Muzafer Čauši: Dark Waltz

Muzafer Čauši: Dark Waltz

 

Bodovna lista

Kad toga ljeta nije definitivno i za vazda zamrzio sopstvenu majku, neće nikada. Njen glas, koji je redovno slijedio tačno pet minuta nakon ubitačne zvonjave sata, bio je užasan – bila je to krajnja i nemilosrdno posljednja opomena da se ustati mora, da više odlaganja nema. Pozivala ga je, već preko glave sita svega, onda kada za nikakvo ‘još samo malo’ nije bilo ni mrvice prostora.

– I da ćeš mi sve te tvoje silne plate, sve do posljednje pare, spuštit u ruke, pa bi mnogo bilo – iznervirana ga je svakog jutra pratila na posao – moram se natezat s tobom, moram se svaki dan, dok koš svanulo nije, nadut, dok se ti, gospodin veliki, ne udostojiš da ustaneš. Neću te više dizat, da si mi živ i zdrav, pa da se na mene istresaš, da ga nećeš tamo nikad više kročit…

Mrmljao je, psovao, zatvorenih očiju navlačio pantalone, tražio čarape, ispeglanu košulju, leptir mašnu… Radio je za vrijeme školskog raspusta u hotelu kao konobar-servir jer su svi radili, jer je to tako, valjda, moralo. Htio je da poslije ljeta ima svoje pare za odjeću, za gramofon, ploče, za ribarski pribor ili moped. Ovog je raspusta zarađivao matursku ekskurziju, što je slijedila već krajem septembra. Samo da je imao vremena da se naspava.

Putem do hotela već bi se lijepo rasanio, rašćario, otvorile bi mu se nenaspavane oči. Tamo je, čim se stigne, slijedila velika jurnjava i bitka da se ugrabi spremiti reon, da se serviraju stolovi i spremno se dočekaju gosti ranoranioci, koji mu, inače, uopšte nisu bili jasni: na odmoru su, a ustaju u devet zora!? Da bi pili čaj, mlijeko ili kafu, ne popili ga – blagosiljao ih je.

Svi su mu gosti koji doručkuju bili krajnje nepodnošljivi, dok su ručali bio je prema njima ravnodušan, a za vrijeme večere topio se od ljubaznosti i uslužnosti. I samo zbog te večernje maske uspio bi da ugrabi kakav bakšiš, da sačuva platu od troškaranja. A trošiti se moralo, jer se nigdje i ništa bez para nije moglo. Naročito se nisu mogli skupljati bodovi. Bodovi bez kojih si u društvu, a i pred samim sobom, bio bezvrijedan, pred kojima je padala sva vrijednost plate, bodovi što su ih namicali ljubavni uspjesi.

Po nepisanom pravilu Čehinja je donosila jedan bod na ljubavničkoj rejting listi, Njemica dva, za prevrnutu Beograđanku pisala su se tri boda, a mještanka je bila favorit sa četiri. No, niko se nije previše znojio da osvoji maksimum od četiri boda, jer bi mu za to vrijeme izmaklo više onih malih, ali češćih trofeja.

Sirote, obezvrijeđene Čehinje bile su divne cure, kulturne i vaspitane, fine i uljudne, ali ružno odjevene, nisu izgledale moderno i imale su, po pravilu, velike i meke sise i još mekša srca – nisu znale reći ne!

Njemice su bile uglađene, njegovane, ne baš mnogo lijepe, a i nisu bile teške. Ni po naravi, ni po nećkanju. Pale bi često i rado i to zato što im se tako htjelo, a ne što bi ih ti, spretan i stručan, oborio.

Tri boda, vrijednu tricu, na konto uspjeha donosile su mlade stanovnice glavnog grada, Beograđanke. Te kultne djevojke iz metropole, zgodne, moderne frajerice, znale su biti i kurve i dame i mangupi i drugari. Bodove su namicale lako i radosno kao i Njemice, ali su to mnogo žešće i spretnije radile.

On sve ove pojedinosti još nije uspio da provjeri i potvrdi na sopstvenom iskustvu, ali je na svakom koraku slušao stručne elaboracije na ovu temu. Ovoga ljeta, a jul je već proticao, nije se mogao pohvaliti svojim saldom, posebno kada bi ga uporedio sa učinkom svojih hotelskih drugara. Imao je dva mršava priznata boda, a samo je on znao da su čak i ona naduvana i neostvarena.

S krupnom plavookom Hanom, Čehinjom dlakavih nogu, cijelu se noć borio u njenom krevetu i nije se izborio. Odbijajući njegove nestrpljive nasrtaje sve je vrijeme do iznemoglosti ponavljala da se ne može sjediniti sa nekim kome čak ni miris kože ne poznaje. ‘Pomiriši me onda i upoznaj’- htio je biti duhovit i kretao u nove nalete. Odoljela je i on se pred zoru pokupio iz njene sobe s bolom u duši zbog neuspjeha i bolom u donjem trbuhu, iz istog razloga. Ali, vidio ga je noćni stražar kako izlazi iz njene sobe, namignuo mu saučesnički i sjutradan mu posvjedočio i ovjerio bod.

Drugi je poen stvarno odradio, ali traljavo. Nakon dužeg gušanja, lickanja i mackanja, uspio je da dođe do protivničkog gola, kada se obnažena djevojka iz Praga prepustila njemu i sudbini. Za sudbinu ne zna, ali je on nije mnogo namučio, počevši se grčiti čim se njene tople utrobe dotakao. Skočila je kao oparena stresajući ga sa sebe, bojeći se da sobom odavde ne ponese besplatnu, a najskuplju morsku uspomenu.

Drugari su se hvalili, svakodnevno sebi dopisivali poene, imali liste duže čak i od jezika, pričali na glas, svima, sve pojedinosti. Posebno su bili orni za priču kada je u društvu bila i Suzi, prelijepa i prezgodna mještanka, koja je radila na recepciji. Bila je u dugoj vezi, bila je vjerena i uskoro je trebalo da se uda i niko nije pomišljao da gubi vrijeme baveći se njome. Ali, pričati pred Suzi svoje golicave priče, pred njom što ih je tako spretno i đavolasto primala i komentarisala, bio je pravi užitak.

On se nije hvalio, nije imao čime i to mu je naročito teško padalo kada bi ga đavolica sa recepcije usput priupitala o stanju ‘stvari’. I baš kad se nervozno domišljao kako da je što bolje slaže, da joj odlazeći s doručka ispriča tobožnju ‘sinošnju priču’, obavijestila ga je da su upravo pristigli gosti iz Novog Sada i da treba odmah da ih posluži, da nema odlaska na pauzu. Opsovao je sve po spisku i nevoljno se vratio, pospremio nekoliko stolova i poslužio desetak doručaka novim turistima. Bili su to, većinom, srednjovječni Novosađani, fini, dragi i srdačni ljudi, bolji od svih ostalih gostiju, ali od njih nije bilo neke vajde, nisu imali da dijele bakšiš.

Nju nije primjetio. Da ima neko mlađi od četrdeset, vidio je tek za večerom. Bila je njegovih godina, možda je imala jednu-dvije više, došla je s majkom i nije podizala pogled – gledala je samo u sto, u svoj tanjir. Zbog toga je jedino i zapazio, nju kratke smeđe kose, blijedog lica, obučenu u široku majicu i još širu suknju. Nije progovarala, sa majkom je šaputala, nije se smijala i bezvoljno je hodala. Tek poslije tri ili četiri dana prvi put joj je vidio oči i zaključio da su predivne. Pogledala ga je i krajem usne se blago nasmješila kada ga je zamolila da za njenu majku upakuje doručak, jer je ona od ranog jutra na plaži, ukopana u pijesak.

Sljedećeg je jutra opet došla sama i on je bez razmišljanja, kao po nekom obaveznom protokolu, pitao da li je voljna da sa njim uveče negdje izađe, da prošetaju, da idu u disko… Pogledala ga je iznenađeno i klimnula glavom, pa potvrdila da hoće, zašto ne… i tiho dodala ‘onako, prijateljski, drugarski’…

Koji će mu klinac ‚prijateljski i drugarski’ – cijeli je dan razbijao glavu – imao je on prijatelja i drugara koliko je god htio – njemu je trebao jedan žestoki ženski neprijatelj da se krvnički dohvate. Poslije večere sišao je na terasu, pogledao okolo, nije je vidio i vrlo je rado prihvatio poziv na piće od svojih gostiju, holandskog bračnog para, koje je životno zanimalo što će biti s ovom zemljom nakon druga Tita. Tu su bili na njegovom terenu, tu je bio kao riba u vodi i ležerno im je, traljavim njemačkim jezikom, saopštio ‘da smo svi mi Tito’ i da je ‘bratstvo i jedinstvo tako jako usađeno i učvršćeno od Triglava do Đevđelije da ga niko raskinuti neće’. Holanđanin od dva metra tužno ga je i sažaljivo slušao i gledao kao bolesnika, isto kao što je on njega prethodnog dana gledao na pijaci s pravim samarom preko leđa. Skinuo ga je seljanki s magarca i debelo ga platio da mu krasi restoran u Lajdenu.

Novosađanka, Marija se zvala, nije sjutradan došla na doračak, a u vrijeme ručka njena majka ga je gnijevno pitala zašto se tako ponaša i ‘zašto su svi dečaci tako bezdušni’, kako je mogao da Mariju, bez bilo kakvog razloga, onako uvrijedi?

Nije mu bilo jasno o čemu govori, o čemu se radi, kako je uvrijedio, a ona mu, mirnijim glasom, kazala kako ga je njena kćerka čekala, kako su se i dogovorili, a on je, mangup, sjeo, pio i razgovarao sa nekim ljudima. Mladi se konobar kleo i preklinjao da je nije vidio, da je mislio da neće da izađe, a sjetio se da je na kraju terase vidio jednu djevojku u dugačkoj i širokoj crvenoj majici, ali nije pomislio…

Majka mu je u par riječi ispričala da se Marijin dugogodišnji momak ovoga proljeća, bez znanog razloga i bez bilo kakve najave, ubio i da je ona još uvijek u šoku. Zbog toga je i došla sa majkom na more – nije to činila od osnovne – zbog toga je i onako nevesela, ćutljiva, ćudljiva… Konobar je zapanjen slušao, skupilo mu se u grlu, stislo ga, bilo mu je žao, kajao se i stidio sebe, grizlo ga je taman kao da joj je on ubio momka.

– Recite Mariji da mi je jako žao, da mi oprosti i da je molim da dođe večeras na terasu, ja ću je čekati – svečano je i patetično, a od sveg srca, odrecitovao.

Bila je tu tačno u devet u svojoj velikoj majici i japankama. Prišao je lagano i naizgled ležerno, krenuo da se izvinjava, a ona ga je samo uzela za ruku, kažiprst lijeve stavila mu je na usta i rekla da ćuti. Rekla je, zatim, da je njoj sve svejedno i da idu gdje god on misli da je dobro. Krenuli su Borovom šumom, lagano šetali i progovorili tek po neku riječ, a zatim sišli na Žensku plažu, otvorenu ljetnju diskoteku. Ona je samo posmatrala oko sebe, njemu bi se povremeno nasmiješila i ispijala je svoj sok od jabuke. Nije htjela ništa drugo, a on je uzeo džin tonik, iako mu se nije sviđao džin, a još manje tonik. Ali, znao je da tako treba, svi su tako radili: pila se koka kola s rumom, votka s đusom, a tonik – zna se… Čekao je lagane pjesme, pjesme za ples, kada se s partnerkom moraš naći u bliskom kontaktu. Pa se malo dotakne rame, opiše se rukom struk i provjeri se čvrstoća grudi. Znao je napamet kako ide lagani, plesni blok, red pjesama za ‘stiskavac’. Taman kada je njegov omiljeni Žo Dasin pjevao o onoj ‘koja ne postoji’, baš kad se spremao da je pita da plešu, čuvar reda u diskoteci je s kraja terase doviknuo dječaku za muzičkim pultom da pusti ‘Paloma blanka’… ‘Pa to će biti treći put večeras,’ bunio se disk džokej, a čuvar je reda, jedini što je tu pravio nered, rekao da će se to svirati i trideset i tri puta, ako on tako hoće…

Nakon sedme ‘Palome’ otpratio je do hotela i zaželio joj laku noć.

I sljedeće su večeri bili na istom mjestu, samo što se te noći redaru nije slušala pjesma o bijeloj golubici, pa su mogli i oni da slušaju muziku i da igraju. Mogli su, ali nisu – njoj se nije plesalo, a on nije navaljivao. Rekao joj je, prateći je, da sjutra veče, vjerovatno, neće moći da izađe jer mora da negdje ide, ima neke obaveze, shvata li, pitao je… Shvatala je, naravno, poželjela mu lijepi san i zahvalila se na druženju.

Suzi ga je ujutro pitala ima li već ili će brzo bit tih bodova, cijela tri, jer je Novi Sad bio u istoj kategoriji sa Beogradom – vidjela je, reče, ona njega sinoć sa onom zgodnom, namrštenom… Odmahnuo je rukom i žaleći sebe pojadao joj se da je džabe izgubio nekoliko dana, a avgust već grabi. Suzi se kikotala – uživala je i slušajući o uspjesima, a još više o promašajima.

A bila je dobra, bila je bomba mala, najzgodnije biće u hotelu. On je zatekao jedne večeri u prostoriji gdje se personal presvlačio, samo u gaćicama. Ušla je na brzinu, negdje joj se žurilo, nije ni vrata zatvorila. Uletio je za njom, stao zbunjen i iznenađen, koraknuo nazad izvinjavajući se, a Suzi je zalupila vrata, samo što mu nije razbila nos.

– Nisam ja kriv, zatvaraj vrata za sobom… ili bolje nemoj, ima se što vidjeti … one ti gaćice bijahu roze, a? – začikavao je zatim, a ona se durila i mrškala ga.

 

Mariju je viđao svakog dana u hotelu, izmjenili bi po par riječi, a sreo je i na plaži dok se spremao da namjesti pentu na barku. Prišla je, ostavivši majku u pješčanom grobu, i započela razgovor. On je, više reda radi, pitao da li bi se provozala sa njim, ima cijelo popodne slobodno. Javila se majci, kratko su razgovarale i on je vidio kako trpa stvari u torbu i nasmijana prilazi. Veselo je uskočila u barku i odmah se pružila preko prove, mlateći rukama po površini vode. Držao je pentu i gledao u nju, prvi put vidjevši njeno tijelo u kupaćem kostimu. Izgledala je savršeno i on pomisli kako ona mnogo griješi što takvu ljepotu pokriva svim onim širokim majicama.

Usidrili su se u pustoj uvali i ona je izašla na stijenu da se sunča, a on se još kratko vrijeme zadržao u barci da je usidri i priveže kako treba. Kad se okrenuo i pogledao ka obali, vidio je da ona potpuno gola sjedi na peškiru i maže tijelo kremom. S blagom nelagodom joj je prišao, a ona mu je dodala kremu i rekla, najnormalnijim glasom na svijetu, da joj namaže leđa. Prionuo je na posao, svojski, mazao je i mazio, po sto puta razmazivao i utrljavao, a ona se potpuno opustila, predala i umirila, da je pomislio da je zaspala. Dugo je trajalo to mazanje i premazivanje i kada su njegove ruke počele da šetaju njenim čvrstim, natrćenim guzovima, kada su te šetnje postale sve smjelije, ona se trgla i iz grla joj se otelo: ejjj… Zastao je, završio s kremom i trudio se da misli skrene što dalje od tog predivnog tijela što se topilo na suncu. Bio je do krajnosti napet i trudio se da to skrije, da ona ne vidi, da misli da je njemu golotinja normalna, da mu je tako svaki dan. Smijala se kada je zabrinuto govorio da može po dupetu i sisama da dobije opekotine, jer su joj ti djelovi tijela mnogo bijeli, pa bi najbolje bilo da ih on štiti rukama.

Ona se gola ponašala prirodno, kao da je do grla zakopčana, a on isto kao da mu je jezik u grlu zakopčan – sve mu se svezalo. Bila mu je bliska, nikad bliža, razgovarala je, šalila se, a opet je, na svoj način, s jednim običnim, otegnutim ‘ejjjj’ postavila ogromni zid među njima, da on nije ni pokušavao da ga pređe.

Tako je proteklo popodne, kupali su se i sunčali. Navukla je kupaći na tijelo i krenuli su nazad, niz maestral. Kada su već bili nadomak gradske plaže i sidrišta, ona ga je molila da joj pokaže kako se upravlja barkom, kako se drži penta. Prišla je i sjela do njega, a on joj je namještao ruku na upravljač motora i kazivao što da radi. Bila se potpuno naslonila na njegovo rame, a dojka joj je ležala na njegovim grudima. On se opet uzbudio i to nije mogao skriti. Pogledala je u njegove gaće, pa podigla glavu, gledala ga nekoliko trenutaka ravno u oči i prislonila svoje usne na njegove. Dok se on iznenađen i zbunjen gušio, Marija je uvukla ruku u njegove gaće, lako i prirodno kao u svoju torbu, obujmila ga nježno rukom, ustala, pomakla svoje gaćice u stranu i polako sjela na njega. Poslije nekoliko laganih pokreta, snažno ga je zajahala i stala se svom snagom nabijati na njega, sve se vrijeme držeći za ručicu pente i stišćući gas. Barka se punom brzinom okretala ukrug, brujao je motor probušenog auspuha, a njih su se dvoje gurali i trgali, davili se i gušili…

Poljubila ga je u obraz kada se iskrcavala s barke. Izašla je na rivu i lagano, u svojoj širokoj majici, otišla put hotela…

Te je večeri kod svlačionice sreo Suzi i prstima joj pokazao trojku, smijuljeći se kurvanjski.

– Što si to tri puta, ludače, osušiće ti se kičma, izrašće ti dlake po dlanovima – bezobrazno se smijala.

– Danas sam zaradio tri boda, pa pričaj ti što hoćeš – samouvjereno joj je, sladeći se, uzvratio – u stvari, ako se ja uopšte bodujem, ona je zaradila poene, pa ih dala meni. Opalila je ona mene, a ja nisam imao srca da joj ne dam.

– Bez majke, pričaj mi, sve mi pričaj – palila se Suzi, lutka hotelska, vjerena, još koji dan pa udata.

I on joj je pričao i pričao, i širio, i dodavao, solio, dosoljavao. Trajala je priča i duže nego što je Marija vozila njega i barku. Uvećavao je doživljaj, a uvećavalo mu se opet i u međunožju, a Suzi je bila rumena, slušala je ne dišući… Kada joj je – ni sam ne znajući što priča – rekao da može slobodno ako hoće, evo sad, da opipa ono na što je Marija danas sjedila, tiho je izustila da je on stoka jedna bezobrazna i da je ostavi na miru i odakle mu sloboda da joj priča svoje pokvarene izmišljotine i mrš mu je rekla i otrčala niz hodnik.

Dok je bio na ekskurziji, Suzi se udala. Bila je to velika svadba i čuo je da je nevjesta bila prava kraljica.

U novembru mu je stigla razglednica iz Londona. Marija je pisala da se u kišnoj i maglovitoj Britaniji često sjeti njegove sunčane obale. A njega? – mislio je, e, ne sjeća ga se, baš je briga. A on se, jadan, kako prolazi vrijeme i kako dolaze sve posniji i samotniji zimski dani, sve češće i sve bolnije sjeća plovidbe barkom, punim gasom ukrug.

 

Dark waltz

 

Otkad je moja kćerka progovorila – a nije dangubila ni trena – zasut sam svemogućim pitanjima. Sve do njene šeste godine dobro sam se snalazio i uspijevao da izmaknem zamkama što mi ih je neumorno, na svakom ćošku, postavljala. Odgovarao sam i pojašnjavao joj i stvari o kojima sam i sam malo znao. Ali, prolazilo mi je jer sam svakodnevno usavršavao vještinu da nedostatak znanja kamufliram gomilom lijepo složenih riječi. Bar sam tako mislio dok nisam počeo da hvatam jasne signale koji su govorili da mi ne vjeruje sasvim, da vidi da vrdam, ali je htjela da s njom razgovaram, pa mi je dopuštala da izmišljam ili pretjerujem. Pričaj bilo što, pričaj o bilo čemu, samo pričaj sa mnom – govorio je Lunin pogled. I ja sam pričao, ponekad lagao, zanesen maštao i bio skoro ponosan na sopstvenu domišljatost. Učio sam, usput, o mnogo čemu, zanimao se za teme koje su mi do tada bile potpuno strane i daleke. Djeca vas svojim pitanjima natjeraju da razmišljate o ljudima i životinjama, o pojavama i odnosima, na sasvim drugačiji način. Potaknu vas da mislite i o stvarima koje vam inače nikada ne bi pale na um. Tada shvatite da ona žele da o svijetu saznaju mnogo više od onoga što vi znate, zapravo: postane vam jasno koliko vi malo znate. A živjeli ste u uvjerenju da je to sasvim dovoljno i da je sve preko toga nepotrebno i samo opterećujuće.

Ušla je zadihana u kuću, umorna od cjelodnevne igre u dvorištu, i, ovlaš, kao da je nije mnogo briga, izustila pitanje od koga sam se stresao. Prošla je kraj mene ne pogledavši me i ne sačekavši odgovor otišla u kupatilo, a ja sam uznemiren naglo ustao i stao kružiti po sobi. Kako joj odgovoriti na pitanje koje će otvoriti još stotinu drugih, a ja ni na to jedno jedino nisam spreman? Iako sam ga očekivao godinama i znao da je neizbježno, zatečen sam i zbunjen. Kako da šestogodišnjoj djevojčici objasnim ko je njena majka, kada ni sam ne znam pravi odgovor. Pitala me zašto je njena mama stara, a sva druga djeca imaju mlade majke i meni je, već po njenom glasu, bilo posve jasno da je došlo vrijeme da se neželjena tema otvori. Da zatim krene krajnje neugodan razgovor za koji ni pretpostaviti nisam mogao kako će se odvijati i okončati.

Kada se Luna vratila iz kupatila, nije me zatekla u sobi. Iskrao sam se iz kuće nesvezanih cipela i s jaknom u rukama i odložio naš razgovor bar na kratko. Otišao sam u borovu šumu, besciljno lutao i pokušavao da sredim misli. Nije mi uspijevalo iako je bila jesen i obala pusta i tiha, iako na poznatim stijenama nije bilo žena koje se sunčaju. Da su one tu, da ih kiša i vjetar nisu raspršili na sve strane, stao bih kraj puta, gledao ih i divio se ljepoti njihovih preplanulih tijela. Znam da bih tek tada bio daleko od bilo kakve smislene priče, ali bijeg je moj vazdašnji odgovor na sve s čime nisam u stanju da se suočim. Ovoga puta nemam gdje pobjeći, bio sam svjestan, nemam se iza čega skloniti. Mogu se tek na kratko skriti kao noj, ništa više. Izložen sam i go kao pred cijevima na streljanju, prolazilo mi je glavom dok sam u grču smišljao kako da mojoj curici kažem da je njena majka, odnosno žena koju tako zove – moja majka. Da o njenoj pravoj mami niko ništa ne zna, a ja tek malo više. Da se sjećam samo muzike i crnog, prozračnog vela koji je obavijao. Sjećam se, nikada nisam zaboravio, i topline njenog tijela, ali o tome tek ne bih želio da razgovaram s djetetom. Kako se usuditi da joj kazujem ono što nikada nikome nisam…

 

* * *

Nigdje noć nije crna kao u Valdanosu. Nigdje mrak tako čvrsto ne obavije stijene, pripije se uz more i zakrili masline. U jednom trenu nestanu sve boje i oblici, sve utihne i zamre, kao da neka džinovska ruka iznenada spusti roletne.

Bio sam u barci sam i pokušavao razgoniti nelagodu provjeravajući da li se za ovakav mrak može bez pretjerivanja reći da se u njemu ne vidi ni prst pred nosom. Kad god bih se našao u zgodnoj prilici volio sam da na sopstvenom primjeru vidim koliko su istinite sve te fraze koje se bez razmišljanja i mjere svakodnevno koriste. Neke, poput onih da neko laže kao pas ili pije kao smuk, niti sam mogao, a nisam ni htio provjeravati. Kao što se nešto može bez provjere uzimati za istinito, tako sam i ove besmislice odbacivao i ne pokušavajući da im dosegnem neki, kao, skriveni, dublji smisao.

 

Sredinom zaliva plutala je moja barka, a ja sam pogledivao u crno nebo nestrpljivo čekujući prve znake da stiže tek dva dana načeti puni mjesec. Nikada nije prestala da me uzbuđuje neminovnost rađanja novog dana, izlazak sunca, dolazak noći i uvijek, u minutu, tačno pojavljivanje mjeseca. Čekao sam ga da pod njegovim fenjerom nastavim loviti lignje. Svake sam večeri izlazio na more sam i ovoga puta sam pomalo žalio zbog toga. Bio sam mali u svoj toj tmini, moja je barka bila slamka, a more pod nama beskrajni bezdan, crn i hladan. Trebao mi je neko da se bojimo zajedno, ali ja sam sve dotadašnje ortake otjerao. Jedan je mnogo pričao, drugi je samo ćutao, treći je uvijek kasnio i bio nespretan, a četvrti je volio da zapovjeda, a u mojoj barci to je bilo dozvoljeno samo meni. Niko mi nije valjao, niko potaman; žalio sam se na ljudsku nesavršenost svima koji su to htjeli da slušaju, a zapravo sam htio reći samo jednu i jedinu prostu istinu: htio sam da budem sam! No, nisam se usuđivao da to jasno i glasno kažem jer sam se bojao što će ljudi na to reći. Volio sam često biti podalje od njih, ali mi, ipak, nije sasvim svejedno što će misliti o meni, jer znam da o usamljenicima svi misle isto: to su oni koje niko neće ili oni što nikoga neće. Što je jednako nenormalno i neprihvatljivo. Ali ne i sasvim tačno, jer već na mom primjeru ta je teorija pokazala svu svoju krhkost: ja nisam sasvim izbjegavao društvo ljudi, a ni oni me nisu odbacivali do kraja. Voljeli smo se i družili, ali s mjerom – pomalo. A u barci okruženoj morem dvoje ljudi su, htjeli to ili ne, jedan zasebni, izdvojeni svijet, mikrokosmos, u kome se priča, voli, mrzi, jede, pije, prdi i piša, a to je već prevelika bliskost koju ja nisam želio ni sa kim, niti mogao da podnesem. Zato su moji odnosi s okolinom svedeni na podnošljivu mjeru. Po potrebi. Upravo tako: koliko je ko kome trebao. Jer, ako ćemo pošteno, potreba je jedini istinski motiv za zbližavanje i zajedništvo. Ljubav i tobožnje nesebično davanje cijelog sebe najčešće su samo ulog za ostvarenje zamišljene koristi. Žrtva koju Bog prije ili kasnije – vjerujemo u to – nagrađuje. Uvijek me zasmije i iznova oduševi duhovito kazana istina da su muškarci izmislili ljubav kako bi lakše došli do … ženskog tijela.

Mjesec je opet bio tačan. Razmicao se teški, neprozirni zastor kao pokrenut zvonjavom budilnika i siva svjetlost narušila je beskrajno ništa. Ukazali su se obrisi crnih brda i po ko zna koji put iscrtavana je vječita granica između neba i zemlje. Istovremeno sa pomaljanjem velike blijede narandže, kao otrgnut od nje, niz maslinovu šumu, krenuo je hladan vjetar i namreškao površinu mora. Ali to nije bio samo vjetar, samo običan vazduh u pokretu. On nije doticao moje lice, nije mi mrsio kosu, niti mrznuo mokre ruke, ne. Bio je to glas, vanzemaljski, očaravajući glas. Muzika koja me obavila i za tren uvukla u svoj kovitlac. Bio sam zadivljen, prestrašen, uzbuđen, zbunjen… Slušao sam opčinjen, nevoljan da se branim i potpuno predan božanskim zvucima, nemoćan i slab usred vrtloga. Čekao sam da budem usisan u neki ogromni slivnik kojim ću, poslije nekoliko vratolomnih spirala, zauvijek oteći. Umjesto toga, snažno sam grabio veslima ka obali, ka izvoru čarobnog valcera što su ga maslinove orgulje otegle i razlile kao voda tuš na papiru.

Gledana s mora i obasjana mjesečinom poznata obala djelovala je čudno i strano, iako sam znao svaki njen kamen, stijenu i oblutak. Svaku uvalu, svaki usjek. Od rane mladosti to je moja obala, moje stijenje, moje more, sa svim mladim ženama koje tu dolaze. Dolazio sam za njima, bio njihov satelit, njihova sjena, njihov dobri duh koji ih voli i pazi. Jer ja sam se samo divio njihovoj ljepoti, skladu njihovih golih tijela, glatkoći kože. Nikada ni jednoj nisam naudio, niti pomislio učiniti nažao, iako su se ponekad, ne shvatajući da sam samo esteta, ljutile i pogrdno mi dobacivale. Događalo se i da moram bježati pred njihovim partnerima, razjarenim grubijanima što ih nikada nisu ostavljali na miru. Što su ih bez prestanka dodirivali i spopadali, a pravili se da ih brane od mene koji ih samo nježno, najnježnije milujem pogledom.

Sada je bila jesen i plaža je bila pusta i danju, a kamoli noću. Ali na moje zaprepaštenje ne i ove noći. Naslutio sam sjene i pokrete i prije nego sam sasvim prišao obali. A kada sam barku prislonio uz visoku isturenu stijenu i uspavio se na pramcu, jasno sam ih vidio: mlade, nepoznate žene igrale su na šljunku. Okretale su se ukrug, prateći ritam maslinovog valcera i zanesene zabacivale glavu unazad. Njihove ravne duge kose lelujale su i upijale srebro mjesečine, a kroz paučinaste crne velove nazirala su se njihova tijela, bijela i predivna. One nisu doticale tlo, one su lebdjele raširenih ruku i sklopljenih očiju. Potpuno slijepe i neosjetljive za svijet oko sebe, izgubljene u transu igre, djelovale su nestvarno i ja sam se pitao da li sve to sanjam. Stajao sam nijem i ne trepćući zurio u preplitanje njihovih ruku, let kose, uvijanje tijela i vazdušastih velova. Zadivljen gledao sam ljepotu i sklad pokreta, a moje je tijelo bilo ukočeno u okretu, zaustavljeno u neprirodnom položaju od kojeg sve boli. No, nisam osjećao bol, nisam ga bio svjestan opčinjen nestvarnim prizorom. Uživao sam u plesu, ja kojem je igra odraslih uvijek bila besmislena. Ja, koji sam bio ubijeđen da ples služi samo za pokazivanje i prizivanje partnera. Ritualna igra životinja kada se pare… Ne znam niti ću ikada saznati ko je bio u većem zanosu – one plešući ili ja gledajući, ali znam da je ta slika, koja me u trenu opčinila i zaposjela, postala zauvijek dio mene.

Veslao sam unazad, odmicao od obale, nesvjestan svojih kretnji i postupaka. Bježao sam ne želeći to, udaljavao se, a naprezao oči da između stijena nazrem bar još koji blijesak mjesečine na tijelima čarobnica. Htio sam da se vratim, a zahvatao veslima sve jače. Bio sam već daleko od kraja, zamirala je muzika i nestajale su slike, a ja sam se i dalje osvrtao i smušen neprestano nešto tražio po barci, ne znajući što. Shvatio sam, napokon, da preturam po svojoj ribarskoj torbi tražeći u mraku pribor – ja sam došao loviti lignje. Mjesečina je tu, nebeska svjetiljka koja će ta predivna morska bića okupiti i dovesti pod moju barku, a lovac u meni, nezasit i krvožedan, puniće kofu, strahujući uvijek da je premala i nedovoljno ispunjena. Odavno sam se pomirio sa saznanjem da u lovu postajem ogoljeno i istinsko ja, da se tu do kraja razotkriva sva moja ubilačka strast, da sam samo obična zvijer. Isti kao, uostalom, i svi ljudi na svijetu kada odlože maske i zanemare stege vaspitanja, obrazovanja, morala i civilizacije, koje ih stiskaju, žuljaju i sputavaju. Iz čijih okova svako malo žele da iskoče.

Uzeo sam peškafondo i odmotao najlon. Činio sam uobičajene i svakodnevne kretnje rutinski, bez strasti i žara. I nije išlo: mrsio se najlon, iglice su se kačile o moju odjeću, ubadale me, boljelo je i ja sam se najednom razbudio. Ovo nisam ja, prošlo mi je glavom, to nisu moji prsti. Ovo je mašina koja me oponaša, ona je hladna, bez osjećaja i volje – ne može se tako loviti… Ugurao sam pribor u torbu, pokrenuo motor i punim gasom krenuo nazad. Zvuk motora rastjerao je bunilo i ja sam opet bio svjestan svoje samoće i ništavnosti usred nepregledne visine nada mnom i tamne, tajanstvene dubine pod sobom.

Nisam se mogao smiriti i ugrijati ni kući kraj šporeta, nije pomogao čaj, ni suva odjeća. A onda sam cijelu noć proveo zureći u plafon, ustajao da pušim, otvarao prozor i gledao u Mjesec. Jesu li još uvijek one mlade žene tamo, pod ovom istom svjetlošću, usred one iste muzike? Zar one zaista postoje? Zar nisu samo plod mašte, straha ili požude? Zar ne žive samo u bajkama? Ili sam sve ovo sanjao, ništa i ničega nije ni bilo, ja samo umišljam, ludim, što li? Nije li osama uzrok mom ludilu? Jesam li nenormalan već zato što sam drugačiji, što se ne uklapam u savršeno iscrtanu šemu? Moji vršnjaci su se već poženili i uzgajaju djecu, ruže i stomake, a ja sam sam. Zapravo, živim s majkom i nije da je ne volim (o, naprotiv!) ali sam, očito, samim tim da mi se uvijek otme riječ sam, duboko u sebi svjestan da ona ne treba da bude jedina kraj mene. A drugu ne umijem da nađem. Ne snalazim se u društvu mladih žena, smušen sam i ukočen i djelujem odbojno. One misle da ih prezirem, da ih ne volim, a samo kad bi znale koliko ih želim. Samo kad bi mogle i da naslute koliko čeznem za njihovim društvom, dodirom, nježnošću… Ali, kad god sam se našao u njihovoj blizini ja sam bježao. Smišljao sam najnevjerovatnije razloge samo da se izvučem, bio čudan, smiješan i spetljan, znam to. A kad bih se, napokon, izmakao od društva za kojim sam uistinu čeznuo, načas bih odahnuo, a zatim dugo tiho patio i proklinjao onoga što me ovakvog stvorio. I obećavao samom sebi da ću se promijeniti, da ću raskopčati grlo i usta, da se bježanje neće ponoviti… I ponavljalo se, naravno. Onda su svi digli ruke od mene, otpisali me i prekrižili. Najupornija je bila majka u nagovaranju da se ženim, da stvorim porodicu, ali je na kraju i ona odustala. Pomirila se jednog dana, prihvatila je da je njen sin poseban, da nije kao njegovi vršnjaci i nastavila da me pazi i voli. Drugačiji sam, uvrnut i čudan, ali njen.

Sljedećeg dana trudio sam se da odagnam misli od prethodne noći u Valdanosu, a zapravo ni o čemu drugom nisam mislio. Ni pomišljao nisam da opet tamo odem loviti lignje, ali već u rano popodne, ranije nego ikad, spremao sam opremu i obuven pogledivao na sat. Kao i prethodne večeri ja nisam bio gospodar svojih pokreta i namjera, ja nisam mogao da upravljam sobom. Radio je to neko drugi, vodila me nepoznata ruka u meni, a ja se nisam mogao otrgnuti i poći kamo želim. Ako sam bilo gdje drugo i želio…

U suton, kada podivljaju boje na zapadu, bio sam na vodi i lovio lignje. Tačnije, samo sam činio poznate pokrete, trzao rukama i izvlačio, pritom, pokoju agresivnu ljepoticu, ali to nije bio lov, već samo čekanje noći. Gledao sam u tamu maslinove šume i kada su se između grbavih stabala i kržljavih krošnji probile prve tanke trake mjesečine, vidio sam, najednom, tijela u pokretu. Učinilo mi se da čujem korake, mlataranje ruku, pucketanje prstima… Zadrhtao sam proboden jezom i bilo mi je namah jasno zašto se mještani oduvijek užasavaju noći u maslinjaku: on odjednom oživi, masline prohodaju, pokrenu svoja kvrgava tijela i sliče ljudima! A čovjek zna da se, pored svih utvara i čudovišta što ih je njegov strah stvorio, najviše, ipak, treba bojati – čovjeka.

Mjesec je zavladao nebom i one su opet bile tu. Na istom mjestu, sa svim tim srebrnim kosama, istim plesom i muzikom. I ja u svojoj barci, jednako očaran i zanesen. Ali, prenuo sam se užasnut, ne i sam: djevojka je lebdjela prozračna i laka nad pajolama i gledala me prozirnim, vodnjikavim očima. Znatiželjno me zagledala izvijajući vrat, kao dijete poklon omotan papirom. Onda je mirovala kao da pozira, okretala se i činilo se da se, zadovoljna sobom, ogleda o mirnu površinu mora. Bila je blizu, osjećao sam joj dah i mogao sam je dotaći, ali sam se ja skupio i prilijepio uz vlažne daske prove. Gledao sam, potom, kako se udaljava, kako klizi nad crnom, ravnom pločom. Nestala je iza stijene i malo zatim bila je u kolu sa svojim drugaricama. No, siguran sam da se ne varam, ne zanesena kao i one, jer je stalno pogledivala u pravcu moje barke. I, baš kad sam se pokušavao otrgnuti od čvrstih niti što su me svezale, kada sam želio da odem riješen da se nikad više ne vratim, ona je opet bila tu. Gledala me u oči, pružila je ruku i dotakla mi lice. Izmakao sam se, pomjerio se tijelom unazad, skoro sasvim legao na provu. Dirala mi je nos, ocrtavala prstom profil, igrala se mojom kosom, a onda se nadnijela nada mnom i prislonila usne uz moje. Topla hobotnica pripila se i obujmila mi tijelo, a vazdušasti veo se prosuo i prekrio mi lice. Njena toplina rastapala je led što me držao u okovima otkad znam za sebe…

Nikada više neću ovdje doći, znao sam, čim sam uvali okrenuo leđa. Nikada se tu neću vratiti i nikada više neću vidjeti čarobnicu čije sam mirise i sokove imao svuda po sebi. Gotovo je, nje više nema, bio sam očajan, ona više nije ista, naružio sam je, oskrnavio. Ili je oskrnavila ona mene, učinila me običnim mužjakom, ne znam, ali se u trenu sve promijenilo. Ja sam sada isti kao i svi drugi, grozio sam se, ja sam koristio, upotrebio, iskoristio njeno tijelo. A ono je stvoreno samo da se gleda, da se poštuje, da mu se divi… Kiša i jugo, kasna mokra jesen, odvojili su me od barke i lova, pa i od iskušenja da je pod mjesečinom opet tražim. Prvi put u životu volio sam kišu. Želio sam da ona nikada ne prestane, da nebo ostane zauvijek sivo i da se Mjesec nijednom više ne pomoli nad granama maslina…

 

* * *

Zadovoljan sam svojim poslom, kao da sam ga sam birao. Čuvam borovu šumu od vatre. Dane provodim između mora i smolavih stabala, nad stijenama koje kao školjke čuvaju najljepše bisere – žene. Sve su one moje, sve ih volim, mazim pogledom, ljubim očima. Ponekad poželim da sam Sunce i da mogu gledati sve žene svijeta odjednom, milovati svima kožu, topiti ih svojim zracima, pa se trgnem, nasmijem sebi ludom i shvatim da sam tu da čuvam šumu. Kako su ti mladi nesavjesni i neodgovorni, kako se razbacuju opušcima, kako su spremni da zapale cijeli svijet za bilo koji prohtjev trena.

Danas sam se vratio iz šume malo ranije. Nadam se da će glasine koje sam prosuo gradom sačuvati borove umjesto mene. Nisu mladi baš voljni da provjeravaju da li u prvi mrak borovom šumom zaista prohodaju čudna, nepoznata bića koja vrebaju ljubavne parove. Da ih samo gledaju ili… Dok se tuširam i brijem, zlobno se smijuljim misleći na uspaljene dječake koji prestrašeni, naježeni, već u suton, svoje zbunjene djevojčice, žurno odvlače iz šume. U koju su ih do maloprije na svaki način mamili ili silili.

Obukao sam bijelu košulju, poslije ko zna koliko doba. Ne pridajem važnost odjeći i moje šumarsko odijelo sasvim mi odgovara i pristaje, ali danas je poseban dan – moja Luna je postala punoljetna. Osamnaest joj je godina, prava djevojka. Bože, kako vrijeme leti: sjećam se kao da je juče bilo kada je majka kao izbezumljena tumarala po kući, čvrsto držeći u rukama veliku pletenu korpu, ne znajući što bi s njom. Kretala je da je spusti na sto, onda na fotelju, kauč, pa bi se prenula i još jače obgrlila nenadani jutarnji dar, što ga je našla pred vratima. Gledao sam je bunovan i nerasanjen i ništa mi nije bilo jasno. Požurio sam za njom, na jedvite jade je sustigao i zaustavio. Pogledao sam u korpu od pažljivo ispletene suve lažine i sreo se s blijedim licem tek rođenog djeteta, koje se još više bijelilo vireći iz crne, nestvarno tanke svile i odmah sam znao! Samo lice koje je upilo mjesečinu može biti tako svijetlo, samo svila koja je obavijala tijelo moje vile ima ovaj sjaj! Samo ona može poslati ovakav dar. Prošlo je više od devet mjeseci moje tuge za njom, skoro trista dana bolnog gušenja čežnje…

Blijeda djevojčica došla je da ostane. Svojim Mjesec-licem donijela je i svoje ime – Luna. Rasla je uz mene i moju majku i neprestano me salijetala pitanjima.

Kada sam izbjegao da odgovorim na ono najteže, a najprirodnije, kada sam pobjegao i nevješto se skrio, ne kazujući joj ni riječi o njenoj majci, ona je zauvijek prestala da pita bilo što. Ili joj je u trenu sve postalo jasno, ili je mislila da je besmisleno znati sve o svakom cvijetu, pčeli ili moru, a ne znati ko te rodio, ne znam, ali pitala me više nije. Bio sam rasterećen, olakšan i bio sam joj beskrajno zahvalan na tome. Rasla je okružena našom pažnjom i ljubavlju, strijepnjom i nježnošću. Što starija sve povučenija, sve samotnija, tajanstvenija…

Sačekao sam da odu njene drugarice, da ostane sama u sobi. Lagano sam, uzbuđen i sretan, s posebno vrijednim rođendanskim poklonom u rukama, gurnuo vrata njene sobe i zakoračio u polumrak. I stao, ukočio se bez daha, našavši se odjednom, kao i one davne noći, u vrtlogu poznate muzike. Lunina soba bila je obavijena onim istim razlivenim maslinovim valcerom! Ženski glas, nestvaran u svojoj ljepoti, uzvišen nad svim zemaljskim, dopirao je iz jednostavno krojenih zvučnih kutija, smještenih na polici, među knjigama i lutkama. Kraj muzičkog uređaja stajao je plastični omotač kompakt diska sa fotografijom djevojke koja je toliko sličila Luni da sam načas mislio da je ona. Ali, ispod blijedolikog portreta pisalo je Hayley Westenra. Sitnijim slovima: Dark Waltz. Potražio sam pogledom Lunu i nje nije bilo u sobi. Na vrhovima prstiju prišao sam širom raskriljenim balkonskim vratima i vidio svoju kćer kako ispruženih ruku gleda u Mjesec. Njeno je tijelo bilo obavijeno crnim velom ustalasanim vjetrom, a stopala joj nisu doticala tlo. Lebdjela je zanesena, slijepa i gluva za sve oko sebe. Nije se osvrnula i nije me vidjela. Ja sam stajao uspravan, ukočen i nijem i gledao je nepoznatu i daleku. I ona je, znači, i ona… slutio sam, osjećao, znao… Onda sam se, hodajući unazad, iskrao iz sobe. Priškrenuo sam vrata i ostao priljubljen uz njih da do kraja odslušam muziku rođenu u tami maslina.

Sjutra je novi dan, sunčan i vedar, predviđaju meteorolozi. Poraniću na svoje radno mjesto; biće kupača i šetača, vole i roštilj da nalože, a iskre lete na sve strane. Odavno nije bilo kiše, sve je suvo i zapaljivo kao barut. Moram poći u samu zoru, nema meni do jeseni određenog radnog vremena. Zato valja leći rano, trebalo bi se noćas naspavati. Luni ću poklon ostaviti na kuhinjskom stolu da ga raspakuje i raduje mu se ujutro, dok bude čekala da provri mlijeko za njenu bijelu kafu.

 

Durbin

 

Advokat se baš zauzeo oko mene i sve čini da me predstavi što nenormalnijim, ali kaže da ne sarađujem dovoljno. Nije zadovoljan mojim neprihvatanjem uloge neuračunljive osobe, a on bi da svu odbranu zasnuje upravo na tome. Da dokaže da „nisam sposoban da kontrolišem svoje postupke i da u stanju razdraženosti reagujem krajnje agresivno“. On se, vidim, trudi da mi to kaže na stručan, pravnički način, da tu priču lijepo upakuje u meni ne baš razumljive riječi, ali kad sve skupim, saberem i oduzmem, jasno je da me hoće prikazati kao običnu životinju. Ili me on, možda, zaista tako i vidi, ne znam. No, iskreno, sasvim mi je svejedno što on o meni misli i kako će da me brani. Postavljen je, rekao mi je, po službenoj dužnosti jer drugog advokata niko nije tražio. Da je Mirsad ovdje, da nije bog zna gdje na okeanu, znam da bi on doveo najboljeg i najskupljeg branioca, ali bih ga ja od sveg srca molio da ne troši pare uludo. Meni ne treba advokat, ne treba mi psihijatar, i za sudiju me baš briga. Ja hoću nekoga ko zna da mi kaže kako izgleda tijelo devet dana nakon što iz njega izađe duša. I gdje ta duša ode, luta li zbunjena, izgubljena, ili se zna njen put nakon što napusti svoje toplo stanište? Gdje, – i to bih da mi neko kaže – na kom dijelu tijela crvi otpočnu svoju gozbu i kada sve to prestaje? Kada će od Suade ostati samo prah?

Devet dana je proteklo otkad su me doveli u ovu praznu sobu, a puna je nedjelja da je Suada pod zemljom i ko zna reći kome je gore? Nju i da hoće niko ne može da pita, a mene mogu, ali ih baš i ne zanima mnogo. Oni bi, i sudija i advokat, detalje, baš tako kažu, sve sitnice koje se tiču ubistva. I ja im pričam, sve im kazujem mirno i opširno, jedino me svaki put žacne kada izreknu riječ ubistvo. Ja jesam usmrtio tu ženu, to ne sporim, ali mislim da nisam ubica. Ubistvo je, kako ja to razumijem, kad se to namjerno i svjesno čini, kada se želi nestanak nekog bića, a ja sam samo htio da Suada pusti kosu moje sestre Meme.

Iako sam već jedanaest godina nepokretan, od Suade sam prvi put čuo da sam bogalj. I da je Mema ludača. Nazvala nas je tako, grubo odvlačeći iz moje sobe svog sina Armina, govoreći mu što će kod nas, šta on tu radi ’kod jednog bogalja i ludače’. Tako je rekla, a znala je vrlo dobro naša imena. I hajde da joj oprostim što je mene tako nazvala, neka, iako je to ružno, no u kolicima sam i očigledno je da ne mogu da hodam, ali po čemu je zaključila da je Mema luda? Zato što ne govori, zato što je preplašena, što je visoka, što na svaki šum trza mršavim tijelom onako lijepa, krupnih, vlažnih očiju? Zar zato?

Armin je svakodnevno dolazio kod mene, u moju sobicu na spratu kuće, a odmah za njim ulazila je i Mema. I onda smo se nas troje bez riječi gledali. Moja sestra i ja blago smo se smješkali prateći njegove kretnje, a petogodišnji dječak, naš novi komšija, zagledao nas je ozbiljnim, skoro strogim pogledom, pa zavirivao u svaki ćošak sobe. Iako je bio moj stalni gost, uvijek bi našao nešto novo da pametnim očima ispita. Nije ništa zapitkivao, niti dirao, sem ponekad moj durbin, koji je stajao na pragu prozora umotan u bijelu meku krpu i kao magnet ga privlačio. No, nerado sam mu ga davao u ruke, vazda pridržavajući jedan kraj. Durbin je od mesinga, velik je i težak i može mu ispasti iz malih ruku, slomiti se, oštetiti, a što ću onda ja, mislio sam uvijek kada bi ga Armin dotakao. Otkad mi ga je brat od strica Mirsad donio sa jednog od svojih vijađa, durbin je dio mene. Moje treće, najveće oko.

Meni je moj Mirso svega s mora donosio i danima sam unaprijed mogao da predosjetim kad će doći. Iako se nikada nije javljao ni pismom, ni telefonom, iako je uvijek sve iznenađivao – mene nije. Ja sam znao, ja sam ga spreman čekao. Baš kao da sam ga mogao vidjeti durbinskim okom stalno uperenim u pristanište i bedem Starog grada. A on se iskrcavao u nekim sasvim drugim i dalekim lukama i stizao avionom, no svejedno, neko ili nešto bi mi s Pristana uvijek dalo znak. Nepogriješivi znak da dolazi moj brat, moj drug, smijeh i razgovor.

Imam ja i pravog brata što mi ga je rodila majka, ali kao da ga nemam. Nestao je već odavno: otkako je prije petnaest godina otišao u Ameriku, samo se u početku dvaput javio. Čuli bi povremeno od ponekoga da je živ, da ima porodicu, lijepu okruglu djecu sa Meksikankom, ali je on sve nas zaboravio. I neka je mene, nismo mi bili bliski, mnogo je stariji. Neka je, napokon, zaboravio i roditelje – nije on nikada bio dobar sin – ali zašto Memu?! Kako je mogao nju da zaboravi, kako je mogao njoj da se sve te silne godine ne javi, da ne poželi da je vidi, da joj ne donese haljinu, čokoladu? Njoj, što je u ponoć budio da mu pegla košulju, što mu je prala kosu i mazala mu je orahovim uljem, kremala cipele, skrivala ga u prizemnoj sobi s njegovom Sanijom, lagala roditelje da nije pijan slomio štekere… Njoj što je mjesecima za njim gorko plakala i nikada nije sasvim prestala.

Bio sam siguran da će se brat pojaviti kad se Memi desila nesreća i moj me predosjećaj prvi put prevario. Jer nije on Mirso pa da njegov dolazak mogu predvidjeti. Njega i njegove postupke niko nikada nije mogao da predvidi. Pa opet bio sam iznenađen što nije došao, jer sam znao da zna, da je čuo, da su mu kazali. A možda je i bolje što nije doputovao, jer se bojim da onda nesreći ne bi bilo kraja. Mislim da se toga i on bojao pa je, znajući sebe, riješio da stisne zube, ugrize se za ruku do krvi, razbije flašu, ode u pustinju i vrišti. Ili samo tiho plače, kao mama što do smrti nije prestala. Suze iz njenih očiju neprestano su tekle i ona je postajala sve manja i manja. Na kraju je nestala, otopila se sva i raznijele su je suze, pa nisam znao da li u tabutu išta ima osim bijelog platna, gledajući sa svog prozora kako je odnose.

Možda sam ja kriv za Meminu nesreću, jer je moja, na neki način, donijela njenu – ta me misao ne napušta, iako kažu da neko drugi umjesto nas slaže kockice. A složilo se da te rane jeseni ja dobijem kolica. Velika, teška i dobro očuvana – ova ista u kojima i sada sjedim. Ja sam sve do tada očekivao tablete iz Italije za koje su mi rekli da će začas očvrsnuti moje noge i da ću opet biti kao prije. ’Kao rukom’ trebale su te čarobne pilule da bace u zaborav pet mjeseci nepokretnosti i ležanja, ali one nisu stigle. Stigla su kolica u koja su me pažljivo posjeli i ja sam odjednom zaplovio sobom. Od zida do zida, od vrata do prozora. Smijao sam se, i Mema se smijala i imala rupicu na obrazu, a otac je sageo glavu i bez riječi izašao iz sobe. On uvijek tako: samo gleda, ništa ne progovara i izlazi pognute glave. Onda je Mema stala iza mene i gurala me, vozila, šetala po sobi, kružili smo, jurili i kao ludi se smijali. Bilo je divno, to popodne nikada neću zaboraviti.

Sjutradan smo Mema i ja izašli u šetnju. Ona je obukla svoju rozu haljinu sa sitnim cvijetićima i bijele sandale, iako je ljeto već prošlo. Ali to je bilo najljepše što ima i zaista je bila predivna. I ja sam bio, mogu slobodno reći, lijep. Jeste, baš sam lijepo izgledao u svom žutom džemperu, a za ostalo nisam mario, jer sam do pasa ionako bio prekriven ćebetom. Svi su se u parku smijali kada sam se šalio da je moja nevolja, zapravo, vrlo isplativa: ne moram trošiti na cipele i pantalone. Na lijevoj ruci imao sam sat, japanski, od Mirsada, naravno. S njegove prve plovidbe, od prvih zarađenih para. Moj Mirso se sjetio, on se uvijek sjeti. On misli na mene i sve čini da budem srećan i zadovoljan. I bio sam tog oktobarskog popodneva sa satom na ruci i srećan i zadovoljan, kada smo sestra i ja prošetali korzoom. Svi su se okretali za nama, prilazili da se upitaju i rukuju. Moji su drugari zagledali kolica, opipavali gume, klečali da vide kako to izgleda ispod, a ja sam im, ponosan, pokazivao mehanizam kočnice. Stali smo u parku i mnogo njih se okupilo oko nas. Mene su pitanjima i pogledima spopali moji školski i drugovi iz ulice, a oko Meme je na motoru kružio i izvodio svakojake gluposti Ćićo, sin bahatog kamenoresca s kraja grada. Imao je uvijek sve prvi: i auto, i čamac, i gliser, i moped, i… sve je imao. I moju Memu je tog popodneva poželio i nju je ubrzo dobio. Počela je izbjegavati guranje mojih kolica, željela je vani sama i mučila se kako da mi to kaže, lagala je i petljala. Mnogo sam lijepih sunčanih dana te jeseni preplakao sam iza prozora. Imao sam petnaest godina.

Samo pola godine ranije od mog smijeha i glupih šala nije se moglo proći mojom uličicom. Nikoga nisam mirno propustio, niti me ko mogao mimoići neprimjećen – bio sam carinik, tako sam svima govorio. No, sve mi se praštalo. Tek poneka primjedba i čuđenje kako sam ovakav ispao pored onako mirnih, nečujnih roditelja, te pokoja ljuća riječ i mnogo mog smijeha. U školi osrednji, ali me nije bilo briga, jer sam već odlučio da poslije osnovne odem na automehaničarski zanat. Vozila sam volio od malena i sve sam o njima znao. Serije, modele, tipove, šasije, motore… Začudo, nisam tada maštao o malom sportskom autu kao svi moji drugovi, nego o – kamionu! Svi su mi se smijali, bilo je i meni smiješno, ali je to bilo naprosto tako: želio sam da vozim kamion, kao otac mog druga Tina, koji je radio u Komunalnom. Ponekad bi nas provozao gradom svojom smećarom-zlatarom kupeći otpad i te vožnje nikada nisam zaboravio. Gledali smo prolaznike s visoka, nadmeno, osjećali moć i snagu dok smo se probijali zakrčenim ljetnjim ulicama a svi nam se sklanjali, topili se u vreloj kabini kao asfalt pod nama…

Moja kolica nemaju motor i ne huče, niti buče, samo ponekad nepodmazana škripe. Ali, iako sam već godinama u njima i dalje mogu da razlikujem zvuk motora svakog vozila, škripu kočnica i dahtanje auspuha, pa sam s lakoćom razaznavao ko je kada dovezao Suadu. Otkad je doselila u naš komšiluk, nju je stalno neko dovozio. Najčešće njen poslodavac, gazda restorana u kome se zaposlila kao konobarica. Njega je brundavi mercedes naftaš najavljivao iz daleka. A bilo je kasnije i drugih i sve sam ih upoznao gledajući sa svog prozora i slušajući rad njihovih mašina. Ima sličnosti u ponašanju ljudi i njihovih auta, stvarno. Nevjerovatno je bilo slušati harmoniju koju je stvaralo potmulo brektanje dizel motora starog, žutog merdža i tihi, zadihani glas njegovog gazde, dok je ubjeđivao Suadu da ga pusti u njenu sobu, u prizemlju kuće mog prvog komšije Hašima, starog lukavca i pokvarenjaka. Nagovorio je svoju Nazu, pobožnu i smjernu, da uzmu podstanare jer im penzija ne izlazi, a ja sam odmah vidio zašto je primio Suadu. Otkad je došla, on se svake večeri motao po dvorištu i nešto kao čistio i čeprkao i svaki čas prolazio pored njenog niskog, osvijetljenog prozora. Kad je nije bilo u sobi, stajao je kod kapije i čekao da se iza okuke pojave farovi auta koje je dovozi.

Meni nisu bili suđeni automobili i kamioni, nego kolica. To je tako, valjda, zapisano i nije se moglo izbjeći ili promijeniti. Jer da jeste, ja tog majskog dana jednostavno ne bih otišao na kupanje. Niko me nije zvao, još manje tjerao. A i dan je bio vjetrovit i more hladno kao led. Ali, došla je maturska ekskurzija iz nekog velikog grada i ti momci su se mnogo bahatilii po našem šetalištu svojom odjećom i frizurama. Čim sam ih sljedećeg dana vidio na Skeli, naumpalo mi je da je pravo vrijeme da oni vide što mi mještani znamo. Bar mi u skokovima u more nisu ni do koljena, razmaženi mamini ljepotani. I skakao sam sa stijene ispod bedema u plitki zapjenjeni usjek kao i mnogo puta ranije. Malo je ko to znao i približno dobro kao ja. More je bilo moj teren: govorili su mi da sam istovremeno prohodao i proplivao. Gledali su me važni maturanti, gledale su me i njihove drugarice i ja sam letio nad stijenama. Onda sam – ne znam kako i zašto – ostao u mraku, a na površini mora pjena je pocrvenila. Ruke i lice su do ljeta ozdravili, ali neki mali komadić moje kičme nije. I neće nikada. Odavno sam prestao da čekam tablete iz Italije.

Ležao sam nepokretan mjesecima, a kraj mene je stalno bila Mema. Otac bi provirio, pogledao u mene i bez riječi, pognute glave, odlazio u svoju berbernicu. Ostajao je tamo sve duže i duže. Majka je neprestano plakala, pa nije ni ulazila u sobu, jer bi se tada rasplakali i mi, a ona to nije željela. Samo je po cijeli dan spremala i kuvala, pa dodavala Memi koja me hranila. I zasmijavala me, golicala, igrala se kašikom kojom smo oboje jeli, priređivala mi predstave – gegala se po sobi kao Čarli Čaplin. Kada sam se kupao uvijek bi me bar jednom iznenada polila pretoplom vodom, pa se zacjenjivala od smijeha. Moja sestra Mema, moja ljepotica tužnih očiju što je čekala svog princa, a dočekala zlog viteza. Koji je ubio u njoj smijeh, radost, sunce i vedar dan.

Trojica su je mučila i silovala danima. Ćićo je doveo svoje drugove i oni su je mrcvarili već izmrcvarenu. Gasili su cigarete po njenom trbuhu, urezivali svoja imena na njenim leđima, potpisivali svoje neobjašnjivo zlo. Sve su činili da pokažu koliko je ona bezvrijedna, ništa, a kako su oni veliki i moćni. Naročito Ćićo. Bio je glavni i to je uvijek iznova želio da dokaže. Bio je, kažem, glavni, a da to ni po čemu nije zaslužio: ni po izgledu, ni po pameti, spretnosti ili znanju, a i novca su neki imali više. Bio je prvi samo zato jer je tako umislio, a mi mu to zavidnim pogledima na njegova auta, glisere i motore, dopustili. On je, siguran sam, negdje duboko u sebi bio svjestan svoje prevare i bilo mu je neophodno da se svakodnevno nanovo našminka i maskira. Zato mu nije bilo dovoljno da za sebe ima Memu – svu, cijelu, potpuno predatu – želio je da to i drugi vide i znaju. Da može činiti sa njom sve što mu se prohtje, da može kad poželi po njoj gaziti, pljuvati i pišati. Da je do kraja može potrijeti i uniziti…. A ona ga je toliko voljela da je čak prestala da gura moja kolica, da me uplakana uplakanog ostavljala samog u kući i odlazila njemu.

Mirsad je tražio i našao u jednom stanu koji se zimi zaključavao. Ležala je na hladnom podu, bez svijesti, bez odjeće, sama. Policija, hitna pomoć, bolnica, majka, vriska, otac… a ja sam u svojoj sobi kraj prozora zaboravljen od svih. U kolicima. Vezan. Bezvrijedan. Sanjao sam te noći da izlazim iz svoga tijela i ostavljam ga u kolicima sparušenog kao izduvani balon, a ja lagan kao pjena, kao presvučeni leptir letim i slijećem na prozore trojice mučitelja. Nalazim ih u svojim sobama, u toplim krevetima mirno, spokojno spavaju i ja stojim nad njima, smijem se i smišljam kako da…. Probudio sam se ukočenih leđa i bolnog vrata oslonjenog o hladni naslon moje gvozdene stolice. Toliko sam želio da ubijem, da mučim, da uživam u gledanju patnje, maštao sam o tome, zamišljao i sanjao. Nadao sam se da će doći brat, pa će on sve što ne mogu ja, a onda opet mislio da je bolje da ne dođe, jer će patnja biti još veća kada bude uhapšen i zatvoren i ne bude kraj mene. Nije bio ni ovako, ali sam bar znao da je slobodan i, bio sam ubijeđen, srećan.

Ćića nije stigla ljudska pravda, nije osuđen i nije otišao u zatvor, ali izboden je, nekoliko godina kasnije, u tuči u nekoj lučkoj kafani na kraju svijeta. Ugušio se, čuli smo, u lokvi sopstvene krvi, na prljavom, popljuvanom podu. Njegov drug, zauvijek potpisan na Meminim leđima i duši, otišao je i niko o njemu ništa više nije čuo, a treći je, vječito pijan, ruglo za djecu na ulici. Jednog jutra osvanuo je ležeći polumrtav pod mojim prozorom. Prvi prolaznici su mu bojažljivo prišli, zagledali ga, pa kad su vidjeli da ipak diše, pridigli su ga i rekli mu da ide kući, da ga đavo nosi. Ako ga je pod moj i Memin prozor dovelo ono što ja mislim da jeste, ako ga je tu dovuklo nešto u njemu duboko skriveno, onda je on, ipak, među njima najmanje loš. A stigla ga je kazna mnogo teža nego onu dvojicu. No to, izgleda, neko po svome sređuje – mi se ne pitamo mnogo. Što nisam mogao ja, uradio je neko drugi. Prsti sudbine učinili su ono što nisu mogli moji. Ili su to, ipak, bili moji prsti… Ne znam ja koliko su istinite sve te priče o sudbini i nemam pojma ima li ona prste ili se to samo tako kaže.

Koji mjesec kasnije, mama je iznenada ostala bez suza. Lice joj se jednog kišnog popodneva najednom osušilo i ona je iste noći umrla. Otac je gledao u zid i ćutao, a i Mema je bila bez glasa. Nisu plakali, ništa, a ja sam cijelu noć stajao kraj prozora, zurio u mrak i čekao da svane. Dan je drugačiji, ima otvorene oči, a ja volim svjetlost, mislio sam, nadajući se da ću se ujutro probuditi i osloboditi se još jednog košmara. No nije to bio san. Bila je to sirova i surova stvarnost u kojoj nas je nesreća, treći put u istoj godini, nezvana posjetila i opisala svoj puni krug u mojoj kući. Tihoj, najtišoj kući u ulici.

Mema nije nikada više progovorila, otac je ionako samo ćutao, a ja sam htio da pričam, ali nisam imao s kim. I onda sam dobio durbin i odjednom mi više razgovor nije trebao. Pogledao sam, prvi put, između krovova komšijskih kuća, usmjerio sam durbin u bedem Starog grada i u rupi između dva kamena ugledao – vranu. Crnu, nakostriješenu, ružnu… „Ah, nesretan je grad u kome je vrana glavna ptica“ – govorio je uvijek stari profesor. Nesretan sam ja kad pored tolikog šarenila na svijetu naciljam iz prve crno i ružno, a grad ima i drugih boja. I ja sam ih poslije gledao, upijao, slagao, miješao, ispirao, razmazivao… Kiša mi je razlivala blijedi akvarel, sunce sušilo tempere, a topilo ulje. Kapale su boje, curile i slivale se u moje oči, otekle i crvene. Ushićen gledao sam djecu kako bježe ispred talasa, strepio da ih ne odnesu, brojao sam sastanke i rastanke, ribarima pomagao gurati barke, nervirao se kako momci sve lošije skaču u more… Mema je stajala kraj mene i svojim krupnim, uvijek širom otvorenim očima gledala gdje i ja, pratila pravac durbina. Smješkala se kada sam se ja smijao, bila ozbiljna i puna strijepnje kada sam ja brinuo. Ne znam, te njene oči, nikada neću znati što su one mogle vidjeti, ali mi smo gledali zajedno. Ona i moj durbin.

Samo sam Suadu gledao bez durbina. Samo nju. Bila je uvijek u okviru svog niskog prozora, u bijelo okrečenom izduženom pravougaoniku. Sve ostalo, i ptice i ljudi, i oblaci i krovovi, i jedra i masline, bili su mi u krugu okulara. Ona je bila blizu, pod mojim prozorom, u osvijetljenoj sobi, raskriljenih zavjesa i nije marila ni za koga. Ja sam je gledao kada dolazi i odlazi, kada večera ili sjedi i drijema, a Hašim je vrebao njena presvlačenja i odlaske u kupatilo. Tada sam se povlačio, jer to nisam htio da gledam. Nije lijepo, to je njena privatnost, je li, a i što će mi?! Znam ja kako sve to izgleda, mnogo sam puta vidio. Drugari i ja smo se, davno nekada, voljeli motati po usamljenim plažama, gdje je bilo mnogo mladih obnaženih žena. Njihova je koža, bijela meka svila, blistala na suncu i ja sam je tada zauvijek upio i pohranio duboko u sebi. I što bih to sada bez potrebe dirao i budio: to samo boli, to vrijeđa, razdire i kida…

Mali Armin je svakoga dana ostajao sam i pazila ga je dobra nena Naza. Žalila je dijete i ćutke gledala za vrcavom Suadom, mašući glavom. Dječak nije više dolazio kod mene, jer mu je to majka zabranila, pa smo se samo nijemo gledali: on iz dvorišta, a ja iza prozora. Onda je Mema počela odlaziti kod njih i biti kraj dječaka. Netremice ga je gledala, smiješila mu se, htjela da ga zasmije, začikavala ga, golicala – njega ozbiljnog malog mrguda. A čim bi predosjetila dolazak njegove majke, čim bi se začuo zvuk automobila u našoj uličici, Mema je žurno istrčavala i u jednom bi se dahu uspentrala stepenicama i stizala do mene, do moje sobe. Stala bi tada kraj prozora i, ne trepćući, posmatrala Suadu i njenog pratioca. Jednom je Suada iznenada pogledala u naš prozor i, prije nego smo se uspjeli skloniti, vidjela nas zagledane, pa nas je ružno opsovala. Krenula je u kuću, onda je zastala, osvrnula se još jednom i pogledala nas s neskrivenom mržnjom u očima.

I kad je Armin otišao, kad je po njega došao otac i odveo ga, Mema je nastavila da ide kod nene Naze. I da ponekad ulazi u Suadinu sobu, kada nje nema. Vidio sam jednom kad je pretrčala kraj otvorenog prozora, baš kao da se krije. Učinilo mi se, umorne su mi oči, mislio sam, što će moja sestra u toj sobi. Čudio sam se što i kod Naze ide, a ne kod Suade. A onda je je jednog dana, isto onako hitro i tiho, pretrčala ispred vrata moje sobe i sad već nije bilo sumnje da je to ona. Učinilo mi se da je oskudno odjevena, što nije bilo uobičajeno, jer ona se preda mnom nije otkrivala. Iako smo stalno bili zajedno, jeli jednom kašikom, posipala mi kad se kupam, pomagala mi da odem u klozet, ja nju nikada nisam vidio obnaženu. I nisam odolio: pogurao sam točkove, prišao vratima i provirio u polumračni hodnik. Moja sestra je stajala ispred ogledala u vešu koji nije bio njen. Na našem štriku nikada se nisu sušile čipkane crne gaće i isti takav grudnjak, to Mema nije nosila. A sada ih je imala na sebi, na svom mršavom bijelom tijelu i ogledala se sa svih strana. Okretala se pred ogledalom i usta su joj bila razvučena u meni nepoznat osmijeh. Vratio sam se svom prozoru pažljivo gurajući točkove unazad da me ne čuje, uzeo sam durbin i uperio ga ka pristaništu gdje je upravo pristajao veliki, bijeli brod.

Bila je subota poslijepodne i duvao je ludački jugo, kada je Mema, tresući se kao prozorska okna, uletjela u moju sobu. Stala je ispred mene usplahirena i zadihana, ruku priljubljenih uz tijelo kao vojnik i nije me gledala u oči. Bila je u Suadinoj kratkoj, crvenoj haljini! Stajala je ukočena i ni osvrnula se nije kada je za njom u sobu utrčala Suada. Zgrabila je za nadlakticu, okrenula je prema sebi i svom snagom je udarila po licu. Vrištala je izbezumljena, govorila joj da je ludača luda, odvratna nakaza i da je ostavi na miru. Da joj ne prevrće po ormaru i da ne dira njene stvari, da ne oblači njen veš. Naušljaće je vašljivica vašljiva, vikala je, prenijeće joj neku boleštinu, bolesnica uboga. Udarala je po glavi, ramenima, rukama, a Mema je samo dahtala, gledala u nju okruglim očima i nije se pomjerala. Uspravna, nepokretna, s rukama opruženim niz tijelo, ukočenih šaka. Tako je stajala i kada je Suada zgrabila za kosu i htjela da je polegne na pod. Uspjela je samo da joj izvije vrat, da joj spusti glavu, ali su je Memine oči bez treptaja neprestano pratile pogledom radoznalog djeteta. Podigao sam ruku u kojoj sam stiskao durbin. Suada je u trenu zastala, lice joj se zgrčilo i ona me začuđeno pogledala, pa je polako, pažljivo, kao da bira gdje će, pala na pod. Povukla je za sobom i Memu i njih dvije su jedna preko druge ležale pod mojim nogama, a ja sam preneražen gledao u durbin iskrivljen pri vrhu i bez stakla. Slomio sam ga, gotovo je sa mnom, sada je sve gotovo – kovitlalo mi se u glavi. Onda se Mema pomjerila, pridigla glavu i naglo, kao da se brani, odgurnula Suadino tijelo. Uspravila se i prislonila uz zid. Gledala je u mene, pa u nju, dirala je svoju lice, otresala haljinu, čupala končić s poruba… Kroz Suadinu kosu tekao je tanki crveni potočić i slivao se u baru u kojoj su već tonuli njeno uho, desna nozdrva i usne.

Devet dana gotovo ništa nisam jeo i volim što je tako, jer još nisam imao potrebu da odem u klozet. Kod kuće sam sve naučio, na sve se navikao, a ovdje treba iznova. Nisam se ni kupao, nije mi niko ponudio, a i da jeste ne znam kako ću to bez Meme. Nije mi svejedno jer ja sam naučio na čistoću, a sada me sve svrbi i stalno mi se čini da nešto gmiže po mom tijelu. Tako i sanjam da su mravi svuda po meni, pa se užasnut probudim i onda do jutra mislim na Suadu. Vidim velike bijele crve kako joj izlaze iz ušiju i ulaze u očne duplje, mile po njenim zdravim zubima, gnijezde se u dugoj kosi. Već nema stomaka, vide se rebra, a njene bijele, krupne dojke su izbrazdane i izbušene…

Onda ujutro dođe onaj nadobudni advokat i smišlja kako da preveslamo tužioca i sudiju. Moj prijatelju, mislim se, radi ti to zbog sebe ako ti koristi, a moja kazna će – svejedno koliko mi sudija odredi – trajati sve dok od Suade ne ostane samo pepeo i prah.

 

Grudva u stomaku

 

Voz je klaparao, škripao i ječao kroz noć, a ja sam sjedio ukočen i pazio da glavom ne dotaknem prljavu navlaku na uzglavlju sjedišta. Sve mi se gadilo u smrdljivom, polumračnom kupeu i po ko zna koji put mislio sam, bespomoćan, na svoj panični strah od leta avionom. Da se ne bojim, da me ta nesreća ne prati od rane mladosti i jednog malo grubljeg slijetanja, sad bih već bio u velikom gradu, u hotelskoj sobi ili nekom restoranu, svejedno. Ne bih se ovdje treskao u ritmu voza koji se raspada, ni slušao Giga što se tek raspričao i očito nema namjeru da ubrzo stane. A iskreno sam mu se obradovao kada sam ga, svog starog školskog druga, ugledao na stanici. Kada sam se načas trgao i shvatio da sam već odavno zaboravio da on uopšte i postoji. Prepoznao sam ga istog časa, iako ga nisam vidio, sigurno, više od dvije decenije, otkad je Gigo nestao iz grada. Niko ne zna kako, sa kim i sa čim, ali stigao je u Ameriku i odmah otuda poslao razglednice svima koje je poznavao. Sjetih se da smo se danima smijali Gigovom rukopisu, a i tekstu koji je na svim razglednicama počinjao sa „kod nas u Ameriki…“

– Na primjer ja: jesam li bio loš đak – jesam!

– Jesi, zaista – nasmijao sam se, sjetivši se Giga već punoljetnog u klupi osnovne škole.

– E, u osnovnoj tri – četiri puta sam ponavljao, ali znao sam, prijatelju moj, što radim, znao – čuvao sam se za Ameriku! Nisam htio da se bez veze trošim na gluposti od kojih nema vajde. Eto ti si, moj druže, završio velike škole i – što?! Pogledao je s izvjesnim sažaljenjem u moje oguljene patike. – Znaš, Amerika je velika zemlja, demokratija, biznis, otvorene su sve mogućnosti – recitovao je nabubreli Gigo, najgori đak ne samo jedne generacije, napamet naučenu pjesmicu, pa svako malo pogledivao moje patike i podvrnute farmerice. Pomazio bi, zatim, pogledom svoje besprijekorno uglancane sjajne crne cipele i oštro opeglane prugasto sive pantalone, pa s povišenim tonom nastavljao da priča kako je oduvijek znao da škola uopšte nije važna za uspjeh u životu.

Do Giga sjedila je njegova vjerenica. Cijelo vrijeme je ćutala i zurila u mrak, praveći se da gleda kroz prozor. Izbjegavala je moj pogled, a znali smo se iz viđenja, bili smo gotovo vršnjaci. Imala je neku nesrećnu ljubav u ranoj mladosti, čuo sam nekada nešto o tome, pokušala je i da se ubije, pa ostala zatvorena u kući da živi sama uz staru majku. I evo je sada sjedi prekoputa, vjerena za Giga, glavatog i brkatog, stisnutog oko vrata širokom, žutom kravatom. Idu u američku ambasadu da srede njene papire…

– Ode Jana preko jokejana – veseo je Gigo, pa mi potanko priča kako je osmislio svoj najnoviji projekat Kako stvoriti svjetsku ženu – biće ona prava Amerikanka, jer ima mene. Ja sam se namučio, maj frend, nekoliko godina sam se grdno napatio dok nisam postao pravi Ameriken boj. Bio sam sam, ali nju sve čeka na gotovo, ja ću je svemu naučiti. Dušo, biće sve veri najs, dont vori… Stidljiva je, znaš, prava naša žena, zato sam i došao da se odavde ženim. Vjerili smo se po starinski, tetke i te rabote, ali ja baš tako volim. Amerikanke svakojakih boja su mi navr’ nosa… Vjerenica je ćutala pognute glave, a Gigo je iz najlonske kese izvadio pitu, otvorio flašu piva, pa nas redom nudio, mljackao, pričao i davio se…

U zoru, kada se Gigo napokon umorio, raspojasao, skinuo cipele i, obješen o krhko rame svoje vjerenice, odmah zahrkao, nisam više izdržao i naslonio sam i ja glavu pri prozoru, na dronjke negdašnje zavjese, zaboravivši svu prljavštinu u kojoj se nalazim. Vrat mi je bio ukočen, oči su me pekle i bilo je hladno, ali mene je žuljala samo moja grudva u stomaku. Ona što je gotovo mogu opipati, što je nabreklu dononoćno osjećam, što mi se čini da neprestano raste, da se nadima, da će da se raspukne… A samo mi je rečeno da na snimku „ima nešto malo“ i da „ne bi trebalo da je išta ozbiljno, ali…“

– Doći ćeš kod mene da začas obavimo sve pretrage, da vidimo o čemu se radi – nije dozvoljavao da mu se protivriječi moj ribarski drug, doktor Vojin, gotovo vičući u slušalicu – ko zna ko te i kako pregledao, pa si mi se prepao. Biće da su im ti aparati stariji od tebe, oni što rade na drva – šalio se. – Ja neću biti tu, ali sve je sređeno, čeka te moj kolega i drug i sve će se odnah, preko reda, obaviti. Nemoj da brineš, biće to u redu, videćeš, samo mi je žao što se ovaj put nećemo videti da odemo malo do moje Ade. Ali, jebiga, seminar u Švajcarskoj… Kako je i kada ovaj čovjek stizao da bude dobar ljekar, pitao sam se, jer ili je bio kod mene na Bojani ili je putovao svijetom, a svi su, opet, govorili da je vrstan stručnjak. Nisam imao prilike da mu iskušam ljekarsko znanje – kamo sreće da to ni sada ne moram – ali me ribarskom vještinom hiljadu puta doveo do očajanja. Taman se važan naduvam što sam kontinentalca naučio nečem novom, a on već u rukama ima ribu kakvu ja odavno nisam vidio.

Rasklimana gvožđurija uklizala je, dahćući, u sivi, mokri grad i putnici su se nestrpljivo natiskali u hodnik, zatrpavši ga torbama. Gigo je razbuđen, kroz zalogaje hladne pite, psovao Balkan i neprestano ponavljao da kod njega u Americi nikako ne smije da se desi da voz kasni čitava dva sata. Gospođa iz susjednog kupea gledala ga je s čuđenjem i nije odoljela a da glasno ne komentariše kako „našem svijetu nikako ne možeš ugoditi“. Jer, što je to, zaboga, tričavih sto dvadeset minuta kašnjenja?

Taksista mi je usput potanko razjasnio cjelokupnu političko-ekonomsku situaciju u zemlji i iskoristio moju lako čitljivu smetenost da napravi krug više oko zgrade klinike.

Stresao sam se kada sam na vratima ordinacije Vojinovog kolege pročitao njegovu specijalizaciju. No, kad su se vrata otvorila, dočekalo me lijepo, nježno lice medicinske sestre i ljubazni osmijeh.

– Vojin prijatelj? Izvolite, uđite, doktor će odmah doći. Hoćete kafu?

Šetali su me kroz duge hodnike, snimali me i slikali, svlačio sam se i oblačio i cijelo vrijeme bio siguran da se to događa nekome drugom. Samo je grudva u mom stomaku neprestano bila lično moja, ona me nije napuštala ni jednog trena.

– Dođite sutra malo ranije, popićemo kafu i porazgovarati. Ja ću već danas popodne imati sve nalaze na stolu – ispratio me doktor. Izlazeći iz ordinacije ugrabio sam da primjetim da je pretposljednje dugme na bluzi mlade i ljubazne sestre raskopčano i osjetio sam se malo bolje.

Napolju je duvao vjetar i bilo je hladno, a ja sam išao ulicom raskopčan i razdrljen i godilo mi je. Nisam znao gdje bih, ni što, niti mi je bilo važno. Kod rodbine mi se ni po koju cijenu nije išlo – nisam mogao ni da zamislim te otužne razgovore – a za hotel je bilo rano. Lutao sam ulicama i zagledao okićeni grad koji se spremao za skorašnji doček nove godine. U blještavom izlogu, baš naspram mene, stajale su cipele koje tražim godinama, a koje Gigo, znam, bez prezira ni pogledao ne bi. Kada je djevojka otišla u magazin da donese meni odgovarajući broj, učinilo mi se kao da se moja grudva lagano pomjerila. Stavio sam ruku na stomak i jasno osjetio njeno pulsiranje. Nisam sačekao prodavačicu da se vrati iz magazina, izašao sam iz prodavnice bez novih cipela i u svojim izgaženim patikama nastavio besciljno lutanje gradom.

Oko pogrbljenih muzičara ogrnutih ponjavama bio je formiran besprijekorno pravilan krug i ja nisam odolio a da ne priđem. Promukli pisak njihovih trščanih svirala uvijek me obavijao sjenkom kondorovih krila i bio moja slika skroz nepoznatih Anda. Volio sam južnoameričku izvornu muziku, a ulično muziciranje, taj šmek velikog grada, ponekad mi je u mojoj zabiti znao nedostajati. Pogurao sam se kroz masu slušalaca i radoznalaca i prvi koga sam tamo ugledao bio je – Gigo. Moj Gigo, Amerikanac! Stajao je ispred samih muzičara; usta su mu bila puna, žvakao je, klimao glavom u ritmu muzike i pocupkivao nogom. U rukama je držao veliko parče pice, rastopljeni sir se cijedio sa svih strana i više je ljudi gledalo u njega, nego u promrzle, patuljaste umjetnike. Trgnuo sam tijelom unazad, htio da se skrijem, da me ne vidi, ali nisam uspio. Dotrčao je do mene široko nasmijan, zagrlio me pred svima kao da se nismo vidjeli sto godina i okupljenom, nepoznatom svijetu svečano obznanio da sam mu ja najbolji prijatelj. Samo je falilo da se i ja poklonim, pa da predstava bude potpuna. Uzeo sam ga pod ruku, istrgao iz kruga i poveo ga, lagano ga povlačeći, skroz na drugu stranu ulice, pa najzad odahnuo kao da su se, napokon, ugasili zaslijepljujući reflektori.

– Učinje li ti kakav posa’ danas, a, jesi li što biznisovao? – pitao me i salvetom pokušavao da sa kaputa ukloni ulijepljeni, skoreni sir.

– Nešto malo, biće neki ugovor, dogovor, možda – petljao sam – a ti, gdje ti je vjerenica?

– Ja ne gubim vrijeme, tajm iz mani maj frend, ja sam ugovorio biznis, nego što. Big biznis. Znaš li ti, školski, kakav je burek tamo dolje na jednom mjestu kod stanice – to nema ni u Ameriku. Svega ima, ali takvog bureka nema, garantujem. Odma’ sam se dogovorio s gazdom da mu sredim papire da dođe tamo, da pokrijemo Ameriku burekom. Bićemo hit, hit… čućeš, pričaće se…

– A sredi li ti papire vjerenici?

– To? Ne, pusti budalu, neće u Ameriku. Ne znam što joj je, ali čim smo sišli s voza, rekla je da neće vizu, da neće da putuje i neće da se udaje. A ja htio da je spasim, da je mičem iz onoga jada, da je učinim svjetskom damom i ovo mi je hvala. Primitivizam balkanski, druže moj… – istresao je kao iz rukava Gigo, ne gledajući me u oči, pa nastavio – moraš svratiti da probaš onaj burek. Obavezno!

– I gdje je ona sada, gdje je ostala, otišla…?

– Tamo je, na stanici. Hoće, kaže, nazad prvim vozom, a ja bogami neću, no ću doveče. Moram do zološkog; imali su prije, kad sam jednom bio, strašne majmune, mnogo smiješne. Moram makar pola sata, hoćeš li sa mnom? E, kako nemam adresu i telefon jedne moje bivše, da je posjetim. Uf, kakva je bila…

Ja sam u džepu imao Naninu adresu i telefon, zapisala ih je kad smo se prošlog ljeta slučajno sreli. „Ako jednom navratiš“, tiho je prošaputala i sad mi je palo na um da bih zbilja mogao da svratim. Njena priča je laka, to bih mogao da podnesem i samo što sam umazanog Giga ostavio da se na sred ulice briše papirnom maramicom, dohvatio sam se prvog telefona i okretao Nanicin broj. Niko se nije javio i u trenu sam osjetio olakšanje, jer – kao da sam se nekome pravdao – i zvao sam je i nisam je našao i što ja tu mogu… I bolje što je nisam našao, jer što ja imam, o čemu, danas sa njom da pričam? Što mi to imamo zajedničko, što nas veže? Nismo bili bliski ni kad smo zajedno učili u gimnaziji, kad sam sjedio dvije klupe iza nje. Bezbojna Nana, Nanica, kao i mnoge druge u debeloj sjenci dvije-tri razredne dive, razmetljive i bahate. Tiha Nanica što smo joj se uvijek bezdušno smijali kada je govorila o svojoj babi, njenoj „nani, nanici“, kraj koje je odrasla, koja joj je bila sve na svijetu. Samo smo mi iz razreda znali njeno pravo ime, za sve je druge bila Nana, Nanica, blijeda, neupadljiva, nečujna. Dok se nije, na maturskoj večeri, pojavila u svojoj dugoj, crvenoj haljini, na visokim štiklama, lako i lijepo našminkana, jedna nova Nana, blistava, sjajna. Pomislili smo načas da su je do hotela dovezle zlatne kočije, čarolijom izmjenjena bundeva.

– Da, ja sam – odazvala se moja maturska Pepeljuga, kada sam je nakon pola sata ponovo zvao – ti si tu, ne mogu da vjerujem. Sad sam baš stigla s posla, molim te odmah dođi, imaš li adresu?

Stajao sam pred njenim vratima, zvonio i čitao nepoznato, čudno prezime kraj njenog imena. Zadržala je prezime zbog kćerke, a muž je otišao odavno, brzo i nenajavljeno, kao što je i došao u njen život. Kolega sa studija, bili su na trećoj godini kada im se rodila kćer i kada su se vjenčali. Rastali su se prije diplome.

– To si stvarno ti, ne mogu da vjerujem – zagrlila me, toplo, snažno, a ja sam stajao zbunjen, ruku opruženih niz tijelo i nisam znao što da kažem. Gurnuo sam joj u ruke pakovanje Krašove bajadere i ona je zadivljena neprestano ponavljala „kako si samo znao što najviše volim…“

Odrasla kćerka, studentkinja već, nije joj uopšte sličila. Bila je pričljiva, brbljiva zapravo i bez prestanka se smijala. Majka joj je mnogo pričala o našoj srednjoškolskoj generaciji i mnogo smo joj smiješni – kikotala se – kad nas samo onakve zamisli. Ne možeš, dušo, ti to da zamisliš, to niko ne može, ti najmanje – mislio sam gledajući je lijepu, vedru i punu života – to je tada bio naš život, kap vremena u kojoj smo plivali i tonuli jedino mi, tren koji je došao i prošao, našao nas i ostavio, nikada isti, nikada ponovo…

Večerali smo. Nanica se baš potrudila da me ugosti i poslije večere na stolu se našla pažljivo izabrana boca vina i kolači. Njena kćer nas je đavolasto pozdravila, rekavši da neće da ometa naše uspomene i otišla je vani. Nana se smijala, pričala, pila vino i bila je, bio sam uvjeren, sretna, zadovoljna, a ja sam je gledao nepoznatu i mislio da mi sigurno ne bi ostala tako tuđa i daleka da se i onda ovako znala smijati. Da joj se i u srednjoj školi ovako mogla usijeći rupica na lijevom obrazu, da su joj blistali zubi kao sada, da su joj usne bile vlažne i jedre kao ove noći… Možda je takva bila samo onda kada smo nakon maturske večeri svi polupijani sišli do plaže i kada su djevojke, držeći visoke štikle u rukama, zagazile u plitko more, a njihove se mokre duge haljine lijepile uz noge. Te noći kada smo se do iznemoglosti opraštali, plakali, pjevali i grlili se. Nanica se tada u mom zagrljaju zadržala dugo, duže nego u bilo čijem. Glavu je spustila na moje rame, a ja to nisam vidio, nisam osjetio. Ja sam gledao kroz njenu kosu kako se pijani ludaci kupaju u hladnom moru, u zoru, tog dalekog maja…

– Nigdje ti nećeš noćas ići, kakav hotel, kakva je to priča – iskreno se ljutila moja domaćica – evo, ako si umoran, sada ću ti ovdje u dnevnoj sobi prostrijeti, spavaj, odmori.

Legao sam na leđa, buljio u plafon i ruka je sama potražila grudvu. Bila je tu, kao što je cijelo vrijeme tu, kao što je danas sa mnom lutala ulicama, kao što je večeras gledala Nanine blago naborane ruke, večerala sa nama…

Nana je izašla iz kupatila i naspram svijetla iz kuhinje, kroz prozirnu spavaćicu, naziralo se njeno zrelo tijelo, još skladno i poželjno. Prošla je dva puta hodnikom, pa na vrhovima prstiju ušla u sobu u kojoj sam ležao i nešto tražila po polici. I opet je došla, i opet se trudila da bude tiha, i opet je bila u svojoj tankoj spavaćici, a ja sam se, držeći ruku na stomaku, ubrzano gubio u snu, tonuo i potonuo. Moja je grudva samo to čekala. Najednom je oživjela, raspukla se, eksplodirala i iz nje, kao iz grotla vulkana, pokuljale su pahulje, krupne, bijele, rascvijetane. Gledao sam užasnut, dirao ih prstima, opipavao, ispitivao oblik, premjeravao, bile su mi poznate, ličile su na – sjetio sam se napokon – bile su to kokice, prave, mirisne. Bilo ih je svuda, a iz stomaka je neprestano kuljalo još i pokrivalo pod sobe, krevet, jastuk, moje lice. Ulazile su mi u usta, zatvarale mi oči i nos, uspinjao sam glavu, lice, gušilo me, morao sam da dišem… Probudila me, sveg u znoju, Nanicina kćer koja je, zaboravivši na majčinog gosta, grubo uletjela u dnevnu sobu, gladna poslije svenoćnog lutanja. Bilo je to pred samu zoru i ona se unezgođena izvinjavala, a ja se Bogu zahvaljivao što me probudila, što je ta mala buka u trenu raspršila cijelo brdo kokica. Pa opet sam ih bojažljivim pogledom tražio po podu polumračne sobe.

Ujutro sam bio sam u kući, a na kuhinjskom stolu bio je serviran doručak i kraj šoljice za kafu stajala je bajadera. Stavio sam je u džep, ključ sam sakrio ispod otirača i sa sedmog sprata sjurio se stepenicama.

U bolničkom hodniku sreo sam mog doktora, prepoznao me, nasmijao se i rekao da ga sačekam u ordinaciji. A tamo mi je sestra s raskopčanim dugmetom na bluzi, čim me ugledala, veselo prošaptala da je sve u redu, ali da će mi to doktor zvanično saopštiti. Upravo je, kazala mi je, razgovarala sa Vojinom koji je zvao da se raspita za moje zdravlje.

– Gospodine, još ćete vi s našim Vojom mnogo ribe uloviti. Imam za vas dobre, a za riblji svet loše vesti – bio je srdačan doktor – nije mi jasno kako ovo nisu videli. To je obična, mala, bezazlena cista, može se lako ukloniti, ali ne mora. Ja sam to odmah juče video, ali sam sačekao ostale nalaze da budem sasvim siguran. Sretan sam što vam ovo mogu saopštiti.

– Ni grudve nema… ništa? – promrmljao sam.

– Kakve grudve, otkud grudva, pa vidite da nema snega – smijao se doktor, siguran da je uhvatio smisao nekog Vojinovog i mog uvrnutog fazona.

Već izlazeći iz ordinacije, nespretno se zahvaljujući, osjetio sam da se u stomaku opet nešto pomiče, uvrće, uvlači, povlači. Prislonio sam ruku i trgnuo se, jer je skoro propala u prazninu, u rupu što je nastajala na mjestu grudve. Ona se ubrzano topila, skupljala, ulazila u sebe samu i ostavljala krater na mjestu gdje je danima razbaškareno dominirala. Htio sam u jednom času da odem iza obližnje trafike, da zadignem košulju i džemper i vidim prazninu koja zjapi i doseže do samih leđa…

S novim cipelama u kesi i razvlačeći žilavi đevrek, krenuo sam kliskom strminom ka željezničkoj stanici. Prekoputa, u gustom oblaku dima od sagorjelog loja, ljudi su stajali u nijemoj, mirnoj povorci i strpljivo čekali svoju pljeskavicu u lepinji, leskovačku, najbolju na kugli zemaljskoj. O, pomislih, ako je ovo vidio i probao Gigo, dimiće se ovako uskoro i na Menhetnu.

 

Kapa navr’ vode

 

Usta ne zatvara od kad je sjeo, a cigar mu ne mrda s donje usne. Kako to uspijeva nije mi jasno, a još manje kako može, ovako, na sabah, da melje bez prestanka. Priča Muho o ribolovu od prije tri godine, dok se grijemo oko šporeta u kafani kod Boška, sačekujući se da idemo dizat mreže.

– Salpam ja – frflja, guta riječi – moju mrežu, vira vira, leva, leva – govno! Ništa, nema tiganj da ogaraviš. Uze Ćiro svoj šomodor, uvati se mreže. Ladno, ruke modre, oni konci od mreže ko žileti, da vrištiš, a komada nema. Da pukneš. Jebem ti sreću ovakvu, ko da smo Boga kršima gađali. Baru se sad njegova mreža i ne diže, vidi kod nas koliko je sati. Nego, što će, uze da čini posa, da idemo doma. Vira, leva, …ništa, ništa kad – majko moja, što je ovo? Poskoči s prove Baro, uvuče se u barku, prepao se, neko je čudo u mreži – zafrflja Muho jače, sad ga jedva razumijemo. Onaj cigar poskakuje s usnom, ali ne daj bože da će past.

-Avara, malo, avara, da vidim što je ovo, viče Baro, i što ćeš da vidiš, majčin sine –kuku, kolika je gruja bila – nastavi – časti mi deblja od moje noge, preko dva metra, takvu nisam nikada vidio. Ne ja, no niko od vas – preko dvajes kila, dvajes pet, više…

Karubu, daj karubu, viče Baro, dam ti kurac, vičem ja, ostavio si je na Skelu, hajvanu božiji. Daj mi kuku da ubodem ovo čudo, traži, opet. Kukaj, kukaj, ma kuke nema, nismo je nikad u barci ni imali.

Ona gruja se samo ustima drži za mrežu. A došla je bila, sigurno, da proguta šparića zapletenog u mreži, pa joj zalogaj zapao u grlo, jer ona ti se mrežom ne lovi. Onako ljigavu i vižljastu ko zmiju, nju mreža ne ustavlja, bez kao ovo Barova, slučajno. Ne može je Baro nikako ubačit u barku, otima se životinja, mišić živi, i čim repom dotače vrh prove, gruja se otrže. Iščupa se i pljusnu u vodu, zamlatara dvaput repom i zatvori se more nad njom, beznadežno, za vazda. Stoji Baro na provi prazan, gleda niđe, samo duboko uzdiše. Uzdahnuh i ja – završava priču Muho – i rekoh: šućur! Šućur što mu ode ta riba!

– Kako, jadan, ‘šućur’?! Kako moš bit takva zla duša? – pita ga Boško.

– Tako, lijepo – što, bi l’ nam ta fukara dala po komad te tolike ribe? Bi kurac, neka mu je utekla – mi ništa, a on …

– Eee, pa se onda čudiš što ništa ne loviš, ima Boga – ne miruje Boško.

– Ma nemoj, nema u lovu Boga, Bošo, đavolja je ovo rabota. Znaš li ti, jadan, koliko mi duša uzmemo na dan, a riba izdišući, kad ono otvara usta, što čini: kune! Kune nas, Bole. Prokleti smo po milion puta, pa, vidiš, napredujemo ko miš u rupi.

– A, što misliš da ti i društvo batalite ovu rabotu? Imate skupa preko dvjesta godina, još ćete nam dat posla da vas tražimo i vadimo iz mora – ne da, opet, Bošku đavo mira.

– Jes, da me izvadite iz mora i bačite u zemlju, s kiše na grad – neka, fala, bolje da me jedu ribe no crvi. Nego, vidi jadan, kad mi dođe ura naći će me i ovdje, i na moru i pod jorganom. Ne moš se ti, Bole, od smrti sakrit iza šanka, niti ćeš joj pobjeć đe god da odeš. Ona ne dolazi niokle, niti trči za tobom, nju nosiš svuđe u sebi samom. Zasađena ti je još sa sjemenom koje te stvorilo i čuči i vreba đe će te nać slabog da te zaskoči.

– Što si mi mudar ovako zorom, svaka ti je ka Njegoševa.

– Nemoj ti mene poredit sa tim tvojim popom, ja sam, šućur Alahu, musliman.

– Što ćeš moj Muho, ja ti se tu ništa ne pitam, nego, zdravlje ti je najpreče, čuvaj se ti promaje – namiguje Boško.

Svi se smiju, razbuđeni, a Muho kvasi suvo grlo drugom kafom…

Stigoše dva njegova stara, nikakva druga i njih se trojica odgegaše do barke, a već se čarkaju, već sijeva. Vratiće se iz ribolova ko pretekne.

– Ajde – prate ih iz kafane – ostale vi kape navr’ vode, dabogda, da vi ona čeljad kod kuće počinu.

Hadžira Muhova bi halvu veslom zamješala da joj ko muštuluk uvati. E što ti je život, jebem ti sveca, četrdeset godina ga je čekala dok je plovio. Četrdeset godina su se željeli, četvoro djece izrodilii, iz Aleksanderije joj je dimije i bošče donosio, a sad se očima ne mogu gledat.

A prošle zime zbilja mu ostade kapa navr’ vode. No, nije bio Muho pod njom, pa Hadžira ne okrenu halvu.

Uhvatio mene i Ćema na Skeli gdje se spremamo u ribu i moli da mu, između naših, bacimo mrežu, kad već idemo put Valdanosa.

– Daj – kaže Ćemo – mi ćemo ti je sjutra ujutro i izvadit i donijet.

A ne, kakvi, hoće i on ujutro da dođe. I tako bi. Izvadismo Ćemo i ja naše mreže, nije loše: ima bijele korbe, neki sargovi, lijepa riba. U Muhovoj mreži ništa, ma nema ručak ribe.

– Kako će bit – zeza ga moj ortak – ova ti je mreža starija od tebe, sva raspala. Bolje bi ulovio da si Hadžirine dimije prostro.

Mrmlja, gunđa. Krenusmo nazad, ja na krmi za pentom, on sjedi na sred barke, puši, pljucka, a Ćemo, da ne dangubi, na provi čisti mreže. U jednoj se zaplele desetine raža, a što činjeti s njima – na pijaci nemaju cijenu, a mi smo ribe siti. I svaku koju izvadi Ćemo baci u more. Ja gledam Muha: za svakom napravi pokret kao golman kad cima u pravcu lopte, puha, frkće. Podgušio me smijeh.

Kad put vode poleće posljednja, najveća raža, više ne izdrža, gotovo se baci za njom. U zadnji čas zadrža se da ne ode u vodu, ali mu kapu francuzicu uvati vjetar. Odeee!

– Da se vratim, Muho?

– Ne, nikako, vozi, nek kapa ide u pičku materinu, a ti – zaškripi put Ćema – bačaj ribu u more, bačaj, može ti se, napunio si mreže. I ciganin kad je imao masla, guzicu je mazao.