Oleg Tomić: Koprena
U dolini Resije 1946.
Grupica se ukazala u smiraj dana hodajući duž obale jezera Resija. Zapiljio sam se u daljinu i sporo sam žvakao koricu svježeg raženog hljeba. Dva muškarca i žena su išli naprijed, dok je posljednji iza njih pognut malo zaostajao. Nosio je štaku. Nisam bio sasvim siguran je li to baron Trevizan. U ovo doba dana, otprilike od sredine maja, zbivaju se mijene na nebeskom svodu.
Malo – pomalo plavetnilo se zatamni i oblaci poprimaju najrazličitije oblike.
Ta mijena koja nagoviještava noć najbolje se dade zamijetiti u podnožju planine Ortler čija golema sjena najedanput iščezne. Vjetar se primirio i između dva zapuha koji nekad traju duže a nekad kraće, biva tiho i krajolikom zakriješti vrana siva. Osim nje ondje se nalazi i svračak veliki, ali je skitnica. Prestala je da svjetluca površina vode.
Prije skoro devet godina došao sam iz Malea u ovu sumornu dolinu i našao svoj dom. Kuća je bila blizu jezera i napuštena, ali poprilično očuvana i tek uz poneku napuklinu. Njeni vlasnici su bili prognana plemička porodica tokom francuske revolucije. Ne znam šta ih je nagnalo da se nastane baš ovdje niti zašto su otišli, ali moj razlog je bila snažna želja da se osamim. Žitelji Malea zasigurno me smatraju čudakom. Namršte se na spomen doline. Zaziru od tog besplodnog i grdog kraja, prave vukojebine, ali ponajviše od opakog sjeverca kojeg od davnina zovu Krvopija. Ime joj je vazda prikladno. Krvopija dozlogrdi.
I meni je na početku, ali izborio sam se. Otupljuje i slama srce od kojeg mu oduzima blagost. Zahtijeva beskrajnu volju. Preobražaj je neminovan. Nerijetko sam iznajmio sobu kakvom hodočasniku, pustolovu i planinaru, i svi su se odreda požalili na student. Snošljivije je na proljeće i ljeti, ali ni onda ne idem napolje bez košulje i prsluka. Neprestana vjetrometina je doprinijela da je tlo pepeljaste boje, stvrdnuto i mahom popucalo.
Samo nekoliko kilometara zapadnije kada se prijeđe u Italiju, posve je drugačiji prizor Prirode. Naklonjena je čovjeku, pitoma je i buja. Brojne kućice koje su izgrađene na proplancima govore mi da je klima umjerena a ljudi koje sam upoznao su dokoni i čili. Uvijek kada tu svratim bilo da tumaram ili da uberem raznovrsne plodove i biljke za ishranu, zapitam se zašto se Krvopija zaustavila u dolini Resije. Nemam drugi odgovor nego da je u njoj našla svoje počivalište.
Ćao! Začuo sam umilan ženski glas koji me je prenuo iz razmišljanja. Gosti su stajali u mojoj blizini i smiješili se. U to je dohodao baron Trevizan. Odsutnost je odlika ovdašnjih ljudi. Dobacio je. Prišao mi je i zagrlio.
O Fratelo, drago mi je što te ponovo vidim, rekao je.
I meni je, Lunardo. Šta će ti štaka?, rekao sam.
Ispričaću ti. Da ti predstavim moju saputnicu Valentinu i prijatelje Luiđija i
Nikola, rekao je.
Rukovao sam se s njima i poželio im dobrodošlicu. Pošli smo u kuću.
Lunardo je seo za dugački sto i duboko je izdahnuo. Trpio je bol. Zatim se zagledao pravo, pa desno i lijevo, te je izustio: Isto je kao onomad. Je, odvratio sam. Valentina je skinula ranac i spustila ga na pod, a za njom Nikolo i Luiđi.
Posmatrala je hoklicu koja se nalazila do vrata i na kojoj je bio prikopčan crveno – smeđi jastučić. Prišao sam joj i kazao kako sam je sam izradio.
Veoma mi se sviđa. Ima nešto orijentalno, rekla je. Klimnuo sam glavom.
Sigurno ste nestrpljivi da porazgovarate s Lunardom. Pridružite mu se i udovoljite sebi i njemu. Mi ćemo se malo vrzmati, dodala je. Otišao sam.
Trebao si da mi napišeš u pismu da otežano hodaš. Mogao sam te sačekati na željezničkoj stanici. Šta se desilo? – rekao sam.
Neka. Ionako neću moći još dugo da hodam. Prošle godine u februaru istraživao sam masonsku arhivu u Beču koju su zaplijenile sile Osovine. Jednog dana saveznički avioni su bombardovali grad i pogođena je Vijećnica.
Nalazio sam se na posljednjem spratu. Pukom srećom ostao sam živ, no donji trup je pokošen. U dijagnozi stoji, da su se gotovo svi živci u nogama raspali, iz čega slijedi da ću postati bogalj, rekao je.
Žao mi je, Lunardo, rekao sam poslije stanke.
Začudio sam se kako je ostao mladolik. Bez ijedne sijede vlasi i bez ijedne borice. Nježne puti. Samo to majušno udubljenje blizu usta i kosa crta podočnjaka koja se malo produžila i zadebljala. Mršav kao onda. Šta je tome razlog? Je li misao koju je ovdje izrekao kako se njegov duh nije poljuljao zahvaljujući tome što je rođen posljednje godine devetnaestog vijeka?
Pripremio si gozbu. U Rimu vlada oskudica, rekao je.
Nagomilao sam zalihe, rekao sam. Uzgred, sjećaš li se da si me priupitao kako se preziva plemićka porodica? Tada nisam znao, ali saznao sam.
Kako?, rekao je.
Rošel. Možda će ti zazvučati čudno, ali tragao sam za njihovim grobovima po cijeloj dolini. Nisam ih našao pa sam nastavio na groblju u Maleu. Ondje sam nabasao na pet humki. Posljednji znani potomak Rošelovih pokopan je 1919.
Kao i sve kuće i ova ima svojih tajni. Kada sam prvi put zakoračio u nju imao sam dojam kako je do skora neko tu živio. Prije sedmicu ili najviše dvije. Moglo se to zaključiti po ravnim dijelovima namještaja na koje se spustila prašina.
Gotovo je sve ostalo. Nedostajala je poneka knjiga i poneki suvenir, te malo muške odjeće u plakaru. Čak su i prozori u sobama bili odškrinuti kako bi se zadržala prozračnost. Zavjese su mirisale. Ona je tu bila. Sama. Očito predugo.
Trpeljiva i neutješna, sa žilom koja se utisnula skoro na sredini čela i koja se nije povlačila. Vještica. Nazivala ju je. Iščekivala je nekog bliskog. Povratak muža ili sina. A onda je jednog dana prelomila i zauvijek otišla. I zauvijek je ponijela u sebi onaj zvuk otkucaja zidnog sata od kojeg je zamirala i koji će je podsjećati na mučno proticanje vremena, rekao sam.
Lunardo je bio zamišljen.
U to je pristigla radoznala družina i sjeli su s nama. Ponudio sam im višnjevaču. Prihvatili su. Ustao sam i natočio je u čokanjčiće. Nazdravili smo i zapodjenuli razgovor. Redala su se pitanja o mom životu, a ja sam im vjerodostojno opisao kako mi izgleda dan i pojasnio koje su dobre a koje loše strane doline. Zatim smo načeli temu o 2. svjetskom ratu koji nas je morio, ali i o vremenu prije njega. Bilo je pregršt neslaganja i ubjeđivanja u žaru, no bez neodmjerenih istupa. Najmanje sam pričao, no ipak sam uživao. Nedostajali su mi ljudi. Poprilično se odužilo i zacarila je noć. Postalo je svježije.
Valentina se mrznula. U dva navrata prstima desne ruke je prešla po lijevoj, od ramena do lakta. U nekom času, Lunardo se nagnuo prema Valentini i nešto joj je šapnuo. Valentina je ustala i othodala do ruksaka, sagnula se, podigla ga i otkopčala. Izvadila je bilježnicu. Vratila se nazad i pružila je Lunardu. Zahvalio se. Završio si esej? Pitao je Luiđi, urednik Revije o budizmu. Ni dražesna Valentina nije znala o čemu se radi.
Sigurno znate da sam u razdoblju od 1928. do 30 obavljao dužnost atašea za štampu u italijanskom poslanstvu u Beogradu. O potankostima nisam vam pričao. Naime, moj prethodnik se osramotio. Sklon kockanju i razvratnom životu izbio je na loš glas, i smijenjen je. Mjesto je bilo prazno. Ubrzo, iz Ministarstva spoljnih poslova telefonski su se obratili mom ocu koji je bio prekaljeni i ugledan diplomata i objasnili mu šta je posrijedi. Otac se zahvalio na uviđajnosti i obećao je da će porazgovarati sa mnom. Tako se i desilo. Ponuda mi nije odgovarala. Priznao sam mu da imam otklon prema Musolinijevoj politici, ali i da me Balkan ne privlači osobito. Pomno me saslušao. Nije iznio stav. Priželjkivao je da se okušam u diplomatiji. Lisac se pripremio. Da bi me pridobio otkrio je kako je njegov djed Pietro sredinom prošlog vijeka pohodio Balkan. Zacrtao je da će ostati cijelo proljeće, no to se izjalovilo, i putešestvije se produžilo na skoro godinu dana. Najduže je boravio u Dalmaciji. Tajio je uzrok koji je doveo do obrta, no po svoj prilici u pitanju je bila ljepotica po imenu Perina koju je upoznao na Korčuli. Pietro je bio slikar, ne naročito darovit, pejzažista. U Rim se vratio sa tri platna – korčulanskom kulom, Perininim portretom, i posljednji, na kom je pozirala naga. Možemo nagađati zašto se okončao njihov odnos. Držim da je gordi Pietro bio pred izborom – ljubav ili ime. Odabrao je potonje. Nije htio da se liši onog blistavog svojstva koji nosi plemićko porijeklo porodice Trevizan, a kamoli da postane ime među drugim imenima.
Promislio sam ne duže od šest – sedam trenutaka i pristao.
Nemam namjeru da pripovijedam o mom službovanju u prijestolnici Kraljevine Jugoslavije. U grubo, krasila me je revnost i smjernost, i brzo sam stvorio sliku o sebi kao uzornom atašeu ponajviše zaduženom za kulturu, manje za trgovinska i vojna pitanja. Jezik sam svladao jer mi se svidio, a prvi roman koji sam pročitao bio je Dnevnik o Čarnojeviću. Jesen, i život bez smisla. Tako počinje. Često sam se sretao sa Slovencima, Hrvatima i Bosancima, i popričao sam s njima. Ipak, razgovor koji sam vodio sa Stankom iz Hrvatske bio mi je najupečatljiviji. Od njega sam prvi put čuo podrugljivi izraz balkanština. Premda ju je taj uobraženi intelektualac izgovorio pristojno, nije mi nimalo zvučala bezazleno. Naprotiv, shvatio sam da je u pitanju duboko usađeno podozrenje prema Balkanu koje se učilo pod dugom vladavinom Beča i Budimpešte. Ako to još malo zagrebete nastavak glasi da su Hrvati civilizovaniji od Srba i u građanskom smislu više sazreli. Kako god.
Uoči mog odlaska desilo se ubistvo o kojem su izvjestile mnogobrojne novine. Švajcarski državljanin Dominik Rošel usmrtio je makazama slavnu pijanistkinju Jermu Grol. Rošel je na sudu priznao krivicu i osuđen je na jedanaest godina zatvora. Molio je da vidi sestru. Poslije četrnaest godina našao sam u masonskoj arhivi neveliku kutiju u kojoj je bila hrpa podlistaka beogradskog Globusa, ukupno 16, koji su objavljivani subotom od marta do juna 1935. Odštampan latinicom podlistak je očito pobudio veliko interesovanje. Autor je bio utamničeni Rošel. Na tri od četiri stranice bila je pripovijest bez naslova. Kada sam je pročitao odlučio sam da je prepišem u ovu bilježnicu. Poslušajte.
U Aleksandriji 1919.
Dan nakon sprovoda saopštio sam sestri Heleni da odlazim iz doline Resije. Oborila je pogled i skupila usne. Donju je malo uvukla i začas je poblijedila.
Po tome sam znao da se jedi. Pogledala me. Djelovala je pribrano. Očekivala sam da će se to jednom desiti. Shodno tvojoj buntovničkoj naravi čudi me da prije nisi napustio naš dom. Pričao si mi više puta kako je neki Klaudije koji je bio geograf i astronom zapisao svjedočanstvo pomoraca koji su za vedrih noći i daleko na pučini, mogli da vide svjetlo koje je davao plamen zapaljenih drva na vrhu tornja i zidine aleksandrijske biblioteke. To svjedočanstvo se ukorijenilo u tebi. Ne mogu te spriječiti. Kada polaziš? Sutra. Mislim poraniti. Da li bi se usudio da je otac živ? Bih, još kako. Odgađao sam zbog tebe. Ne bi. Plašio si ga se. Jesam, ali je njegova smrt došla u zgodnom trenutku. Na šta misliš? Bio sam prije četiri dana u kancelariji direktorice Majrink i oprostio se. Rastužila se. Da ne ispustim. Ne opravdavam ga. Ni pokoji šamar niti kada je na tebe nasrtao šibom, štitila sam te koliko sam mogla, no nisi mu smio onomad reći da ga historija neće upamtiti. Unizio si ga, Dominik. Našto je zagalamio: Do đavola i historija! I tresnuo je šakom o sto. Smio sam, Helena, dakako da sam smio.
Mrcina je to zaslužila. Ti si deran i ludački si samoljubiv. Starija sam od tebe i prihvati savjet. Nemoj nikome to reći.
Poćutali smo.
Jako ličiš na našu majku Umu. Klimnula je glavom. Đenova je bliže, no ipak sam odlučio da pođem u Marsej. Jedini je razlog jezik. Bar neka korist od njega. Bio sam prisiljen govoriti ga u kući. Majka je istrajavala. Prošla je 129. godina, nikako da to pustiš. Pomoći ću ti da se spakuješ.
Bio sam budan kada je Helena ujutro ušla u sobu. Kiša je sipila. Malo sam spavao. Raspričali smo se za doručkom. Tek pokoju rečenicu smo razmijenili o svakodnevici, a najviše o dogodovštinama iz djetinjstva. Nekih sam se slabo sjećao. Zatim je Helena donijela škrinju u kojoj se nalazilo porodično srebro i podijelila ga. Pripala su mi tri dukata, a tri je zadržala. Kazala je da puno vrijede i da ih ne prodam, osim u krajnjoj nuždi. Donijeli su ih Rošelovi iz rodnog Šartra i potiču iz doba Luja XVI. Jednom prilikom otac i majka su otputovali u Cirih u namjeri da saznaju kolika im je vrijednost. Vlasnik draguljarnice rekao je da su besprijekorno očuvani i koju svotu je spreman da ponudi. Na tome se završilo. Postojala je još jedna škrinja dupke puna dragocjenostima. Po dolasku u Švajcarsku prodali su je i sagradili ovu kuću koja se razlikuje od svih u okolini. Kazao sam joj da ću često dolaziti. Krenuli smo. Dohvatio sam ručku kofera i izašli smo napolje. Razvedrilo se i zatoplilo je. Osmotrio sam dolinu. Helena me je ispratila dio puta i ugazili smo u visoku travu. Spustio sam kofer i zagrilili smo se. Čuvaj se sunčanice. Uma je zamalo umrla od nje.
Do Nice sam stigao vozom. Dalje sam nastavio pješice. Nije mi se mililo da nanovo presjedam, a to bi mi onda bilo treće. Prošao sam kroz staru četvrt i nabasao na zapušteno pozorište, Naslonio sam se na stub i pojeo posljednji sendvič sa dimljenom govedinom.
- jula iza podneva ukazalo se Sredozemno more. Zastao sam na uzvisini i zapiljio se u marsejsku luku. Zamišljao sam je manjom. Rasprostirala se vjerovatno i dva kilometra. Ljudi su se tiskali kod velikog broda sa američkom zastavom koji je trebao da isplovi. Na jarbolima su se vijorile zastave raznih država. Bilo je jako sunce. A od toga sam strahovao. I nagnalo bi me na pitanje:
Da li će mi se opet desiti?
Uz cestu je iznikao cvijet. Primakao sam se. Ličio je na ljiljan. Ubrao sam ga i stavio u kofer. Gradska vreva. Zaustavio sam lijepu prolaznicu koja je na uzici držala psića i pitao je gdje se nalazi pošta. Uprla je prstom. Poslao sam Heleni telegram. Malo niže niz ulicu stajala je table na kojoj je pisalo Zalagaonica. Iako nije bilo prijeke potrebe dvoumio sam se da li da prodam manji dio porodičnog srebra. Odustao sam zbog previsoke kamate. Zaputio sam se u luku. Kada sam stigao potražio sam biljetarnicu. Zapahnuo me miris ribe. Uskoro sam je našao.
Nekoliko ljudi je čekalo u redu. Šutili su. Kartu do Aleksandrije, molim. Rekao sam prodavačici. Ako sami putujete mogu vam ponuditi slobodnu kabinu za jednu osobu u B klasi. Odvratila je. Klimnuo sam glavom. Na to je zbrzala cijenu i da Glory ispljovljava u 17 h. Kasnije sam ušao u krčmu da se okrepim. Sjeo sam za sto koji se nalazio do prozora i naručio sam borovnicu.
Po svoj prilici gosti su ga zaobilazili jer se tu osjećala sparina. Nije mi smetala.
Imao sam izvrstan pogled na pristanište, a i Glory mi je bio u vidokrugu.
Malaksalost je popustila kada sam objedovao soljene sardele. U neko doba, uplovila je velebna fregata. U žamoru se nije dao lako razaznati sadržaj, no ma gdje pošli ljude sveudilj tište životne nedaće. Malo poslije 16 i 30 krčma se djelomično ispraznila. Pošao sam za grupicom. Uspeo sam se pomoćnim stepenicama na palubu i pružio kartu mladom časniku. Objasnio mi je gdje treba da idem. Kabina je bila tijesna.
Ostavio sam kofer na ležaju i vratio se na palubu. Brod je isplovio. Jato je odmicalo.
Spuštalo se veče. Prišao mi je neki mladić s naočarima i kazao: Iza ponoći proći ćemo pokraj Linoze i Lampeduze. A u svitanje, proći ćemo pokraj Malte i susjednih otoka Gozome i Cominoma. Po mom sudu, krećemo se približno istom brzinom, između 45 i 50 čvorova.
Plovili ste ovom rutom?, kazao sam.
U junu 1913. Probdio sam prvu noć. Dosađivao sam kapetanu i dopustio mi je da zanoćim na palubi. To putovanje je u mnogome promijenilo moj život. Usudio bih se reći da je bilo poput otkrivenja. Oprostite, nisam se predstavio. Žan Truesan.
Predstavio sam se i rukovao.
Rimuje se.
Šta to?
Vaše ime i prezime.
Jeste, rimuje se.
Mračnjaštvo često biva pratilac rane mladosti, no to nije bio slučaj s Truesanom. On je ugodna osoba koja plijeni istupom. Koliko samouvjerenošću i odvažnošću, toliko i oštroumljem. Srednje visine te slabašne građe i žgoljav, doimao se skrušeno. Šake je imao male kao u žene, a bradicu urednu.
Ispričajte mi o tom otkrivenju. Zašto Aleksandrija?
Majka mi je ondje rođena. Sunitkinja je. Od malih nogu pripovijedala mi je o svom gradu i poučavala arapski. Istrajavala je dok ga nisam počeo solidno govoriti. Kad je sazrilo vrijeme otprašio sam u Aleksandriju. Nisam se osjećao kao stranac. Upodobio sam se za dan. Ljudi su govorili da su mi susjedi. Nisam ih razumio. Često sam nailazio na mjesta iz majčinih priča. Među njima je bio hotel Higab, izgrađen u stilu klasicizma, u kojem sam odsjeo. Higab znači koprena.
Na kakvu koprenu mislite?
Doslovno na koprene svjetlosti i mraka iza kojih se krije Alah. Predanje kaže, da ih ima sedamdeset.
Nastavite Žan.
Drugog dana sam svratio na pijacu. Bilo je mnoštvo ljudi. Zastao sam ispred niskog drvenog štanda i zagledao se u raznovrsno kandirano voće posloženo u pletene korpe. Nisam mogao da se odlučim pa sam zamolio šutljivog mladića da odabere dvije vrste po pola kilograma. Datulje i trešnje. Kazao je i dograbio punu šaku datulja koje je stavio u bijelu papirnatu kesicu, još jednom ali manje, te je isto uradio sa trešnjama. Stavio je kesice na vagu, uzeo ih, smotao i pružio. Kazao je cijenu i platio sam. Htio sam da krenem kada me je priupitao odakle sam. Kazao sam i spomenuo majku. Da li znate ko su derviši? Dodao je.
Ne znam. Kazao sam. U mojoj ulici se nalazi Dom derviša. Okupljaju se dva puta sedmično. Plešu i prenose učenje sufista. Uvijek neko bude. To je poseban događaj. Da li želite prisustvovati? Kazao je. Naravno. U koliko sati? Kazao sam. Počinje u 20. Nije daleko. Jeste li u nekom hotelu? Kazao je. U Higabu. Kazao sam. Biću tamo pola sata ranije. Zovem se Sahib. Kazao je. Predstavio sam se. Veče u Domu derviša bilo je moje najčudnije iskustvo. Srećom derviši su sporo i razgovijetno govorili pa sam sve razumio. Ostali smo duže jer me je Sahib upoznao s njima. Osim nas dvojice bio je i jedan starac. Na rastanku Sahib mi se obratio: Imaš u svom srcu spremnu odaju. Jednom ćeš možda postati razastrti. Spoznaćeš.
Na nebu se ukazala mala strana mjeseca.
Po povratku u Marsej odlučio sam da studiram arabistiku. Želja mi je da prevedem na francuski ponajbolje sufijske tekstove i objavim antologiju. Ponovo idem u Aleksandriju da bih skupio građu.
Jeste li postali razastri?
Trudim se.
Niste vojevali u Velikom ratu?
Imam srčanu manu. Zalisci su mi zapaljeni.
Zatim se naklonio i otišao je. Malo kasnije ušao sam u kabinu i otvorio kofer.
Na dnu je bilo nekoliko listova, Votermanovo naliv pero i koverte koje je Helena krišom tutnula. Uzeo sam dva lista, poravnao ih i napisao joj dugo pismo. Pomislio sam na očevu kolekciju nalivpera i pao u san.
Srijeda je. Toplije je. Djeca su se igrala na palubi. Muškarci su sjedili i kartali se. Stao sam pokraj časnika i dame i načuo njihov razgovor. Dama ga je priupitala da li zna nešto o Ukletom Rogu. Zovu ga i Rog mrtvih duša. To je mit pomoraca koji prema nekim izvorima seže iz vremena prije ove ere. Fantazija o svjetlucanju na pučini koje ima oblik rogovlja i koje su brodovi zaobilazili. Postoji slična pojava na 17 – om istočnom meridijanu, ali to je svjetlucanje algi.
Kazao je časnik. Žana nisam vidio. A ni u četvrtak kada je kasno popodne Glory pristao u aleksandrijsku luku. Orijent! Neko je viknuo. Radnici su prenosili tovar. Među prvima su sišli sretni supružnici koje je dočekao neki čovjek. Možda su mu došli u posjetu ili su nakanili da se tu skrase. Pomislio sam da ih slijedim bar dio puta kako ne bih zalutao. Ne bi mi bilo prvi put. Uz malo sreće, možda se zapute do središta. Hvatao sam pojave – vidio sam neveliko stablo koje se nakrivilo i listove koji su istrulili i požutjeli, i vidio sam najduži posjed opasan zidinama i bršljan na istočnoj strani, i vidio sam radnjicu za tetoviranje u vlasništvu nekog Nizozemca, i vidio sam kulu od blata, i po tlu se moglo razaznati da je tu nekoć bila pustara, i vidio sam naposljetku, razuđenu i ogromnu četvrt.
Od svih ugrabljenih pojava najviše me zaokupila kula od blata. Zapitao sam se kada je i zašto napravljena. Da li je predstavljala prvu tvorevinu civilizacije na ovom prostoru?
Troje neznanaca je zamaknulo u zabačenu uličicu pa sam produžio.Nedugo zatim, opazio sam minaret. Laknulo mi je. Je li to Attarine? Zastao sam i spustio kofer. Nadlanicom sam otirao znoj na čelu. Izvadio sam iz desnog džepa pantalona preostale franke i prebrojao sam ih. Gotovo sam sve potrošio. U lijevom sam držao dvije papirnate kesice, odvojeno porodično srebro i dukate. Prešlo mi je u naviku da ga napipam iz opreza. Dio ću prodati, otprilike četvrtinu. Pomislio sam i krenuo dalje. Lebdio je bjelkasto – ljubičasti pelud. Prolazio sam kroz bučnu svjetinu. U mnoštvu dućana nabasao sam na draguljarnicu. Ušao sam unutra. Prostorija je bila mala i mirisala je na mošus.
Miris je bio jak i morao sam da prislonim kažiprst na nosnice.
Selam alejkum, kazao je niski i zgrbljeni čičica. Na gustim crnim obrvama izrasla mu je poneka sijeda dlačica koja je stršila, a iznad desnog uha ostalo je crnih vlasi.
Selam ab avejkum, zamucao sam.
Čičica je nešto promrmljao i najednom se osmjehnuo. Izgledao je kao stari mačak. Pretpostavio sam da sam krivo izgovorio neko slovo.
Govorite li francuski?, pitao sam i odmakao prst.
Samo kad treba, ne naročito dobro. Na usluzi, kazao je.
Istresao sam iz papirnate kesice porodično srebro na stakleni pult i rekao mu da odabere. Čičica se zagledao, zatim je razvrstao dio po dio i izdvojio je majušni dijamant te oglicu od sedefnog opala. Spustio je ruku iza pulta i izvadio povećalo. Palcem i kažiprstom pažljivo je uzeo dijamant, podigao ga malo u visinu i primakao povećalu. Šutio je.
Prozirno je… veoma prozirno. Držim da je 9-karatni, kazao je. Spustio je dijamant i povećalo i osmjehnuo se.
Jeste li sigurni da ga želite prodati? Možda da sačekate bolja vremena?, nadovezao se.
A kada će to biti?, odvratio sam.
U tom slučaju, mogu vam platiti 100 funti za dijamant i 20 za ogrlicu. Sumnjam da će vam ikoji juvelir ponuditi više, kazao je.
Klimnuo sam glavom. Čičica je razvukao zeleni zastor i zakoračio u susjednu prostoriju. Ubrzo se vratio sa posloženim novčanicama u ruci i stavio ih je na stakleni pult. Uzeo sam ih, a zatim sam papirnatu kesicu do pola napunio nakitom.
Tražim hotel, kazao sam.
U blizini je Al Iskandariya. Pet-šest minuta hoda odavde. Nalazi se uz konzulat Ujedinjenog Kraljevstva. Nije skup, ako vas zanima, kazao je.
Otišao sam. Nisam imao dojam da me je htio namagarčiti.
Al Iskandariya je velik i lijep hotel, ali načet zubom vremena. Veći je od Venusa u Ženevi. Kada sam rezervisao sobu do utorka spoznao sam das am bezmalo imućan i da mogu produžiti boravak koliko mi se prohtije. Bar neko vrijeme mogu se rasturati i biti raskalašan. Smatrao sam da ću se lako uhljebiti i da mi nije hića da tražim kakvu udobnu kućicu ili pristojan posao. Ako bude nužno mogu i potplatiti nekoga, kao što je moj otac jednom učinio.
Otvorio sam prozor sobe i zagledao se u panorama. Mujezin je pozivao na molitvu.
Dok sam večerao u punoj sali u kojoj su mahom bili Englezi i Nijemci pala mi je na um Truesanova rečenica kako su ljudi govorili da su mu susjedi. Šta je to imalo značiti? Sit sam se zaputio do malog bara i u prolazu sam vidio napučenu prostoriju u kojoj muškarci igraju bilijar. Naručio sam rum. Nastavio sam da rujem. Jesu li ti susjedi zapravo dobri vjesnici u srcu?
Barmen je dosuo rum.
Sutradan sam se probudio iza podneva. Zapio sam se. Boljela me je glava i imao sam ogavan zadah. Prisjetio sam se kratkog razgovora koji sam poveo sa barmenom Hamzom. Pobrojao mi je neka najposjećenija mjesta u Aleksandriji, džamiju Abu al – Abbas od – Mursi, katakombu Kom – El Shokuafa, rimski amfiteatar, te golemi plavi krug nedaleko od uništenog svjetionika u krstaškim ratovima u XIII vijeku. Kakav plavi krug? Govorite o mjestu na kojem je bila drevna biblioteka? Pitao sam. Ja ga zovem svjetskim čudom. Tačno. Govorim o tragu koji je ostao skoro dvije hiljade godina, o golemom plavom krugu na tom presahlom prostoru. Dvaput sam ga vidio. Prvi put u djetinjstvu, i ponovo nedavno. To me je ponukalo da se zapitam kako je nastao. Usred paleža ili je neka ruda u zemljinoj kori oslobodila boju koja je prodrla na površinu? Može biti. Da li se ispod svake biblioteke krije jedan takav plavi krug kao što je Narodna a Universitni Knihova u Pragu ili Biblioteca Apostolica Vaticana u Rimu? Može biti. Dodao je Hamza.
Presvukao sam se i pošao.
Nadomak trga imate utisak kao da ste usred nekog evropskog grada. Kuće su posve drugačije; velike su i na sprat, s balkonom. Otmjene kao ljudi koji u njima žive. Po svoj prilici su izgrađene u drugoj polovini prošlog vijeka i nagađam da je to bilo doba uspona i napretka. U istoj ulici, nimalo slučajno, nalazi se moderno zdanje Engleske banke. Slijedio sam Hamzina uputstva i obilazio znamenitosti. Zastajkivao sam svako malo. Zagledao sam se u lijepa lica muslimanki. Vrzmao sam se po bučnim i uskim uličicama gdje se strastveno trgovalo i trošio se novac, i u jednoj mirnoj u koju sam zašao sjeo sam za niski sto da predahnem i naručio sam kafu. Otpio sam gutljaj i više nisam mogao. Bila je preslatka. Vlasnik kafedžinice je to znalački primjetio.
Još malo sam posjedio i nastavio sa šetnjom. Nedugo zatim, nabasao sam na poštanski sandučić na stubu i ugurao sam unutra pisma Heleni. Iza je ležao veliki kamen.
Sunce žeže. Stojim unutar plavog kruga i gledam unaokolo. Piljim u more i ravnomjerne valove. Na razdaljini od svega nekoliko stotina metara desila su se dva historijska sunovrata. Bilo ih je i prije uništenja biblioteke i svjetionika, i biće ih uvijek. Ipak, nimalo ne strepim. Zrnce optimizma postoji. A to je ovaj plavi krug. Kao simbol svemira koji je sila vječnosti u čovjeku i ljepote stvaranja.
Uveče sam se krepan vratio u Al Iskandariyu. Klonuo sam od morskog vazduha. Krenuo sam u bar da se okrepim pićem ponadavši se da ću ondje zateći Hamzu. Bio je. Rukovali smo se. Natočio je rum u čašu i popio sam naiskap. Kako je bilo? Kazao je držeći krpu u ruci. Potanko sam mu pričao i spontano sam prešao na ti. Osmjehnuo se kada sam spomenuo zgodu s kafom. Zapazio sam na odjeći žena šare lijepe crvene boje koja prelazi u tamni ton. Je li to dio tradicije? Kazao sam. Na neki način, Odvratio je Hamza. Zove se Alizarin. I danas je prisutan, ali ne kao u staroj Perziji i Egiptu kada je bio svekoliko raširen. Bojadisali su njime tkanine, stolnjake, jastuke, tepihe, oslikavali glinene ćupove i posude, a žene su ga čak koristile kao ruž za usne.
Pijanstvo me je kidalo narednog jutra. Ali slabije nego juče. Poranio sam i među prvima došao na doručak. Nisam imao plan kuda ću da idem. Malo sam odmakao od hotela i zamaknuo u široku ulicu u kojoj je na uglu bila kapela. Kratko sam je osmotrio i produžio. Opazio sam dugu sjenu kandelabra i srušio se u grm.
Otvorio sam oči i začuo divnu muziku. Neko je svirao klavir. Ležao sam na krevetu. Soba je bila prostrana. U desnom uglu se nalazila uska i duguljasta rezbarija prislonjena na zid na kojoj su bili naslikani hijeroglifi. U lijevom je bila visoka lampa. Gotovo polovinu zida zauzimala je slika. Dodirnuo sam lice i napipao sam plik. Osjećao sam kao da imam vrućicu. Zastenjao sam i muzika je stala. Osluškivao sam korake. U to se pojavila veoma lijepa djevojka s dugom crnom kosom skupljenom u punđu, visokog čela, istanjenih obrva, mršava, i nosila je tamno zelenu haljinu do zglobova. Smiješila se.
Govorite li francuski?, kazala je.
To mi je materinji jezik, kazao sam u pola glasa.
Je li vam bolje?
Jeste, samo slabost.
Prvi put ste opaljeni suncem?
Ovo je drugi. Ponovo isti znaci.
Kakvi?
Uznemirenost dolazi iznebuha. Ne mogu dokučiti uzrok. Zatim slijedi pomućenje svijesti koje ne traje duže od deset sekundi i završava se neodređenim ukusom u ustima koji kao da se izlučuje iz same utrobe. Uzgred, kako ste me našli?
Stajala sam pokraj prozora i ugledala vas.
Sjećam se da ste me pridigli sa zemlje i pridržavali dok smo kroz dvorište išli u kuću. Dali ste mi sedativ.
Nisam doktorica ako ste pomislili. Moja majka je. Od nje sam ponešto naučila. Pijanistkinja sam. Da se predstavim. Jerma Grol.
Dominik Rošel. Neobično ime imate.
Jerma je rijeka u Srbiji. Protiče kroz kanjon. Rođena sam u Beogradu.
Mali i drčan narod. Zar Srbi ne kažu, ne jebem živu silu? Ja sam iz doline Resije u Švajcarskoj Kada živite uz granicu jezik susjeda postane blizak. Italijanski razumijem, ali nabadam dok pričam, njemački sam svladao u osnovnoj školi, i prevodio sam poeziju na latinskom, ali to je manje – više bilo površno. No, zašto ste odabrali Aleksandriju?
Nisam. Udovoljila sam ocu. Zove se Miloš Grol. On je veletrgovac mineralima. Posljednjih petnaest ili šestnaest godina pribavlja ih iz cijelog Egipta i trguje s njima širom Balkana. Stvorio je zavidnu poslovnu imperiju. Kupio je ovu kuću i otvorio predstavništvo. Studirala sam na Pariškom konzervatoriju od 1913. i diplomirala sam. Prvi put sam došla u posjetu roditeljima u junu 1914. i zatekla me je vijest o sarajevskom atentatu na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu. Otac je uveče odjurio u dom Đorđa Vajferta s kojim je dugo prijateljevao. Kada se vratio rekao je majci i meni da su bili Jovan Dučić, Stevan Mokranjac i Maksa Antonijević. Rat je neizbježan. Dodao je mrzovoljno. Poslije dva dana otputovala sam u Pariz i više se nisam vratila u Beograd. Ubrzo po završetku rata otac me je nenajavljeno posjetio. Bio je neraspoložen. Sjedili smo u istom lokalu na Pigalu u kojem smo prije pet godina gledali varijete. Kazao je da ima problem i da mu je hića. Pojasnio je, da Faruk više ne radi za njega te da je prihvatio ponudu od neke američke kompanije koja proizvodi šećer. Franklin Sugar. Dodao je. Napravio je stanku i prešao na francuski: Imati više. To je zla kob ljudske prirode. Nije mu bilo pravo što se na taj način okončalo dugogodišnje prijateljstvo, pogotovo jer je Faruk slovio kao pošten i nepotkupljiv šef. Zatim me je priupitao da li bi zamijenila Faruka i preselila se na neko vrijeme u Aleksandriju. Znam da imaš tu žicu. Natuknuo je. Pristala sam bez dvoumljenja. Skolila me radost. Čeznula sam za Sredozemljem. Dva puta sam kao djevojčica bila u Aleksandriji i priželjkivala sam da ponovo odem. Čovjek je najbliži bogovima kada putuje. Kazao je moj profesor Sidral. Otac je ostao dva dana. Podrobno me je uputio u posao. Politiku je samo dotakao. Nije krio zadovoljstvo zbog ujedinjenja u Kraljevinu SHS. Moći ćeš da nastupaš širom zemlje. Kazao je. Uhpdala sam se. Otac je ponosan kako upravljam predstavništvom. To je moja priča.
Jerma se primakla.
Ustao sam. Na tren sam izgubio ravnotežu. Gore je nego prvi put.
Idem da vam pripremim ljekovit čaj od zove pa ćete mi pričati o sebi Okrepiće vas. Vidim da ne znate šta je to. Kada smo ovdje bili na odmoru majka je prepoznala u dvorištu drvo zove. Zovu je i bazga. Rijetka je u Egiptu, ali česta u krajevima odakle potičem. Od plodova crnoljubičastih boba pravila je kompot i voćni sok. Otišla je.
Otišao sam popodne. Možda je više nikada neću vidjeti. Ali bar sam naučio riječ na srpskom – makaze.
Ponovo sam zaglavio sa Hamzom. Ipak, nisam mu spomenuo sunčanicu i Jermu Grol.
Ujutru je neko pokucao na vrata. Razbudio sam se. Ustao sam i navukao pantalone. Imao sam erekciju. Pomislio sam u hodu da je vjerovatno zabrinuti gost iz susjedne sobe koji je načuo kada sam buncao pa je svratio da provjeri je li sve u redu. Otvorio sam vrata i ugledao Jermu.
Došla sam da sklopimo dogovor, rekla je ozbiljna.
Kakav?, promrmljao sam zbunjen i rukom sam prešao po licu.
Između tebe i mene. Nudim ti da živiš kod mene i zaposliću te u predstavništvu. Ali bićemo prijatelji. Ne treba mi ljubavnik. Podvlačim.
Šta te je potaklo na takav velikodušan gest?
Juče sam te pomno slušala i spomenuo si da ti je sestra šutljiva i samozatajna, te da si uz nju i sam postao takav. Veoma smo slični, Dominik.
A tvoj otac?
Dao mi je odriješene ruke.
Ako se zaljubim u tebe ili ti u mene?
Očekivala sam da ćeš me to pitati. Neće se desiti.
Kako možeš biti tako tvrdokorno sigurna?
Postoje načini.
Navedi jedan.
Disciplina.
Dakle, strast i požuda su negativne manifestacije koje valja pošto poto obuzdati.
Bolje je tlačiti. Zovem to emocionalnom agresijom. Onda, pristaješ li?
Oborio sam pogled i ućutao. Zatim sam klimnuo glavom.
Obuci se i spakuj. Sačekaću te na recepciji.
Putem mi je objasnila da se pokraj predstavništva nalazi poveće skladište u kojem se čuvaju obrađeni minerali koji se otpremaju u Evropu. U njemu radi Zurab, no ti ćeš ga sutra zamijeniti i dobiti ključ. Zurab će te uputiti i kratko vrijeme nadzirati. Pitao sam je da li će Zurab dobiti otkaz, odgovorila je da neće. Trenutno je uposlen u skladištu, ali i često putuje u Tell Amarinu gdje se nalazi najveća iskopina minerala u zemlji. Ima i manjih, ali je cijena nepovoljna i kvalitet je slabiji. Otkad se rat završio vlada pomama za mineralima i potražnja je nezapamćena. Vjerovatno ću mu povećati platu, neka njuška. Upoznaću te sa dragom Numom, knjigovođa je. Pripazi se, udovica je. Pitao sam je da li s njima razgovara na francuskom, klimnula je glavom.
Poćutasmo.
Kraj mi je bio nepoznat i pitao sam je gdje smo krenuli. Na obalu. Odvratila je.
Kada smo stigli Jerma se izula, no čim je ugazila u pijesak udaljila se nekoliko koraka i sjela. Zagledao sam se. Pijesak je bio mokar i stvrdnut, i shvatio sam da je plima dovdje doprla. Prišao sam Jermi i spustio kofer. Zatim sam se izuo i sjeo pokraj nje. Gledali smo more. Često dolazim tu, obično u smiraj dana i onda sačekam noć. Pogotovo kada sam iscrpljenja od vježbanja na klaviru i kada mi prsti utrnu. Bol mine. Ponekad legnem i osluškujem praiskonske sile dok ne osjetim spokoj. Nedostaje mi moj jezik. Da li si voljan da ga naučiš? Rekla je. Kako da ne. Rekao sam. Kada si me juče pitao kako se kažu makaze iskrsla mi je ideja. Da počnemo danas od svih stvari u kući. Rekla je. Započnimo od tijela. Rekao sam. Jerma je okrenula glavu i prislonila prst na lice. Izustila je. Lice. Oči. Obrve. Čelo. Nos. Ponavljao sam.
Kupila je namirnice na pijaci. Odbila je da platim. Rekla je da će napraviti bamiju.
Sada si ukućanin. Rekla je kada me uvela u moju sobu. Stavio sam kofer na krevet i otvorio ga. Uzeo sam cvijet i dao joj ga. Ubrao sam ga na brdu iznad Marseja. Rekao sam. Pogledala me iznenađeno kao da se zapitala kako još nije uvenuo.
U svesku u koju sam nekad zapisivao riječi i rečenice na italijanskom Jerma je na desnoj strani lista čitko bilježila riječi na srpskom, a ja sam na lijevoj na francuskom.
Sutradan smo malo prije 7 h došli u predstavništvo. Žena je sjedila u kancelariji. Ustala je kada smo joj prišli. Nosila je maramu. Jerma me predstavila. Numa. Rekla je. Škrto se nasmiješila. Bez imalo srdačnosti. Doimala se odsutno, a pogled joj je bio tugaljiv i zgasnuo. Isti kao Helenin. Numa je vjerovatno u dobi između treće i četvrte decenije života. Ljepuškasta crnka, malo krivog nosa i bujnih grudi. U to je ušao neki čovjek. Visok i kršan, imao je brkove i dugačke zulufe. Pogledao je Jermu i predstavio se. Zurab. I ja njemu. Rukovali smo se. Pomislio sam da je naslutio da sam došao s nekim osobitim razlogom. Bio je malo stariji od Nume. Jerma mu je rekla da ga treba nakratko. Otišli su u njenu kancelariju. Ubrzo je izašao dobre volje. Idemo, Dominik. Rekao je. Klimnuo sam glavom. Predstavništvo i skladište je dijelilo petnaestak koraka. Zurab ga je otključao i dao mi je ključ. Skladište je bilo dugo blizu dvadeset metara i široko oko deset. Zurab je zastao kod stola na kojem je ležala podeblja bilježnica i pokraj nje nalivpero, i povećalo. Zatim je skrenuo desno prema stoliću u uglu na kojem su bile tri drvene kutije sa po šest kvadratića iste dužine i širine. U njima su bili primjerci minerala. Osmotrio sam ih. To su najljepši primjerci. Rekao je. Svi su različiti. Kako ću znati nazive? Nadovezao sam se. Lako. Odvratio je i podigao komad sa desne strane. Zatim je upro prstom. Nagnuo sam se. Na dnu je bila pričvršćena metalna pločica na kojoj je stajalo Kvarc. Ove drvene kutije je izradio jedan zanatlija. Kako sam prikupljao primjerke tako je on dodavao pločice. Možeš dalje. Rekao je. Podigao sam komad. Olivin. Još jedan. Feldspat. I Fluorit, Pirit, Narandžasti kalcit, Bakar, Magnetit, Saharska geoda, Lapis lazuli, Tinjac, Muskovit, Aubit, Piroksen, Sanel, Perovskit, Nikl, Gvožđe.
U produžetku duž desne strane zida bilo je poslagano pet – šest redova sanduka i na svakom je bio list papira zakucan ekserom na kojem je pisao naziv minerala. Na kraju su se nalazile ljestve. Okrenuo sam glavu ulijevo. Ispod okna bio je sanduk. Unutra su otpaci, i njih danas pregledaj kako bi znao razlikovati prave od krivih. Rekao je Zurab koji me je pratio. Vratili smo se do stola. Zurab je otvorio bilježnicu i rekao da se u njoj vodi evidencija. Kada stigne pošiljka prebroj svaki komad minerala i upiši. Pitao sam ga koliko će me vremena nadzirati. Još sutra, ne duže. Odvratio je. Ako nemaš pitanje išao bih svojim poslom. Zapravo, imam. Rekao sam. Spolja ne čujem zvuke. Ovdje je nekako čudno, pretiho je. Kao u nekakvoj grdoj vukojebini. Gotovo da me je strah. I mene je bilo. Ali navikao sam se. Da, pretiho je. Ova tišina će te pokoriti i zadubićeš se u nju. Ne možeš ni zamisliti koliko. Udaljiće te iz stvarnosti i postaće tvoj ponor.
Zurabov pogled je bio surov. Nije se šalio. Ne nosiš sat kao ja. Kako znaš kad je kraj radnog vremena? Rekao sam. Puka intuicija. Rijetko kad pogriješim. Rekao je i odmaglio.
Iza podneva svratila je Jerma. Stajao sam na ljestvama i razgledao Fluorit u sanduku. Krasan mineral. Prišla mi je. Sišao sam. Je li bauk? Rekla je. Ma nije. Dobro se uhodavam. Sviđa mi se posao. Rekao sam. Drago mi je. U ostavi je dosta hrane. Poslije posla idem u šetnju. Uzmi. Ovo je rezervni ključ od kuće.
A na srpskom je? Rekla je. Izgovorio sam ključ.
Zaključao sam skladište oko 14 i 30 i krenuo istim putem kojim sam jutros prošao sa Jermom. Bio sam zadovoljan. Zamaknuo sam u neku ulicu u kojoj su se na lijevoj strani nalazili bazari. Pljunuo sam. Umalo sam zastao kada sam opazio odsjaj na niti paučine u visini trbuha. Nekoliko koraka dalje stajala je ograda. Podigao sam glavu i osmotrio skele na zdanju. Obnavljala se fasada.
Htio sam da prijeđem na drugu stranu ulice između ograde i stabla kada su se pojavila djeca u koloni i zapriječila mi put. U ruci su držali dugački konac na koji je bio privezan balon. Baloni su bili raznobojni i lelujali su. Glasovi djece su se razlijegali. Pričekao sam da prođu.
Predveče se Jerma vratila kući. Začuo sam šum. Hodala je sporo kao da ide u krug. Možda je došla prije, ne znam, zadrijemao sam uz knjigu. Ustao sam i izašao. Jerma je sjedila na sofi u gostinskoj sobi. Nije me pogledala. Bila je ozbiljna i namrštena. Desnu nogu je nervozno pomicala. Pomislio sam da je pustim da samuje. Ukipio sam se i čekao da prozbori. Donesi bilježnicu da nastavimo učiti. Rekla je hladno. Poslije mi je odsvirala dvije Debisijeve minijature.
Sutradan je Zurab došao u skladište. Ispitao me šta sam juče radio. Bio je detaljan. Posebno ga je zanimala razlika između pravih i krivih minerala. Dodatno mi je pojasnio. Na kraju, otišli smo do stolića i Zurab je nasumice upirao prstom u primjerke. Znao sam sve. Potapšao me po ramenu. Rekao sam mu da je u ladici devetnaest naliv pera. Skupljam ih. Bilo ih je dvadeset i sedam ili dvadeset i osam. Dobacio je.
Prošao je jul i avgust. Skladište se nakratko ispraznilo. Rezerve su otpremljene u Marsej i stigla je pošiljka iz Tell Amarine. Novost je da se ruta promijenila.
Zapravo, obnovila se ruta od Aleksandrije do Đenove koja je postojala prije Velikog rata jer je za četvrtinu porastao uvoz u Italiju i novostvorenu Kraljevinu na Balkanu. Jerma je saznala od oca da će slijedeće godine biti uspostavljena ruta od Aleksandrije do Rijeke.
Moj život s Jermom se ustalio. Proticao je u šutnji. Naš crni porub, kako sam ga zvao. Poslije posla išla je u šetnju ili je naporno vježbala. Navikao sam se na njenu hladnoću i krutost, počesto i odbojnost, i samo kada bismo učili njen jezik bila je bolje raspoložena. Nisam joj htio reći da je jezik opor i da nije melodičan. Odvojeno smo objedovali i odlazili na posao. Očekivao sam da će biti drugačije i često bih se zapitao zašto me je primila u svoj dom, tek toliko da budem prisutan i da joj se divim. Shvatio sam da je tako doživljavala prijateljstvo. Dogovor koji smo sklopili u hotelu Al Iskandariya za nju je bio neupitan i neprikosnoven, i nije se smio prekršiti. Posljedice su mi bile jasne.
Nisam pokušao da je zavodim premda sam bio u više navrata u iskušenju. Jedanput sam napravio grešku. Prišao sam joj dok je svirala i pitao je da li mogu da sjednem. Haljina joj je bila zadignuta preko koljena. Stala je i malo se pomakla. Sjeo sam pokraj nje. Koji je c – dur? Rekao sam. Šutila je. Okrenuo sam glavu. Žila na vratu joj se zadebljala. Zaboravio si dogovor. Rekla je ispotiha i haljinom je pokrila koljena. Zaboga Jerma. Zaustio sam. Ne uplići Boga! Zaboravio si dogovor! Sasula mi je u lice i rukom lupila po dirkama.
Pabirci u septembru:
Vidio sam Žana Truesana u parku Hanifa. Bio je u masi koja se tiskala oko paviljona i slušala orkestar.
Stiglo mi je prvo Helenino pismo. Potanko je opisala život u dolini Resije bez gorčine i neodlučnosti. Jedino se požalila da joj veoma nedostajem. Piše da je jesen poranila. Pojavila se vrana siva. Skakuće nadomak kuće. Pojurim je kao što si ti nekad. O Jermi kaže da je emancipovana i neovisna, i da žudi za ovacijama. Nikad te neće zavoljeti niti spavati s tobom. Budi spreman da će prvom prilikom otići.
Ušao sam u kuću. Jerma je ovo doba bila u šetnji. Međutim, začuo sam isprekidane uzdahe iz njene sobe. Prišao sam i provirio kroz odškrinuta vrata.
Jerma je ležala gola na krevetu i masturbirala. Lažljivica! Emocionalna agresija!
Trućanje uobražene!
Jerma je slavila rođendan. Poklonio sam joj Lujev ducat. Pozvala je na večeru Umu i Zuraba. Bilo nam je ugodno i dosta smo popili. O poslu nismo razgovarali. Jerma je bila pričljiva i vesela, ali odmjerena, i sa poštovanjem se ophodila prema Umi i Zurabu. Imao sam utisak da se ne pretvara. Zapitao sam se koliko je poznaju i šta misle o njoj. U nekom trenu, Jerma je pitala da li imamo neku tajnu koju bismo podijelili. Uma se uozbiljila kao da joj je nelagodno, a Zurab je spustio glavu i prstima desne ruke pogladio je bradicu.
A ti? Rekao sam. Imam. Bila sam morfinistica. Odvratila je Jerma.
Zbilo se to na drugoj godini studija, u novembru. Jedan dan nisam mogla svirati klavir. Muzika mi je smetala i bila sam razdražljiva. Pomislila sam da je posrijedi umor, ali nije to bilo. Ponovilo se sutradan i proteglo na cijelu sedmicu. Počela sam zazirati od muzike. Zapala sam u sumorno raspoloženje i otupjelost, i zapustila sam se. Prestala sam da idem na Konzervatorij. Svake večeri sam izlazila iz stana i tumarala sam Parizom. Jednom prilikom nabasala sam na knjižaru u oronuloj kući. Ušla sam u malu prostoriju i primjetila čovjeka, i stala sam da razgledam. Pažnju mi je privukao špansko – francuski rječnik. Uzela sam ga i zalistala. Naišla sam na izraz El Desdichado. Preveden je kao očaj. Izašla sam i prešla cestu po magli. Zašla sam u uski prolaz. Bilo je mračno i kiša je sipila. Vonjalo je. Naslonila sam se na zid, zatim sam čučnula i sklupčala se. Dok su mi se kapci spuštali opazila sam kako kapljice kiše padaju po lokvi.
Ujutro sam se probudila u nekoj velikoj sobi. Pridigla sam se i sjela. Osjetila sam bol u bedru. Injekcija. Pomislila sam. Neka žena okrenuta mi leđima sjedila je na stolici do prozora. Ustala je, koraknula i zagledala se u mene. Mogla je imati četrdesetak godina a lice joj je bilo ugodno oku. Zovem se Silvija Šeno. Našla sam vas nedaleko od mog stana, u ulici de Babylone. Pomislila sam da ste beskućnica, no shvatila sam da to niste kada sam ugledala vašu odjeću i medaljon. Ubrizgala sam vam injekciju morfija. Je li vam bolje? Rekla je.
Jeste. Zovem se Jerma. Rekla sam.
Bili ste u stanju obamrlosti. Šta vam se događa, Jerma?
El Desdichado. Sklonila sam pokrivač.
Šta to znači?
Očaj.
Pretpostavila sam. Nekoliko žena redovno dolazi ovdje i uživa morfij. Cijena je paprena, i vjerovatno će porasti zbog rata, ali ako si ga možete priuštiti stojim vam na raspolaganju.
Kako ga nabavljate?
Kupujem od krijumčara. Morate poći. Sumnjiva sam policiji.
Do kraja marta naredne godine posjećivala sam gospođu Šeno u ulici de Babylone i uživala morfij. Zbližile smo se. Tri ili četiri puta popušila sam hašiš.
Tišina u skladištu. Upijam je skoro sto dana. Kada ću ugledati ponor? I ako ga ikad ugledam šta ću vidjeti?
Motao sam se po sobi kada je Jerma ušla držeći pismo u ruci. Bila je uzbuđena. Žila na vratu joj se zadebljala. Rekla je na srpskom jeziku da joj je pisao profesor Sidral i obavestio je da je ugovorio koncert u Olimpiji prvog novembra. Predivna vest. Zagalamio sam. Predivna! Ponovila je ushićeno. Posle nekoliko trenutaka se pribrala i dodala da će koncertu prisustvovati Gilbert Tojnbi, upravnik Alexandra Palacea. Ako budem dorasla zadatku nastupiću u Londonu do Nove godine. Spomenula si mi profesora Sidrala. On je rekao da je čovek najbliži bogovima kada putuje? Pitao sam. On. Odvratila je nasmejana.
Poslala sam dva telegrama ocu i na oba mi je odgovorio. Prekosutra putujem.
Otac se složio da možeš da ostaneš u kući. Osim toga, složio se da me Numa zameni. Dugo radi u predstavništvu i odlično je upućena. Neka sama proceni da li će joj zatrebati knjigovođa. Sutra ću porazgovarati s njom. Rekla je i izašla.
Sutradan je Jerma svratila u skladište. Držao sam mineral u ruci. Imao je oštre rubove. Numa će me ispratiti do luke. Došla sam da se oprostimo. Rekla je i pružila ruku. Rukovali smo se. Poćutasmo. Često sam razmišljao o emocionalnoj agresiji. Jesi li ti to smislila? Gledao sam u stranu. Nisam, gospođa Šeno. Nameravam da je posetim kada dođem u Pariz i pozovem na concert. Zašto te to zaokuplja? Ozlojeđen si jer me nisi povalio. Podigla je obrvu. Nikako. Mislim da je to obična teorija, pritom, nakaradna i nesuvisla. Znam da si masturbirala. Rekao sam. To ništa ne dokazuje. Rekla je. Dokazuje da ne možeš potlačiti strast i požudu. Odvratio sam. Jerma se namrštila. Zbogom, Dominik.
Posle Pariza i Londona zaredali su se koncerti širom Evrope. Jerma je postala čuvena. Primio sam telegram iz svakog grada u kome je gostovala i u kome je stajala samo jedna reč – zdravo. Ne znam tačan redosled, možda ću neki da izostavim, ali pokušaću da ih sve navedem u razdoblju od 1920. do 1930. – Helsinki, Kopenhagen, Oslo, Stokholm, Rejkjavik, Madrid, Lisabon, Amsterdam, Brisel, Berlin, Rim, Beč, Budimpešta, Prag, Varšava, Sofija, Moskva.
Tokom te decenije ponešto se promenilo u mom životu. Numa mi je postala ljubavnica i kupio sam kuću Miloša Grola. Indila se zaposlila u predstavništvu.
Helena je dva puta došla u Aleksandriju.
Usnio sam ponor. Prikazala mi se sena s oreolom. Đavolskim oreolom.
- aprila primio sam telegram od Jerme. Glasio je: U Beogradu sam. Imaću koncert. Kreni prvim brodom. Alekse Nenadovića 8, Vračar.
Ukrcao sam se na trgovački brod Odesa.
Rijeka. Prolazio sam trgom kada sam opazio mladića na balkonu koji je bacao letke i vikao: Vratio se providur! Zaputio sam se na železničku stanicu.
Spuštalo se veče kada sam stao ispred kapije na broju 8. Otvorio sam je i ušao u dvorište. Primicao sam se vili. Prešao sam preko dve stepenice i stupio na prostran trem. Pokucao sam na vrata. Otvorio ih je čovek koji je nosio belu košulju i sivi prsluk, sive pantalone i papuče. Nizak i mršav, uskih ramena i upadljivih jagodičnih kostiju kakve obično imaju ljudi kada zađu u starost.
Te izbočine davale su izrazu njegovog lica stamenost i smionost. Čelo mu je bilo naborano.
Dominik Rošel. Jermin prijatelj. Rekao sam.
O naš magacioner. Miloš Grol. Dobro došao. Iščekivali smo te. Upravo si stigao na večeru. Uskoro će i Jerma, otišla je u posetu Vajfertovima. Rekao je i odmaknuo se.
Ušao sam i spustio kofer. Rukovali smo se. U to se pojavila neka žena i stala je u moju blizinu.
Moja supruga Dobrila. Dominik. Rekao je.
Milo mi je. Rekla je mekim glasom. Pružio sam ruku.
Trpezarija je bila velika. U uglu se nalazio kip. Prišao sam mu i zagledao se. Mlada žena je sedela naga, zamišljena i neutešna. Glavu je držala u stranu, a oči zatvorene. Ruke je imala do laktova.
Zar nije divna skulptura? Obratio mi se gospodin Miloš.
Opčinjavajuća. Čije je delo? Odvratio sam.
Ivana Meštrovića. Zove se Sjećanje. Kupio sam je u Parizu godinu dana posle rata.
Čak tamo?
Naravno. Zapravo, zaputio sam se zbog Rodena. O tom gorostasu pričao mi je poznanik tokom rata. U poslanstvu Kraljevine SHS srdačno su me primili i dobio sam adresu. Upoznao sam Rodenovu udovicu i prešao na stvar. Odgovorila mi je da ništa iz Rodenove zaostavštine ne može prodati i ponudila mi je skulpturu nekog Meštrovića, kako se izrazila.
Sto je bio prostret. Kada smo seli gospodin Miloš me je pitao da li sam pio rakiju. Odgovorio sam da nisam. Natočio ju je u čašice, a gospođi Dobrili je natočio crveno vino iz bokala. Nazdravili smo. Gospođa Dobrila je bila najmanje pet godina mlađa od muža. Lica su im bila odveć različita. Pogled je imala blag i mio, i zračila je mirnoćom. Ruke su joj bile divne i gotovo su nestvarno sijale. Poput Jerminih. Žile se nisu razaznavale, a koža na vratu joj je bila čvrsta. Pomislio sam da je srećna u braku i da nikad nije posrnula.
Vaše prezime gospodine Miloše. Nikad nisam pitao Jermu da li je nemačko ili jevrejsko. Rekao sam.
Ima Nemaca ali i Jevreja koji se tako prezivaju. U mom slučaju je jevrejsko. U trećem kolenu. Rekao je.
Da li ti se sviđa naša zemlja? Umešala se gospođa Dobrila.
Veoma. Krajolici su kao u Švajcarskoj. Odvratio sam.
Došla je Jerma. Prišla mi je, zagrlila i sela pored mene. Kosa joj je bila duža i izrastao joj je mladež iznad usne.
Dopisujem se s Numom. Rekla je.
Onda sve znaš. Rekao sam.
Večerali smo.
Kako je raditi u magacinu? Sigurno ponekad dosadi. Rekao je gospodin Miloš.
Opasno. Rekao sam.
Zašto je opasno? Začudio se.
Zbog tišine. Zurab me je na to upozorio i obistinilo se. Prikazao mi se ponor. Video sam senu s oreolom. Đavolskim oreolom. Dohvatio sam čašu.
Kako znaš da je đavolski? Pitala je Jerma.
Ne znam, nisam skroz siguran. Isti je kao na freskama, no duboko u nutrini predosećam da nije od Boga. Otpio sam gutljaj.
Jerma za desetak dana putuje u Ameriku. Nastupiće u Karnegi holu. Obratila mi se gospođa Dobrila.
Drago mi je. Rekao sam.
Saznala sam da imate nadimak Gnjidica. Nadovezala se.
Majko. Prekorila ju je Jerma.
Prvi put to čujem. Rekao sam.
Jerma ga je nadenula. Uvredio si se?
Nimalo, ali to joj priliči. Neko je kazao da je slava ludilo. Slažete li se s tom tvrdnjom? Gospođa Dobrila je oborila pogled.
Ma pustite to. Nek nam Jerma priča o svojim putovanjima. Rekao je gospodin Miloš.
Pričala je skoro do 23 h kada se večera završila. Bio sam umoran. Sutra ćemo našem gostu pokazati Beograd. Rekao je gospodin Miloš koji je doneo kofer.
Pošao sam s Jermom na sprat. Između dve sobe, na sredini, stajao je okrugli stolić na kome se nalazila pozlaćena menorah, klupko vune, dugačka igla i velike makaze. Jerma je otišla u desno, a ja u levo. Nije mi rekla laku noć.
Nisam mogao da zaspim. Obuzeo me je gnev. Gnjidica. Motala mi se ta reč po mislima. Mržnja me je kidala. Ustao sam i izašao. Oprezno sam dohodao do stolića i pri slaboj svetlosti dodirnuo sam iglu. Zatim sam dohvatio i stao ispred vrata. Ništa se nije čulo. Ušao sam u sobu i približio se krevetu. Spavala je na leđima. Sklonio sam pokrivač do trbuha i snažno sam zamahnuo. Zario sam makaze u srce. Jerma se trznula i počela je krkljati. Gurnuo sam ih dublje. Krv je liptala. Iz prvog pokušaja nisam mogao da ih izvadim. Ubo sam je još četiri-pet puta. Osetio sam erekciju.
Ostao je detalj koji sam ostavio za kraj Koprene. Kopka me dan-danas. Nije utemeljen na činjenici nego na sumnji zašto je Miloš Grol bio u Parizu godinu dana posle rata. Roden nije glavni razlog. Šta je krio? Mislim da se susreo sa profesorom Marselom Sidralom i ponudio mu pozamašnu svotu novca da se pobrine za Jerminu karijeru. Ako ne i neverovatnu. To nije puka pretpostavka. Ljudi poput Miloša Grola su pohlepni i ne prezaju da se domognu cilja. Pogotovo kad je u pitanju ljubav prema detetu. Kao otac zasigurno je znao za ćerkinu tugu i divlju ambiciju da postane slavna. I uspeo je u nameri.