Josif Brodski: Pismo generalu Z

Preveo Marko Vešović

PISMO GENERALU Z.

Vaša Svjetlosti, rat je igra glupa.
Danas je uspjeh, a sjutra je rupa.
Pjesma o opsadi La Rošeli

Generale! Karte su nam – govno. Ja ko pas
umoran. Sjever nije ovdje već u Krugu
Polarnom. Polutar je širi no vaš lampas.
Zato, generale, što front je na Jugu.
Na tom razmaku svaka naredba, za čas,
pretvara racije u bugi-vugi.

Generale! Nered preraste u brlog…
Bespuće ne da dovesti rezrevi,
ni zamjenu rublja: plahta je kvarc.Vrlo,
od toga, znate, stradaju mi nervi.
Nikad ko danas, smatram, tako hrlo
ne bješe oltar pogažen Minervin.

Generale! Predugo u blatu su nam kože
da u čas pravi kralj crva likuje,
Kukavica šuti. Ali ne daj bože
da njeno kukanje neko od nas čuje.
Računam da se mersi reći može
protivniku što ne atakuje.

Topovi su naši cijevima dole
uprli. Jedra smekšala. Hornisti
jedino trube svoje iz futrole
izvlačeć, kao strasni onanisti,
tako ih deru dan-noć da iz svih se skupa
zvuk naglo iščupa.

Časnici lutaju, za pravilnik gluhi,
u pump-hlačama, bluze – raznih masti.
Rèdōvi u grmlju, na mjestima suhim,
predaju se, jedan s drugim, sramnoj strasti,
i crveni, crveni eno spušta stijeg,
naš vodnik, što ženjen nije.
___________

Generale! Ja se svagda, svugdje, borih
i s malim šansama, ili klimavima.
Žeđ me za drugom zvijezdom ne mori
izuzev te koju kapa naša ima.
Ali sada sam ko iz skaske čavlić:
ukucan u zid, ali šešir fali.

Generale! Jednom, žalim, živjeti je.
Da ne tražimo dokaze od gőre,
dato nam je pehar svoj da se ispije
do dna sred skromnih tih čestara. Pored
toga, život – biće – toliko dug nije
da u ladicu odlaže se gőrē.

Generale! Dušama tek trebaju tijela.
Duši su, sigurno, tuđi zlo i gadstva.
A ovdje, mislim, nije nas zavela
strategija, nego: žedni bjesmo bratstva:
bolje je u tuđa miješati se djela
negoli u svojim ne razabrat se.

Generale! U meni i sada je nemir.
Ne shvatam zbog čega: stid, il strah je zar?
Nedostatak kuće? Ili prosto: hir?
Ne pomaže liječnik, ni nadriljekar.
Zacijelo, stoga što spremajuć pir,
gdje je so, gdje šećer, ne zna vaš kuhar.

Generale! Strah me: čorsokak je ovo.
Osveta prostora vrlo plećatoga.
Naša koplja rđa popada. Njihovo
prisustvo još nije i mete zaloga.
I ne kreće se sjen dalje od nas
ni u zalaska čas.

__________

Generale! Znate: nisam kukavica.
Uzmite moj dosje, pun podataka je.
Ravnodušnu meni metak je sitnica.
Za neprijatelja, ni za štab ne hajem!
Neka znak robijaški izmeđ lopatica
prilijepe mi – ja ostavku dajem!

Ne, ja ne želim nipošto umrijet
zbog dva-tri kralja koje okom i ne
vidjeh (to stvar naočnjaka nije
nego zavjesa prepunih prašine).
Uostalom, i moj žar da živim za njih
dvostruko je manji.

Generale! Sve mi dozlogrdi. Meni
križarski rat je dosadan. I muka
hvata me od sviju, u oknu sleđenih
gora, šumica, i rječnih okuka.
Zlo je ako vanjski svijet je izučen
od onoga ko je iznutra izmučen.

Kad redove vaše napuštam, po mojem,
generale, time ja ih ne oslablju-
jem. Jerbo u tom neveliko zlo je:
ne solist, al tuđ sam svakome ansamblu.
Uzevši pisak iz svirale svoje,
spaliću mundir i slomiću sablju.

___________

Nevidljive su, al se čuju ptice.
Snajperist, koga žeđ duhovna muči,
čas naredbu, a čas pismo od ženice,
sjedeći na grani, dva puta prouči,
i top na olovku uzme naš umjetnik
kad čama ga saleti.

Generale! Sjutra će vas da ocijene,
vaše Kane, šance, kare i kohorte.
Akademije će biti ushićene,
a vaše bitke i nature morte
služiće da bi proširile zjene,
poglede na svijet, suzile aorte.

Generale! Vi ste, moram zapaziti,
slični krilatom lavu što uhodi
u neki haustor. Jer vi, avaj, niti
ne postojite uopće u prirodi.
Ne, ne što ste mrtvi, ili ćete biti –
u špilu karata nema vas. To godi.

Generale! Neka mene daju na sud!
Ja upoznati hoću vas sa djelom:
suma stradanija daje apsurd;
i neka apsurd ovlada tijelom.
I neka njegov ocrta se sasud
nečim crnim na nečemu bijelom.

Generale, reći još jedno ću samo:
General! To uzeh ko rimu za riječ
“umiral”, kako desilo se sa mnom.
Al pljevu i zrnje Bog do kraja nije
razlučio, stoga, sad moći ćeš da nju
upotrijebiš samo u laganju.
_______________

Usred pustare, dva fenjera gdjeno
u noći gore, i gnjiju vagoni,
napol sa sebe ja sam razodjeno
ruho pajaca, epolete sklonih,
i zaklanjam se, jer sreće me zjenom
kamera Lajka il pogled Gorgonin.

Noć. Misli su mi pune jedne žene
čudne iznutra, ali i profilom.
To je što sada zadešava mene –
pod nebom, al je krovlje nadivisilo.
Što meni u ovaj događa se čas
ne rastužuje vas.

_______________

Generale! Nema vas, i moj zbor danas
obrastati, kao obično, počinje
u tu prazninu što je okončana
opširnom gluhoćom nekakve pustinje
koju ni jedna karta, što je znana
meni i vama, čak i ne pominje.

Generale! Ako ipak čuste vi me,
znači da ona pustinja onamo
krije oazu u sebi i time
mami jahača, a jahač je, znamo,
ja; ja podbadam svog konja, ali me
konj, generale, ne nosi nikamo.

Generale! Svagda ratovah ko lav, a
jedino mrlju ostavih za stijeg.
Od karata je kuća, čak štala prava.
Pišući vam raport, iz čuture pijem.
Vi što preživjeste veliki blef, za vas,
život ostavlja komadić hartije.

GOTOVO ELEGIJA

M.B.

Pod kolonadom berze, prošlih dana,
čekao bih kada dažd je hladni lio.
Smatrah: ta milost od boga je dana.
Ne griješih, možda. Čak i ja sam bio
nekada srećan. U ropstvu anđela
živio. Išao na vampira. Jednu
ljepojku, dok je niz stube letjela,
u glavnom ulazu, ko Jakov – zasjedu
njoj postavio.
I kud li je samo
otišlo sve to, skrilo se za svakad.
Pa ipak gledam kroz prozor i, «kamo»
pišuć, ne stavljam upitnoga znaka.
ad je septembar. Bašta je preda mnom.
Uši začepi grom daleki. Kruške
vise u lišću i gustom i tamnom,
sjedrale, liče na znakove muške.
I samo kišu u dremljivi moj um,
ko škrtac u kujnu svojtu udaljenu,
pripušta moje uvo u tom trenu:
ne još muziku, i ne više šum.

 

USPOMENI Т. B.

1.

Dok nije svelo cvijeće i traka
ne pobijelje još od ljetnjeg klaka,
dok je još crna, voljna da cigani,
i tako duga da moji moždani,
kako bi njezin doziv mogli čuti,
jamačno će je zimi potegnuti –

2.

primi od mene ovu rimo-leptu
koja ako bi i prošla kroz Letu,
to je zbog toga što pošla je s tobom
nakon što mene prestigla je stopom;
i to će biti onda, moja drugo,
tvojom posljednjom, za mene, uslugom.

3.

Ne mišljah vidjet baš toliko ruža:
to ljeto procent, dug, odštetu pruža
onom što dužan nesporno je bio
brat ih u polju sâm, al je živio
tek do cvjetanja, a ostavi njima
posve slobodan spor o pravilima.

4.

Zato toliko njih je tu zaspalo.
Jer priroda je časna i u malom
ako o našim bolima je riječ;
ali u moći čovjekovoj nije
ove motive nazvati dobrima;
smrt – to je ono što biva s drugima.

5.

Smrt, to je ono što biva s drugima.
Čak ako svaka boginja i ima
u vrsti smrtnih ljubimce, znano je
da Persefona sasvim nema svoje,
a to mreškanje vijugā sred tame
vjeruje onim čiji brak je stamen.

6.

Dok ima snage, upamtit sve ovo,
i dok sve još je svježe i sirovo,
i dok ljupina tvoja je – tačnije
praštanje sa njom, za mene bolnije
nego sa tvojom dušom rastajanje,
o kakovoj će, i uz radovanje,

7.

silno, na sebe Bog – o kom poslije,
Muhamed il Hrist bude li, kog prije
sama izbrala riječju si živom –
uzeti brigu: ona nesumnjivo
u budućnosti usrećena biće –
dok je tečnosti sasud nezaštićen.

8.

Stog pusti da na svijetu ovome
pričam o ljusci, o smrti, o tome
čemu tu veče bješe bina Finski
Zaljev, a čemu zavidni su sfinksi
na zagonetki – jer tvoj čun nipošto
nije potopljen, već je blizu osto.
9.

Teško da tada ti znala si sve to.
Čamac ne može ni biti predmetom
bdijenja duše, gdje se brigā masa,
a nedostupnih oku, zatalasa
odmah po njenom napuštanju tijela;
teško da znala, jedva da si htjela

10.

mučit nas tajnom, zamršenost čija
il pojačava patnju (jer važnija
od rastanka je rastanka izlika),
il ona muke olakšava i kad
detektivski je u duši ti sklad i
čak ako si se potrudila radi

11.

ovih posljednjih, stog što u većini
oni su ipak, svejedno se čini
da je i za njih, čije oči plača
poštedjeti si željela, zadaća
nerazrješiva; bljesak s perli njina
trotočja – plač je tih što su manjina.

12.

Galebe nećeš pitati, oblaci
skrili se. Šta bi, da se na sve baci
ptičiji pogled, zjena ugledala?
Kako se njišeš, kraj čamca, sred vala,
i ne čujući njine oštre krike,
sa tako male i tako velike

13.

udaljenosti od čuna. A točno
tako i u snu biva, ali to što
ne dograbi ga – pobijedi java:
jer pateć u snu, mi imamo prava
smjesta se, puni jeze, probuditi
i prste u rub postelje upiti.

14.

Galebe nećeš pitati. A graje
vali bez smisla. Jedino ostaje
oblačje – ali vjetar ga razgoni.
Jer smrt svjedoke svgada ima, oni
jesu i žrtva. To je rola nova
dvostruka: na nju bila si gotova.
15.

No i bez tog u svakom rasturanju
duševnog sklada, već se u pitanju
“Šta je to bilo?” – odgonetka stani.
Samoubijstvo? Il udar srčani
sred vala koji prehladni su bili?
Život dopušta da se stavi “ili”.

16.

Nipošto nije ta čestica fora
uobraženju, nego prosto forma
dviju verzija koje jesu iste:
međ njima izbor paralele čiste
dvije, nepokret njin, preobražava
u talasaste: bujica čitava.

17.

Ta je čestica – prorocima mora –
način zaštite od sviju ukora
da po pokrovu rovljenje je moje
zvjersko, da “loše o mrtvome” – to jest
samoubijstvo grijeh je i veto,
što ja o tebi pretpostavljam, eto.

18.

Jer, i taj slučaj uključivši, mila,
ti ipak bolja hrišćanka si bila
no ja. I, možda, gledano očima
turskih pjevača i njihovih rima
pjevanih meni, ali i Islama,
u tome nema grijeha, ni srama.

19.

Ne znam sigurno. No u svakoj vjeri
postoji svojstvo što u nekoj mjeri
veže je s drugim: to nisu zabrane
već kakvi ljudi dole su, u dane
života bili, sred domaje svoje,
puna srpova i krstova što je.

20.

Tako da možeš ići bez strahova:
rize Hristove ili Allahova
čalma, gazela spojena s pilavom,
il u cvijetu krošnje – jednim slovom,
u varijanti dvije rajske dveri
otvorene su širom, već po vjeri.

21.

U odijelu, to jest, bilo kojem
Bog će te primit u naručje svoje,
ne iz Očinske ljubavi, već stoga
što remećenjem dosta nejasnoga
opšteg zavjeta, drugi si, podroban,
čuvala tvrdo: ti si bila dobra.

22.

To u računu svakom skuplje dođe,
ovdje na zemlji i gore takođe.
Vrijeme – jedno, svud. Žića godine
svud važnije su nego vode, šine,
omče ili pak otvorene vene;
sve te su stvari skoro magnovene.

23.

Tako da grijeh tvoj može, u biti,
na minutu se onu odnositi
kad zrak posljednji plućima proguta
s kojim na vodi ostade da pluta
u ritmičnome njihanju tijelo.
A vrlina će tvoja, zacijelo,

24.

taj minut i taj rasfijukan vjetar
prerasti kako već svoja si ljeta
prerasla, zato što dan kada ove,
i ridajući gotovo, stihove
sastavljam već je previsio samu
razliku brojki klesanih u kamu.

25.

Vjetar moljaka crnu traku. Nama
čudno je što ćeš da ostaneš sama
ispod gomile cvjetne, sred mogile,
tamo gdje ljudi leže, kao žile,
gdje vječna im je tama, i granice;
razlika sva su tišina i ptice.

26.

Čudno je sad, kad u judol preseli
bolju no naša, plakati nam. Je li
vjera nam slaba, ili nervi slabe:
umjesnija je od Božije Slave
žalost na zemlji kojom duša hoda
tek u tijelu. I ja plačem, ko da

27.

u stvari nešto moglo je ostati
živo. Jer dvoje kad im se rastati,
prije no vrata otvore se, svako
uzme u pamet nešto od tog kako
sa drugim vijek proživje: tijelo
nevidljvost je, duša, zacijelo,

28.

gledanje i sluh. Suze stog i lijem
što nadu, ali ne duboku, krijem
da vidjeti me i čuti moć imaš,
no ne javljaš se meni riječima:
jer duša, blaga što nakupi mnoga,
govor ne uze da ne srdi Boga.

29.

Plačem. Tačnije, pišem kako krenu
suze, i usne drhte, ruže venu,
vonj je pilula i busenja oštar.
I moji reci, gdje stavljam mnogošta
nesporno znano tebi živoj, znače
plakanje za tu što sama ne plače.

30.

I zar o smrti više si negoli
mi znala? Samo o boli. A boli
ne uče smrti već životu. Samo
to si i znala, što i ja. O tamo,
o smrti tebi bilo znano jeste
koliko mogu o braku nevjeste

31.

znati – i ne o ljubavi: o braku.
Ne usijanje strasti, nego šljaku
tih strasti – punu bodlji i studenu
šljaku – il kraće, o onom vemenu
života, dugom, ljetima, zimama
i sada u toj crnoj traci sama

32.

ko nevjesta si. Tebi, što ne znaše
brak za života, iz života našeg
koja odlazi, busenjem pokritoj,
smrt brak je, svadba u crnome, i to
jesu te uze, što svake godine
čvršće su: nema razvoda sred tmine.

33.

Čuješ li, ponovo Persefonin glas?
Tanka u rukama vije joj se vlas
tvog žića – Parka presječe je. Ponad
preslice sada pjesmu Persefona
o odanosti vječnom mužu poje:
samo arija i plovi napolje.

34.

Sjećaćemo se tebe. Neće biti
sjećanja. Svim je svojstveno težiti
ka objektima vidljivima, ili
tako prividnim da su premašili
snagu tog čega nema u srcima.
Ne javljajuć se ovim, ni onima,

35.

ostaćeš samo skica, samo namaz,
ime što svojim imenjakinjama
tuđe je i ne baca ni po njima
smrtnu sjen. I šta činiti sa tima
čije je tijelo mnogo od njinoga
imena veće. No dok ta dva sloga –

36.

Tanja – tijelo još znače za mene,
jedino tvoje, uz to bez primjene
anestezije uma, usne njime
otvarajući, ja ću tvoje ime
podvrgavati objavi u vidu
zadnjih draganja što tijelu idu.

37.

S grlom stegnutim rastaje se drago
ime ti. Odsad koristiću glagol,
što smrt ga sazda, da ne bi uočen
bio gubitak, ko zna, i ja počet
možebiti ću da smatram pomalo
ko da se tebe “umrla” i zvalo.
38.

Sa tom riječju proživim li ljeta
koliko i ti sred ovog svijeta,
pamti: u Dvije Tisuć Prvom ljetu,
pa nek me među skrvnitelje metnu,
sa prošenjem je započeti meni
eda proširim kalendar crkveni.

39.

Ne uspjev ići po vodama, tako,
ti ćeš bivati sa godinom svakom,
ko trag cipela na vodi nestajuć,
bespredmetnija sve, i kad na kraju,
ne doprijevši do datuma toga,
po kopnu krenem tamo gdje ti noga

40.

prva otide, u tu zemlju, gdje mi
svi tek smo duše, besplotni, nijemi,
to jest gdje svi mi – mudraci, glupani –
na jedno brdo ko Turci smo tkani,
teško ću nać te sred tih soba kojim
opravdanje je susret s bićem tvojim.

41.

Možda, na dobro. I šta tebi sad bi
moglo se reći? Osim naših svadbi –
djeca, razvodi, u vojnu se uđe
kroz bakar truba, plamen, usne tuđe;
sa besprimjernom revnošću na tvojem
zaboravljanju svi od nas nastoje.

42.

Vrijedi? Teško. Retka vrijedno nije.
Rastajemo se kao prave dvije
nakon presjeka. Sred Raja il Ada
za novi susret premala je nada.
Tog posmrtnoga života dva vida
tek nastavak su starog Euklida.

43.

Pa spij. Bila si bolja, a to svagda
za slučaj smrti znamenje je, znak da
sresti se, ko u životu, najgore
ne može. Stog što nećeš sić odgore.
Napokon, dole svi štule imadu –
do neviđenja u Raju il Adu.
<1968(?)>
LJUBAVNA PJESMA IVANOVA

Kad god se nađem sred ovoga mjesta,
u pamet moja dođe mi nevjesta.
Uđem u bircuz, naručujem dvjesta.

Rijeka kraj nogu juri, zaraza je.
U sebi zborim valima: nek jure.
U oku – suza. Ali vidim krajem
oka Litejni most, šlepa konture.

Moja nevjesta zavoljela druga1.
Umalo sam ih, kad doznah, ubio.
Al strog je Kodeks. Moja je zasluga
što čvrst ispadoh. Zbilja, jesam pio.

Pio ko riba. Da iz kombinata
ne izgnaše me, iz žila bih zgnjio.
Kad bih prošao kraj automata
ulazio bih i katkad zvonio.

Drug navrati mi, i sa drugom bazam.
Kako, Ivanove? – govoriti stane.
Kako sam? Šutim. I on, uz bojazan,
izađi, viče: pogledaj derane.

Njih mogao bih praviti. U stvari,
pravio ih je on. Tačka, s povlakom.
Vičem: “U nedjelju onu”. Kalendari
onu nedjelju nemaju nikako.

Ruka mi drži polulitru znanu,
i kroz odjeću pufera je stiska.
I drugo. A u uglu, na divanu,
ko da je juče – takvog sam utiska.

Valjale su se u vuni posteljē
hlače koje su prepunile kosti.
Glasno viknuti “Kučke!” usta žele,
ali zbog nečeg govore: oprosti.

Za šta? Kom? Slušam galebove, avaj,
od oštrog krika sav u drhtavici:
uz takav isti zvuk ona svršava,
premda još potom promrmlja: ”Ne tiči!”

Takvu je znadoh. A prije – cijelu.
Al život leti, smetnuvši kočnice.
Još jednu bocu uzimam bijelu.
Ona je boje ko njene očice.
SVEĆNJAK

Satir, iz vode što pobeže
bronzane, sa šest sveća steže
svećnjak, ko stvar što mu pripada.
No kako tvrdi opis studeni,
pripada on njoj. Svaki vid, avaj,
posedovanja tim završava.
On izuzetak nije. Stog sada
sred mošnji mu se oksid zeleni.

Mašta podvlači javu. Drukčije
ne bi: prepliva potok u čijem
ogledalu su, odavno, jednog
drveta grane, njih šest, šumele.
Obgrli stablo. Al stablo pripada
zemlji. Potok mu izbrisa tada
trag iza leđa. Sjalo je dno.
I negde: cvrkut Filomele.

Da je sve moglo još tren trajati,
usamljenost bi shvatio satir,
potoku, zemlji suvišan da je.
No misao mu taj tren bi slaba.
Mrkne. Al “nije umro” – zrcala
iz svakog kuta su ponavljala.
Svećnjak astalom vlada i sjajem
plijeni, završen poput ansambla.

Ne smrt – sredina nova nas čeka.
Fotografije bronzane neka
šteta mu nisu. Prešav Rubikon
stvrdnu od pejsa1 do uda spolnog.
Umetnost, biće, time i dira
što ne laže, tek precizira,
jer nezavisnost detalja – zakon
njen osnovni je, neosporno.

Upali sveće i dosta zbora
da obasjat se tuđ sumrak mora.
Premda zloslutna nakana biva,
mi drugim nismo gospodari.
Da grlim, lepojko, moje nije,
ni da, kriveć me, suze liješ.
Jer taj stearin ne zaliva
misli o stvarima, već same stvari.

 

PRALJIN MOST

F. W.

Na Praljinome mostu, gdje nas dvoje
bili smo slični kazaljkama ure,
zagrljeni u dvanaest, prije no što
ne za dan već se za svagda rastasmo,
ovdje, na mostu Praljinome danas,
ribar što pati od Narcis kompleksa,
zablenuo se, zaboravljajući
na plovak, u svoj odraz kolebljivi.
Rijeka ga čini čas mladim, čas starim.
Čas izbijaju mladalačke crte,
a čas mu bore zapljuskuju čelo.
Zauze nam mjesto. Neka! U pravu je.
Sve usamljeno što je, odnedavno
simbolizira drukčije vrijeme
a ovo je – doznaka na prostor.
Neka spokojno našu vodu gleda
i čak nek sebe upozna. Rijeka
njemu pripada sad po onom istom
pravu, kada se u kuću unese
zrcalo, ali u njoj se ne živi.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.