Napila je sve svoje likove
da bi postali
savitljiviji od papira, da može raditi s njima što hoće.
Pobunili su se, savladali je kao Liliputanci i odveli
priču u predivan
neprofitabilan svijet.
Čula sam vriskove
iza zatvorenih vrata, ali, iskreno,
nije me bilo briga. Previše volim interpunkciju
i taman sam dodavala završne točke na razdjeljku
svojih šiški, na rubu haljine, i na ispoliranim potpeticama.
Vratila sam se kući
tek kad je sunce spalo
na zarez na plohi, a nebo na zbunjena trotočja.
Napunila sam hladnjak,
rasporedila tračnice u vazi i tek onda
razmotrila vrata. Kvaka
je u tome što ne želim znati jesu li je ubili.
Može imati i rupu od metka
u čelu
ja samo želim da mi ostave moje točke.

Stvari

To je ravnoteža:
jednu unesi – drugu izbaci,
tvrdi majka dok čisti sobu i natrpava kutije
tvrdih rubova. Ravnina me tješi,
ali čini mi se da je puno teži
prvi kraj vage
u mojoj sobi
stojim
i odmjeravam utege. Ja sam
vertikala usred kaosa predmeta, i moram
znati koji prijete ravnoteži.
Iz Bosne smo izašli s vrećicom
i dva albuma mekih krajeva
pa znamo da nije pametno
vezati predmete oko gležnjeva. Važem
ulaznice bilježnice fotografije majice svijeće
i još bilježnica.
Neke ću morati zadržati. Bez nekih
težina, ova će se soba raspasti.
Kutija je sigurno mjesto. Tvrđa
od vrećice. Punim je
pomno odabranim bitnim.
Uzdižem je na ormar, jedva
jedva izdržava težinu.

Promatra me stoički ponekad
posjećuje, podsjeća.
Sigurna je. Ravna. Čvrsta.
Ne može plakati ni govoriti.
Hrabro drži moju sobu. Uvijek je
zatvorena i volim njezin kockasti zagrljaj.
Vjerujem joj i znam
da nije nimalo pogrešno
ako se probudim noću
sklopim stranice
i obrišem suze
sa svojih uglatih ramena
i bokova.

Knjige

Budim se tužna.
Vidim ponekad kako sjedimo blizu
hladnog zida s glasnim grafitima
pijemo večer.
Njegovi prsti zavodljivo
suzdržano trepere iznad čašice
ramena cure koju je maloprije upoznao, a na
post-adolescentski ciničnom licu mu se vidi
da negdje u primozgu već sprema priču
o svom uspješnom pothvatu.
Ti mi tihim glasom govoriš o nekom starom događaju
koji te podsjeća na ovo mjesto
samo si sad puno sretnija
i zato je sad ovo ljepše mjesto.
Govorim ti da si glupa i sentimentalna
u sebi se živciram
zašto mi sve lijepo upropastiš?
Zašto svojataš ovaj stol, boce, grafite i buku
povezuješ ih štrikom za svoje uspomene?
Neće biti ništa vrijedniji ni proživljeniji
a moj će vid biti okaljan.
Glasovi naših prijatelja sudaraju se
razbuđuju me.
Drugi dominantni akord je smijeh.
Čudim se kako sam si ikad mogla željeti zlo.
Na povratku kući uhvatiš me
ispod ruke osjetim da drhtiš
od sreće ne hladnoće.
Drago ti je da se pravimo da razumijemo
da smo u determinističkom kaosu života uspjeli
povući imaginarni pravac
jer svaki pravac
obećaje
još jednu točku.
Navečer ostajem dugo budna naslonjena
obrazom uz hladan zid.
Trgam stranice i žvačem papir.
Želim da mi vrate odsanjani život.

Kasnije

Ulazimo u navikom izlizan kafić
konobarica nezainteresirano otpuhuje pozdrav
i stišava glazbu.
Izranjaju komadići razgovora mi se zapliću
oko zglobova
“…zgodan je, ali niš u glavi”
“Kamo ideš večeras?”
“…brojni modusi postojanja književnosti u postmodernizmu…”
Toplo je.
Strop je masno nebo
a uspomene izbijaju kroz sedefasti lak
na našim licima.
Razgovaramo, vjerujem da raspirujemo
uspavanu srodnost.
Nekim novim glasovima
i nečijim tuđim frazama
puniš minute između nas.
Naručuješ dupli viski
i umačeš u njega W s holivudskog brda
Smrzavam se sa šalicom vrućeg čaja
u rukama i usidrujem pogled u tapetama iza tebe.
Ne prepoznajem te.
Feniksi u nama zijevaju.
Gnječi me muk
tvojih slijepih rečenica
sve dok ne postanem novi lik
na Hopperovom posteru iza sebe.
Ti odeš na wc
a ja otkrivam bliskost
u tvom izostanku.
Konobarica mi zavjerenički namiguje
i stavlja svijeću na stol, “za ugođaj”.
Za napojnicu joj uzvraćam
lažnim osmijehom prihvaćam igru.
Nesporazum je očito novi jezik.
Vraćaš se i nastavljaš
a ja gutam vatru.
Mala žrtva
za dug koji forma otplaćuje sadržaju.

Podijeli

Komentari su suspendovani.