,,Odaliska, iščezla” i druge priče o divljim ženama[1]
Priredila: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Kako arhetip divlje žene utiče na žene? Sa divljom ženom kao saveznicom, votkinjom, modelom, učiteljicom, mi vidimo, ne kroz dva oka, već kroz mnogooku dušu intuicije. Kada potvrđujemo intuiciju, mi smo poput zvjezdanog neba: na svijet gledamo kroz hiljadu očiju.
Divlja žena nosi zavežljaje u kojima su skriveni ljekovi; ona nosi što je potrebno da bi žena opstajala i spoznavala. Ona ima ljekove za sve boljke. Ona nosi priče i snove i riječi i pjesme i simbole. Ona je sredstvo za dolazak do cilja, ona je cilj.
Ako ste popustili instinktivnom u sebi ne znači da ste nedovršeni, premješteni sa desne na lijevu stranu, da ste crno pretvorili u bijelo, pomjerili istok na zapad. To ne znači da ćete se ponašati ludo, biti van kontrole. To ne znači da ćete izgubiti osjećaj za primarnu socijalizaciju, niti biti manje ljucki. Najčešće to ne znači pobijati sve, počinjati iz početka. Nešto drugo je u pitanju. Divlja priroda ima velikog udjela u vašem instinktivnom.
Žena koja ima divlju prirodu umije da uspostavi teritoriju, nađe svoj čopor, živi u sopstvenom tijelu, sasvim sigurna i ponosna na njegove ljepote, bez negativnog odnosa prema manjkavostima koje ono može imati; to znači govoriti i djelovati u svoju korist, biti svjesna, pripravna, osloniti se na moć intuicije i osjećanja sa kojima se žensko biće rađa, pronaći svoje cikluse i zaštiti ih, naći ono čemu pripadate, uzdignuti se dostojanstveno, zadržati onoliko svjesnosti koliko je moguće.
Arhetip divlje žene i sve što oko nje postoji ide u zaštitu slikarki, spisateljki, vajarki, plesačica, filozofkinja, pronalazačica – jer sve su one zauzete otkrivanjem, a otkrivanje je glavna preokupacija divlje žene. Kao što to u umjetnosti obično biva, ona živi u stomaku, ne u glavi. Ona prati i trči, poziva i odbija. Ona može da osjeti, da se prikrije i duboko da voli. Ona je intuitivna, tipična i normativna. Ona je nezamjenjiva za mentalno i duševno zdravlje žene.
Ko je zapravo divlja žena? Iz perspektive arhetipske psihologije i postojećih priča, ona je ženska duša. Ali i više od toga, ona je izvor femininog. Ona je osnova i instinktivno što živi u svjetovima koji su viđeni i sakriveni. Svaka od nas primila je od nje sjajnu ćeliju koja sadrži sve instinkte i lukavstva koji su nam u životu potrebni.
Ona je sila Života/Smrti/Života, ona je inkubator. Ona je intuicija, ona je proročica, ona je napeti slušalac, ona je odano srce. Ona ohrabruje ljude da postanu/ostanu višejezični; fluentni u jeziku snova, strasti i poezije. Ona šalje šapate iz noćnih snova, ona ostavlja iza sebe, na površini ljudske duše, vlasi svoje kose i blatnjave otiske stopala. Ovi tragovi bude u ženama želju da je pronađu, oslobode i vole.
Ona je ideja, osjećanje, nagon i sjećanje. Ona je izvor, svijetlo, nebo, tmina i svitanje. Ona je miris zdravoga blata, divlja životinja koja se nazire u tmini. Ptice koje nam kazuju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji kazuje: ,,Ovuda, ovuda”. A dugo, dugo vremena ona je bila izgubljena i poluzaboravljena.
Ona bjesni kada se desi nepravda. Ona se okreće poput velikog točka. Ona je stvarateljka ciklusa. Nju ostavljamo iza sebe da nam pazi kuću. Njoj se vraćamo kući. Ona je blatnjavi korijen svih žena. Ona nas tjera da idemo dalje kada mislimo da smo dali sve od sebe. Ona je kosmos sirovih malih ideja i dogovora. Ona je um koja nas promišlja, mi smo misli koje ona misli.
Gdje je ona prisutna? Gdje je možeš osjetiti, gdje je možeš naći? Ona hoda pustinjama, šumama, okeanima, naseljima, zabačenim selima, ona živi u gradovima. Ona živi među kraljicama, među kampesinama, u iznajmljenoj sobi, među divljim cvjetovima, u zatvoru, na planini samoće. Ona živi u getu, radi na univerzitetu, šeta ulicama. Ona nam ostavlja tragove da isprobamo njihovu veličinu. Ona ostavlja tragove tamo gdje postoji barem jedna žena koja je plodna zemlja.
Gdje živi divlja žena? Na dnu bunara, u gustim slapovima, u plamenom vazduhu bogova i zvijezda. Ona živi u suzi, živi u okeanu. Ona živi u kori drveta koje zviždi dok raste. Ona živi u prošlosti i ima mjesto za našim stolom. Stoji iza nas u redu. Vozi ispred nas na cesti. Ona je budućnost, ona se vraća u prošlost da nas pronađe.
Ona živi u zelenilu koje se probija kroz snijeg, ona živi u šuškavim stabljikama umirućeg jesenjeg kukuruza, ona živi tamo gdje mrtvi dolaze da ih još jednom poljubimo i gdje živi šalju svoje molitve. Ona živi na onom mjestu na kojem se jezik stvara. Ona živi od poezije i melodije i pjevanja. Ona živi u velikoj, maloj, prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj i petoj oktavi, i u kantati, u sestini, ona živi u bluzu. Ona je trenutak koji proživimo prije nego što inspiracija nastupi. Ona živi u dalekom mjestu koje se otvara prema našem svijetu.
Neko može zatražiti potvrdu, dokaz da divlja žena postoji. Suštinski to je dokaz o postojanju njene duše – ako smo mi duša, mi smo i dokaz. Svaka od nas živi kao dokaz ne samo o postojanju divlje žene, već o uslovima njenog života u zajednici. Mi smo dokaz te neizrecive ženske prisutnosti. Njeno postojanje paralelno je sa našim.
Naše iskustvo dok je proživljavamo u sebi i izvan nas, postoji kao dokaz. Stotine i hiljade naših susreta s njom, kroz noćne snove i dnevne misli, kroz naše čežnje i inspiracije, stoje kao potvrda njenog postojanja. Činjenica da osjećamo prazninu kada je nema, da žudimo i čeznemo kada smo od nje odvojeni; to su dokazi koji nam kazuju da je ona prošla ovim putem.
iz prvog poglavlja knjige Žene koje trče s vukovima Klarise Pinkola Este
Prevela: A. Nikčević-Batrićević
[1] Sue Thomas, ed., Wild Women: Contemporary Short Stories by Women Celebrating Women, The Overlook Press, Woodstock, New York 1994. Redaktura prevoda: A. Nikčević-Batrićević.
