Prevela: Sanja Ćetković
Jednom sam upoznao djevojku koja je – na zabavi, sjedjela sama, na podu. Sitna skoro-žena, u širokom plavom kaputu kakav nose mornari. Tonula je u njegove nabore. Sjeo sam kraj nje nošen iznenadnim porivom ljubaznosti. Ponudio sam joj svoju cigaretu marihuane u svjetlucavoj muštikli sa likom lobanje. Bio sam sanjiv i smiren, sa uživanjem svjestan svih mogućih oblika smijanja i hladne, cvjetne boje tepiha. Nijesam se uvrijedio kada je odbila da puši.
“Ne sviđa ti se?”
“Ne pušim i ne pijem,” rekla je hladno. Pognula je glavu. “Zato što…”
“Zato što?”
“Mislim da ludim. Ako se još i opijem, ako.”
Skriva se u svoj ponoćni ogrtač.
O, bože. Još jedan ošamućen, drogiran, grozničav um. Nasmiješih se, blaženo, poput Bude. Rekoh, zahvaljujući milosrđu marihuane.
“Kažu da ako misliš o tome,” oprezno, između plitkih izdaha dima, “onda ne ludiš.” Savršena linija osmijeha, savršena linija dima cigarete. Jednom sam znao neku djevojku koja je –
Pogledala me je i plašljivo se trgnula.
“Mogu da mislim šta hoću. Dokaz… taj dokaz.”
“Kakav dokaz?”
Zavrnula je rukav svog teškog kaputa. “Pogledaj.”
Ljubazno sam se nagnuo naprijed.
Bila je to prosječna ženska ruka, blijeda, sa malo preširokim ručnim zglobom.
Dim cigarete lebdio je između nas.
Još više je zavrnula rukav kaputa.
Tragovi igle. Pomislio sam usnulo. Tu će sada biti tragovi igle i ova će me udaviti svojom pričom o prljavštini i razočarenju. Tragovi igle.
“Evo ovdje,” rekla je.
Unutrašnja strana njenog lakta.
Ali, nije ih bilo.
Onamo se nalazila najinteresantnija tetovaža koju sam vidio u životu i ja uzviknuh od oduševljenja. Veliki poznavalac je ostao bez teksta. To sam i rekao, onako ustreptao. Ona gorko reče,
“To nije slika. Dodirni, ali isključivo samu ivicu. Tamo gdje još ima kosti.”
Spustio sam oprezno prst preko spoljašnjeg ruba kože da bih dodirnuo ovaj izuzetni, crni, ovalni oblik. To brisanje njenog tijela. Ipak je samo mastilom umjetnik uspio da –
Brzo sam dograbio svoj prst.
“Vidiš?”
Njen osmjeh je bio isto tako iskrivljen i bolan kao i njen pređašnji trzaj.
Iščezla je ona divna izmaglica iz moje glave i ja sam ostao tako sjedeći, zureći u djevojku koja je –
zurila u svoju ruku.
Tamo gdje je vrh mog prsta dodirnuo ono crno mjesto nalazila se beživotna, bijela mrlja poput promrzline. Boljelo je. A ja sam dodirnuo – ništa.
“Zvijezde se mijenjaju,” rekla je tihim glasom. “Mijenjaju se preko noći. Gledam ih kako se kreću u velikim krugovima.”
Ponovo sam pogledao.
Duboko u onom crnilu nalazilo se mnoštvo jarko blještavih varnica. One su činile jednu udaljenu spiralu.
“To su zvijezde,” umorno je rekla. “Kada ih posmatram osjećam kao da se nadnosim nad njih, osjećam se kao nebeska majka.
Umorna, skoro-žena, sitna, potpuno umotana u kaput.
“Kao ona Egipćanka. Boginja. Stvar.”
Polako je povukla rukav nazad.
“Nešto me čak želi tamo.”
Pogledala me je. “Da li i ti ludiš?”
Stajao sam nesigurno. Oči su me pekle jer su predugo bile širom otvorene. Vilica me je boljela jer sam je dugo stezao. Nepoznati smijeh oko nas bio je neprijatan i vulgaran a sve cvjetne boje su se ugasile. Poželio sam čašu, vrč, bokal šerija da mi vrati slast, da uguši bol, da ponovo vjerujem u sjutra.
“Nijesi luda. Molim te, sačekaj. Odmah se vraćam. Nijesi luda.”
Sjećam se da se nije smijala dok sam se posrćući udaljavao. Ostala je šćućurena uza zid a uzdignuta kragna kaputa je istovremeno bila okvir i štit za njeno blijedo, neupadljivo lice. Jednom sam znao jednu djevojku. Koju?
Pronašao sam svoj šeri. Popio sam previše za suviše kratko vrijeme u veselom kovitlacu čavrljanja. “Ko je ta djevojka?” povikao sam. “Prekrasna zavodnica”, rekla je Ana, “zavodnica iz mirisnog rajskog dima.” Majkl se nacerio, “Koga je briga, dragi Džejmse? Imamo pametnijih stvari.” A Velika Moli me je pažljivo pogledala prije nego što je rekla, “Ona je jedna od mojih bolničarki. Na bolovanju. Problemi sa živcima, znaš. Sviđa ti se?”
“Ne. Da. Ne znam.”
Moli se nasmiješila. “Tereza Vajat. Stanuje u Roziteru. Znaš gdje je to?”
Sav taj šeri, svo to čavrljanje i, kao neminovna posljedica toga, mučnina i prinudni izlazak napolje. Kad sam se vratio unutra, djevojke više nije bilo.
Otišao sam u Roziter sljedećeg mamurnog jutra. Njena kućepaziteljka rekla je da se nije vratila kući. “Što Vi, vjerujem, znate”, rekla je tmurno.
Nikada se nije vratila.
A ja eto, sjedim i crtam linije ugašenom cigaretom marihuane. Radim to nespretno jer mi je jedan prst umotan zavojem. Jednom sam znao jednu djevojku –
za koju je policija vjerovala da je izvršila samoubistvo, skočila u more a tijelo nije pronađeno.
Moli vjeruje u to. Njena kućepaziteljka vjeruje u to. Najčešće i ja vjerujem u to. Hoću da kažem, pobogu, djevojka je bila na šestomjesečnom bolovanju i otvoreno govorila o odlasku u druge svjetove. Tako da sam i ja vjerovao, zbilja jesam.
Osim kada skinem zavoj sa svog prsta. Mog radoznalog kažiprsta. Na kojem sada, usred mrtve bjeline, kao čudna, nametljiva bradavica, leži sićušni, plavozeleni dragulj. Mislim. Zureći u njega.
Pitam se. Da sjedite među hladnim strancima a svemir vam na dohvat ruke, da li bi uvijek ostali na toj zabavi, tako izolovani svojom stidljivošću?
Već se tama hvata oko dragulja a iza nje, u dubinama crnila, one hladne zvijezde se plašljivo trzaju.
1986