DNEVNIK OPCIJA, monakhos
Majci
I
Ponedjeljak, 10 maj. Suvi dani, nebo boje pepela. Hoće li nad primorskom varoši noćas osuti sitni snijeg, sleđeni pršac, kako dosad nikad pao nije? Ovakvo je vrijeme pratilo naše bjekstvo iz Sarajeva, a našu vjeru zasipala stud i bojazan da se ne desi ono što se ubrzo i desilo: rat je otvorio zvjerinja usta nad dolinom glavnog grada Bosne i Hercegovine. Nada da ćemo se vratiti u stan na Dobrinji umrla je već krajem maja. Vijesti koje su stizale već su bile poškropljene krvlju i suzama. Izgubili smo jedan dio života, sigurnost dotadanja pretvarala se u vrijeme izbjegličke strave. Nedaće koje su nas, potom, očekivale u mom rodnom gradu bile su nenadane, nestvarne. Danas je daleko od nas bježanija snježnim prtinama Zelengore, pa sve do kišne Hercegovine i sjevernog leda Crne Gore. Danas mi u nezavisnoj, međunarodno priznatoj državi, svak na svoj način, ali jednako bolno, ponavljamo u sebi: monakhos, monakhos. Dosljedni u ubjeđenju da treba biti istinit, vjerni zavjetu da je sloboda jednaka istini, a istinito samo ono što je slobodno.
„Ne prihvatam da je Bog iznad čovjeka (iako o čovjeku nemam visoko mišljenje), on je sa Čovjekom, kao što prihvatam da vječne istine najviše obitavaju u najskromnijim predmetima i bićima“… Ovu rečenicu ispisujem sjećajući se posljednjeg boravka u Pazinu, na susretima „Put u središte Evrope“. Festival je bio dobra prilika da se sretnu izdavači i pisci sa prostora ex-Jugoslavije; činjenica da niko od srpskih izdavača (a bili su uredno pozivani) nije dolazio u administrativni centar Istre, nije umanjilo ugodu tih naših, već tradicionalnih susretanja.
Stižem sam u ovu naseobinu, treću godinu zaredom. U čestim i dugim šetnjama, na vrhu strme Ulice Buraj, na broju 22, opet sretoh ženu u invalidskim kolicima. Malena kuća i uska vrata urednog doma na kosini, poluotvorena, i ona na terasi-balkonu. Na prostoru ne većem od šest kvadrata uzgaja jednosezonsko cvijeće. Saksije su poredane uz zid kuće i rubom terase prema cesti, a odvojene su od asvalta lijepom željeznom ogradom. Na nju je zategnuta rostfrajmreža finih niti. Pretpostavljam: da se cvijeće zaštiti od mačaka i pasa. Prve godine boravka ovdje, kad sam je ugledao, nepoznata žena je bila deblja. Ove godine je njeno tijelo tanko, a lice, iako upalo – ljepše. Posve je nezinteresovana za rijetke prolaznike, ali ja, penjući se, pred njenim domom usporim korak, gledajući ispod oka što radi. Prška prstima po crnoj zemlji u saksijama, razmiče listove grmuša, bište sitne cvjetove, mahom crvene boje. Spretno okreće kolica i sagiba se nad redom saksija. One su poredane u strogom redu, istih su veličina i sve od keramike boje terakote. Nikad nije digla glavu prema meni, iako više puta prođem Burajem. Lagano, nogu pred nogu, a ona je uvijek kraj cvijeća. Slutim da me ipak primijetila, pokreti su joj življi, kolica okreće brže. Nikad nisam vidio da je neko sa njom. Uvijek drži poluotvorena vrata, iza njih vidim elemente kuhinje u dubini stana. A na dva prozorčeta koji gledaju na ulicu, zavjese od somota, tamnozelene.
Pazin je tužan grad, dotrajao, ali sa bogatom okolinom – livade i šume uokolo, vrtovi u predgrađu uredno obrađeni. Ljudi ćutljivi i naizgled nezainteresovani za stranca koji se više puta na dan mota njihovim uličicama, mahom praznim. Ipak, u gradiću je mnogo spomen-ploča na kućama, bronzane biste se prse na više mjesta (Vladimir Gortan je ostao bez glave?!), petokrake vire iz opale žbuke, i jedva vidni natpisi: „hoćemo prisajedinjenje Jugoslaviji“, „živija Tito“, a onda grafit: „lipi moj Pazin sa HDZ-om“. Ulicom Vladimira Nazora (i on i Oton Župančič ovdje su školu pohađali) stupam na Trg hodočasnika, pa Franjevačkim stubama obrnem uz Ulicu istarskih glagoljaša. Idem pred Kaštel: čuje li se to huk Pazinčice? Ili duboki glas diva Dragonje mumla iz dubine. Iz Jame, kao iz džinovskog dimnjaka, diže se gusta magla koja se pred mojim pogledom rasprši niušta. Stigao sam na terasu motela „Lovac“ i slušam od D.Š. meni već poznatu priču o vampirima. Gradim se kao da tu storiju prvi put čujem. Talas za talasom magle kulja iz ždrijela, i sve to traje do časa kad nenadano sunce zasja nad ponorom. Pokoji slap kiše u toj zlatnoj svjetlosti zaiskri, dim se izgubi, kao da su nečija golema usta iz dubine prestala da dahću; očekujem da uskoro vidim Žila Verna na čudnoj letjelici, kako kruži uokolo.
Sva Istra sklona je mistici, nadprirodnom. Glagoljaška srcolika bajka Jadrana. I u Pazinu vlada dah starine, mnogo je toga neobično u ovoj nastambi. Neosvijetljeni prozori starih kuća, nagrižene fasade i ruševna zdanja, rijetka su okupljanja svijeta, urijetko se čuju dječiji glasovi, i dobrim dijelom dana tišina caruje, koja je navečer sablasna, kao da se sve trudi da nam nasluti i pokaže što više od nestvarnog. Atmosferu fantastike (obilje neodgonetnutih zvukova i nesvakidašnju izmjenu svjetlosti i sivila), posebno sam doživio kad sam sišao do Pazinske Jame. Više od sata motao sam se uz tok rječice, peo se i spuštao stazama koje nikud ne vode, preskačući grane obrasle mahovinom. Svemu tome dodatno tajanstvo davala je zvonjava sa tornjeva crkava koje ne mogu vidjeti, ali se uho radovalo umilnom odjeku prošlosti. „Pitoma divljina“ istrijanska, suprotna crnogorskoj, surovoj.
Moja ljubav prema Istri raste. Na ovoj zemlji, među ovim ljudima, živjeti bih mogao. Odmaram se od petka popodne. Nesvikao na toliko mira, stupice dosade izbjegavam laganim šetnjama okolišem, a noću (jer moja nesanica ne bira teritoriju, svuda je postojana) čitam knjige koje su mi ostavili pisci i izdavači. Toliko ih je u koferima složenih, da bih u ovoj sobi, broj 5, u prizemlju motela, mogao u čitanju provesti svu godinu. Odavno nisam bio toliko, i na ovakav način, lišen obaveza. Susreti su završeni, ostao sam sam (upravo sam D.Š. otpratio, ide za Pulu), u motelu sam jedini gost, ostaje mi da još koji dan samo na sebe mislim, na sebe se osvrćem. Ješću jela dobre pazinske kužine i ispijati dobra vina (i njih su mi ostavili prijatelji: slovenački teran sa Krasa, hvarski plavac sa magarcem na etiketi, merlo vinarije Katunari, malvaziju Matijaševića). Neobično mi je, ovo je moj prvi godišnji odmor u posljednjih dvadeset godina. Osjećam kao da sam lijepim i ugodnim zarobljen. Ne umijem ovoliko biti sam sa sobom.
Upravo u takvom raspoloženju, naizgled bez ikojeg povoda, pred zoru, moja je nesanica rodila želju: napisaću porodičnu hroniku, roman o Nikoli. Sve do jutra mojom glavom su se vrtjele i sudarale misli o tome. Dok sam doručkovao, u notes sam unosio prve bilješke, skice i šeme. „Obići očev daleki zavičaj, Korču i okolna naselja. U selu Zičištu sve počinje sa mojim rodom. Gdje su i kako skončali moji stričevi? A baka Cincarka, njeno legendarno junaštvo? Ko je bio moj djed, hoću li ikada saznati više od tom gigantu iz tame?… Za dva dana vraćam se doma, u Ulcinj. Terasa hotela „Lovac.“ Pazin. Istra“
Ispod te bilješke, krupnim slovima ispisujem: “DNEVNIK OPCIJA, Nikola” a pri dnu strane, sitnim slovima mog kvrgavog rukopisa, kao moto toj budućoj knjizi, unosim sentencu Marka Aurelija iz njegove knjige SAMOM SEBI (poklon Ž.P). Ona glasi:
”… I kad bi ti bilo dano živjeti tri tisuće godina ili trideset tisuća, ipak znaj da nitko ne izgubi drugi život nego onaj koji upravo živi; i da ne živi drugi nego onaj koji upravo gubi! Najduži život je onda jednak najkraćem. Jer prisutno vrijeme je svima jednako, jednako dakle i ono koje nestaje. Pa i minulo se čini zapravo kao samo jedan trenutak. I ni prošlo ni buduće ne možeš izgubiti, jer što netko nema to mu nitko ne može uzeti… dakle nema razlike da li neku stvar gledaš sto godina ili dvjesto godina ili bezgranično vrijeme… najstariji starac ili najmlađi mladac smrću gube jednako malo; samo prisutan trenutak je onaj koji im izmiče, jer samo njega uistinu imaju…”
(odlomak iz duže proze)
JOVAN NIKOLAIDIS