Luka Minić: Presjek
*
Tri su godine prošle otkako sam objavio prvi roman ,,Nedorasli“. Kritika je bila blagonaklona, uz komentar: ,,Uvod mladalački lepršav, Zaratustrijanski. Kraj velikodušno dinamičan, na trenutke agresivan. Međutim, sočno – analitičan krik mladog pisca britkog jezika. Glavni akter sebe smatra sebe dostojnim, dok u sledećem trenutku opovrgava dotad sve napisano i ruši mit o sebi kao individuaciji, pri čemu nastoji da dočara jedinstvenost sveopšteg postojanja, nakon čega svaki pokušaj vodi do posrnuća.“
*
Četrdeset pet mi je i treći roman se bliži završetku. Žeđ i umor kao posledice. Žedan pisanja, umoran od istog. Senzualnost ženskog međunožja me i dalje asocira na mirišljavu unutrašnjost zrele breskve.
*
U Ženevi se održava skup književnika u čast Nabokova. Pozvan sam da održim govor o romanu ,,Dar“ kao i o njegovim godinama u Americi. Šezdeset osam sam sprcao u guzicu. Stao sam na petom romanu – ,,Metafizičke banalnosti.“ Najslabije ocijenjen, meni ujedno najbliži. Mator za pisanje, podoban za podučavanje.
*
Napadna bjelina oko mene. Široke doktorske mantije promiču. Pomišljam na klasičnu muziku. Blijeda Poljakinja pažljivo bilježi svaku moju riječ. Ispostaviće se poslednji intervju (inače) za izdavačku kuću ,,Biblioteka Narodowa“ iz Varšave.
,,Šta vas trenutno okupira?“
,,Malo šta…“
,,Kada se osvrnete na prethodno stvaralaštvo, koliko je ono relevantno danas?“
,,Činjenica da se još neko nađe dokon te čita moje redove mi uliva izlišan spokoj. Više nego ikad… (suvi kašalj prekida sentencu, pa opet počinje i sve tako punih dva minuta)
,,Pređimo na sledeće pitanje.“
,,Da li ste i dalje skloni pretjeranom razmišljanju?“
,,Uglavnom. Khm, khm.“
,,Imate li želja?“
,,Ja sam dijete noć pred rođendan.“
,,Tri knjige kao preporuke za naše čitaoce?“
,,Dok izgovaram ,,Enciklopedija mrt… osjećam topli zanos kako puni udove i miješa se sa sukrvicom koju iskašljavam. Prsti na nogama se konačno protežu, dok se tijelo živahno nadima i skuplja. Tok misli se rascvjetao. Od tri preporuke je ostala asocijativna paučina. Usne su mi nabubrile. Žeđ. Osjećam da do nedavno upokojenu ruku odjednom pomičem i njome stiskam vlažni dušek ispod sebe. Soba se drastično stisla. Lampice na aparatima su se ukrotile i čas svijetli jedna, čas druga. Imam osjećaj da će noć da se izlije i obrgli nas srebrnim stiskom.
*
Noću slijepi hode, mrtvi pišu, živi umiru, siromašni jesu i mačke lažu, dok sam opet dio svega, osuđen na vječnu repeticiju sopstvene omaške.
