaše odložene nakon
svršetka zabave i odlaska gostiju.
Epruvete, kupe, menzure, termometri –
Moje društvo ovih godina, na koje više ne računam.

Dohvatih cigaretu, i moji prsti
Dotaknuše patelu, koju
Koristim kao zalogu u knjizi; i sve što znam
Dodir je ovog drveta u tmini, i spomen
Na toplinu jednog bistrog ljeta, prije pola života,
Plavo nebo i zasljepljujuće sunce, lice
Nekog davno umrlog, koje visoko nad obalom
Gleda valove na žalu, redove žutih krčaga
U kojima su zrila limunova stabla.

Osmijesi kupača

Osmijesi kupača krzaju se dok izlaze iz vode,
I ljubavnik na koncu s tugom napušta svoju ljubav.
Učenjak, sklopivši knjigu, dok ura otkucava ponoć,
ispražnjen je i star;
Laknuće pilota u prizemljenju nije i odrješenje.
Ove savršene i osobne stvari oziđuju nas i imaju nesavršen
i javni svršetak,
Voda, vjetar i let, zapamćene riječi i ljubav tijela
Nisu drugo do stanke. A svijet, kao zvijer, nesmiriv i brz
Čeka one koji su već mrtvi. Nema smrti za te. Ti si upleten.

Klub zločina

Ni poslužitelja, ni služavke, nikog na stepenicama,
Nema ni ekscentrične tetke, ni vrtlara, ni prijatelja familije,
Koji se smiješi između izmjene riječi i ubojstva.
Tek kuća u predgrađu s otvorenim vratima
I pas koji laje na vjevericu, i kola
Koja prolaze. Potpuno mrtav leš. Žena na Floridi.

Razmotrimo tragove: Krumpirova rašpica u vazi,
Poderana fotografija Wesleyan košarkaškog tima,
Rasuta s djelićima čeka u hodniku,
Nepoznato pismo obožavatelja Shirley Temple.
Hooverovo dugme na reveru pokojnika.
Poruka: „Biti ovako ubijen sasvim mi odgovara.“

Nije čudno da slučaj ostaje neriješen,
Ili da je njuškalo, Le Roux, sada neizlječivo lud,
I sam sjedi u bijeloj sobi u bijeloj košulji,
Vičući da svijet je lud, da tragovi
Ne vode nikuda, ili u zidove stropa kojem se ne vidi vrh
Cijeli dan urliče o ratu, o tome da se ništa ne može riješiti.

Problemi jednog novinara

„Htio bih otići negdje i ponovo pročitati Prousta“,
Reče urednik Fortunea jednome iz Timea.
Al’ vatra je huktala i ugasla, feniks gakao poput guske,
A svi putevi na selo krzaju se ko marame
U zori predgrađa. Koračajući hodnicima
Gdje milju visoki prozori svjedocima uokviruju san,
Kušaš, fantast i sladokusac, imena gradova duž obale,
Crni dvosjedi pulsiraju magistralama plavim od kiše
Ka jednoj svjetiljci što gori od onih rečenica.

„Htio bih otići negdje i ponovo pročitati Prousta“,
Reče urednik Newsweeka jednome iz Looka.
Dače s telefonima. Sibiri s premijama.
Netko čita, dok zima se spušta na grad,
Večernje novine u jednom kafeu Irving Placea.

William Stafford
(1914–1993)

 

Prije velike oluje

Slava ti u mojim mislima.
Kad netko ti pomene ime
sve kutije s oznakom „1930-te“
ruše se s polica;
I Četvrtog Jula govornici
ponovo dižu glas.
I svi prisutni na školskoj proslavi
osvrću se, i kroz prozor vide veliku oluju.

Ja mislim na tebe u našoj igri –
oh, bespomoćan i sam! – plačući,
a tvoj otac ponovo je umro.
Bio je pijan; pao je.

Kad ti pomenem ime,
naše kuće tamo na vjetru
ponovo škripe u oluji,
i ja se iz naše igre, gdje god da sam,
k tebi naginjem, tih na prilazu tog grada:
„Cijeli svijet opuhan.“
„Gotovo da je dan.“
„Je li ti toplo?“

Upravo sada

Noćas u našem tajnom gradu
pad napona u žicama. Crna
svjetla duž ulica uporno pušu
u vjetar što miran je.
Gluhi pas osluškuje. Djevojka se
povlači iz svog pogleda: njene oči
odlaze natrag u beskraj, vitlo sjene.

Vođen vlastitom tamom idem
svojim neobilježenim vječnim krugom
u ovom trenu zamrznutom. Sada
sravnava sve zapreke, zaokupljeno,
divlje al mirno. Znam
da ništa se ne miče, pristiglo:
moj pogled, ovaj grad, naše vrijeme.

U dubokoj matici

Slijedeći crtu kasa sunca na zalazu
ako bi dovoljno daleko u noć otišli
ponekad iz duboke vode vođena
tajnom izronila bi riječna mačka,

Oči što još bjehu pune šumora mraka,
plovna osjetila ravnodušna i crna,
i skrivena u peraja rašpi koštanih bodeža,
s jedrenim bajunetom na leđima.

Za danjeg svjetla našli bismo crtu uleknutu,
sjaj ribljega trbuha i šum na putilu;
da osjetimo zavojnice i duboku maticu
koja poteže podvodno korijenje drveća.

 

David Ignatow
(1914–1997)

Sklapam oči

Sklapam oči kao dobri dječak noću u krevetu,
kao što mi je mati govorila dok je bila živa,
i prije no legnem perem zube i oblačim pižamu,
kako mi je rečeno, i radujem se sutrašnjem danu.

Činim sve što se traži od mene da dobar građanin budem.
Čuvam svoj posao i svaku večer na obrok kući stižem. Dolazim
u isto vrijeme istim vlakom da porodici dam osjećanje reda.

Poštujem prometne znake. Srdačan sam s neznancima.
Na pisma odgovaram odmah. Svoje račune držim u redu. Zašto
ne mogu živjeti vječno.

Suprotno činjenicama

Čim posegnem zatvoriti knjigu
što otvorena leži na mom stolu, ona poskoči
i ščepa me za prste. Noge
me ne drže. Moram sjesti.
Prsti mi bride
gdje ih debeli listovi
dohvatiše.
Cijeli život
u rukama držim knjige
kao djecu, pažljivo okrećući
stranice i poravnavajući
nabore. Rabim knjige
gotovo se ispričavajući. Vjerujem da često
mislim njihove misli za njih.
Čitajući, nikad ne znam kad njihove prestaju
a počinju moje. Toliko sam usamljen
na ovome svijetu da promatram zvijezde
il studiram povjetarac, i mogu zbrojati
korake na stepeništu penjući se il slazeći,
i mogu gledajući u neko ljudsko biće
izazvati osmijeh, znajući
da je to tek forma ljubaznosti.
Ne mora se ništa reći o otuđenju
među ljudskom vrstom a ipak
ništa uopće nije rečeno
baš zbog toga.
Ali ni knjiga tu ne pomaže.
Kucnem po stolu,
drvo mu glatko, tako strpljivo i tiho.
Stavim na njega svoj pisaći stroj
i počinjem tipkati
da sebi ispričam svoje nevolje.
Suprotno činjenicama, živim po izboru.

 

Informacija

Ovo drvo ima sedamdesetpet tisuća listova.
Možda sam previdio list ili dva ali se
osjećam trijumfalno istrajavši u prebrojavanju
golim rukama granu po granu i bilježeći
perom na papiru sumu svake. Zbrajati ih
bilo je pravo zadovoljstvo što mi je bilo
razumljivo. Radio sam nešto po svom što
ne ovisi ni o kom drugom, a zbrajati lišće
nije manje značajno od brojanja zvijezda,
što astronomi neprestano čine. Žele činjenice
da budu sigurni da su ih točno pobrojali. To
bi im moglo pomoći da spoznaju da li je svijet
konačan. Ja sam otkrio jedno drvo koje je
konačno. Moram pokušati izbrojiti dlake
na svojoj glavi, ti također. Mogli bismo se
trampiti za informaciju.

 

Samouposlen

za Harveya Shapiroa

Stojim i osluškujem, pognute glave,
svoje unutarnje prigovaranje.
Ljudi koji me mimoilaze misle
da tražim izgubljeni novčić.
Otpušten si, viknem u sebi
nakon jedne posebno neugodne zgode.
Otpuštam te bez prethodne opomene
ili potonje isplate. Upravo si izgubio
još jednu priliku da učiniš nešto dobro.
Ali onda ugledah sebe na izlazu,
depresivnog i spremnog otići,
i umorno se svaljah natrag u se
jer koga bih drugog na svoje mjesto uposlio
da radi u mračnim asfiksičnim
May Swenson
(1919–1989)

 

Vodena slika

U jezercetu parka
sve su stvari udvojene:
Kuće u nizu vise i
nježno vijugaju. Dimnjaci
su svinute noge što skaču
na oblacima dna. Zastava
vije se poput udice
dolje u nebu.

Kameni lûk mosta
oko je, s donjim kapkom
u vodi. U njegovim lećama
mreškaju se glave sa šeširima
koje voda ne odnosi. Psi prolaze
lajući na leđima.
Djetešce, donešeno da hrani
plovke, naglavce njiše se,
ružičasti balon bove.

Vršci krošnji polažu izmaglicu
trešnjina cvijeta kao korijen vode,
gdje ptice unatraške slete
u staklenu kuglu brijega;
s podnožja gomilica
djece što liste lješnjake
lebdi na patikama
što talasaju se.

Labud s dva, bliznačka vrata
oblikuje broj 3,
kormilari između dvije naborane
kule, udvojene. Nježno
pjevajući, sam sebe poljubi,
i cijeli je prizor pomućen:
voda prozora lomi se,
udovi stabala zamrse se, most
sklopi se poput lepeze.

Plava

Plava, al Ruža si, isto tako,
i gusto mlijeko, s točkicama
krvi što ukazuje se.
Blago slan tvoj bijeli
vrat kao u dječaka. Svitak kose
odsijeva s Ruže tvoga uha
kojega bi jezici rado kušali
labirint, skliznuli u lijevak
i odali se šaputavom grmljavom.
Kad te poljubim, tvoje uzvijene
trepavice nježno kao plave
slamke lutke krcnu. Caklene
dužice Ruže, tvoje vjeđe ne skrivaju
plave krugove, njihove tamne
sjajne žbice gotovo zelene. Tonem
u Plavocrne Ružosrce otvore
dok ne trepneš. Rumene usne, zupčasti
nabori glatkog su okusa, i Ružinog oblog
bedra središnji pupoljak sišem.
Gucam tvoje dvije Plavomrse
dahtave Ružičaste ljepote, također, da
njušim krv im kupine uz čvrste
rumenkaste vrške. Bijela si
mjestimice, tek uglavnom Ružičasta,
srnoputa i slankasta, istočkana
poput neba. Volim te tvoje pjegice,
tvoj bijeli vrat, Ružo, tvoje kose
divljih slamki pljusak, svilene vitliće
na tvojim ušima. Ali, gdje bijeli
prsnu, lijući se niz obrve
da razbistre jezerca očiju, zavrte se
na strelici svjetla. Plava si Ruža.

---

Blješke o pjesnicima

Alexander (Lawrence) Posey (1873–1908)
Creek Indijanac. Urednik magazina Indian Journal (1901–03) u kojem je objavljivao svoje pjesme i satiričku poemu Fus Fixico Letters, pisanu indijansko-engleskim dijalektom.

Marsden Hartley (1877–1943)
Poznati slikar iz Mainea. Studirao slikarstvo u Clevelandu, Parizu i Berlinu, a svoje prve uspjehe kao slikar doživio u Evropi, gdje je izlagao u svim značajnim likovnim centrima. Potom je i u Americi prihvaćen kao jedan od najvećih američkih slikara.
Njegova poezija, individualna, osobene cjelovitosti poetske slike i sofisticirane tehnike, nije imala odjeka za njegova života. Objavio je tri knjige pjesama: Twenty-Five Poems (1925), Androscoggin (1940) i Sea Burial (1941). Posthumno izlaze Selected Poems of Marsden Hartly (1945). U toj knjizi tiskan je izbor iz njegovih objavljenih knjiga te i iz pjesama, njih 500, ostavljenih u manuskriptu.

Charles Hanson Towne (1877–1949)
Rođen u Louisvilleu, Kentucky. Počeo objavljivati pjesme po raznim magazinima u svojoj sedamnaestoj godini. Kasnije je bio i urednik nekih od tih magazina (The Designer, The Smart Set, Harper’s Bazaar…). Redovito pisao za svoju rubriku u njujorškom listu American. Pjesme je nastavio objavljivati u raznim literarnim magazinima. U posljednjoj deceniji života iskušao se i kao glumac u njojorškim teatrima. So Far So Good (1945) je autobiografija, a This New York of Mine (1931) bogata je i živa zbirka sjećanja na New York prvih decenija XX stoljeća.

Harry Kemp (1883–1960)
Pjesnik, romanopisac, urednik, dramski pisac, biograf iz Ohaja. Rane pjesme, stišane u tonu, meditativne, od 1920. i knjige Chanteys and Ballads, postaju drukčije u tonu, glasnije, ekspresivnije. Piše romane o putu oko svijeta, o noćnom životu Londona i New Yorka. Obilazi Ameriku kao skitnica.
Prva knjiga pjesama bila mu je narativna poema The Thresher’s Wife (1914). Poslije objavljuje Harry Answers Omar: Counterblast to the Rubaiyat (1945); The Poet’s Life of Christ: Songs of the Living Lord (1946) i Rhyme of Provincetown Nicknames (1954). Objavio je i nekoliko drama.

Alfred Kreymborg (1883–1966)
Rođen u New Yorku, pjesnik, kritičar, književni historik i urednik, Kreymborg je bio najpoznatiji kao “patron saint” pokreta malih literarnih magazina. Prvi njegov magazin The Glebe (1913) bio je organ Imažizma, u kojem su objavljivali, među ostalim Ezra Pound, James Joyce, W. C. Williams. Potom pokreće magazine Others (1914-19), Broom (1921-24) – uređivan najprije u Rimu i Berlinu, potom u New Yorku – i, zajedno s Lewisom Mumfordom, godišnjak The American Caravan (1927-36).
1916. objavljuje knjigu pjesama Mushrooms. Druga knjiga Funnybone Alley tiskana je 1927, a Selected Poems 1912-1944 pojavljuje se 1945. W. C. Williams divio se “vještoj upotrebi malih, običnih riječi, koje kod njega dobivaju muzički smisao.” I sam pjesnik razmišljao je “u očajanju da svoje stihove označi(m) muzičkim mjerama.”
Pjesnik je bio i jedna od vodećih figura eksperimentalnog teatra. Napisao je devet eksperimentalnih teatarskih tekstova za Provincetown Players i Manhattan-Bronx Federal Theater Project, gdje je obavljao funkciju operativnog direktora. Napisao je i jedan dramski tekst u stihu, u formi balade, No More War and Other Poems (1950).

Joyce Kilmer (1886–1918)
Nakon što je, u Morristownu, New Jersey, bio nastavnik u srednjoj školi, Kilmer radi kao urednik i kritičar. Drži časove poezije. Prva knjiga poezije, Summer of Love (1911) ne privlači pažnju kritike. Godine 1913. u časopisu Poetry izlazi njegova pjesma Trees, koja mu donosi nacionalnu slavu. Trees and Other Poems izlazi 1914, a 1917. objavljuje posljednju knjigu pjesama, Main Street and Other Poems. Poginuo je na ratištu u Francuskoj na završetku Prvog svjetskog rata. Posthumno je odlikovan sa Crois de Guerre. Njegova supruga Aline Kilmer (1888-1941) također je bila pjesnikinja (Selected Poems, 1929).

John Gould Fletcher (1886–1950)
Rođen u Little Rocku, Arkansas. Studirao na Harvardu. 1908 odlazi u Englesku. Surađuje s Poundom i Amy Lowell u Imažističkom pokretu. Fasciniran istočnim kulturama, piše imažističke pjesme i polifonijsku prozu. Godine 1933. vraća se iz Engleske u rodno mjesto i surađuje s grupom Agrarians, poznatom po I’ll Take my Stand (1930), knjizi od 12 eseja i manifestom koji se zalaže za tradicionalne vrijednosti agrarnog juga, kao lijek za neobuzdanu industrijalizaciju tog doba.
Prvu knjigu pjesama, Irradiations: Sand and Spray, objavljuje 1915. Slijede Goblins and Pagodas (1916), Japanese Prints (1918), Breakers of Adam (1926), The Black Rock (1928), XXIV Elegies (1935), South Star (1941) i The Burning Mountains (1946). Mada su njegove Selected Poems (1938) ovjenčane Pulitzerovom nagradom, kritika ga je, u njegovoj kasnoj fazi, smatrala, tek, regionalnim pjesnikom.

John Hall Wheelock (1886–1978)
Rođen u Far Rockawayu, New York. Školovao se na Harvardu, u Göttingenu i Berlinu. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući. Godine 1911. objavljuje The Human Fantasy. Slijedi još pet zbirki pjesama, a 1937. pojavljuju se njegove Collected Poems. 1956. objavljuje Poems Old and New, a 1961. The Gardener and Other Poems. Pisao je i kritičke studije (Alan Seeger: Poet of the Foreign Legion, 1918; Poets of Today, 1954-56). Njegova poezija u tradicionalnim formama jednostavna je i svježa na starinski način. Allen Tate se nadao potpunijem prihvaćanju i prepoznavanju vrijednosti njegove melankolije u nekim budućim vremenima. Kao urednik podržavao je mlade pjesnike i pisce, među ostalim Jamesa Dickyja i Johna Updikea.

Conrad Aiken (1889–1973)
Rođen u Savannah, Georgia. S deset godina imao je traumatično iskustvo, kada mu je otac ubio majku, a potom sebe, te se o njemu dalje brinula rodbina iz New Bedforda, Massachusetts. Na Harvardu, tokom studija, u istoj je klasi s T. S. Eliotom i e. e. cummingsom. Godine 1912. odlazi u London, i nadalje dijeli svoje vrijeme između Londona i Bostona.
Prvi poetski pokušaji nastaju pod utjecajem Poea i francuskih simbolista. Prvu knjigu pjesama, Earth Triumphant, objavljuje 1914. Slijedi tridesetak zbirki poezije, među kojima Charnel Rose, Senlin: A Biography, and Other Poems (1917), Preludes for Memnon (1931) i Time in the Rock: Preludes to Definition (1936), i sve su sabrane u Collected Poems 1916-1970 (1971).
Pisao je i sjajnu kritiku, esejistiku, kratke priče i romane, prave psihoanalitičke trilere uronjene u psihologiju i filozofiju Freuda i Havelocka Ellisa (npr. King Coffin, 1935).
Njegove stihove, među ostalim Senlin, Punch: The Imortal Liar, Preludes for Memnon, Time in the Rock… Allen Tate smatra superiornim Eliotovim Preludijima, i pita se: “Zašto je on uvijek bio potcijenjen?” Misli da je to zbog njegove tradicionalne prozodije, odbijanja da fragmentira svoj iskaz, poput Eliota u Pustoj zemlji. “Mada je Aiken modernist, kao bilo ko (od njegovih suvremenika), on je od svih njih najtradicionalniji.”

John Peale Bishop (1892–1944)
Rođen u West Virginia. Pohađao Princeton. Nakon Prvog svjetskog rata urednik je u Vanity Fair. Godine 1922. pridružuje se “Amerikancima u Parizu”, Fitzgeraldu, Hemingwayu i MacLeishu. Prvu knjigu pjesama, Green Fruit objavljuje 1917, a 1922., u suradnji s Edmondom Wilsonom objavljuje zbirku The Undertaker’s Garland. Objavljuje dva romana i dvije knjige pjesama. 1948. izlaze njegove Collected Poems i Collected Essays. Godine 1943. imenovan je savjetnikom za komparativnu književnost u Library of Congress.
Bishop je u početku bio pod snažnim utjecajem francuskih simbolista, a potom Ezre Pounda i T. S. Eliota u njihovoj ranoj simbolističkoj fazi.

Maxwell Bodenheim (1893–1954)
Rođen u Mississippiju. U svojoj dvadesetoj godini odlazi u New York. Postaje poznati avangardni pisac. U Greenwich Villageu vodi boemski život, koji završava u alkoholizmu i siromaštvu. On i njegova treća žena nađeni su ubijeni u nekom sirotinjskom stanu. S obzirom na nesređen život napisao je dosta: osam knjiga pjesama (Selected poems 1914-1944 pojavljuju se 1947.) i osam romana. Napisao je i dvije drame. Njegov pogled na stvarnost ciničan je i ikonoklastičan, s uvjerljivom konzistencijom.
Da je pjesnik bio aktivan u njujorškim literarnim krugovima, podsjeća nas i jedno pismo Marianne Moore Ezri Poundu (9. januar 1919): “Možda biste bili zainteresirani za pjesmu koju sam upravo poslala jednom od ovdašnjih novih magazina – predloženi eksperiment pod ravnanjem Maxwella Bodenheima…”

Morris Bishop (1893–1973)
Od 1921. professor na Cornell University. Poznat po svojim “lakim stihovima”, koji katkada nadrastaju tu odrednicu, i možemo ih smatrati izvanrednim satirama.
Knjige pjesama: A Galery of Eccentrics (1928), Paramount Poems (1929), Love Rimes of Petrarch (1931), prevodi, Ronsard, Prince of Poets (1940)… Njegovi Limericks Long After Lear, pojavljuju se u New Yorkeru.

Phelps Putnam (1894–1948)
Rođen u Massachusettsu. Studirao na Yaleu i pripadnik je “Renesansne” generacije s, među ostalim Stephenom Vincentom Benétom, Archibaldom MacLeishom i Thornton Wilderom. Bio je prijatelj e. e. cummingsa.
Prva knjiga pjesama, Trinc, pojavila se 1927. Naslov je preuzet iz Rabelaisa – Proroštvo boce (Oracle of the Bottle). 1931. objavljuje The Five Seasons. Do smrti je radio na epu The Earthly Comedy, koji nije dovršio, jer je, po riječima kritičara F. O. Matthiessena, “nacrt poeme bio tako ogroman da bi se ikad mogla podnijeti težina njegova pisanja.” Allen Tate piše da je “jedini američki pjesnik koji je asimilirao Edwina Arlingtona Robinsona bez ikakva oponašanja, Phelps Putnam, prvoklasni pjesnik, danas zaboravljen; no, Putnam ‘koristi’ Robinsona samo u dugom narativnom remek djelu, Ballad of a Strange Thing, baziranom na klasičnom mitu.”
Allen Ginsberg na jednom predavanju (1. 7. 1980.) kaže o pjesmi koju donosimo u našem izboru: “Tu sam pjesmu uvijek volio zbog njene apstruznosti…Jedna dobro podnapita pjesma.”

Charles Reznikoff (1894–1976)
Njujorški pjesnik. Objektivist. Njegova lirika skupljena je u Inscriptions (1959) i By the Waters of Manhattan (1962). Godine 1975. objavljuje zbirku Holocaust (pjesme bazirane na nirnberškom suđenju). By the Well of Living and Seeing (1974) izabrane su pjesme. Napisao i knjigu proze, Family Chronicle (1969), opis života siromašnih njujorških jevreja. Testimony: United States 1885-1915 (1965) dio je projektiranog četverotomnog narativnog rečitativa o raznim aspektima američke historije.

Rolfe Humphries (1894–1969)
Pjesnik, kritičar i prevodilac. Počeo je objavljivati u raznim magazinima. Suptilne male forme s vještom upotrebom zvuka i kadence stiha nisu ostale neprimijećene. Preveo je, među ostalim Vergilijevu Eneidu, Ovidijeve Metamorfoze i Lorcinog Pjesnika u New Yorku. Njegove knjige pjesama su: Europa and Other Poems (1929), Out of the Jewel (1942), Forbid Thy Ravens (1948), The Wind of Time (1949), Poems Collected and New (1954) i Green Armor on Green Ground (1956). U godini njegove smrti izlazi i posljednja knjiga, Coat on a Stick.

F. Scott Fitzgerald (1896–1940)
Poznati američki romansijer (The Great Gatsby, Tender Is the Night). I danas smatran jednim od najvećih američkih proznih pisaca XX stoljeća. Pored romana i kratkih priča pisao je i sjajne eseje (The Crack-Up). Pjesme je pisao kao vježbe pera u književnoj formi koju je visoko cijenio. U pismu kćeri kaže: “Poezija je nešto što je živo kao vatra u tebi – kao muzika muzičaru, ili marksizam komunistu – bez koje je ništa, prazna, formalizirana dosada.” Tu vatru, kakvu je osjećao Keats, čijoj se The Grecian Urn beskrajno divio, on nije mogao postići, ali napisao je nekoliko duhovitih pjesama u svom narativnom maniru. Pjesnik i romanopisac James Dicky napisao je predgovor knjizi njegovih pjesama, Poems 1911-1940 (1981).
U svom pjesničkom nastojanju oslanjao se na svog bliskog prijatelja Johna Peala Bishopa, “jednog elegantnog, vještog, derivativnog ali katkada istinski vrijednog pjesnika, koji je od ranih dana prepoznao Fitzgeraldov talent i to izrazio u jednoj svojoj pjesmi posvećenoj prijatelju,” piše Dicky.

Stephen Vincent Benét (1898–1943)
Rođen u Pennsylvaniji, školovan na Yaleu. Objavljuje pet knjiga poezije: Five Men and Pompey (1915), Young Adventure (1918), Heavens and Earth (1920), The Ballad of William Sycamore (1923) i Tiger Joy (1925). Odlazi u Pariz, gdje dovršava svoj ep o građanskom ratu, John Brown’s Body (1928), koji je nagrađen Pulitzerom. Nakon pjesnikove smrti ep je dramatiziran i, od 1953. često je izvođen u New Yorku. Pisao je i kratke priče, romane i radio drame. Allen Tate ga smatra “prijaznim i patriotskim rimatorom”, no on ima i pjesama koje nadrastaju patriotski i popularni okvir i stil, i ozbiljna su poezija u tradicionalnom smislu.

Melvin B. Tolson (1898?–1966)
Pjesnik, dramski pisac i romansijer, sin svećenika rođen u Missouriju. Školovan na Fisk University, Lincoln University i Columbia. Prva knjiga pjesama, Randezvous with Amerika (1944) slavi doprinos afroamerikanaca američkoj kulturi. Godine 1947. dobija titulu Poet Laureate of Liberia, na što odgovara zbirkom Libretto for the Republic of Liberia (1953), za koju predgovor piše Allen Tate. Karl Shapiro piše predgovor za zbirku Harlem Gallery, Book One, The Curator (1965). Pisao vrlo sofisticirane satire. Njegovi novinski tekstovi, objavljeni u Washington Tribune (1937-1944), sabrani su u knjizi Caviar and Cabbage (naslov rubrike u novinama) i izdani 1982.

Malcolm Cowley (1898–1989)
Pjesnik, urednik, kritičar i prevodilac iz Pennsylvanije, školovan na Harvardu. U Prvom svjetskom ratu vozač ambulantnih kola na europskom ratištu. Pripadnik američke umjetničke kolonije u Parizu, za koju je izdavao časopise Secession i Broom. Objavio zapaženu knjigu o psihologiji izbjeglištva (Exile’s Return, 1934, revidirano izdanje 1951). Tiska dvije knjige pjesama: Blue Juniata (1929) i Dry Season (1942).
Knjige kritika After the Genteel Tradition, American Writers Since 1910 (1937) i The Literary Situation (1954) bile su vrlo dobro primljene od kritike. Bio je urednik brojnih knjiga posvećenih pojedinim piscima (Whitman, Faulkner, Hemingway, F. Scott Fitzgerald…). Do posljednjih dana objavljivao eseje, kritiku i memoarsku literaturu (The View from 80 ,1981).

Robert Francis (1901–1987)
Rođen u Uplandu, Pennsylvania. Studirao na Harvardu. Predavao poeziju na mnogim američkim univerzitetima. Živio je u istoj kući u Amherstu više od 60 godina, što je za američke prilike kuriozitet. Robert Frost je, jednom prilikom, za njega rekao da je “od svih zanemarenih pjesnika Francis najveći.”
Prva knjiga pjesama, Stand With Me Here (1936) odiše neposrednim utjecajem Roberta Frosta. U kasnijim knjigama nalazi svoj osobni glas. Valhalla and Other Poems (1939) nagrađena je sa Shelley Memorial Award. Njegova pjesnička reputacija oživljena je s objavljivanjem knjige The Orb Weaver (1960). 1971. objavio autobiografiju The Trouble with Francis. Collected Poems 1936-1976 pojavljuju se 1976. Pisao i eseje i jedan roman (We Fly Away,1948).

Kenneth Fearing (1902–1961)
Rođen u Oak Park, Illinois. Nakon diplomiranja na University of Wisconsin nastanjuje se u New Yorku. Njegove knjige stihova satire su o životu suvremenog srednjeg staleža u urbanom i mehaniziranom društvu kojem nedostaje humanost suosjećanja, počev od Angel Arms (1929) do Stranger at Coney Island (1949). Knjiga New and Selected Poems pojavljuje se 1956. Objavio je i četiri romana.

Countee Cullen (1903–1946)
Značajna figura pokreta Harlem Renaissance, dvadesetih godina. Pohađao New York University i Harvard. Knjige pjesama: Color (1925), Copper Sun (1927), The Ballad of the Brown Girl (1927), The Black Christ (1929) i The Medea and Some Poems (1935), koja počinje prevodom Euripida. Izabrane pjesme, On These I Stand, izišle su posthumno (1947). Napisao i jedan roman o životu u Harlemu i dvije knjige za djecu. Iako je pjevao o životu crnaca, o svom iskustvu kao crnca, čudno je da su mu neki kritičari prigovarali što je bio pod utjecajem romantizma, posebno Keatsa, umjesto da koristi crnački ritam i idiom.

Lorine Niedecker (1903–1970)
U svom rodnom Wisconsinu pisala je u gotovo potpunoj društvenoj i književnoj izolaciji. Pred kraj života nadzirala je izdanje svojih sabranih pjesama, My Life By Water (1970). Godine 1985. Cid Corman tiska Selected Poems of Lorine Niedecker, a 1986. knjigu prepiske s pjesnikinjom u posljednjoj deceniji njena života. Pjesnikinja se dopisivala s Louisom Zukofskim, kojem je slala svoje pjesme. Otipkane na pisaćem stroju, sa sugestijama Zukofskog na margini, nalaze se u rukopisnoj zaostavštini Zukofskog (University of Texas Humanities Research Center).

Carl Rakosi (1903–2004)
Rođen je u Berlinu, a umro u San Franciscu. Od 1910. nastanjen u Americi (Kenosha, Wisconsin). Sa W. C. Williamsom, Zukofskim, Oppenom i Reznikoffom učestvovao u objektivističkom pokretu. Ipak, smatrao je da su razlike između pjesnika ove grupe tolike da ih se teško može smatrati pripadnicima jednog pokreta. 1926. mijenja ime u Callman Rawley, zadržavši svoje ime kao literarni pseudonim. U doba Velike depresije uključen u komunistički pokret, posvećuje se socijalnom radu i profesionalno se bavi psihoterapeutikom (objavio dosta radova iz ove oblasti). Poeziji se vraća 1967. New Directions objavljuje Amulet. Do posljednje svoje knjige, The Old Poet’s Tale (1999) štampao je osam zbirki, koje su naišle na odobravanje kritike. Sam za sebe kaže, “Vizualni sam pjesnik, ali sam povremeno i satiričan i često meditativan, i ta trojka katkad je u sporu, ali to je biti ljudskim bićem.”

Louis Zukofsky (1904–1978)
Sin ruskih emigranata, rođen u New Yorku. Prepoznat kao značajan pjesnik mnogo prije no je tiskao prvu knjigu, u svojim pedesetim godinama. All the Collected Short Poems izlaze 1965. 1966. pojavljuju se All the Collected Poems 1956-1964. Oštro promatranje predmeta i asocijativna rječitost karakteriziraju njegovu organsku formu. Bio je i lider grupe pjesnika koji su svoj pokret nazivali Objektivizam (v. Uvodnu bilješku). Od kraja dvadesetih radi na svom velikom spjevu, “A”, u najrazličitijim poetskim formama. Dijelove spjeva objavljivao je u dva navrata (1959 i 1969). Kompletan spjev tiskan je posthumno (1979) na 832 strane.
Njegove poetičke teorije i kritički tekstovi mogu se naći u Le Style Apollinaire (Pariz, 1934), A Test of Poetry (1948), Prepositions (1967) i The Gas Age (1969), a estetički pogledi u dva toma knjige Bottom: On Shakespeare (1963). Čuveni su i njegovi prevodi Katula, koje je hvalio i Pound, s kojim je Zukofsky imao bliske literarne odnose od doba Objektivizma. Predavao je književnost na mnogim američkim univerzitetima. Najbliži suradnik bila mu je supruga Celia, koja je komponirala muziku na njegovu liriku. Godine 1970. izlazi i njegova Autobiography. Napisao je i nekoliko romana.

Kenneth Rexroth (1905–1982)
Rođen u South Bend, Indiana, odrastao u Chicagu, nastanjen u San Franciscu. Najvećim dijelom samoobrazovan; napustio je školu sa 16 godina i radio razne poslove (reporter, organizator u radničkim sindikatima). Simpatizer Objektivista i Beat pokreta u poeziji, i svih rubnih društvenih pokreta. Svoj stav protiv establišmenta iznosi u knjizi Communalism: From Its Origins to the 20th Century (1975).
Prvu knjigu pjesama, In What Hour, objavljuje 1940. Slijede, među ostalim The Phoenix and the Tortoise (1944), The Signature of All Things (1949), In Defence of Earth (1956)…sve do sabranih pjesama, Shorter Poems (1966) i Longer Poems (1968), te napokon New Poems (1974).
Pisao i drame u stihu i jedan stihovani putopis (The Dragon and the Unicorn, 1952). Objavio i dvije knjige eseja: The Alternative Society: Essays from the Other World (1970) i American Poetry in the 20th Century (1971) i An Autobiographical Novel. Njegova odanost velikoj literaturi prezentirana je u Classics Revisited (1969). Poznat je i kao sjajan prevodilac s japanskog, kineskog (100 Poems from the Chinese), španskog i s klasičnih jezika, grčkog (Poems from the Greek Anthology) i latinskog. Priredio je i izabrane pjesme D. H. Lawrencea i Czeslawa Milosza. Napisao je i jednu dramu i balet, Original Sin, izveden 1961. u produkciji San Francisco Ballet.

George Oppen (1908–1984)
Odrastao i živio u Kaliforniji. Počeo kao radnik, potom postao poznati izdavač nove literature. 1929. do 1933. boravi u Francuskoj, gdje upoznaje Pounda i Williamsa. Član Objektivističke grupe i njihov izdavač. Krajem tridesetih aktivni je komunist. Vojnik u američkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu. Poslije dolazi pod udar makartijevske (Joseph McCarthy) inkvizicije i bježi u Meksiko, gdje će živjeti, izdržavajući se kao izrađivač namještaja, osam godina, sve do McCarthyjeve smrti, kada se vraća u domovinu. Kasnih 50-ih vraća se poeziji i tiska nekoliko knjiga. Godine 1968. izlazi knjiga Of Being Numerous, koja dobija Pulitzerovu nagradu. Collected Poems pojavljuju se 1975. Naslov pjesme And Their Winter and Night in Disguise stih je iz W. Blakea.

Ben Belitt (1911–2003)
Rođen u New Yorku. Studirao na University of Virginia. Danas u kritici nerijetko opisivan kao potcijenjeni velikan američke poezije XX stoljeća. Pjesnik i kritičar Reginald Shepard kaže da “dio razloga za zanemarivanje njegova djela, pored njegova nedostatka ili ravnodušnosti za samopromociju, leži u gustini i neizravnosti njegova djela, i u onome što je Nemerov nazvao njegovim ‘prijetećim intenzitetom’”. Izdao dosta knjiga pjesama, među ostalim The Five-Fold Mesh (1938), Wilderness Stair ((1955), The Enemy of Joy: New and Selected Poems (1964), The Double Witness, 1970-1976, Nowhere But Light (1970). 1998. izlaze njegove sabrane pjesme, This Scribe, My Hand: Collected Poems of Ben Belitt. Pjesnik Howard Nemerov, koji je bio veliki podržavalac Belittove poezije piše: “On svijet prima uglavnom uhom; piše kao da posjeduje neku vrstu radara, i pravi zvuk, pravilima njegovog vlastitog postupka, upravo je pravo značenje…Oslonjenost na zvukovnost stvari čini mogućom njegovu karakterističnu kombinaciju velikog rječnika i velike snage.” Pjesnik Richard Eberhart piše, “Čitajući najbolje Belittove pjesme iz paravana artizma izlazimo na čist zrak zrelog, dubokog, univerzalnog značenja.” O njegovoj jezičkoj artikulaciji Susan Wheeler kaže da je njegov “guturalni engleski spoj Chaucera i dvorskog jezika.”
Preveo mnoge knjige Pabla Nerude i Federica Garcia Lorce. Dvije knjige esejistike: The Forged Feature: Toward a Poetics of Uncertainty: New and Selected Essays (1995) i Adam’s Dream: A Preface to Translation (1978).

Robert Hayden (1913–1980)
Rođen kao Asa Bundy Sheffey u Detroitu. Istraživač u Federal Writers’ Project (1936-1940), Hayden je koristio mnoge fakte afroameričke historije, koje je sam otkrio, u svojoj formalno discipliniranoj prvoj knjizi pjesama, Heart-Shape in the Dust (1940). Školovan na Wayne State University i na University of Michigan, gdje je pohađao pjesničku radionicu W. H. Audena. Poslije predavao na istom fakultetu (1969-1980). Prvi je afroamerički pjesnik izabran na poziciju konsultanta za poeziju u Library of Congress (1976).
Godine 1955. objavljuje Figure of Time: Poems, a 1966. Selected Poems. Collected Poems izlaze posthumno, 1985.

Weldon Kees (1914–1955)
Pjesnik iz Nebraske. Živio u New Yorku, potom u San Franciscu. Njegov pjesnički ugled počiva na posthumno objavljenim Collected Poems (1960, revidirano izdanje 1975), koje je priredio pjesnik Donald Justice. Posthumno je izdan i njegov roman Fall Quarter (1990). Bio je i bibliograf, i novinar i pisac za Time magazin, slikar, jazz pijanist i kompozitor.
Za života je objavio tri knjige pjesama: The Last Man (1943), The Fall of the Magicians (1947) i Poems 1947-1954 (1954). Pretpostavlja se da je izvršio samoubojstvo, kada su njegova kola pronađena blizu Golden Gate Bridgea.

William Stafford (1914–1993)
Pjesnik iz Kansasa. Predavao je na Lewis and Clark College (Portland, Oregon). Prvu knjigu pjesama, Down in My Heart objavljuje 1947, a 1960. West of Your City. Knjiga Traveling Through the Dark (1962) nagrađena je s National Book Award. Objavio je još deset knjiga poezije.
U tekstu Finding the Language pjesnik piše: “Govoreći o pisanju, dobrodošle su mi sve vrste poticaja i ideja, i ne trudim se u tom prvom momentu susreta s njima da ograničavam kadencu ili ritam jezičkog toka. Osjećaj kompozicije važniji je od ikakvog pravila i unaprijed zadate forme.”

David Ignatow (1914–1997)
Rođen u Brooklynu, N.Y.C., sin imigranta, materijal za prve pjesme crpi iz vlastitog iskustva teške borbe u godinama Velike depresije. Pjesme su u bruklinskom žargonu. Knjige pjesama: Poems (1948), The Gentle Weight Lifter (1955), Say Pardon (1962), Figures of the Human (1964), Earth Hard (1968), Rescue the Dead (1968), Poems 1934-1969 (1970), Facing the Tree (1975), Tread the Dark (1978) i Whisper to the Earth (1981). Knjiga Notebooks (1975) autobiografski je esej o osobnim i poetičkim problemima.

May Swenson (1919–1989)
Kćerka švedskih misionara, rođena je i školovana u Utahu. Nakon koledža preseljava u New York City. Prva knjiga pjesama, Another Animal Poems, tiskana je 1954. (u Poets of Today I). Živa imaginacija i eksperimenti s tipografijom privlače pažnju kritike. Prvu samostalnu zbirku, A Cage of Spines, objavljuje 1958. Drugu knjigu, To Mix with Time izdaje 1963., a treću, Half Sun Half Sleep 1967. Iconographs (1970) sadrži vizuelno oblikovane pjesme. Nakon toga objavljuje još tri knjige pjesama (dvije za djecu). Prevodila je i suvremenu švedsku poeziju.