Pavle Gligorović: Avgust u gradu
HARI HULE JE OPET PIJAN
Danas mi je pošlo
za rukom
da Holmekolen u tebi
preselim na jug,
da povratim
sve početke bez početka
unazad.
Popravljam
ugašene pikavce
u nepomičnim
pepeljarama.
Razmišljam
Kako se izmaći
trunju koje upada
u kosti…
Usud se opet
usadio u meni,
gdje se iznova
s licem
norveškog detektiva
znam nasukati
na tvoje
ožiljke na butinama
i sive haljine
koje otpadaju
u
prigradskom naselju
Osla.
Hari Hule je opet pijan.
NEPREGLEDNE STEPE PATAGONIJE
Vidim vas
u hrapavim zidovima jednog izgruvanog sna.
Odjekuju praznine. Divljam kroz noć.
Kad vjetar nosi slike užeglih ljeta,
kad gromovi udaraju o pogrešna brda,
žohari otimaju grad.
Vidim vas
kad su tamne strane noći najglasnije u nama,
a one gladi iz rasparenih patika – jedu moji psi.
I ovaj grad je gluv za smrt, za umjetnost,
arhitekturu, nepravde i tren.
Razapete paučine u sobama bez smisla.
U nama je zagasito sunce.
Umjesto slova zaborava hvataju se mušice zla.
Vidim vas
u soliterima gdje stanuju pokvareni liftovi,
kako se zagonetno osmjehujete
i rukama pokazujete tačke
na geografskim kartama,
nepreglednih stepa Patagonije.
Vidim Magelanove pingvine
i sve te ljude velikih stopala.
Vidim mjesta gdje obitavaju
izmišljena bića besmrtnosti.
Vidim vas …
Podijelićemo uloge za sva ta čekanja
na željezničkim postajama vječnosti
i zapaliti pozorište jednog sna.
Hiljade statičnih klovnova
upire prstima u mrak
i razbacuje misli koje se
lome o zidove stvarnosti
dok prašina gori pod prstima dodirujem
slike nepreglednih stepa Patagonije.
Borhes i Maradona zapetljani u suton
koračaju u četvrtu dimenziju,
na kraju svijeta.
BUNT (umjesto biografije)
Ja sam mlad i star čovjek
u jednu ruku.
I kad idem do trafike po cigarete
i kad nosim cegere starijim bakama
i kad čekam zeleno svijetlo
na pješakom prelazu,
pokušavam se uklopiti u društvo.
Vaspitan sam na staromodan način
i kad kažem ljudima da je moja religija
plavuša sa umetnutim grudima
oni me smatraju površnim,
ali ja sam ipak vjerujući
čovjek.
Ne podnosim nadobudne osobe,
koje ne odgovaraju na poruke.
Nisam pobornik patnje
i pojedinaca izduženog vrata.
Ne volim ni punjene paprike,
ni ljude koji puno potenciraju bunt
i mnoštvo tako istrošenih fraza.
Fariseji opet obesmišljavaju
sve,
al to već nije moja briga,
nastavljam put.
PRIHVATANJE BOLA
Sijaset godina
koje su prošle kao dani
brojale su odjeke
raskoraka,
gurnutih u ponor.
Oba uha su mi
pregorjela
od riječi koje su
u meni
nijemo eksplodirale.
Rane sam
usputno
krpio
u zraku.
Nijedna me tuga
nije pretjerano
zanimala.
Dok sam nemani
nosio
pod pazuhom,
znao sam jedino
da bol postoji
kao kost u ruci
i da čovjek ništa
ne može da učini,
osim da prihvati to.
I da ide dalje.
PLASTIČNI GLOBUS
Ovaj plastični globus stari
i umire
i rađa se opet.
Tvoj strah od prolaznosti,
moj usud da te volim,
sok na stolu,
stolica na kojoj vodimo ljubav
na nekom nevidljivom nivou
posljedice i uzroka,
povezano je sve.
Jednom si mi rekla,
posle razvoda,
da već dvanaest godina
živiš ispod leda
i da si zaboravila
kako je to
klizati po površini
slobodno,
s nekim.
Znam,
strah te je
usuditi se
ponovo
divlje ose
staviti pod vrat.
AVGUST U GRADU
Ovdje se ljudima
linjaju repovi,
jednaki su glagoli
zaborava za sve.
Svi ti prohtjevi
zatočeni u nama
napravljeni su
da ubiju cvat.
Pokušavam neprimjetno
da provučem agonije
mimo drugih.
Kad bol popuni
napukle ulice
natovarene mrakom,
sve naše promaje
vrte se po obodu tla.
Blijeda sijenka sunce drobi.
So i rane večeraju u tišini.
Sve naše Monike Beluči
djetinjstva
zapravo su
prodavačice kontrasta.
Prozračna laž
podvlači se podmuklo
i otkida dio po dio osmijeha
na našim izmišljenim licima.
Znaš, u avgustu
Najveći broj ljudi se vraća
cigaretama.
Valjda imaju strah od jeseni,
kao i ja od avgusta
u ovom gradu.
ŽURBA
Sinoć sam te slučajno
sreo u gradu.
Osmijehnula si se
i ja se osmijehnuo.
Imala si linearne jednačine
nepoznate pijanom pogledu
i crnu haljinu razvučenu
po rubovima ključnih kostiju.
Alkohol je prijatelj neubjedljivih.
Kao i obično
svaki susret s tobom
iziskivao bi nove rečenice,
koje nikako
nisam nalazio
u crnim rupama
slučajnih susreta.
Uvjek je najbolje, to sam naučio,
praviti se da te nisam vidio.
Mrak i gužva izgovori su stidnih.
Ionako
nisi primjećivala nikoga
oko sebe.
I negdje si žurila.
Htio sam te zaustaviti
i samo ti reći,
kako si lijepa
večeras,
al odustao sam.
Znam koliko voliš biti u žurbi
i okružena političarima,
homoseksualcima i književnim grupijima.
Gledao sam
ženu s crvenim karminom
i tankim bljedilom u obrazima
kako žuri natrag u gužvu.
I tako
godinama
preskačem susrete.