Milorad Popović: Zavjera

Milorad Popović: Zavjera
(odlomak iz romana Smrti se podvaljuje)

 

Niko od prisutnih na sahrani Blagote Burića nije pustio suzu dok su radnici komunalnog preduzeća spuštali kovčeg u grob s crvenom izblijeđelom zvijezdom petokrakom na nadgrobnoj ploči. Činilo se da je svima laknulo kad su čuli da se kovčeg podvezan s dva konopca – čija su četiri kraja držali ljudi u plavim radničkim bluzama – spustio u betonsku raku. U tom času smo se ćutke pogledali i polako krenuli prema pjeskovitoj stazi koja vodi do kapije Starog groblja. Prvi je krenuo Bađijev rođak iz Švajcarske, a za njim Maćan Peraš. Žut u licu i krakat, ličio je na velikog insekta.

Stojao sam nekoliko metara po strani od ostalih, i pustio ih da krenu ispred mene prema izlazu iz groblja. Jer sam bio odlučio da se povratim nekoliko koraka natrag, do grobnice mog rođaka Mira Nikovića, koji je umro u vrijeme epidemije koronavirusa. Najednom sam osjetio grižu savjesti: nijednom se nijesam sjetio da obiđem njegovu vječnu kuću, a prošlo je tri godine otkad su ga isti radnici komunalnog, s maskama na licu i gumenim rukavicama, sahranili u grobnici s velikim spomenikom od tesanog bračkog kamena.

„Gospodine Roganoviću“, iz razmišljanja me prekide polutihi glas, taman kad sam bio okrenuo prema grobnici Nikovića.

„Ja sam Nikola Mališić, Bađijev prijatelj iz Službe. Dobro je što ste se pojavili na sahrani. On mi je nekoliko dana pred smrt ostavio poruku za Vas.“

„To je čudno. Kao i to što sam uopšte ovdje. Na izlazu iz mog portuna, na Bajovoj ulici, slučajno sam srio Mira Banu, koji je bio krenuo na sahranu. Nešto me śenjalo da dođem. Inače, ne idem na pokajanja od smrti moje majke.“

„Bađi je u neku ruku bio osobenjak. Nijesam se ni ja prečesto viđao s njim, ali mi je povjeravao neke specifične stvari.“ Rekao je čovjek srednjeg rasta i srednje fizičke građe, kojemu je teško odrediti godine. „Pričali smo o Vama tri dana prije nego što je preminuo.“

„Zadnji put smo se vidjeli u kafeu Napoli, a prije rata, gledao sam ga u kazinu hotela Maestral, tačnije više u holu ispred kockarnice nego u kazinu. Ali, nijesmo se družili, jer ja sam bio mlađi krupije, a on u društvu Nikole Zekovića, nekih beogradskih mangupa i gastarbajtera. Ponekad je igrao na sitno, na šanse, crveno i crno. Na prvi pogled izgledao je bezazleno, drugačije od ostalih pubova koji su se vrzmali oko kazina.“

„Kad ste se sreli posljednji put?“

„Recimo prije dvanaest, trinaest godina. Oko dvije hiljade desete.“

„I Vi ste Bađiju zapali za oko. Ponovio je sličnu formulaciju kao što ste Vi sad kazali: da ste bili drugačiji od ostalih krupijea, i nije se iznenadio kad je čuo da ste napisali knjigu. Ovo je u neku ruku smiješno: jer on je bio polupismen, ali je na stolu u njegovoj dnevnoj sobi imao otvorenu teku, u kojoj je zapisivao određene stvari velikim štampanim slovima, bez interpunkcije. Pravio je bilješke za nekoga ko će napisati knjigu o njemu: svijetu kocke, kriminala, tajnih službi, specijalnih operacija, kroz njegovo iskustvo. I zato je pikirao na Vas.“

„Moguće. I meni je u Napoliju u jednom času nešto slično naštuknuo, ali ja sam digao gard, jer sam pomislio da me provocira zbog nečega.“

„Ne, Bađi je procijenio da ste jedini pismeni čovjek koji njegov svijet poznaje iznutra. On se uvijek oslanjao na intuiciju, na prvi utisak. Meni je povjeravao delikatne stvari, iako se nas dvojica van Službe nijesmo družili. Na prvi pogled mi smo bili dva svijeta: ja sam prirodnjački tip, koji voli planine i lov, a on kockar, koji je mrzio svaki fizički napor. Istina, njega niko do kraja nije provalio: i ja sam mislio da znam puno više o njemu prije našeg posljednjeg razgovora, koji je htio tebi da prenesem.“

„Sad sam postao znatiželjan. Ajmo u Gradsku kafanu da popijemo čašu rakije za grešnu Bađijevu dušu.“

Ispred kapije Starog groblja stojali su samo Maćan Peraš i Novica Radović, kojega je u crnoj limuzini čekao šofer kazina hotela Splendid. Razgovarali su primaknuti jedan drugome, nešto povjerljivo šapućući, iako u blizini nije bilo žive duše. Kad smo im prišli na nekoliko koraka suvornjavi tajkun se okrenuo, kao da me prvi put primijetio. Krenuo je prema meni, i srdačno pružio ruku.

„Kako ste? Dugo se nijesmo viđeli, otkad se Roksanda preselila u Podgoricu, ja ljeta provodim na Žabljaku. Ali kupio sam Kuću Vujovića, u tvom komšiluku, ispod Ministarstva kulture. Uskoro ću je renovirati, i iduće ljeto ću provesti na Cetinju.“ Govorio je usiljeno, pogledujući preko mog ramena.

„Očekivao sam da se javite, nešto ste davno ostavili kod mene.“

„Da, izvinite, toliko toga se u međuvremenu dogodilo, pa sam mnogo stvari previdio. No pričaćemo o svemu na miru, i o nekim značajnim stvarima u vezi te naše stare ideje.“

Zaustio sam pitati treba li da mu pošaljem dosijee, koje sam bio odložio među stare dokumente i rukopise. Ali, Maćan Peraš mi je pružio ruku i naglo se okrenuo prema autu, koje je bio parkirao ispod istočnog zida fudbalskog stadiona Lovćen.

„Primijetio sam da Vas je Peraš u vrijeme sahrane izbjegavao. Sad mu je interesantno otkud nas dvojica zajedno. Vjerovatno ste primijetili da me često pogledivao.“

„On Vas poznaje?“

„Jednom me je s Bađijem vidio ispred hotela Podgorica. Poslije ga je ispitivao o meni.“

Način na koji me je ignorisao tajkun u vrijeme sahrane Bađija Burića, a onda njegova dvosmislenost, ponovo su me vratili u vrijeme kad mi je iznebuha uvalio dosijee ankavedea o Petku Miletiću i Doktoru Vukašinu. Godinama se poslije nije javljao: i susret s njim na Bađijevom pokajanju podsjetio me na drugi čin beketovske drame.

„Bađi i Maćan Peraš su bili komšije u djetinjstvu. Postoji legenda da ga je Bađi vrbovao za Službu na studijama u Beogradu.“

U taj čas je tajkun autom prošao pored nas dvojice – koji smo nogu pred nogu krenuli prema Dvorskom trgu – i svirnuo u znak pozdrava. Mahnuo sam rukom vozaču i onda se okrenuo prema suvornjavome preplanulom čovjeku, koji me na groblju iznebuha startovao. Prvi put sam ga bolje zagledao. Da sam ga srio negdje na ulici prije bih pomislio da je penzionisani podoficir pješadije ili komandir vatrogasne čete, nego činovnik komunističke tajne službe koji su imali višak masnog tkiva zbog fizičke statičnosti njihove profesije.

„Istina je. Bađijeva i Peraševa veza nikad se nije potpuno prekidala, kao u nekom lošem braku supružnika koji ne mogu zajedno, ali ni jedno bez drugoga. Među njima je bilo puno stvari koje su samo njih dvojica znali.“ Nastavio je oprezno penzionisani udbaš.

Mališić mi je još rekao da je dosta kasno, tek oko dvije hiljade petnaeste, u vrijeme demonstracija opozicije organizovanih zbog namjere vlasti da Crna Gora uđe u NATO, saznao dublju prirodu odnosa Bađija Burića s Maćanom Perašem. Utoliko smo stigli ispred Gradske kafane, i penzionisani udbaš je predložio da se smjestimo u restoranski dio, jer na ljetnjoj terasi, premda je oktobar, bila je prilična gužva.

U restoranu, desno od recepcije, sjedio je srednjovječni par. Muškarac je glasno – sa slušalicama u ušima – parlao na talijanskom jeziku o nekoj poslovnoj prijevari, a gospođa je rasijano gledala u ekran svog pametnog telefona. Izabrali smo suprotnu stranu restorana, na ekvidistanci od šanka i Talijana. Nazdravili smo za dušu pokojnika, i viši inspektor Mališić počeo je govoriti tiho i polako, kao da bira riječi.

„Bađi je u neku ruku bio crna ovca u Službi. Bez familije i društvenog ugleda: izbjegavao je druženje s državnim činovnicima, rukovodiocima Partije, uglednim građanima. Sa strane gledano, to mu je bila i prednost: jer, on je poznavao svijet podzemlja, kriminalnog i političkog, bolje od bilo kojeg drugog inspektora, eksperta za organizovani kriminal i politički terorizam. Bađi je u stvari, po svojim interesovanjima i životnim navikama, više pripadao podzemlju nego što je bio državni činovnik.„

„Postoji li u uređenim državama imaginarna granica između Službe i kriminalaca?„

„Da i ne. Bađi, ipak, nije iznevjerio interese Službe, barem onako kako je on to razumio. Po njegovom shvaćanju stvari kriminalci koji se kupe oko kockarnica ne ugrožavaju državu, ako veće zvjerke držiš pod kontolom. Jer, tipovi iz podzemlja, prevaranti i krupni lopovi, imaju svuda prste: njihovi klijenti, poznanici, šefovi, dopirali su do žena diplomata, saradnika stranih službi, opozicionih novinara, tajnih poslovnih transakcija. Preko njih su otkrveni kompromitujući podaci o mnogim javnim ličnostima, zavjere, spriječene terorističke akcije.“

„Je li Bađi i Maćanu Parašu bio neka vrsta poveznice sa svijetom sirovog kriminala?“

„Obojica su imala paralelne živote, i voljeli su djelovati iz sjenke. Samo što je Maćan Peraš nemilosrdni predator, u rukavicama, koji se klonio opasnih momaka. Dok je Bađi bio neka vrsta voajera: nikad nije pomislio da napreduje u Službi, stekne stvarnu moć i veliki novac. Dovoljno mu je bilo samo da je toku svih marifetluka koji su u sivoj zoni kriminala, obavještajnih službi i politike. To je jedan razlog zbog kojega se Peraš njega nije nikad potpuno odrekao. Iako su posljednjih sedam-osam godina dosta bili zahladili.“

„Postoje li i drugi važni razlozi koji su ih držali zajedno?“

„To bi bolje od mene objasnio neki psiholog. Oni su se prezirali i istovremeno su imali neku vrstu ovisnosti, koja je više u ženskoj prirodi. Uzajamno su se provjeravali, ali su i testirali svoja mišljenja o drugim ljudima, pa i o onima koji im nijesu tako važni. I o Vama su sigurno više puta razgovarali, makar nausput. Bađi je imao navike psa tragača, ali je bio bolestan ako nekome ne povjeri određene stvari. Peraš je u tom smislu bio racionalniji: njemu su informacije bile samo oruđe. Bađi je to znao, i Peraša je ponekad manipulisao. Često bez konkretnog cilja, samo da se poigra s njim. “

„Kakav je u stvari bio Bađijev status u Udbi?“

„Njegovu pravu ulogu nije znalo puno ljudi u republičkoj Službi. Bađi je imao direktne linkove s vrhom savezne Udbe, u vezi specijalnih operacija koje je odobravao Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. O nekim akcijama nijesu bili obavještavani ni šefovi republičke Udbe.“

„Bađi je pričao Maćanu o akcijama Službe? “

„Samo toliko da ga malo uplaši, jer Peraš se grozi fizičkog nasilja.“

„Jesu li Vama tajkuni, bivši saradnici Udbe, novi biznismeni, poput Maćana Peraša, nudili neki angažman?“

„Ja sam njima bio neinteresantan, jer u Službi sam najviše pratio rad vjerskih zajednica s akcentom na pojave velikosrpskog nacionalizma. Takvi referati više zahtijevaju analitički rad, čitanje štampe i raznih novina, pamfleta, brošura, kontakte s crkvenjacima. Zbog toga nas je rijetko Služba angažovala na drugim zadacima. Osim u vanrednim okolnostima, jednokratno: kao početkom sedamdesetih godina kad su se na Cetinju, mimo najave, istovremeno pojavili bivši talijanski i srpski prijestolonasljednici, dva rođaka, koje je trebalo nekako spriječiti da se slučajno susretnu. Tada sam se prvi put srio s Bađijem, koji je radio u centru bezbjednosti Budva.“

„Jeste li poslije toga češće sarađivali?“

„Bađi se nije bavio unutrašnjim neprijateljima. Šefovi iz Beograda su mu davali zadatke za kontakte s krimosima koji su bili porijeklom iz Crne Gore. Savezna Udba je za specijalne akcije formirala u inostranstvu ad hok grupe od pripadnika različitih republičkih Službi, zavisno od same mete. U pitanju su bili provjereni djelatnici Druge uprave. Običaj je bio da Službe iz domicilne republike emigranta organizaciju otmice ili likvidaciju, ali egzekuciju su često izvršavali saradnici Službe druge nacionalnosti. Tako su eliminisanje, na primjer, nekih hrvatskih i kosovskih emigranata, izvršavali Srbi i Crnogorci, a za četničke elemente obično su slali ubice iz zapadnih republika Jugoslavije. Istina, u vrijeme opšteg političkog i bezbjednosnog rasula, pred raspad Jugoslavije, događale su se razne improvizacije, bez uobičajene koordinacije republičkih sa saveznom Službom i Savjetom za zaštitu ustavnog poretka. Tako je Udba doživjela veliku kompromitaciju poslije neuspjelog atentat na Nikolu Štedula, predsjednika Hrvatskog državotnornog pokreta, u Škotskoj 1988. godine, kada je uhapšen udbin killer Vinko Sindičić, koji se formalno bavio ugostiteljstvom u Rijeci.„

„Kad ste Vi saznavali takve detalje?„

„Bađi me obično poslije operacija Udbe u inostranstvu, koje je uglavnom pratio s bezbjedne distance, pozivao na večeru. Nekome se morao povjeriti, a mislio je da je najmanji rizik da to podijeli sa mnom.“

„No, on je, reklo bi se, jedan od rijetkih, koji je i poslije nestanka komunizma i Jugoslavije, ostao u igri, čini se s većim uticajem nego kad je bio jedan mali šaraf u Službi?“

„Bađi je početkom devedesetih dijelio sudbinu starijih službenika Udbe, koji su inače bili pred penzijom. Peraš mu je odmah ponudio posao, jer je znao njegove opsesije i specifičnu ulogu u povezivanju kriminalaca i tajnih službi. S druge strane, on je u neku ruku bio fasciniran Maćanom Perašem. Jednom mi je rekao da je medijski tajkun rođeni obavještajac, kao i njegov otac. Jer, Peraš mu je, poslije samo nekoliko mjeseci boravka u studentskom domu, poimenice dostavio i analizirao sve studente filozofskog fakulteta koji su inklinirali anarholiberalizmu, maoizmu, neomarksistima Frankfurtske škole, monarhizmu.“

„Kako je Peraš, provincijalac, neugledan i neiskusan, ulazio u sve te studentske krugove? Sami ste još rekli da je imao neke osobenjačke crte.“

„Maćan se efikasno služio onim čim je mogao: izigravao je zanesenog i rasijanog školarca, kasnije intelektualca. Na taj način učinio je neopreznim, čak i samilosnim i tipove koji su prošli sito i rešeto. Ćano Pižurica, koji je bio vidra, tek nekoliko dana pred smrt provalio je da Montena pres vodi duplo knjigovodstvo, i da su iza njegovih leđa napravio dil s Milom Đukanovićem.“

„I meni je prodao jednu bizarnu priču, kako bi me opustio, učinio saosjećajnim, prije nego što je ponudio dosijea NKVD-a. Njegovu viziju Crne Gore, koja bi zbog svog geografskog položaja i malog broja stanovnika mogla poslužiti kao primjer za društva dvadeset prvog vijeka, što će se temeljiti na očuvanju prirodne sredine, neposredne demokratije i socijalne jednakosti. To je bila rusoovska vizija Korzike, koja korespondira i s još Njegoševom idejom evropske konfederacije kantona od milion stanovnika. Peraš je kao dokaz da su male zemlje uspješnije, naveo primjer Islanda, Malte, Luksemburga. Na kraju je zaključio da Crna Gora ima od svih ostalih bolje komparativne prednosti, prirodne i geopolitičke. Ona je, kaže, Istok Zapada, i Zapad Istoka.“

„Iza njegovih tobožnjih vizija uvijek je neki skriveni plan, neka dvostruka igra, u čijoj su pozadini uvijek stojali Rusi.“

„Je li Bađi od početka bio upoznat s njegovim ruskim vezama?“

„Nije Bađi u tome dugo vidio ništa sumnjivo. Jer Podgorica i Crnogorsko primorje bili su puni ruskih biznismena i turista. Uoči referenduma državna politika je forsirala ekonomske odnose s Rusima, jer Moskva je tiho podržavala pokret za nezavisnost. Oleg Deripaska, svjetski kralj aluminjuma, kupio je propali podgorički kombinat, i između ostalog, dao je donaciju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.“

„Što su bili ruski motivi da podrže crnogorsku nezavisnost?“

„Računica je prilično jednostavna. Zašto bi Moskva preko Beograda kontrolisala malu jadransku republiku, kojoj je Rusija bila pokrovitelj više od dva stoljeća, ako to može i sama?“

„Rusi su poslije referenduma za nezavisnost ciljano počeli kupovati nekretnine, ne samo na primorju nego i bezvrijedno zemljište u zaleđu?“

„Nije trebalo ćerati nove ruske bogataše da kupuju nekretnine i zemlju na toplom moru, u zemlji koja im je jezički i kulturno bliska. Onda su počeli uzimati zemlju u brdskom kamenjaru, i na taj način prali pare.“

„Kakva je bila uloga Maćana Peraša u tim igrama?“

„Njemu poslije referenduma još više rastu ambicije, i pored medijske kontrole i banke, želi se okušati u farmaciji i visokom školstvu. Otvorio je lanac apoteka i pripremio elaborat za osnivanje privatnog univerziteta. No, u međuvremenu se najavljuje velika međunarodna ekonomska kriza, i Maćanov ruski partner, profesor Pjotr Ribjatkin, prijatelj Jurija Luškova, gradonačelnika Moskve, odustaje od ideje osnivanja trećeg privatnog univerziteta u zemlji od šesto hiljada stanovnika.“

„Ko je profesor Ribjatkin?“

„Stari sofisticirani kagebeovac, kojega je Bađijev špijunski nos namirisao.“

 

***

 

Niko tako duboko kao bivši policajci nije svjestan koliko je i najslabija vlast moćnija od najsilnijeg čovjeka. Štoviše, slabe, porozne, kratkovjeke vlasti presudnije utiču na sudbinu svakog pojedinca. Bađi je odrastao u krilu privilegovane komunističke prvoboračke klase, i naglo urušavanje tog naizgled svemoćnog sistema, koji nije mogao preživjeti generaciju svojih tvoraca, revolucionara i avanturista, doživio je košmarno. U Antibirokratskoj revoluciji 1989. godine, odnekud, kao da su izmiljeli iz podzemnog svijeta, pojavili su se bradati ljudi sa četničkim šubarama, ideološki nasljednici onih koji su u prošlom ratu njemu, bebi od godinu dana, bili ucijenili glavu. Učinilo mu se da je ponovo došlo vrijeme, kao kad je njegova majka Mitrana, iz straha da će joj zaklati sina, sakrila Branka kod svoje rodice Gospave Vučinić, koja je imala petoro male djece. Sva djeca su bila jedno drugome do uveta, ali su Vučinići, za razliku od glavatog sina partizanskog komesara, imali uska duguljasta lica, pa se Gospava bojala da bi mogao neko iz četničkih patrola posumnjati da glavata beba nije u krvnom srodstvu s ostalom djecom.

Inspektor Udbe je poslije dolaska na vlast sljedbenika Slobodana Miloševića pomislio kako se nastavlja lanac mržnje i osvete, koji traje već treću generaciju, više od sedamdeset godina: između zelenaša i bjelaša, četnika i partizana, i na kraju između titoista i udruženih kriptokomunsta, panslavista i šešeljevaca. Bađi je prije toga vjerovao da će komunizam izbrisati sve stare mržnje i predrasude. Jer, direktiva Službe je bila da se vrbuju sinovi četnika, ali nije on, nije bio zaboravio da su bjelaši, poslije izglasavanja aneksije Crne Gore Srbiji 1918. na prepad zarobili njegova đeda Grgura, komandira bandićke čete u bici na Mojkovcu, ubili ga maljem, i bacili u jamu bezdanicu. Ni to da je Đorđije Burić, u jesen 1941. prije odstupanja partizana za Bosnu, naredio da se ubije učitelj Novo Ramović, stari bjelaš koji je njegovog oca prosočio četi kontrakomita.

Bađijeva zbunjenost je utoliko bila veća, jer su ga očevi saborci, članovi Subnora, i kao srednjovječnog čovjeka gledali kao „djeteta palog borca„. Istina, on je bio ravnodušan na to što ga smatraju izrodom: jer, i sâm je osjećao da ga je više odredio Sistem nego samo porijeklo. Stoga je bio ravnodušan i prema majci, koja je iz prikrajka, tiho i brižljivo, pratila svog jedinca. Štoviše, prema njoj je bio nemaran, na momente i grub, kad bi mu izdaleka, naštuknula da bi se trebao ženiti, i misliti o starosti, o vremenu kad nje više neće biti. Kad je majka umrla osjetio je čudnu prazninu, ali ne i strah što će ostati sâm. Štoviše, bio je ravnodušan na to da će se s njim ugasiti loza Grgura i Đorđija Burića. U stvari, prvi put u svojih četrdeset sedam godina osjetio se kao siroče – kao brabonjak na cjedilu – tek u trenutku dok su mladi antibirokratski revolucionari slavodobitno najavili novo doba.

U početku Antibirokratske revolucije ni Maćan Peraš nije se mnogo bolje osjećao od Bađija Burića. On je bio jedan od nekolicine potomaka informbirovaca, koji se nijesu priključili kolonama masovnog pokreta. Profesor ruskog jezika nije mogao procijeniti hoće li prevladati proruska vojna Kontraobavještajna služba ili Udba, u kojoj su bili duboki korijeni avnojevske ideologije, ni hoće li Jugoslovenska narodna armija ostati cjelovita. Konfuzija na početku Antibirokratske revolucije, kao što se to uvijek događa na početku velikih prevratničkih pokreta, naizgled je bila golema. Jer, osim srpskih monarhista-kriptočetnika i staljinista-panslavista koji su zagovarali državu od Jadrana do Japana, na marginama Antibirokratske revolucije bilo je i liberala-antikomunista, ekologa, pristalica kineske kulturne revolucije, pobornika Che Gevare i Noama Chomskog, joga letača…

Dok se Maćan Peraš dvoumio hoće li se priključiti masovnom pokretu, liderske pozicije zauzeli su mladi aktivisti koji su politički stasali u Savezu socijalističke omladine. Zato se odlučio prićutati dok se stvari ne razbistre, i u širim okvirima. Sve su slovenske zemlje bile u previranju: iz Rusije je dobijao protivrječne vijesti o sukobu komunista reformista i dogmata. Kad su u pitanju tako ozbiljne nedoumice, koje su često sudbonosne, najbolje se posvetiti nekoj apstraktnoj ili istorijskoj temi. Zato se posvetio istraživanju rusko-crnogorskih kulturnih odnosa u XIX i XX vijeku. I u moskovskim arhivima i bibliotekama provodio je ljetnje ferije naredne tri godine, dok se u avgustu 1992. na aerodromu Šeremetjevo nije srio, s Crnogorcem Ćanom Pižuricom, jednim od najmoćnijih novobogataša s moskovskom adresom.

Profesor Pjotr Ribjatkin je drugi, istina, skriveni lik, koji je imao jednako presudan uticaj na životni put budućeg medijskog tajkuna. Rezervni pukovnik Glavnoe razivedivateljnoe upravlenie, mentor Maćana Peraša na Lomonosovu, upoznao je doktoranda Peraša i s Ljudmilom Plesickajom, njegovom budućom suprugom. Ribjatkin im je poslije nekolika mjeseca isposlovao i dozvolu za brak i odlazak iz Sovjetskog Saveza. Još je s Ljudmilinom majkom, Irenom Pliseckajom, urednicom Kosmomolskaje Pravde, podijelio troškove svadbene svečanosti u elitnom hotelu Meždunarodnaja. Maćan Peraš je trinaestog jula 2007. godine, Bađiju predstavio profesora Ribjatkina – koji je od početka dvijehiljaditih, svake godine, u dva intervala, po tri mjeseca, provodio u Crnoj Gori – na koktelu povodom otvaranja butik hotela Školj u Petrovcu, čiji su suvlasnici bili sinovi medijskog tajkuna i njegovog ruskog patrona.

No poslije velike ekonomske krize 2008. godine, dogodio se veliki preokret u rusko-crnogorskim odnosima. Politika Vlade u Podgorici okreće se prema NATO-u, što se u Moskvi doživljava kao nezahvalnost i izdaju velikog slovenskog brata. Ribjatkin savjetuje Maćanu da se distancira od Mila Đukanovića, i osnuje think tank organizaciju koja će zagovarati pomirenje između unionista i indipendista, demokratizaciju, i promjenu dvodecenijske monopolističke vlasti.

Vlasnik koncerna Montenapres, zajedno s Ratkom Žarkovićem, bivšim potpredsjednikom Vlade i advokatom Šerbom Luboderom, dvadeset prvog maja 2010. na Dan nezavisnosti, osniva Grupu 21, u čijem su sastavu, pisci, novinari, profesori, nevladini aktivisti, bivši vladini funkcioneri. Maćan Peraš je za predsjednika Grupe 21 postavio bivšeg potpredsjednika Vlade, i okružio se bivšim saradnicima i simpatizerima Mila Đukanovića, koji su javno iznosili prozapadno opredjeljenje. Odvajanje dijela suverenista od vlasti bio je prvi korak za stratešku promjenu odnosa snaga između prozapadne većine i srpskih nacionalista i panslavista. Jer, upravo je rastuća manjina nezadovoljnih bivših saradnika Mila Đukanovića stvarala realnu mogućnost da se na vlast povrate stranke koje su pod kontrolom Beograda i Moskve.

Maćan Peraš je dva dana uoči osnivanja Grupe 21, na večeru u hotelu Maestral, pozvao umirovljenog profesora emeritusa Ribjatkina i Bađija. Rekao je Bađiju da Rus istražuje crnogorske govore i želi da snimi jednog tipičnog govornika crnogorskih jugoistočnih govora u kojima je akcenat sa posljednjeg sloga prenesen na prethodni.

Maćan je nekoliko puta ustajao da telefonira dok su Bađi i Rus čavrljali o vremenu, broju ruskih turista, potencijalima za sportski i zimski turizam sjevera Crne Gore, vjerskom turizmu na Cetinju, koje bi s boljim marketnigom ikone Filarmose, zaštitnice Malteških vitezova, moglo postati novi Lurd ili Fatima. Maćan je pojeo grčku salatu, i požalio se da predosjeća napad astme, s kojom kuburi još od djetinjstva, i izvinio se što će ih morati ostaviti same.

Dobrodržeći sedamdesetogodišnjak, bivši vice prvak Sovjetskog Saveza u rvanju, bio je tipičan agent iz vremena hladnog rata: pio je votku, pričao o slovenskom bratstvu, interesovao se za Bađijevo bračno stanje, i o tome da li je boravio u Sovjetskom Savezu. Onda je nastavio o svojoj budućoj knjizi, o crnogorskom rusofilstvu, crnogorskim princezama na dvoru Romanova, Šćepanu Malom, grobnici vladike Vasilije u Petrogradu, Njegoševom susretu s carem Nikolajem Prvim, Lenjinovom prijatelju Vukašinu Markoviću.

Afektirao je recitujući pjesmu Crnogorci, Vladimira Visockog. S posebnim patosom, deklamovao je posljednja četiri stiha:

„Ja žalim u životu ovom

što nemam korijena dva

što drugom domovinom mojom

ne zovem Crnu Goru ja.“

 

Bađi je pio manje od profesora, i govorio je manje: iz školske lektire bio je zapamtio samo nekoliko stihova iz Gorskog vijenca, pjesmu Trifuna Đukića o Cetinju, i Ljudi sjenke, Lesa Ivanovića. Ali, nije ga to brinulo, jer je u hladnom pogledu Rusa prepoznao iskusnog agenta, koji je došao u Maestral da ga lično osmotri i procijeni njegovu pouzdanost.

Već je svitalo, a profesor Ribjatkin se nije sjetio da izvadi diktafon i snimi Bađijeve akcente, koji će mu trebati za pisanje knjige o crnogorskim govorima. Odlučili su se spustiti do kafea ispred ulaza u hotel Maestral, gdje su sjedjeli krupijei iz hotelskog kazina u bijelim raskopčanim košuljama, koji su bili završili noćnu smjenu. Pošto su naručili još po jednu votku, i nazdravili – sedamnaesti put, ako je Bađi dobro izbrojio – profesor Ribjatkin je pogledao na sat, i neočekivano lako ustao, bez znakova pređašnje omamljenosti. Rekao je da mu sin stiže jutarnjim letom iz Moskve, i treba ga dočekati na aerodromu u Tivtu. (Bađi nije bio toliko pijan da se ne sjeti kako mu je i Maćan Peraš, kad mu je donio enkavedeove dosijee, rekao da žuri na tivatski aerodrom kako bi sačekao sina i ženu.) Prije nego se Ribjatkin pozdravio s Bađijem, izvadio je podsjetnicu iz crne ručne torbice, sa svojim crnogorskim i ruskim brojevima telefona.

„Svakako ćemo se još vidjeti. Ja ću tvoj broj uzeti od profesora Peraša. Mislim da ćemo nas dvojica imati dosta interesantnih zajedničkih tema.“

Profesor Ribjatkin se nije javio Bađiju, a i Maćan Peraš je s njim prorijedio susrete. Nije ga više pozivao u hotel Crna Gora nego u restoran Ribnica, koji je bliži upravnoj zgradi Montenapresa. Medijski tajkun najednom je postao suzdržajniji prema Bađiju, iako mu je i dalje svakog prvog u mjesecu slao honorar, četiri novčanice u apoenima od 500 eura. Nije bilo sumnje da su Bađijeve akcije, poslije noći u hotelu Maestral s profesorom Ribjatkinom, prilično pale. Bađi se uvjerio da je Rus bio neka vrsta kontrolora, supervizora, jer upravo tih dana na Bađijevu stolicu u hotelu Hilton sjedio je njegov bivši kolega Goldoni – dobio je nadimak po epizodnoj ulozi u studentskoj predstavi Gostioničarka Mirandolina – koji je imao zaduženje u Udbi da prati antisocijalističke pojave na univerzitetu.

Nikola Radusinović, naočiti prosijedi šef recepcije hotela Crna Gora naštuknuo je svom imenjaku Mališiću da oko tajkunovog stola defiluje više ljudi nego ranije. Grafički dizajner Montane u povjerenju mu je rekao da su osnivači Grupe 21 najavili formiranje političke stranke Luča. Dizajner Živković još je na pultu recepcije ostavio radnu verziju loga buduće stranke: stilizovanu lampu s tamnom pozadinom, koja simbolizuje novu svjetlost nakon dvadesetogodišnjeg monopolističkog mraka.

No, svako je zlo za neko dobro: upravo u vrijeme dok ga je Maćan Peraš bio distancirao, sin Miljan Mališić, Nikolin sin, postavljen je za šefa kabineta direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost. Mladi Mališić je tražio savjete od oca u vezi specifičnih stvari: selektovanja neklasifikovanih informacija koje su stizale do kabineta, klasifikacije raznih trivijalnosti i nastranosti opozicionih političara i novinara, presretnutih i prisluškivanih razgovora političara i stranih diplomata, te o dilovima ministara i biznismena s trafikantima cigareta, aktivnostima stranih obavještajnih službi, koje je trebalo izdvojiti i prezentovati šefu Službe. Mališić je povjerio Bađiju da su u posljednje vrijeme domaći agenti, u saradnji sa stranim obavještajnim agencijama, primijetili pojačanu aktivnost ruske ambasade u domenu kulture i medija, te ponovni izlazak iz sjenke postarijih profesora i pisaca, koje su još u Titov vakat Udba i KOS tretirali kao spavače KGB-a.

Mališić je Bađiju dozirano servirao pikanterije iz kontakata Maćana Peraša s koalicijom Otadžbinski Front i mitropolitom Amfilohijem. U stvari je provjeravao starog saveznika koliko mu se medijski tajkun povjeravao, jer ANB je imao i druge izvore u Montenapresu i SPC-u. Bađi mu je uglavnom više prenosio zapažanja Maćana Peraša koja su znali i oni koji nemaju privilegovane informacije. Profesor ruskog jezika je javno govorio o ugroženoj demokratiji i Zapadnim vrijednostima, a svojim saradnicima iz Grupe 21 relativizovao rusko protivljenje ulasku Crne Gore u Sjevernoatlantski savez. Isticao je da strah od Moskve potpiruju ovdašnji režimski mediji i nevladine organizacije koji dobijaju grantove iz Brisela i Vašingtona, koristeći se još živim hladnoratovskim predrasudama.

„Crna Gora periferno interesuje Ruse, uglavnom kao turistička destinacija, i štetno je za naš nacionalni interes pokazivati sumnjičavost prema ruskim državljanima koji su se nastanili u Crnoj Gori. Putin je moderan političar, koji je raskrstio sa sovjetskim nasljeđem. Rusija gradi novu geopolitičku doktrinu koja nije neprijateljska prema Zapadu. Jer, Rusiji u budućnosti potencijalno prijeti samo Kina, s kojom ima granicu dugu osam hiljada kilometara. Sibir je nenaseljen, i tamo se bez kontrole ulazi i nastanjuje stotine hiljada žutih. S druge strane, nijedna Zapadna zemlja, od sad pa do kraja svijeta, neće doći na ideju da se teritorijalno širi prema Kavkazu i Sibiru. Javni servis i režimski mediji stvaraju taj narativ straha od Rusije da bi Đukanović sebi ponovo podigao ulog, kao 1999. u vrijeme rata na Kosovu. Uostalom, Rusija se nije bunila ni zbog ulaska Rumunije i Bugarske u NATO, koje imaju mnogo veći strateški potencijal od Crne Gore.“

Maćan Peraš je Bađija u posljednje vrijeme držao na distanci, i možda bi ga još više ohladio da Bane Kobra, vlasnik kazina na Svetom Stefanu i u hotelu Maestral, nije pokazao interesovanje da posluje s bankom Belveder. Bivši bokser beogradskog Partizana, čija je ljevica obarala i čuvenog Dragoslava Jakovljevića – u Parizu bio kompanjon Stevana Markovića, tjelohranitelja Alaina Delona – rekao je Bađiju da mu je njegov finansijski savjetnik preporučio banku Belveder. Jer, većina Rusa, koji su glavni igrači u njegovim kazinima, imaju otvorene račune u banci profesora Peraša. Bane Kobra mu je još rekao da bi bilo dobro da zajedno ručaju s većinskim vlasnikom banke, u restoranu Langusto, koji je na samoj hotelskoj plaži. Bađi je ćutke klimao glavom, jer je osjećao da premazani Bane Kobra – koji je preživio i sve šefove tajne policije, predsjednike Centralnog komiteta i postkomunističke vlade – ima posebne interese za saradnju s bankom familije Peraš.

Maćan Peraš se primjetno vrpoljio na ljetnjoj terasi restorana: kao da mu smeta golotinja razigrane mladeži na maloj miločerskoj plaži. U stvari, nervozu mu je stvorila sama pojava snažnog čovjeka širokog lica s gustom bijelom kosom koja liči na lavlju grivu. Jer ga je vratila na cetinjsko djetinjstvo, drugove Bana Kobre, Bogdanovce i Hercegovce, na ulične desperadose, okrutne sinove mesara, pekara i šofera, koji su na povratku iz škole sačekivali i maltretirali sinove partijskih funkcionera, profesora, direktora, uštirkane i opeglane dječake, s novim školskim torbama. Bez povoda su im udarali šklompe, frnjokali ih, gađali prljavom loptom. Ukoliko se neki dječak zaigrao i skrenuo s glavne ulice pored gradskog mlina i pekare, Bogdanovci bi ga vezali, i vježbali na njemu gađanje strijelom: bakrenom žicom od kotorskih kišobrana, odapetom s jasenovog luka.

Maćan Peraš je dugo imao noćne more zbog Bogdanovaca: sanjao je, dok nije otišao na studije, kako su ga vezala braća Borilovići, osudili na smrt, i umjesto žica od kišobrana pogađaju ga pravim trouglastim strelicama, kakve je gledao na vestern filmovima. Mršavi dječak s Dvorskog trga toliko je bio stravljen od uličnih siledžija da nikad nije saznao da se Bane Kobra nije iživljavao na rahitičnim gimnazijalcima. Nadimak je dobio zbog drskosti, izazivanja starijih i jačih mangupa, od kojih je strijepjela cetinjaska Pjaca: Caka Crvenka, Veka Buškovića, Ričkog, Mata Maljuge, Dana Radunovića. Kasnije se kokotio i put čuvenih titogradskih tučaroša, Usa Krivog, Draga Radunovića, Rajka Boljevića, Čeda Vukčevića.

Bađi je pokušao naći zajedničku temu za Kobru i Maćana, i pošto je Maćanu Perašu kockarski svijet bio potpuno nepoznat, prisjetio se epske tuče na Tašmajdanu, mladog boksera Partizana i prvaka Jugoslavije u džudou, Vlaste Petrovića, koja je trajala puni školski sat.

„Bađulence, zar odavno nijesmo prerasli priče o uličnim tučama. Još se samo kod nas stari ljudi zamlaćuju tim djetinjastim stvarima.“ Prekinuo ga je Bane Kobra. „Ja sam se podigao na ulici silom prilika, jer u našim radničkim sobičcima nije bilo prostora ni za šta drugo osim da se jede i spava. Zavidio sam školskim drugovima čiji su roditelji imali kućnu biblioteku. Moji su s prezirom gledali one koji čitaju knjige. Ali, u zatvoru Nanter – u predgrađu Pariza – učio sam francuski jezik čitajući knjige iz zatvorske biblioteke. Prvi roman koji sam pročitao bio je Zolin Germinal. Poslije zatvora stalno sam kupovao knjige. U kućnoj biblioteci danas imam oko dvije hiljade naslova. Jedva čekam penziju, da nadoknadim barem dio onoga što sam propustio u prošlim životima.“

Bađi se u sebi smijao Banu Kobri, njegovom mangupskom poigravanju: kako je opustio stegnutog profesora književnosti, i potpuno ga je patosirao kad ga je zamolio da mu preporučiti nekog savremenog ruskog pisca. Onda se Bane Kobra ponovo usmjerio na Bađiju, kao uzgred ga propitujući o nekim tipovima iz svijeta kocke i biznisa: ne bi li uvjerio Maćana Peraša da se penzionisani udbaš još dobro kotira u sivoj zoni podzemlja, biznisa i politike.

Rijetko kad je Bađi vidio Maćana Peraša tako opuštenog i susretljivog, kao na završetku ručka u Langustu. Prije nego je ustao rekao je vlasniku kazina da će mu biti čast ukoliko se firma Bana Kobre odluči da sarađuje s Belveder bankom. Još je rekao da će im biti privilegovani klijent ukoliko im vlasnik kazina ukaže povjerenje. Onda je zamolio Bađija da ga isprati do parkinga hotela Maestral.

„Molim te, koncentriši se na Bana Kobru i njegove kompanjone koji su povezani sa Službom i premijerom Đukanovićem. Onaj ko mu je dao nadimak dobro ga je poznavao. Lukaviji je nego što sam mislio. S njim nikad ne znaš na čemu si.“

Poslije ručka u Langustu i Bane Kobra je Bađija počeo pozivati na partiju remija i šaha, u svoj separe u kazinu. U brzopoteznim partijama šaha, od pet minuta, koje su igrali po sto dolara, jednu ili dvije noći zaredom pobijedio bi Bađi, a onda se revanširao vlasnik kazina. No Bađi je uvijek uzimao novac, jer Bane Kobra bi, poslije završetka igre, novčanice ispred sebe gurnuo na stranu stola gdje sjedi stari udbaš.

Bađi je, za šankom hotelskog bara, mjesec dana nakon ručka u Langustu, kao da neće, provukao Banu Kobri, da se vlasnik Montenapresa i banke Belveder često sastaje sa svojim moskovskim mentorom, profesorom Ribjatkinom. Vlasnik kazina se pravio da ne razumije poruku, a onda je pitao starog udbaša:

„Je li moguće da je tako pametan čovjek kao Maćan Peraš rusofil, ili su u pitanju samo finansijski interesi?“ Napravio je dramsku pauzu, raširio ruke, kao da se čudi. „Ja sam raskrstio sa starim crnogorskim mitom o Rusiji još prije četrdeset godina. Tek što sam bio završio kurs za krupijea, moj gazda Giscard, bivši legionar, koji je upoznao Stevana Markovića s Alainom Delonom, pozvao me je da idem s njim u Adis Abebu, gdje je namjeravao otvoriti kazino. Etiopska prijestonica je u to vrijeme bila raj na zemlji, s ženama kao iz Hiljadu i jedne noći, a onda su vojnici, uz pomoć sovjeta, srušili Haila Selasia, i za mjesec dana Etiopija je potonula u teroru i najstrašnijoj bijedi. Danas se KGB transformisao toliko da umjesto predsjednika CK KPSS čuva novog cara, bivšeg agenta, koji se okružio sa stotinjak oligarha. Naši rusofili su poseban soj: ni nakon pada komunizma ne odriču se Moskve, ali čekaju red za vize pred američkom ambasadom. Tipična šizofrenija montenegrina.“

Bađi je samo klimao glavom, i utoliko je dobio sms poruku od Milorada Medakovića, finansijskog savjetnika u Montenapresu.

Ja sam u Vili Miločer, trebali bismo se vidjeti što hitnije.

Nije očekivao poziv od Medakovića, kojega su zvali Medo, jer je mislio da on i nema njegov broj telefona. Bane Kodra je primijetio promjenu na Bađijevu licu.

„Ima li problema?“

„Nema“, Bađi je odmahnuo glavom. „Ali zove me jedan poseban tip, s kojim se površno znam. Poznaješ li Meda? Milorada Medakovića, koji je uoči rata iz Zagreba pobjegao u Moskvu, zbog pronevjere u zagrebačkoj Astri?“

„Nikad čuo za njega. U principu slabo znam tipove koji su devedesetih godina poslovno bili povezani s Rusima.“

„Maćan Peraš mi je ispričao zanimljivu priču, o Medakoviću i njegovoj familiji. On ga je upoznao u Moskvi, gdje je bio jedan od Ćanovih finansijskih direktora. Maćan je Meda poslije Ćanove smrti pozvao u Crnu Goru, što bi rekli na mjesto zločina. Jedan od Medovih predaka – njegov imenjak – imao je značajnu ulogu u vrijeme Njegoša i knjaza Danila. Milorad Medaković je bio Njegošev sekretar. Inače svi muškarci u njihovoj familiji, već ćetvrta generacija, nose nadimak Medo, koji je Njegoš bio nadjenuo svom sekretaru. Taj Medo, kao i njegov današnji nasljednik, bio je nemirnoga duha, kombinatorik, što bismo danas rekli. Nudio je svoje usluge austrijskim, ruskim i srpskim agentima. Na kraju je poslije ubistva knjaza Danila u Kotoru, po nalogu Beograda, falsifikovao Zakonik Danila Prvog. U novosadskoj štampariji je umjesto „pravoslavni narod“, upisao ‚srpski narod‘“.

„Kad treba da se vidiš s Medom? Gdje se nalazi?“

„U Vili Miločer. Vjerovatno zna da sam ovđe, jer traži da se vidimo što prije.“

„Javićeš se, ukoliko bude nešto zanimljivo za mene.“

Medo je Bađija čekao na terasi Vile Miločer. Sjedio je sâm, i bio je nervozan. Čim su naručili kafu pitao je koliko se, u roku od mjesec dana, na kasi kazina Maestral, može konvertovati dolara u eure.

„Mora li to biti diskretno, bez znanja vlasnika kazina?“ Bađi se malo zamislio.

„Znam da si u specifičnim odnosima s Vojom Kruškom, blagajnikom kazina. Zato sam se tebi obratio. Potrebna je potpuna diskrecija.“

„Koliko treba promijeniti.“

„Oko dva miliona. Može i više.“

„Zna li Maćan za transakciju?“

„Samo ja i ti. Neka tako i ostane.“

„Vidjeću što mogu, treba mi malo vremena.“

„Imaš sedam dana. Za diskreciju, ti i blagajnik imate po pet posto od konvertovane svote.“

Medo je stalno, dok je razgovarao s Bađijem, pogledivao prema ekranu mobilnog telefona, i na prvo zvono se javio:

„Dolazim“.

Ustao je hitro, za svojih sto trideset kila, i bez pozdrava je Bađija samog ostavio za stolom. Čim je Medo zaminuo iza listre prema parkingu Vile Miločer, Bađiju je pozvonio telefon.

„Kad možeš krenuti za Podgoricu?“

„Odmah.„

„Čekam te u kafani Duklja, preko puta republičkog MUP-a.“

Bađi je za sat i petnaest minuta ušao u kvartovsku kafanu na istočnoj strani rijeke Morače, gdje se okupljaju alhosi i igrači na sportskoj kladionici, koji na televizijskim ekranima prate rezultate evropskih fudbalskih liga. Mališić je sjedio u ćošku nasuprot ulaznih vrata.

„Još jedna kafa i prvijenac“. Viknuo je konobaru, i okrenuo se Bađiju. „Imaš li nešto specifično?“

„Molim te, provjeri Meda. Tražio je od mene da mu konvertujem dva miliona dolara za eure. Vjerovatno je u pitanju ruski novac, koji je namijenjen za neku ilegalnu rabotu.“

„Još ti radi kefalo. Pratili smo ga zbog istog saznanja.“

„Ti u svakom slučaju znaš više od mene. Prijeđi na stvar.“

„Ruski GRU je, za agitaciju, medijsku potporu i masovne proteste podijelio Crkvi, Otadžbinskom frontu i Maćanu Perašu, dvadeset miliona dolara. Zbog toga dolare ne mijenju u Belveder banci.“

„Jasno je. Maćan i Ribjatkin su Meda poslali kod mene, jer se ja Ribjatkinu nijesam dopao, i on mi ne vjeruje do kraja. Medo je bio nervozan dok smo pričali, sjedio je kao da na iglama. Dobio je neki poziv sa skrivenog broja, i odmah je ustao.“

„Da. Čekao ga je Goldoni na parkingu iza Vile Miločer. Zajedno su otišli u Petrovac, u hotel Školj, čiji su suvlasnici Maćan Peraš i sin pukovnika Ribjatkina.“

„Predložiću da se dolari promijene u apoene od sto eura, i zapišu serijski brojevi novčanica. Tako će se lakše pratiti trag novca.“

„Koja je svrha ruskih dolara?“

„Da se na svaki način spriječi ulazak Crne Gore u NATO. Prema nekim informacijama uskoro će početi masovni mitinzi i provokacije u organizaciji Fronta, koji će biti propagandno uvezani s medijima profesora Peraša i srpskim popovima. Služba naravno prati tvoje kontakte s Perašem. Ja sam im garantovao da ti nećeš prijeći crvenu liniju. Uostalom, Maćan Peraš tebe drži za malog od kužine, s par hiljada eura, a Goldoniju povjerava osjetljive kontakte sa šefovima srpske BIA i Ribjakovom, koji je glavna spona između GRU, FSB, ruske ambasade u Podgorici, lidera Otadžbinskog fronta, Maćana Peraša i Amfilohija.“

„Što želiš od mene? Agencija je izbušena ruskom i srpskom agenturom kao rešeto. I Goldoni je napravio svoju saradničku mrežu, koja je u službi Montenapresa. Maćan me propituje o ANB-u, iako ima bolje informacije od mene.“

„Ne boj se. Bićeš zaštićen. Jedino će moj sin biti do kraja informisan o našim kontaktima.“

U naredne četiri sedmice na kasi kazina je dva miliona i četiristo hiljada dolara promijenjeno u eure. Bađi je u maloj ručnoj torbi, na parkingu ispred ulaza u hotel Maestral, blagajniku Kruški ponedjeljkom donosio dolare, a petkom veče uzimao istu torbu s eurima.

U međuvremenu je kozačka Armija velikog Dona najavila dolazak u Cetinjski manastir da čuvaju znamenite relikvije, desnu ruku Jovana Krstitelja i česticu Časnog krsta. Kozaci su obaviješteni da ih na Cetinju ne čeka dobrodošlica, i svoje egzicire u živopisnim uniformama organizovali su po primorju, kao moralna potpora Otadžbinskom Frontu, koji je pripremao organizovanje demonstracija. Medijska priprema koncerna Montana, zajedno sa crkvenim procesijama i lokalnim protestima stvarali su atmosferu za veliki protest 24. oktobra 2015. ispred republičkog parlamenta.

Prema preciznom scenariju demonstranti su molotovljevim koktelima, kamenicama i bakljama pokušali razbiti policijski kordon i osvojiti zgradu skupštine. Televizija Montana je uživo prenosila žestoku borbu policije i uvježbanih mladića, dok suzavac s vrha zgrade parlamenta nije napravio opšti metež, u kojemu su oboreni kamerman i kamera. Maćan Peraš je poslije mitinga pozvao Bađija u svoj kabinet, i prije nego što mu je ponudio da sjedne, pitao ga je li i on čuo da će Vlada, u dogovoru s Amerikancima, uvesti vanredno stanje u glavnom gradu.

„Saznaćemo brzo, u toku današnjeg dana.“ Bađi je rekao uvjerljivo.

„Molim te, provjeri što prije možeš. Moramo biti na vrijeme informisani.“

Bađi je žurno izašao iz kabineta vlasnika Montenapresa smijuljeći se u sebi: naletio mu je kao desetka na keca. Pustiće ga do ponoći, neka se peče na žeravici, neka zove Goldonija, Govedaricu, đakona Vučetića. Onda će mu uhvatiti muštuluk da od te priče nema ništa.

„Sigurno je neko iz Službe nasankao Goldonija. To će Maćanu probuditi sumnju i prema njemu. „Bađi je kontao u sebi.

Tačno u ponoć Maćan Peraš je još bio u kancelariji, s Goldonijem i Govedaricom. Bađi ga je zamolio da sami izađu na balkon.

„Neko te, iz nekih razloga, krivo informisao. Ne pada im na pamet uvođenje vanrednog stanja. Jer, i nemaju resursa da pokriju cijelu državu.“

Bađi je posmatrao tajkuna ispod oka. I u jednom trenutku mu se učinilo da će ga zagrliti. Onda je Maćan Peraš napravio važnu facu, pogledao u stranu i rekao da će ujutro dati nalog sekretarici da mu rezerviše soba u hotelu Podgorica.

„Ne moraš se vraćati za Cetinje ili Budvu. Narednih mjeseci moramo biti blizu jedan drugome, i u stalnom kontaktu.“

Maćanu je svaki naredni dan poslije razbijanja demonstracija opozicije sve više raslo samopouzdanje, i treći dan je nadmeno dodao da je vlast u raspadu, bez snage za radikalne korake, pa je Bađiju sugerisao da se može vratiti u Budvu.

S proljeća 2016. godine ponovo je krenula nervoza u Montenapresu. Maćan Peraš je stalno zasijedao s Goldonijem i Živkom Govedaricom, glavnim urednikom TV Montane. Bađiju je ponovo rezervisao apartman u hotelu Podgorica: ovoga puta na šest mjeseci. Rekao mu je da do oktobra 2016, kad će biti parlamentarni izbori, moraju otvoriti četvoro oči, i biti spremni na sve moguće scenarije, legalne i ilegalne rasplete krize.

Desetog oktobra, u ponedjeljak, šest dana pred državne izbore, Bađi se na izlazu upravne zgrade Montenapresa srio s Ribjatkinom i Brankom Belim, poslanikom Luče, koji je prije pola godine bio otvorio agenciju za iznajmljivanje stanova. Obojica su ga pogledala iznenađeno, kao da ih je uhvatio u nepriličnoj radnji. Iznenadila se i Milka, Maćanova sekretarica, s kojom je vlasnik Montenapresa dijelio više tajni nego sa zakonitom ženom. Premišljala se hoće li ga najaviti šefu ili izmisliti neku bosovu obavezu. Pošto je vidjela da je pročitao njenu namjeru, rekla je.

„Nemojte dugo ostati, ne osjeća se dobro.“

Maćan Peraš je zaista bio pobijelio u licu, kao da je u predinfarktnom stanju. Pokazao mu je rukom da sjedne s druge strane velikog radnog stola.

„Vidiš i sâm što se dešava. Sve se diglo na noge. Pođi u Budvu, i nemoj se vraćati od petnaestoga uveče. Prati ponašanje Bana Kobre i njegovih posjetilaca. Imam informaciju da će Đukanović, ukoliko gubi izbore, preko određenih grupa povezanih s podzemljem, poslije šest poslijepodne u nedjelju, izazvati nerede.“

„Jeste li zbog toga uznemireni?“

„Ima još delikatnih stvari, ali o njima ćemo pričati poslije nedjelje.“

Bađi je još bio na parkingu ispred zgrade Montenapresa kad mu se na ekranu mobilnog telefona pojavilo, Nikola M.

„Moramo se viđeti.“

„Đe si ti?“

„Nijesam daleko od tebe. Čekam te na terasi knjižare Karver.“

Bađi se spustio niz stepenice prema ustavcima, ušću Ribnice u Moraču, gdje je bio sagrađen turski hamam. U obnovljenoj zgradi nekadašnjeg gradskog kupatila otvorena je kafe knjižara, koja je dobila ime po američkom pripovjedaču Raymondu Carveru. Mališić je cijelo vrijeme pričao na mobilnom telefonu dok mu se Bađi primicao, i kad je došao do njegovog stola pokazao mu je rukom da sjedne, nastavljajući razgovor: više u motama, polurečenicama, koje razumiju samo on i njegov sagovornik.

„Koliko je situacija delikatna možeš vidjeti po tome što su i mene operativno uključili.“ Mališić je malo zastao i nakašljao se da bi riječima dao važnost. „Ruski pukovnik, kojega si srio na vratima Montepresa, posljednjih par mjeseci je veoma aktivan. Barem jednom nedjeljno je u kontaktima s liderima Fronta, mitropolitom Amfilohijem i Maćanom Perašem.“

„Znači da ste ga pokrili, fizički i njegove telefonske komunikacije?“

„Nijesam detaljno upoznat, ali mislim da nam pomaže jedna Zapadna služba u tome što prate komunikacije Pukovnika i Branka Beloga, jer ANB nema tehniku da prati aplikacije zatvorenog kôda Signala, Vibera i WhatsAppa.“

„Kakva je uloga Branka Beloga?“

„On je otvorio agenciju za nekretnine da bi manje skretao pažnju na iznajmljivanje stanova. Do sad je iznajmio dvanaest stanova na mjesec dana, u terminima između desetog i dvadestog oktobra. Očigledno da spremaju rusvaj ukoliko izgube izbore. Po svemu sudeći izvana dovode specijalce i pse rata, paravojsku, da pomognu Frontu, ukoliko izgube izbore.“

„Imate li nešto konkretno, njihov plan, organizaciju, logistiku?“

„Glavne informacije se drže u najužem krugu. Ali, imam osjećaj da nijesmo povezali konce. Zato Maćana Peraša ne puštaj iz vida. On je u samom jezgu, glavna propagandna karika.“

„Maćan je pod jakom tenzijom. Stravljen je. Danas mi se učinilo da će ga kap udariti.“

„Da, ali nema mu izmicanja. Odavno ga Rusi kontrolišu i finansiraju.“

Bađi je narednih dana oko hotela Crna Gora i upravne zgrade Montenapresa obigravao kao đavo oko časnoga krsta, ali Maćana Peraša nije bilo u kancelariji, nije se javljao na telefon. Sekretarica Milka, glasom zvaničnijim nego obično, samo je rekla:

„Šef je dobio tešku prehladu, liječi se kući.“

PinkM je ujutro 16. oktobra, javio da je u Podgorici uhapšen Bratislav Dikić, penzionisani general srpske žandarmerije, s još 19 osoba, koji su planirali, u dogovoru s jednom političkom grupacijom, izazivanje oružanih sukoba na dan parlamentarnih izbora. U toku izbornog dana na ulicama je primijećen povećani broj policije s dugim cijevima, a onda se, preko Televizije Montana, oglasio mitropolit Amfilohije i pozvao građane da se ne okupljaju prije proglašavanja rezultata parlamentarnih izbora:

Nije dobro u ovom presudnom istorijskom trenutku da se dogodi bilo šta – da ne bude ni jedne prolivene suze, a kamoli kapi krvi. Nije blagoslov ni za one koji dobijaju ni koji gube izbore.

Mlađi inspektor Rosandić, koji je cijelu noć proveo u kolima ispred kuće Maćana Peraša javio je načelniku Rosandiću da je medijski magnat bio prvi glasač šesnaestog oktobra ujutro na biračkom mjestu u osnovnoj školi Savo Pejanović.

„Profesore, nijesam Vas očekivala danas tako rano.“ Iznenadila se debeljuškasta službenica podgoričkog aerodroma na checkingu, supruga šefa računovodsta u Montenapresu.

„Kao što vidite ja sam završio svoju građansku obavezu.“ Medijski tajkun je dvosmisleno razvukao tanke usne.

„Kad se vraćate?“

Maćan Peraš je sumnjičavo pogledao, i promrsio.

„Kupio sam povratnu kartu za sjutra veče.“

 

***

 

Nikola Mališić je dobro podnosio crveno vino premda mu je jezik malo odebljao. On je s povremenim digresijama, opisivao prirodu i promjene u komplikovanim odnosima Bađija Burića i Maćana Peraša, koje su s prekidima trajale šest decenija, za vrijeme SFRJ, SRJ, SCG i nezavisne Crne Gore. Svaka nova država bila je prevratnička u odnosu na prethodnu politiku i ideologiju. Pustio sam ga da šlajfuje, da se vraća na zaboravljene detalje, pravi digresije, sve dok nije došao do 30. avgusta 2020, kad je rusko-srpska koalicija konačno pobijedila na izborima.

„Je li Maćan Peraš provalio Bađijevu dvostruku igru? Jesu li njih dvojica ostali u kontaktu nakon promjene vlasti?“ Pitao sam znatiželjno.

„Maćan Peraš je bio sumnjičav prema svima osim prema svojoj sekretarici, sestri i u potonje vrijeme Goldoniju. Bađija je otkačio poslije pobjede na avgustovskim izborima. Jednostavno mu više nije trebao, a i Goldoni mu je punio glavu da je Bađi 2015. i 2016. bio dupljak. Vidjeli su ga nekoliko puta sa mnom uoči državnog udara, i to je Goldoniju bilo dovoljno da spinuje kako smo nas dvojica radili za moga sina.“

„Je li se konačno uvjerio da ga je Bađi drukao?“

„Korpus delikte o Bađijevoj ulozi dao mu je Ribjatkin tek prije par mjeseci: gotovo tri godine poslije pada Đukanovićeve koalicije. Jer, Rus se bojao da će Peraš početi sâm nešto istraživati, i tako upozoriti operativce ANB, koji još rade za staru vlast i Zapadne službe.“

„Što mu je ruski pukovnik još otkrio?“

„Rekao je da Medo, osim za Maćana i srpsku BIA, još radi za MI6: i britanskoj službi je dostavljao video zapise primopredaje novca Maćanu. Imao je skrivenu kameru s kojom je snimao sve razgovore, a Englezi su ove informacije proslijedile tužilaštvu i ANB-u.“

„Je li Medo imao informacije o planu da ruski specijalci, u uniformama crnogorske policije, prvo trebaju pobiti obezbjeđenje u Skupštini, a poslije toga pucati na demonstrante ispred parlamenta?“

„Ne. Zapadne službe nijesu znale pojedinosti plana, ali su po presretnutim telefonskim razgovorima lidera Fronta, srpskih pasa rata i popova, provalili da se spremaju veliki nemiri, koji su im više ličili na demonstracije prije godinu dana, pred zgradom Skupštine, nego na oružanu pobunu. Specijalni tužilac Katinić, koji je vodio akciju hapšenja generala Dikića i ekipe, rekao je istinu o Mirku Velimiroviću, četničkom vojvodi, koji je trebao prebaciti pedeset kalašnjikova s Kosova u Crnu Goru. Čovjek je jednostavno psihički pukao: nije mogao na duši nositi odgovornost za građanski rat koji bi uzrokovao smrt toliko ljudi, i razotkrio je zavjeru crnogorskom specijalnom tužiocu. Inače, ostatak akcije, koju su koordinirali oficiri ruske vojne službe bio je profesionalno, i veoma detaljno pripremani. Čak su bili angažovali bivšeg agenta CIA-e, iz Iraka, da iz Podgorice izvlače pojedine Zapadne diplomate, kad počne rat na ulicama glavnog grada između pučista i pristalica režima.“

„Znači da je zavjera propala isključivo zbog toga što su oficiri GRU i njihov glavni operativac Saša Sinđelić pogrešno procijenili psihološki profil Mirka Velimirovića?“

„Tako je. Teško je takve stvari predvidjeti. To je siva zona i za psihologe, kamoli za policajce. Taj Velimirović je važio kao pouzdan tip: iza sebe je imao dosta paravojnog iskustva iz proteklih ratova, konačno ne daju baš svakome četniku titulu vojvode.“

„Od trenutka kad se saznalo za pripremu puča koliko je Agencija za nacionalnu bezbjednost bila uključena u praćenje generala i njegovih pučista?“

„Niko u ANB-u nije imao pojma što se događa, prije nego što je PinkM javio da je uhapšeno devetnaest pučista. Katinić je prije dolaska u pravosuđe bio oficir vojne Kontraobavještajne službe, i to je bilo presudno da se Velimirovićeva dojava ne otkrije prije vremena. Jer, specijalni tužilac koji je znao da je naša Služba izbušena ruskom i srpskom agentima angažovao je posebnu policijsku jedinicu s dugim cijevima, rekao im da budu u pripravnosti, jer čekaju narko kartel s tovarom kokaina.“

„No, ANB je ipak znao za ruske dolare koji se konvertuju u eure i iznajmljene stanove agencije Branka Beloga?“

„Već sam rekao da je Služba imala još puno indicija prateći lidere Fronta, urednike koncerna Montana i sveštenike SPC, koji su proteklih nekoliko godina bili domaćini Kozacima i Putinovim Noćnim vukovima, ali su tapkali u mjestu. Uzaludno su evidentirali dolazak stranih državljana s kriminalnim dosijeima i psima rata koji su devedesetih bili aktivni u Bosni i Hrvatskoj, jer nijesu znali ko im komanduje i kakve su zadatke dobili.“

„Tako su tek nedavno, poslije pada Đukanovićeve vlaste, ruski ljudi otkrili Bađijevu uloga u razotkrivanju tokova novca i iznajmljivanju stanova za zavjerenike?“

„Bađijeve dojave nijesu imale suštinskog značaja za provaljivanje cijele akcije, i njihovih glavnih aktera. Đukanovićeva vlast ni u kasnijoj policijskoj i tužilačkoj istrazi i sudskom procesu nije imala dovoljno sposobnosti i volje da razotkrije organizaciju i njihovu propagandno-obavještajnu logistiku. Tačnije, bojali su se ruske osvete i optužili su samo one koje su bili neposredno vezani s generalom Dikićem. Nijesu se usudili uhapsiti lidere Fronta, kojima se sudilo za pokušaj državnog udara. Tako da je ideološki i politički centar zavjere ostao netaknut, pa će se krajem 2019. obnoviti masovni srpski i proruski pokret, ovoga puta na čelu sa Amfilohijem.“

„Nijesi mi odgovorio kako je Bađi provaljen?“

Postao sam nestrpljiv, i prestao sam ga persirati.

„Pored moga sina i šefa Službe Perutovića, samo je šef prislušnog odjeljenja Masoničić znao da nam je Bađi bio taster za Meda i Maćana Peraša. Rusi su uporno, poslije propasti puča, pokušavali povezati konce, kako bi do kraja rasvijetlili krah operacije koja ih je osramotila. Vjerujem da je Masoničić na kraju propjevao, odrukao Bađija i ostale koji su bili uključeni u operaciju, nakon što se nedavno teško razbolio, jer su mu trebale pare za transplataciju bubrega.“

„Onda je znao i za tvoju ulogu?“

„Naravno, ali ja nijesam za njih posebno interesantan, barem tako vjerujem. S Bađijem je nešto drugačija situacija, jer je bio dupljak, cinkario je svog poslodavca.“

„Kako je Maćan Peraš reagovao kad je saznao za Bađijevu ulogu?“

„Popizdio je, jer je za njega garantovao pukovniku Ribjatkinu, koji ga je upozorio da bude oprezan s bivšim udbašem. Zato nije mogao izdržati da ne pozove Bađija, koji se nije mnogo uzbudio zbog Maćanave histerije i facijalnog grča. Čak je uživao što ga vidi tako izbezumljenog, i hladno mu je rekao da to zašto ga on optužuje nema veze s mozgom, i još je dodao da s njim manipulišu Goldoni i stari kagebeovac Ribjatkin. “

„Je li Bađi nakon susreta s Maćanom bio uznemiren? Je li nešto nagovijestio?“

„Pozvao me je sljedeći dan. Bio je dobro raspoložen. Imitirao je Maćanovu facu i glas. Međutim, prije sedam dana mi se javio potpuno drugi čovjek. Glas mu je bio utanjio. Zamolio me da dođem do Cetinja. Pitao sam ga što se događa, je li bolestan ili je nešto drugo u pitanju? Rekao mi je da je zakazao neke pretrage u privatnoj klinici Kodra. Još sam ga pitao: prijeti li mu neko? On se podrugljivo nasmijao, i rekao: ko bi se sad s njim bavio, kad je nogama u grobu. Onda me je zamolio da sjednem, i počeo svoju ispovijest koja je trajala do iza ponoći. Prvi put mi je otkrio cijelu genezu odnosa s Perašem, način kako je profesor ruskog jezika potkradao Ćana Pižuricu, pravio dilove s Đukanovićem, koje je radio po sugestiji Moskve. On je tvrdio da su mu Rusi naredili da raskine s Đukanovićem i poveže se s Amfilohijem i srpskim lobijima u Njemačkoj i Americi. Na kraju je rekao da ti sve to prenesem, a pošto obavi zakazane pretrage pozvaće nas obojicu kod njega, da nam razjasni još neke detalje, oko učešća njegovih starih saradnika iz sedamdesetih i osamdesetih godina.“

„Je li ti se javio nakon ljekarskog pregleda?“

„Nije bilo nikakvog pregleda. Zvao sam direktora klinike Dragana Perkovića, kad su mi javili da je Bađi umro. Poslije par sati doktor Perković je javio da Bađi nije dolazio u bolnicu. Dodatno je sumnjivo to što mi se nije javljao posljednja tri dana, iako je bio obećao. Ja sam mu nekoliko puta slao sms poruke. Telefon je bio uključen, ali se nije javljao.“

„Je li trebalo tražiti njegovu obdukciju?“

„Predložio sam to njegovom rođaku iz Ženeve. Novica je mislio da je to besmisleno, jer Bađi je bio star i bolestan, a i sama procedura je komplikovana. Bađi nema djece ni užu rodbinu koja bi pokrenula zahtjev, a policija i tužilaštvo i kad bi imali neku osnovanu sumnju ne vjerujem da bi dirali u taj osinjak. No, svakako ću se još jednom vidjeti sa zubarom, prije nego što se vrati u Švajcarsku. Odsio je u Splendidu, i večeras je zakazao partiju pokera. Možda je Bađi njemu rekao nešto što je meni prećutao. Posljednjih godina bili su neobično bliski, jer ga je zubar finansirao, otkad ga je Maćan otkačio.“

„Ok. Sad ću skicirati ovo što si ispričao, i pozvaću te barem još jednom. Nijesam siguran da je ovo što sam čuo zaokružena priča, ili je možda nijesam do kraja shvatio.“

„Važi. Ipak mislim da ću se prije ja tebi javiti. Posjetiću zubara sjutra poslije podne u Splendidu, pošto se naspava poslije večerašnje partije. U svakom slučaju ćemo se vidjeti, jer i meni je sve ovo još freško. Možda sam propustio nešto što je važno za sklapanje ukupnog mozaika.“

Mališić je lagano ustao iz stolice, da bi uhvatio ravnotežu, i snažno mi stisnuo ruku: nijesu to bili dlanovi činovnika koji ne podižu ništa teže od kašike, nego seljaka, kosca, sa žuljevima. Dok sam pozivao konobara da naplati račun, pogledom sam ispratio penzionisanog udbaša, koji se bio uputio prema izlaznim vratima kafane, gazeći malo u raskrok da bi učvrstio korak.

***

 

U takozvanom zrelom dobu, opadanja fizičkih i mentalnih sposobnosti, mnogi nekadašnji cinici, koji su se grubo sprdali s praznovjernim i bogobojaznim ljudima, počinju vjerovati da su im izvjesni susreti, naizgled beznačajni, bili zapisani u imaginarnoj knjizi nebeskoj. Kako se vrijeme krati a period djetinstva i prve mladosti udaljava sve manje vjerujete u slučajnost stvari koje su vam otvorili određene prostore, riješili nedoumice, unekoliko odredili sudbinu. U toj nedokučivoj igri privida i stvarnosti, stvarnog i mogućeg, onoga što se desilo i što se moglo dogoditi, fatalizam je utjeha, i izgovor za ono što ste možda mogli a nijeste ostvarili u životu. Ali, i za srećne slučajnosti koje su otvorile nove neslućene šanse ili razmrsili naizgled nerješive zagonetke.

Rješenja dvosmislenih i skrivenih značenja ponekad imaju neočekivano jednostavno lice. Mikač Abramović uvijek je bio vesele naravi i zato ga niko iz naše školske generacije nije uzimao previše ozbiljno. Jer ni on od samog sebe nije imao posebna očekivanja. U osnovnoj školi jedva se provukovao između dovoljnog i dobrog uspjeha: u Sali Partizan bio je prosječan, ali je upornošću i neviđenom izdržljivošću nadoknađivao fizički nedostatak. Zbog jakih noga i širokih kukova imao je težinu za poluvelter kategoriju, a visinu bantamaša. Protivnike, koji ga do kraja nijesu uspjeli držati na distanci, lomio je tempom, i onda ih dokrajčivao u uglu ringa, povezanom serijom aperkata i krošea.

Mikač se poslije završene ugostiteljske škole okušao u titogradskoj Budućnosti, gdje je na treninzima više služio kao vreća za udaranje prvoligaškim bokserima, braći Perunović, Draganu Mugoši, Mutu Asanoviću. No borbenošću na sparinzima i duhovitošću svidio se moćnim ljudima iz uprave Budućnosti, koji su mu našli posao u hotelu Crna Gora.

Mikača su zavoljeli i hotelski gosti, zbog šala na svoj račun, opsesije visokim curama, i mangupskih manira. Račune Usa Mahmutovića, čuvenog perolakaša Budućnosti i Partizana, koji je svako pijanstvo završavao recitovanjem Ljudi sjenki, cetinjskog pjesnika Lesa Ivanovića, priključivao je cehovima društva Dura Durutovića, sekretara titogradskog Komiteta, koji su jeli i pili na račun partijskog budžeta.

Mikač i ja smo u prvom razredu osnovne škole zajedno sjedjeli u prvoj klupi. Razredni starješina Ivan Strugar nas je posadio ispred sebe, jer Mikač je bio najmanji u odjeljenju, a mene je držao na oko, zato što sam blejao kroz prozor učionice dok se predaju nove lekcije. Mikač se nije odvajao od mene ni na velikom odmoru, a i pratio me do kuće poslije završenih školskih časova. I kasnije, dok je pohađao ugostiteljsku školu, čekao me u vrijeme večerašnjeg izlaska na korzo, ispred Vidove trafike, na početku gradskog šetališta.

Poslije Mikačevog odlaska iz Cetinja u Titograd putevi su nam se razilazili: zbog moje cetinjske nesnošljivosti prema novom glavnom gradu republike, koji su stari Cetinjani prezrivo nazivali starom turskom kasabom. S druge strane, on nije podnosio ljetnje plaže i kockarnice: slobodne dane provodio je u lovu na zečeve i divlje patke. No, nakon mog povratka iz Slovenije, ja sam počeo izbjegavati kazina i ljetnja kupališta, a Mikač je vikendom obilazio bolesnu majku na Cetinju, o kojoj je brinula njegova sestra.

Tako me Mikač, poslije trideset godina, opet počeo prežati na ulazu u Gradsku kafanu, kao što me je nekad čekao ispred Vidove trafike. Nije zbog toga gubio mnogo vremena, jer je znao da u isto vrijeme izlazim iz kuće, idem u istu kafanu, imam iste rituale noćnih šetnji. Obično bi mi prišao s leđa, teatralno me uhvatio ispod ruke i uveo u kafansko-restoranski dio Gradske, desno od recepcije.

Mikač mi je bio još smješniji u zrelim godinama, iako je šale pravio s istim smislom za detalje, istim osmijehom i čaplinovskom gestikulacijom. Dovoljno je bilo da ga ugledam i prsnem u smijeh: u vrijeme ratova i ekonomske tranzicije toliko je bio okrupnjao da mu se vrat izgubio između glave i ramena, pa je govorio da se ne bi mogao objesiti kad bi htio dići ruku na sebe. Istina, promijenio je repertoar priča: umjesto zgoda cetinjskih mangupa i redikula prepričavao je štosove staropodgoričkih fakina, opisivao koloritne likove posljednjih komunističkih moćnika i njihovih nasljednika, režimskih pisaca i novinara, domaćih i stranih špijuna, biznismena – koji su se obogatili u doba međunarodnih sankcija – i njihovih pratilja.

Najdraži gosti u hotelskom restoranu bili su mu predsjednik Dukljanske akademije, i prvi čovjek Košarkaškog kluba Budućnost, kojega zbog crne puti zovu Eskobar. Njih dvojica su mu ostavljali najveće napojnice. Na stolu Jevrema Brkovića, predsjednika DANU, bila je mesingana ploča s njegovim imenom: poseban ritual je bio petkom uveče kad su iz štamparije stizali prvi primjerci Crnogorskog književnog lista, čijem su se sadržaju i polemičkom daru glavnog urednika divili svi prisutni, i za okolnim stolovima. Mikača je visoki čovjek sa sijedim perčinom i bradom, koji je volio da ga zovu knez, posebno gotivio: jedino je njemu od konobara poklanjao nedjeljnu reviju, u kojoj je bilo najmanje književnih tekstova. Mikaču je ova pažnja predstavljala još jednu obavezu, jer teatralni gost ga je obavezno naredno veče ispitivao koje je tekstove pročitao, i je li mu se dopao urednički komentar.

Mikač je i ostalim stalnim gostima restorana znao žicu: kako da ih odobrovolji i kad treba biti diskretan. Zato su mu povjeravali ljubavne probleme, poslovne planove ili zdravstvene tegobe. Tako je i mene polako uvukao u priče o gostima Kazablanke, kako je u vrijeme ratova i previranja devedesetih godina fotograf Vlado Crvenko nazvao restoran hotela Crna Gora, čiji su ga gosti podsjećali na likove kultnog filma Humphreya Bogarta i Ingrid Bergman.

Mikača nijesam zazreo na terasi Gradske kafane, posljednje oktobarske subote 2023. godine. Sio sam kao i obično za sto pri velikom staklenom zidu koji gleda na terasu. Naručio sam čaj od metvice i uzeo Pobjedu, dok se konobar vraćao prema šanku. Otvarajući prezadnju stranicu novina sjetio sam se zbog čega sam Mikača očekivao ovog vikenda. Prošle subote sam ga zamolio da mi nabavi broj telefona Nikole Mališića, koji sam negdje bio zaturio kad smo se pripiti rastali, svako u svom filmu, nakon Bađijeve sahrane.

Konobar je stigao s čajnikom, i utoliko sam osjetio da me neko s leđa snažno zgrabio za rame.

„Još ti nijesu popustili refleksi“, rekao je Mikač i zagrlio me s leđa.

Na vrhu jezika mi je bila psovka.

„Nemoj ustajati, ovako smo iste visine.“ Mikač je sio preko puta mene. „Danas ja častim. Imam jedan specijalan povod.“

„Da nijesi možda dobio na loto?“

„Juče sam od Maćana Peraša dobio napojnicu, drugi put u skoro trideset godina, koliko ga poslužujem u hotelu. Uvijek se nešto gučio i prebirao po džepovima kad je plaćao piće: žalio se na rasijanost, nema sitnine ili su mu pare ostale u drugim pantalonama. Kad me prvi put častio sto eura imao sam peh koji me skupo koštao, par hiljada eura. Na izlazu s parkinga hotela na bulevar jedan pijanac s moskvičem razvalio mi je auto koji nije bio osiguran. Zato sam odlučio da ovu Maćanovu napojnici, radi malera, potrošim s tobom. Jer, poslije udesa kolima prvo što sam pomislio je da me njegov bakšiš baksuzirao.“

„Ko bi rekao da se i ti baviš nečistim silama. Vjerovatno je sinoć imao neki važan povod za toliki dar?“

„Preksinoć, u četvrtak veče, on je rezervisao dva stola za urednike i direktore Montane, gdje im je zvanično saopštio da je dogovorio prodaju koncerna gospodinu Misoniju, vlasniku Bega presa.“

„Nijesam zapazio vijest da se Montana prodaje beogradskom tajkunu? Zašto se sad odlučio na prodaju koncerna?“

„Maćan je još prije tri godine, poslije pobjede njegovih saveznika na izborima, u hotelu pred svojim urednicima i novinarima rekao da je njegova misija demokratizacije Crne Gore završena, i nastojaće drugima prepustiti medijsku kuću. Rekao je još da će ostatak života posvetiti onome što je njegova prva ljubav: konačno su se stvorili uslovi da s partnerima iz inostranstva osnuje privatni univerzitet.“

„Navodno je i ranije htio da osnuje univerzitet. Ali, imao je problem s akreditacijom, a i njegov partner iz Rusije je odustao.“

„Neće više imati problema, s dozvolama i partnerima, jer njegovi ljudi su postali ministri.“

„Je li za prvi bakšiš povod bio tako važan kao sad?“

„Rekao bih da je razlog za tadašnju euforiju za njega bio mnogo važniji. Tražio je da mu obezbijedimo separe na spratu, za manje, selektivnije društvo, nego što je to bilo preksinoć. Na večeru je bio pozvao sestru, Živka Govedaricu, Goldonija, i još jednog tipa kojega vjerovatno ne poznaješ. Đakon Milan Vučetić je bivši sekretar episkopa budimskog, koji ima moćne veze u gejevskog lobiju u Berlinu. Đakon Vučetić mu je bio jako važan poslije afere državni udar, zbog uticaja na važne ljude u Bundestagu i BND. Vučetić je tamo plasirao priču o lažnom pokušaju državnog udara koji su, po nalogu Đukanovića, osmislili specijalni tužilac Katinić, bivši vojni obavještajac i djelovi Agencije za nacionalnu bezbjednost.“

„Izgleda da te nijesam samo ja potcijenio nego i Maćan Peraš.“

„Maćan se na Jovanjdan, moju krsnu slavu, 20. januara 2017. poslije tri mjeseca boravka u Srbiji, Sjedinjenim Državama, Argentini i Italiji, bio vratio u Crnu Goru. Prvi put otkad ga poznajem popio je čašu alkohola: uzeo je martel a ostalima je naručio Dom Perignon. U jednom trenutku izvadio je iz kuverte fotografije iz Argentine, s jahte na kojoj je s domaćinom, nekim Radonjićem koji je potomak njeguških guverdardura, a po ženskoj liniji Stojadinovića, predsjednika Vlade u vrijeme prve Jugoslavije. Na slikama su još Amfilohije i Goldoni, i neki nepoznati ljudi.“

„Interesantno društvo, što vele Katunjani: neka đe ih bog dade nego što ih sastavi.“

„Nijesam odmah ukapirao zbog čega je on bio toliko razdragan. Jer je Maćan, pošto se pohvalio s fotkama, govorio o svojim poslovnim planovima, o tome kako je pred Crnom Gorom svijetla budućnost, bez obzira na trenutnu vlast, koja je trula i pitanje je vremena kad će se sama urušiti. Onda se oko ponoći požalio da ga je stigao umor, pozdravio se s Govedaricom, Goldonijem i Vučetićem, kojima se tek bio otvorio pisak za vino. Iza jedan sat po ponoći bili su toliko pijani da su zaboravili na mene. Đakon je – nježno pogledujući crnomanjastog urednika TV Montane – propitivao Goldonija o njegovim utiscima Buenos Airesa. Razočarao se policajčevim tipično provincijalnim dojmovima o ogromnim bulevarima, Aventidi 9 de Julio, najširoj ulici na svijetu i noćnim klubovima, lučkom kvartu La Boca i pijaci San Telmo. Rekao mu je pomalo prezrivo da on nije upoznao dušu Buenos Airesa. Đakon je još dodao da je s prijateljem Brunom bio u Aventida de Mayo, jednoj od najmanjih i najljepših ulica, između Plaze de Mayo i Plaze del Congreso, koja je projektovana u XIX. vijeku po madridskoj ulici Gran Via. Goldoni je bio zaustio da mu protivrječi, ali Govedarica ga je prekinuo: ‚Pusti ga, tako ti Boga, nijesi išao u Buenos Aires da bi nam pričao turističke utiske.“

„Samo idioti, prazni mozgovi, poput tvoga, mogu zapamtiti imena svih tih trgova i ulica.„ Rekao sam Mikaču, nestrpljiv da čujem razlog konspirativnog sastanka u latinoameričkoj metropoli.

 

***

 

„Nisam hteo da dozvolim da se ubije predsednik susedne zemlje“, rekao je Aleksandar Vučić na državnoj televiziji, četvrti dan poslije propalog puča u Crnoj Gori. Još je dodao da njegove obavještajne službe imaju direktne dokaze, fotografije, snimke o pokušaju državnog udara. Istovremeno je u Beograd stigao i glavni Putinov bezbjednjak Patrušev, i u vladinom avionu pokupio Ruse koji su bili logistika generalu Dikiću. Maćan Peraš se poslije izjave srpskog premijera još više uspaničio: posumnjao je da Vučić igra duplu igru, i tako vraća dug Đukanoviću, koji ga je podupirao dok je bivši pomoćnik vojvode Šešelja bio u opoziciji. Ni Ribjatkin se nije pojavio na ranije dogovoreni sastanak u hotelu Marriott, u 10 sati sedamanaestog oktobra. Njegovi telefoni, ruski i crnogorski, bili su nedostupni.

Narednih deset dana Maćan Peraš se nikome nije javljao. Dvadeset šestog oktobra pozvao je Živka Govedaricu, čije je telefone prisluškivala crnogorska policija, i rekao mu da je ponovo dobio aritmiju. Doktor Bojičić, na Institutu Dedinje, dijagnosticirao mu je predinfarktno stanje, i preporučio mu da zakaže pregled kod profesora Kischnera u Hjustonu, gdje su mu prije pet godina bili ugradili pesmejker.

Maćan Peraš je iz apartmana hjustonskog hotela Hilton svakodnevno provodio barem dva sata vremena u praćenju crnogorskih i srpskih portala, koji su izvještavali o tužilačkoj i policijskoj istrazi pokušaja državnog udara. Govedarici je na WhatsAppu sugerisao da glavne logističare zavjere Velimirovića i Sinđelića prikaže kao agente Đukanovićeva režima, koji su poslužili za kriminalizuju opozicije i njima naklonjenih medija.

Profesoru Kischneru prijavio se za pregled trideseti dan pošto je sletio na aerodrom u Hjustonu. U mejlu je napisao da je u Ameriku došao na par mjeseci, i da bi ga želio posjetiti, ukoliko mu to obaveze dozvoljavaju. Stari profesor je poslije rutinskog pregleda pozvao Maćana Peraša u svoj kabinet, i ponudio ga viskijem. Pošto su nazdravili stari profesor mu je šaljivo rekao da dođe ponovo na kontrolu za deset godina, ali će on biti u penziji, i prepustiće ga brizi zgodne asistentice Emilije Krombolz. Maćan Peraš je poslije klinike otišao u advokatsku kancelariju Douglas&Douglas, i ovjerio punomoćje Željku Govedarici, za preuzmanje vođenja koncernom.

Prije nego što je DHL pismo iz Hjustona krenulo avionom za Beč, dobio je telefonski poziv s prefiksom +54. Muški glas je govorio čudnom mješavinom španjolskog i engleskog jezika: poslije dugog natezanja uspio je da kaže – za svaki slučaj stigla je i sms poruka – da ga mitropolit Amfilohije Radović, u narednih sedam do deset dana, očekuje u Buenos Airesu. Još ga moli da na ovaj broj potvrdi dolazak, kako bi mu rezervisali apartman u hotelu Gran Via, na trgu Plaza de Mayo.

Maćana Peraša je na aerodromu Ezeiza čekao šofer koji je prije tri dana u hotel transferisao i Goldonija. Šef recepcije u Gran Via poslije doručka je prišao dvojici gostiju, i rekao senjoru Perasu da ih čeka vozač koji će ih odvesti u vilu Ljiljana, na Rio de la Plati. Maćan Peraš je rekao Goldoniju da će ga domaćinu predstaviti kao svog sekretara, i neka cijelo vrijeme bude u njegovoj blizini. Ispred vile, u stilu francuskog neoklasicizma, sačekao ih je šef posluge Pablo Scaloni, koji im je poželio dobrodošlicu.

Batler je Goldoniju rukom pokazao fotelju u predvorju vile Milana Stojadinovića, bivšeg predsjednika jugoslovenske kraljevske vlade, kojega su knez Pavle i Englezi protjerali na Mauricijus. Maćana Peraša je u velikom salonu – na čijim su zidovima portreti u ulju sa zlatnim ramovima i fotografije s dubokim tamnim okvirima – sačekao Stojadinovićev unuk Miguel Vukolaj Radonjić. (Stojadinovići i Radonjići su se dvostruko orodili: rodica Miguelova oca Zorka udala se za Dragomira Stojadinovića, a Juan Radonjić je oženio Ljiljanu, kćer bivšeg predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije.) Gosta su okviri slika i fotografija podsjetili na neukus novih ruskih tajkuna, koji su silom nasramotu tražili nepostojeća porijekla, premda je znao da je isprepletenost geneze Stojadinovića i Radonjića-Guverdurovića, u nekim elementima dostojna Borgesove fantazije.

Na dva glavna zida u salonu, jedan naspram drugog, dominirali su veliki portreti jednog predsjednika jugoslovenske kraljevske vlade i jednog sekularnog suvladara male podlovćenske države. Milana Stojadinovića je prema unukovoj želji, na osnovu fotografija, izradio Juan Martinović, potomak crnogorskih iseljenika, koji je napravio i drugi portret, u stvari reprodukciju portreta Vukolaja Radonjića, posljednjeg crnogorskog guvernardura. Originalni portret guvernardura izradio je u Kotoru, vojvođanski slikar Adam Stefanović, samo nekoliko mjeseci prije smrti Vuka Radonjića, kojega je Njegoš, zbog navodne veleizdaje u korist Beča, okovanoga bio zatočio u pećinu unutar Cetinjskog manastira, a onda protjerao u Austriju. Slika Huana Martinovića na osnovu originalnog portreta, u stilu romantizma, bila je malo patetična, s koloritnim kontrastima. Crnomanjasti lik na slici, s tankim latinskim brkovima i fazoniranom bradom je mladolik, mnogo mlađi od svojih šezdeset sedam godina koliko je imao dok ga je slikao Vojvođanin.

Maćan Peraš je nehotice uporedio lik domaćina sa stasom i fizionomijom bivšeg jugoslovenskog premijera i posljednjeg guvernardura, i učinilo mu se da je slikar, namjerno ili nehotično, odstupio unekoliko od originala, kako bi Miguel više ličio na svog crnogorskog pretka. Domaćin je manje od svoga oca govorio crnogorski jezik: samo jednom je posjetio Cetinje i Njeguše, ali bio je zadojen mržnjom prema Petrovićima Njegošima, kao da je bio savremenik svojih dalekih predaka guvernardura. Povišenim tonom je kazao da su vladike bili autokrate i zlikovci, a da su Radonjići, za razliku od njih, po svaku cijenu htjeli Crnu Goru u okviru Zapadnog civilizovanog svijeta. Domaćin je još dodao da nije samo pjesnik Njegoš bio razvratan i brutalan nego i njegov stric Petar, kojega je sinovac četiri godine poslije smrti proglasio svecem, mimo crkvenih kanona.

Maćanu Perašu nije padalo na pamet da oponira Radonjiću, iako je pročitao toliko pisama i memoranduma crnogorskih vladara i njihovih oponenata, od vremena vladike Danila – koji je tražio zaštitu od Petra Velikog – do kralja Nikole, i propasti crnogorskog kraljevstva. U drugoj situaciji bi mu objasnio da kritičari dinastije Petrović Njegoš nijesu bili u stanju dublje razumjeti duh vremena i istorijske silnice od početka XVIII. do XX. stoljeća. Jer bi shvatili da Petrovići Njegoši, nijesu imali drugog izbora osim da se vežu za daleku Rusiju. Isključivo oslanjanje na Beč i Veneciju nesumnjivo bi bilo pogubno za crnogorsku samostalnost. Jer bi neminovno imala sudbinu ostalih južnoslovenskih autonomnih pokrajina, poput, recimo, Poljičke republike.

Radonjić je brzo shvatio da u Perašu nema sagovornika u kritici crnogorske dinastije, i prešao je na propalu argentinsku ekonomiju, imperijalizam Vašingtona u Latinskoj Americi, komunističko nasljeđe u Srbiji i Crnoj Gori. Onda je pričao o Njegušima, i o planu podizanja kamene u kuće na temeljima njegovih predaka Guvernardurovića. Gost je učtivo klimao glavom, povremeno pogledujući prema manjim crnobijelim fotografijama na zidovima salona, na kojima je Miguelov đed, predsjednik jugoslovenske vlade, sa porodicom, Nikolom Pašićem, Nevilleom Chamberalainom, Juanom Peronom. Još je primjetio da na zidu nema Stojadinovićevih slika sa Karađorđevićima. U jednom trenutku mu je palo na pamet da pita Radonjića: je li njegov deda u ovom salonu dogovarao s Antom Pavelićem sporazum o prekrajanju Jugoslavije u tri nezavisne države, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju. Prema memorandumu Stojadinović-Pavelić, srpsko-hrvatsko razgraničenje bi u velikoj mjeri slijedilo granice sporazuma Cvetković-Maček. Miguel Radonjić je podozrivo pogledao gosta, njegova crnpurasta boja lica za nijansu je ublijeđela. Rekao je da se repovi tog razgovora između njegovog dede i poglavnika NDH još uvijek povlače.

„Familija Radonjić-Stojadinović, pogotovo otac Juan i majka Ljiljana, imali su mnogo neprijatnosti među srpskom emigracijom. Većina ljudi izvan domovine vremenom gubi dodir sa stvarnošću: nostalgija i emocije im pomute razum. Za razliku od većine emigranata, Milan Stojadinović je bio racionalan, ekonomski i politički vizionar: jedini stalni saradnik londonskog The Economista s Balkana. Stojadinovićev sporazum s Pavelićem bio je temeljen na iskustvu kratkog tragičnog zajedničkog života Srba i Hrvata, koji su se međusobno uništavali. Prije zajedničkog života vjekovima su živjeli u najboljem prijateljstvu, i u novim okolnostima postoje svi razlozi, ekonomski i geopolitički, da se to nastavi. Konačno krvavi raspad Jugoslavije početkom devedesetih godina pokazuje da je Stojadinovića inicijativa bila odgovorna, bez obzira na Pavelićevu zločinačku prošlost.„

Miguel Radonjić je nastavio priču o Stojadinovićevim ekonomskim i političkim planovima, koje je opostruirao knez Pavle, o njegovoj viziji proširene Srbije, koja bi obuhvatala još Crnu Goru, veliki dio Bosne i Hercegovine, Makedoniju i sjevernu Albaniju sa lukom San Giovani di Medua. U taj čas je poslužitelj najavio Amfilohija, koji je mladog domoroca u mantiji, ostavio u predsoblju zajedno s Goldonijem. Domaćin je pozvao mitropolita i Maćana Peraša da ručaju u blagovaonici u koju se ulazi iz salona, a Indijanac i penzionisani udbaš objedovali su sa šefom posluge i mladim sekretarom Ajehandrom Novakovićem.

Mladić je unuk generala starojugoslovenske vojske Ljuba Novakovića, kojega je 1941. Vlada u Londonu bila imenovala za komandanta kraljevske vojske u otadžbini. Generala Novakovića su na Ravnoj gori uhapsili oficiri pukovnika Draže Mihailovića i protjerali u Crnu Goru, gdje ga je jedno vrijeme od četnika Baja Stanišića i partizana čuvao njegov zet, major Dušan Vuković, zamjenik brigadira Krsta Popovića, komandanta crnogorskih nacionalista. Ajehandro Novaković je s Amfilohijevim kaluđerom govorio na španjolskom a s Goldonijem na crnogorskom s puno talijanizama, kojim su u Crnoj Gori govorili još samo stari ljudi. Poslije ručka je rekao da ih je gospodin Radonjić pozvao da naprave jedan vijađ Rio de Platom na jahti Lovćen, zajedno s mitropolitom i profesorom Perasem.

Gosti Miguela Radonjića su popili kafu na terasi vile Augusta, koju je Milan Stojadinović nazvao po svojoj ženi Grkinji, a onda su se uputili prema jahti. (Gospođu Augustu je mladi, markantni načelnik u Ministarstvu finansija bio upoznao na Krfu, gdje je boravila srpska Vlada u izbjeglištvu, u vrijeme Prvog svjetskog rata.)

 

Maćan Peraš je cijeli dan bio napet, i otkad se Amfilohije pojavio vrebao je priliku da s njim ostane nasamo. U jednom trenutku vladika se izdvojio od ostalih na jahti, i Maćanu se učinio pogodan trenutak da mu se približi. Prilazio mu je sa strane, i onda je zastao: Amfilohijevo grubo lice, nalik na reljef Morače, kao da je smekšalo pred veličanstvenim pejzažom potopljenog rječnog ušća. Pogled na eustarij koji je nastao spajanjem ušća rijeka Parana i Urugvaj, na samo nekoliko desetina kilometara od Atlantskog okeana, doimao se mistično u sutonu: raskošne boje riječne vode i biljnog svijeta razlivale su se u tamne tonove.

„Da su njegovi preci ovdje prispjeli sa drugim Crnogorcima početkom dvadestog vijeka, da je rođen u Gran Ćako ili u slivu Urugvaja i Parane, vjerovatno bi bio jezuitski biskup ili Peronov general.“

Maćan se nakašljao, no Amfilohije se okrenuo na drugu stranu, prema mladom Novakoviću, da ga nešto pripita. Monasi i sveštenici koji su godinama napredovali u hijerarhiji crkve izvježbali su se u gestovima bez sadržaja i riječima s dvostrukim smislom. Jerej, u kojemu se stalno sukobljavala gorštačka genetika i klerikalna pritvornost, umio je planuti, izgovoriti najpoganije riječi, ali i podilaziti sagovorniku, na patetičan način.

Sačekao je Amfilohije da se iskrcaju s jahte u privatno pristanište Miguela Radonjića, i onda je uhvatio pod ruku medijskog tajkuna: zaštitnički, s pomiješnom brigom i bliskošću. Rekao mu je da ga je pozvao u Argentinu, u najdelikatnijem trenutku novije istorije, jer mnogo cijeni njegov doprinos u razaranju posustale Đukanovićeve vlasti. Još je napomenuo da je u jednom času pomislio prvo posjetiti vjernike srpske crkve u Sjedinjenim Državama, ali bi njihov susret u Hjustonu mogao biti kompromitovan, jer ih obojicu godinama, u Crnoj Gori i Beogradu, opserviraju agenti CIA-e.

Amfilohije je osjetio da vlasnik Montenapresa u strahu iščekuje da mu saopšti razlog zbog kojega ga je pozvao s kraja na kraj Amerike. Zato ga je namjerno cijelo popodne izbjegavao, kako bi ga učini još nestrpljvijim i podatnijim.

„Šesnaestog oktobra sam cijelo jutro bio na telefonu s dva ključna čovjeka režima koji su međusobno usaglašavali mišljenja, a onda ih prenosili meni.“

„O kome je riječ?“, tajkun nije mogao izdržati da ga ne prekine.

„Sve sam pothranio na tri mjesta, u mojoj arhivi u Cetinjskom manastiru, u Beogradu i Moskvi.“

„Oprostite, neću Vas više prekidati sa sitnicama.“

„Kad su objavili hapšenje Dikića stvari su izgledale jako loše. Niko nije znao koliko je specijalni tužilac Katinić duboko prodro u sâm centar zavjere, jer je kao školovani kosovac isključio iz akcije praćenja tajnu policiju, čak i Đukanovića. Ali, od prazne puške dvojica se boje: kao što se s naše strane nije znalo jesu li locirane sve grupe koje su čekale naređenje, i oni su se plašili imaju li dovoljno lojalnih policajaca i vojnika ako bude masovniji ustanak koji će ih razvući na više mjesta. Konfuzija se nastavila, jer ni BIA i GRU, koje su imale svoje ljude u Đukanovićevoj policiji i Agenciji za nacionalnu bezbjednost, nijesu bili načisto ko je sve provaljen izvan užega Dikićevog kruga. Katinić je i poslije izbora davao znakove da zna mnogo više, i to je natjeralo Vučića da prizna pokušaj puča u Podgorici.„

„Kad ste donijeli odluku da se apelom obratite javnosti?„

„U jednom trenutku sam shvatio koliko su zabrinuti, i onda sam odlučio da preuzmem inicijativu. Rekao sam da bih se preko medija Montane mogu obratiti narodu samo ukoliko vlast obustavi potragu i hapšenje opozicionara. Nazvali su me poslije pola sata, i rekli da pristaju.“

„Shvatio sam kome je upućen Vaš apel, ali ja sam sumnjao ću biti žrtveno jagnje, s obzirom da ne ne smiju udariti na Vas i ostale čelnike Crkve. Tim prije što mi se nije javljao moj prijatelj Ribjakov. Njegovi telefoni su još isključeni.“

„Ne brini zbog toga. Putin je ljut na GRU, jer su se Rusi iskompromitovali. I još bi više da je Đukanovićev režim bio sposobniji i odlučniji.„

„U pravu ste. Ali nadam se da razumijete moju opreznost.„

„Naravno. Zbog toga sam i tražio da se vidimo ovdje. Sad je važno imati punu svijest da moramo ostati zajedno da bismo srušili Đukanovića. Sad se izvukao, ali naredni put je gotov. Režim je istrulio, i on će pasti kao prezrele kruške kad drvo malo protreseš. Tvoja uloga je nezamjenjiva: bez nazadovoljnih suverenista, nacionalni pokret koji predvodi SPC je limitiran, nesposoban da se približi manjinskim narodima kojima su još svježa sjećanja na ratove devedesetih godina.“

„Zasto ste došli baš u Argentinu?“

„Ovo je velika zemlja, i u njoj je, ne samo među ljevičarima, snažan otpor prema imperijalizmu Vašingtona. No, razlozi moga dolaska su i crkveni, misionarski: ovdje sam u potonjih deset godina treći put u posjeti staroj crnogorskoj emigraciji. Istina, mnogi od njih su prešli u katoličanstvo, pošto u Gran Ćako, General Madrijagi, i na drugim mjestima gdje su se naseljavali nije bilo pravoslavnih sveštenika. Jedan od potomaka stare emigracije je i Emilio Ognjenović, koji je bio nadbiskup i duhovni mentor Horhe Maria Bergoglia, današnjeg pape Franja. U posljednje vrijeme sektaši iz takozvane Crnogorske pravoslavne crkve pokušavaju posijati zlo sjeme preko nekoga Gorazda Glomazića, koji je našega porijekla. Zato sam uz pomoć srpske ambasade, Radonjića i ostalih prijatelja pokrenuo osnivanje Episkopije buenosaireske i južnocentralnoameričke, kako bismo kanonsku crkvu približili starim iseljenicima.“

„Nijesu Vam vlasti u Podgorici poslije šesnaestog oktobra pravile problem da izađete iz zemlje?“

„Ja sam im najavio put u Italiju i Argentinu, i čini mi se da ih je to obradovalo. Srećni su što su se izvukli neokrznuti, pa očekujem da će pokušati da i dalje sa mnom igraju toplo-hladno. Nijesu bili spremni da iskoriste iznenadni dar koji im je priredio Velimirović: zabrane Otadžbinski front, i krenu u masovna hapšenja kao poslije ubistva Đinđića u Srbiji. Tako da su se sad o jadu zabavili kako će procesuirati i ove koje su uhapsili i optužili. Tvoj slučaj smo provjerili preko naših prijatelja u tužilaštvu i policiji. Koliko je sjutra možeš krenuti za Crnu Goru.“

„Najprije ću se vratiti u Hjuston. U hotelu sam ostavio dio poslovne dokumentacije i još neke sitnice.“

„Je li povjerljiv ovaj bivši policajac što si ga doveo s tobom?“

„Ne brinite. Zna o svemu ovome više nego moja familija. Da je dupli igrač danas ne bih imao prilike sjeđeti s Vama.“

 

***

 

Dok je Mikač dovršavao priču o Goldonijevoj ispovijesti zamišljao sam sliku u Zelenom salonu: bivšeg inspektora Udbe, koji je postao partner medijskog tajkuna, bivšeg kaluđera, agenta BND-a, krupnog glavnog urednika Montane i omalenog boksera, konobara, koji je pobočno rodbinski povezan sa sekretarom Miguela Vukolaja Radonjića. Učinilo mi se da bi scena iz prostorije sa zelenim tapetama mogla biti predložak za parodiju na špijunsko-politički roman Grahama Greenea, Mirni Amerikanac, u kojoj bi Goldoni imao ulogu naratora Thomasa Fowlera. Istina, radnja Greeneovog romana je u Sajgonu, u vrijeme Prvog indokineskog rata, u kojoj je glavni junak novinar, više bi bila travestija koja iskrivljuje i pomiče, na momente komički preobražava kanonizovano djelo.

Bivši poluvelteraš sa svojih 171 santimetar i dvadeset pet kilograma više nego dok se takmičio, poskakivao je u stolici s polukružnim rukohvatom, podsjećao je na dječiju lopticu skočicu. Kad je završio priču kao da se smanjio u stolici, tačnije uplašio, brže-bolje je pogledao na sat i rekao, kao da se izvinjava, da mora majki uzeti ljekove u apoteci. Naglo je ustao, pružio mi ruku, a onda se teatralno udario šakom po čelu.

„Umalo zaboravih da platim. Ja sam naučio da naplaćujem a ne da plaćam.“ Mikač se mangupski nasmijao i pozvao konobara.

Rekao sam Mikaču da ću ostati još da popijem čašu vina i pročitam novine. Zapravo, trebalo mi je da sredim misli: uzeo sam Pobjedu, koja je bila preklopljena na kraju stola.