Jasna Šamić: Ogledajući se u vodama plamenog mora
OGLEDAJUĆI SE U VODAMA
PLAMENOG MORA
Na ogromnom ledenjaku
Ogromna žena naga
Duge kose u plamenu
Ogleda se u zrcalu držeći ga u ruci
I pita je li ona
Najhladnija sirena na svijetu
Kraj nje – nesagledive vode
Mirne i vrele
A na vodenom obzorju
Barka
U njoj čovjek
Lunu prevozi
Mladi mjesec
Olujne planine i zaleđene šume obasjava
Ogledajući se u vodama
Plamenog mora
Ti ih posmatraš ne shvatajući te
Slike
Ni ovoga ni onoga svijeta
Od njih si oduvijek prezala
Klanjajući se riječima mudroga :
Vrijeme nije ništa drugo
Do zakašnjeli trenutak
Neprestano gledajući u
Vode i u lađu
I glečer
U vatri
I ženu na tom velikom zrcalu
Ženu – vječni odsjaj plamena
Na ledu
KOKETNI OBLACI
Na Kafkinom grobu
Tvoja mladost se ogledala
Tek nekoliko časaka
Koliko traje i jedan cjelov
Vječnosti
Njene stranice: otvorene poput njegovog
Dnevnika koji si listala
Bile zrcalo svih
Nenajavljenih smrti
Iza vrata otškrinutih ka
Kafkijanskim zorama
U mraku u koji si kročila
Čula se pjesma i trajala tek
Koliko jedno zbogom
Kad bih vječan bio
Kako bih uopšte postojao
Kao pjev crnog labuda
Kroz mali otvor na platnu tame
Što na krovove gleda
Kafkijanske
Provlačilo se sunce između kristala
Koji su visili s plafona
A vani ohola rijeka gmizala ravnodušna
I barke šaputale uspavanku
Koketnim oblacima
Koji su se smješkali tvoj krijes
Prizivajući
Vjerujući strasno u ono što ne postoji
Ti ćeš ga stvoriti –
Samo ono za čim zbiljski ne čezneš
Neće ni postojati
PROGRES
Nabubrio je, prava
Mješina
Od buradi stoljetnog vina
Sasutih u se
Od tona šampanjca što urla u utrobi mu
Praznoj
I ljulja se skupa s trbušinom u
Jahtom kojom krstari svijetom
Svijetom koji bi ispraznio od života
I uživao sam sa štakorima
On štakor
I s ajkulama
U moru i na kopnu
On ajkula
Ni malo usamljena
Mješina u kojoj praznina
Ječi
On gleda al’ ne vidi
On sluša al’ ne čuje
On spava al’ ne sanja
On ždere i bljuje ali ne hoda
On kupuje sve
I krila
Ali ne leti niti će letjeti
Najdraža pjesma mu je
Zveket gvožđa i željeza
Kojim likvidira
Djecu svijeta
Gluh i slijep
Nikad u životu nije susreo pticu
Ni kroz prozor svoje svemirske letilice
Ima i ljubavnice
Tek za ukras
S dugim nogama niskog čela
S grudima i usnama od silikona
Kojima kupuje krila
Al’ koje ne znaju šta je let niti će znati
Noge im ne služe da hodaju
Već da ih šire pred gospodarom
Noge koje
On posipa zlatnim prahom
U nadi se da će nestati sve živo na zemlji i
Ostati samo on
Štakor
I ajkule
Na kopnu i na moru
Njegovi partneri
On gleda ali ne vidi
Niti će ikada čuti da njegova
Vojska
Sotonska
Koju hrani željezom i mržnjom
Kasapi
Gradove i djecu
On ponosan
Na svoje gvožđe
I na svoj mrtvački kovčeg – jahtu
Ustreptao uz svaki zvuk vjetra
On što nikad nije čuo
Za bol i jauk ranjene
Djece
(pjesma o proizvođaču oružja)
TU GDJE I PLAMEN PLAČE
Ubojici:
Da si pogledao lice svoje žrtve i pažljivo razmislio,
možda bi se sjetio svoje majke u gasnoj komori,
možda bi se oslobodio predrasuda puške, i možda bi promijenio mišljenje. …
Zapisao je pjesnik
Riječi morbidne riječi opskurne riječi ekstremne riječi dirljive
Možda
Mislio je francuski izvještač
Ja mu odgovaram:
Kad bi pogledao u oči djece i
Čuo jecaje njihovih očiju bez suza
Što odjekuju našim noćima bez sna
Našim danima pomračenim od nemoćne tuge
Kad bi pogledao u nagomilane leševe na zemlji čiji se
miris širi
Zemljom jednako slijepom i gluhom poput tebe
Kad bi vidio da tu i kamenje plače razvaline ječe i leševi vape za provalijom
Kad ne bi bio papagaj u službi dolara i laži
Kad ne bi mislio na vrhunac slasti što ti pruža tvoja jadna
Flute de champagne
Kad bi digao pogled iznad svog automobilčića svoje sićušne slave i moći
Kad bi vidio što se odvija iza zida
Najvećeg logora pod otvorenim nebom
Kad bi imao pola srca i četvrt duše
Možda ne bi tako podrugljivo žmirio na tuđe patnje
Možda bi ti se zgrušala suza u glasu
Možda bi ti ispravila kičma
Možda bi rekao
Stop
Klaonici
Gdje i kamen plače a ti se cerekaš
Klaonici u koje pravo ljudsko
Oko nemoćno zuri
Gledajuć oči ranjene djece
Napuštene od cijele Planete
Čiji nijemi krici odjekuju našim noćima
Bez sna našim
Danima pomračenim od tuge
Možda ne bi rekao velikom pjesniku to što kažeš
Ko zna
Možda bi postao stvarno
Čovjek
Ovako
Lica preplavljenog cerekom
Bjedniji od ubojice
Opasniji i od bombi što zasipaju
Djecu na uzoranim gradovima
(Gdje i kamen plače a ti se kreveljiš)
Djecu bez ruku i nogu bez vode i hrane kupanu u vlastitoj krvi
Bez oca i majke od kojih ostaše tek udovi razbacani po crnom pijesku na kom se ori osvetnički pir
Djecu čije suze odjekuju u našim noćima
Bez sna
U našim zaprepaštenim danima
Pomračenim od nemoćne tuge
Da nisi to što jesi
Nikad ne bi rekao velikom pjesniku to što kažeš
I možda bi ipak postao
Čovjekom
Ovako za tebe
Nema ni imena
Ni riječi
Samo gnušanje
Licemjerni
Glasonošo
Zla
APOKALIPSA
Varijacije na Otkrovenje prema Svetom Ivanu
I
O Gospodaru,
U kog ne vjerujem,
Kažu da je Sotona na Zemlju sišao
Sa šegrtom i vojskom od malih sotona
Kažu da je rivalska vojska
Glave djevicama odrubila a onda ih oskrnavila
O, Gospode,
Kome ne mogu vjerovati,
Što radiš s tim jadnim tijelima žena
Dok muškarci tuđinci kleče
Goli pred Sotonom moleći mu se
Njemu a ne Tebi?
Goli muškarci na pijesku natopljenom sramom
Na ulicama bez kuća ispred kuća bez krovova bez prozora i kreveta
Ispred patrljaka od kuća
Potonuli u crni pijesak
Sotoninom šegrtu moleći se
Nakon toga probudih se
I crno nebo ugledah a na crnom nebu krvlju natopljenom
U crni dim zaronjenom: otvorena vrata
I glasovi što se dižu od golih tijela koja kleče
Sotoninoj armiji se moleći a ne Bogu
Postoje li mnogo Sotona
Na ovoj razrovanoj Kugli
Pod tvojim slijepim očima
Gospode,
Kome ne vjerujem?
Popni se ovamo pokazaću ti što će se dogoditi poslije ovoga
Čula sam Glas
I digoh se do neba
Da vidim tijela žena oskrnavljena
A vidjeh djecu tuđina, natopljenu krvlju
Žrtve drevnih bogova
Pred Sotoninom vojskom
Odmah duhom ponesena
Jer gle, bilo je prijestolje na nebu, i na tom prijestolju sjedio je neko
Al avaj
Izgledao je kao kamen od krvi zgrušane
Dok sam se klatila na dûgi boje smaragda
Zatim vidjeh puno prijestolja
I na prijestoljima puno djece
Gole
Krvlju poškropljene
Pred Sotoninom vojskom što je osvećivala žene oskrnavljenih tijela
Rivalskim demonima i mržnjom vampire
I toliko golih muškaraca na pijesku
Vlažnom od njihovog srama
A ispred njih
Djeca sa brojnim krilima a anđeli nisu
S prijestolja se dizahu munje i gromovi
Pred prijestoljem, kao da je more od stakla
Sotona naredi djeci da ustanu da hodaju po kristalima mora
Bili su to vojnici s očima sprijeda i straga,
Očima koje su bacale vatru na gole mušakrce koji kleče
I na djecu krvlju poškropljenu koja su imala krila a anđeli nisu
Nije bilo ni lava ni teleta ni zmije kao u Knjizi
Samo vojnici
Šegrti Lucifera a iznad njih
Orao s krilima pomodrilim od zla
Gospode,
U koga ne mogu vjerovati
Nisi Ti sjedio ni na jednom od prijestolja
Što su stenjala noću zbog vojnika s brojnim očima izvana i iznutra
A koji nisu prestajali vikati:
Sve ovo naše je. Gospode Bože, to je tvoja žrtva.
I koji su govorili:
Dostojan si, Gospode slavu primiti, čast i moć,
Jer Ti si stvorio sve stvari, i po Tvojoj volji postoje i stvorene su.
II
Zatim vidjeh u desnoj ruci Onoga koji sjedi na prijestolju
i knjigu napisanu iznutra i izvana zapečaćenu sa sedam pečata.
I vidjeh snažnog anđela koji je vikao:
„Ko je dostojan otvoriti Knjigu i slomiti pečate?“
I niko na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom, nije mogao
Knjigu otvoriti ni pogledati je.
I plakah mnogo što nije bilo nikog dostojnog da Knjigu otvori i pogleda je.
A jedan od starješina reče mi:
„Ne plači! Evo lava od plemena Jude, izdanak Davidov,
uspio je da Knjigu otvori i njenih sedam pečata.“
Potom ugledah, pred jednim od prijestolja
Poprskanih krvlju žrtava Sotoninog šegrta,
I pred morem od crvotočnog kristala,
Opet isti goli ljudi
Zgužvanih tijela od stida s kržljavim udovima
Pred Sotonom i njegovom vojskom s očima posvuda po tijelu
I vidjeh djecu oblivenu krvlju ispred te vojske,
Žrtve Zloduha:
Kažnjeni ste zbog žena oskrnavljenih
Usred dana na zlatnom pijesku
I sred prijestolja četiri živa stvorenja i među starješinama,
janje koje je stajalo kao zaklano
Nije imalo sedam rogova ni sedam očiju
Kao u Knjizi
Već jedno oko na jednom rogu
Dok su vojnici imali oči što neprestano vatru bacaju
Na gole ljude koji kleče
Pred šegrtom Sotoninim i njegovom vojskom
Na crnom pijesku natopljenom njihovim sramom
Posvuda po njihovim tijelima bile su oči
Oči vojnika koji su mislili da su duh Gospodnji
III
Na dûgi sjedim, dûgi promatračnici i vidim:
Goli muškarci kleče
I tuga me obuzima jer
Djeca okovanih krila a nepomična
Bačena prema moru od kristala
I dalje cvile
Janje promatram a pečati su zaključani
I Knjiga zatvorena, nije kao u Spisima!
Samo krici se čuju i bude vatre na zemlji i vatre mora i vatre neba
Krici besprizorni
Dok muškarci kleče u tišini pred pozivom janjeta a
Djeca s brojnim krilima nijema nesposobna letjeti
Ni ne ječe više
Mračna poema svijeta izgubljenog u sjeni
IV
Gospode,
U koga ne vjerujem,
Što radiš tu a ništa ne činiš?
Gdje su ti bijeli konji da ponesu djecu
Daleko od ovog vrištećeg praha
Ka očaravajućem svitanju?
Gledala sam Janje
Nijedan pečat nije otvorilo kao u Bibliji
Al veliki potres
Uzdrma prah i more od stakla i nebo u plamenu
I dûgu na kojoj sam jahala
Dûgu poput smaragda
I kao u Knjizi:
Sunce posta crno poput zrna papera
Mjesec kao krv, i zvijezde padoše na zemlju.
Nebo se povuče ko knjiga koja se smotava
Kraljevi, velikaši, vojni zapovjednici, bogati,
moćnici, svi robovi i slobodni ljudi, u špilje se sakrše i stijenje planina.
I govorili su planinama i stijenama:
Padnite na nas i sakrijte nas pred licem
Onoga što na prijestolju sjedi, i pred gnjevom Janjeta;
Jer došao je veliki dan njegova gnjeva, i ko može tome odoliti?
Nakon toga, vidjeh deset anđela sletješe da odnesu djecu
Golu i krvavu žrtvovanu brojnim sotonama i njihovim šegrtima
Rasutim po prostranstvu zemaljskom
S uperenim puškama ka golim muškarcima koji kleče
Anđeli na svojim krilima nosiše vreće plamenh vjetrova i bisere iz školjki
Da nahrane djecu s krilima
Nepomičnim
Koja nisu znala letjeti
Jedan anđeo viknu silnicima:
Stanite. Ne nanosite zlo zemlji, ni moru, ni drveću,
dok ne označimo pečatom čela sluge našega Boga.
I nisam više ništa čula i nisam vidjela nikakvo pleme
A bilo ih je kažu na tisuće
Ono što sam vidjela
Bio je kalež
Crni pijesak a onda
Glas pade s crnog neba
Na dûgu na kojoj sam sjedila
Padajuć na djecu koja nisu mogla ni letjeti ni hodati ni ječati
Više
A u Knjizi su vikali zvonkim glasom:
Spasenje pripada našem Bogu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu.
To u Knjizi bijaše, al ispod dûge poput smaragda
Na kojoj sam jezdila prema dolje ka
Zemljinoj kugli koja izdiše
Goli ljudi su klečali a nisu rekli: Amen!
Željeli su smrt ali smrt nije dolazila
VATRA VATRA
Vatra vatra
Vrištala je majka
Ali je ti nisi čuo
Ni vidio
Nisi osjetio zemlju kako se
Otvara pod tvojim nogama
Nisi vidio nebesa kako mjesto kiše
Liju krv
Nisi susreo Zloduha na pijesku koji
Gori, u zapaljenom snijegu
Nisi stajao iznad provalije u koju su popadale zvijezde
Nisi vidio zidove kako se razmiču da prođe vojska
Ubica
Nisi vidio zemlju i nebo u plamenom zagrljaju
Nisi vidio ljude s brojnim očima
Iz kojih bljuju plam
Vatra Vatra
Vikalo je dijete
Ali ti nisi vidio ništa
Osim svoje palme svog oleandera iz svog ligeštula
S pogledom na svoj bazen tirkizne boje
Dok si milovao spolovilo svoga ljubavnika
I zadnjicu svoje ljubavnice
A potom lizao smaragdni prsten
Na svom domalom prstu
A onda si i sam zavikao
Vatra Vatra
Ali te niko nije čuo
Niti vidio
ČETIRI JAHAČA PUSTINJE
Bogovi iz davnih vremena pjevali su i plesali
Na prostranoj pustinji zlatnih zrna pijeska,
Posmatrala sam ih, i sama zaplesala
Dok nas je zaprepaštena Luna gledala
Odjednom sve
Postade bijelo crveno crno zeleno
Dok se zrak jedne mrtve zvijezde
Protezao putinjom što i sama posta crnilo
I glib
I ugledah konja bijeloga
A jahač s lukom i krunom
„Dolazi da osvoji svijet poput pobjednika“
Reče glas što se iz okeana pijeska
Dizao
Zavikah panično
U tom okružju tamnom:
Ko je jahač krunski na konju bijelom?
Tada se zraka iz pustinje
Oglasila :
To su kuga i pohlepa
Što pobjedu nose
A ko jeca pod kopitima jahačevog konja?
Krici su bez suza i suze svih vremena
Što ih nebo i zvijezde liju i što s planina
Na crni pijesak padaju
Je li to sve?
Pitam i vidim
Konja još jednog, poput vatre crvenog
Na njemu jahač jezdi da pokosi mačem
Mir na zemlji na moru i na nebesima
Je li on taj spasilac?
Pitam
To je Antikrist
Donosi vam mač i krv
On će vas pregaziti
I tebe i bogove iz davnih vremena
Kao i svu djecu
Koja plaču i koja ne plaču
I sve suze što s neba padaju
Sa zvijezda i s planina i s ovog Mjeseca
Tupog i zaprepaštenog
On će osušiti
A ipak, pohlepne će okruniti
I drugi se glasovi dižu, rekoh
I vidim konja crnoga
A jahač s vagom u ruci:
„Jedna mjera pšenice za srebrni novčić
Tri mjere ječma za srebrni novčić,
Ne diraj ulje i vino “
Kaže, sve je hitno
Je li on spasitelj potlačene djece?
Ne, on je kraj i ljudi i pohlepe
Al okruniće kukavice
Što se moćnim pokoriše
Jahačima
Kakva tragedija!
Tvoji bližnji jadikuju
Da su najnesretniji
A u tirkiznim se bazenima kupaju i u mlijeku
Ispred srebrnih palata
Rekao je neljudski glas
Što se sad nebom i zemljom
Rasprostirao i po pijesku crnom
A gdje je spasitelj?
Viknuh poput tog glasa iz pustinje
Živjeti želimo
Ne,
Živjeti nećete
Jer niste znali pokoriti se
Moćnima
I vidjeh konja zelenoga
Čiji se jahač zvao
Smrt
Praćena carstvom umrlih
Dolazi da mačem glađu i kugom
I divljim zvijerima zbriše
Sve, onako kao što i u Knjigama piše
Smrt na čeriti konja jaše
Vječni mir donosi, rekao je glas što se
Iz ponora pijeska dizaše
Al ja želim živjeti
Opet povikah
I pijesak odjeknu
Pijesak prepun dječjih leševa
Znaš li što je život
Smrt me upita
Ne znam ali ni tebe
Ne vidjeh
Rekoh al joj ne utekoh
Ko ukopana slušala sam:
Pohlepa sam i kuga i tuga
I mržnja i budućnost sam
Svemoguća
Vječni mir donijeću
Tebi i tebi sličnima
Ali mi želimo živjeti
Začu se i glas mališana
Iz pustinje koja je u krvi
Potapana
I u krvi plivala
Stoljećima
GLASONOŠA
Naredio je:
Smješkaj se raduj se uživaj u svemu
Što ponudih
Ali smrt sam vidjela
Što na zelenom konju jahaše
Iz neumoljivo davnih vremena
Kakva laž i kleveta
Kakav pad sa zvijezda u ponore
Dublje neg što ih zemlja otvara!
Raduj se i uživaj
U svemu što sam ti pružio!
Ja gospodar slobode i
Istine
Al nesreću djeci si donio
Na bijelom konju je jahala
Za njom je pohlepa jezdila
Galopom na vatrenom doratu
Po pijesku crvenom od krvi
Nevinih
Kakvih nevinih?!
Što za mirom, i koricom hljeba
Dozivaju u noćima bez mjesečine
I bez zvijezda i u danima bez sunca
Koje se u tvoje provalije stropoštalo
Tebe varalice iz starih vremena što jašeš
Na konju vatrenom
A kopita im o kraju našem pjevaju
Kakvim mirom?
S mrziteljima
Moga carstva, moga sjaja, moga
Uzdisaja jedinstvenog na svijetu?
Ostalo je sve skrnavljenje
Al ko si ti što zlu kob nudiš
U Svevišnjeg se zaklinjući i u pobjede
Nad zvijezdama i nad suncima
Koja su u Hades zatočena
Skupa s pokošenim dušama
Tvojim mačem poškropljenim
Pohlepom i krvlju
Ko si ti
Što mačem zamahuješ
Na konju vatrenom jašeš
I vičeš
Od srebra i zlata mu je griva
I kopita kojim moje snove drobi
Uživaj
Naredio je opet glasonoša
Što je sad cijelom Planetom jezdio
Iz drevnih vremena se dovukavši
O sreći i progresu nam urlajući
Na najmodernijim instrumentima
I s ognjenim mačem u ruci
O, zvijezde padalice
I vi ste odavno mrtve
A ljepotom se zovete
I lažnu sreću donosite
Dok alavost na vatrenom konju jaše od
Davnina
I lažima djecu mjesto majčinim mlijekom
Doji a mir obećava
Zemlji koja se u blatu valja
Poput krmače iz svinjca s onoga svijeta
Kakav mir?
Kakve klevete!
Uživaj u mojim čarima
Njih svi osim tebe slaviše
Njihov glasonoša sam
O, Proviđenje
Evo Zloduha s tek poniklim demonima
Kome se moliti treba
Al ćemo odoliti
Njegovim mrakovima u koje zakovati nas želi!
Ne huli
U pomoć ne zovi
Uživaj!
Vrištao je Glasonoša
I to nije bio san
SJENKE I MRAK
Kada je digla glavu i zaurlala
Noseći dječaka u rukama
Paćenica iz drevnoga grada
Ugledala je prašumu od poklanih zvijezda
I zanijemila
Vidjela čudovište ljudskoga lika
S bezbroj očiju koje su
Bacale snopove plama,
Zlotvora koje je jezdilo na crnom oblaku
Misleći da je od zlata,
Đavola u ljudskom liku
Što je ubilo Svevišnjega
Cerekajući se boli očajnika
Al je ugledala i znamen
Iz kog će se javiti duga
I dragi kamen i školjka iz mora izronila u nebo se vinuti
A iz nje
Priča
O snu
To je samo ciklus
Postajanja
Rekao je glas koji je gmizao pijeskom
Poput zmije iz Knjige
Tu je rođen Svevišnji i tu mu je
Kraj
Nestao u potopu mračnih nitkova
Na zgarištu zvijezda
Pod pljuskom otrovnica
Pod kišom dječijih suza
Al i krvolok će o more tresnuti,
Ranjeno, razjareno,
S mračnog oblaka
Za koje misli da je Prijestolje
Svevišnjega
Od zlata
Je li to Potop
Dječakov kraj?
To je samo ciklus
Postojanja
Reče glas koji se širio ranjenim morem
I voćnjacima iz budućeg sna
A evo kako u
Spisima stoji:
Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile…
Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji Velika
i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zla
I pokaja se i u srcu ražalosti što je načinio na zemlji čovjeka
To je samo ciklus
Ponovio je
Glas koji više nije gmizao
Po provalijama noći
Niti su plesale po pjesku
Sjenke i mrak,
Nosio je melem na dar
Da izbavi dječaka i očajnicu
Iz prijetnje morskoga dna
Nosio baklju
Kojom će nebesa razgaliti
Kojom će duše osvijetliti
Paćenikâ i
Pružiti im pehar
Da nazdrave suncu
Što će iz mora izroniti
Ranjenoga
A na koje bljuvaše
Čudovišta jad
SVJETLA OCEANA
OSEKA
Dvije punije žene dugo hodaju po pijesku
Odjevene u tamne plastične kombinezone
Potom se u dvije crne tačke pretvore
Dva oblika od kojih je jedan veći od drugog
Od njih ostade samo krik
Krik koji nestade u vodi
Kod velikog pristaništa dva dječaka
Obučena od glave do pete
Bore se s bijesnim valovima
Dok sve djeluje uspavano
Sjene i Tama
More – usijani led
Bez riječi ništa nam ne kažu
Dječaci kriče
Poput galebova
Pokušavaju hodati po vodi
Imitirajući Hrista
Na ploči za spasavanje piše:
Život u opasnosti!
MORE SVJETLOST
More nikada ne miruje
Niti je iste boje
Nebo se pokorava pred njim
Nekad ga pomiluje
Na ulicama ljepuškaste žene
I zaljubljeni parovi drže se za ruke
Tvoj susjed vrišti kao stanovnik glavne
Ludnice
Ponekad pjeva kao izmužena krava
Subotom, Tisuću i jedna noć naseli se na gradskim trgovima
Na obalama, jedna trgovina prodaje tisuću i jedan život
Tamo se može ukosnice iz Belle Époque, šeširi iz Belle Époque
Lampe iz Belle Époque, stolovi, fotelje, šalice…
Ogrlice izlaze iz bajki poput letećih tepiha
Kao morske ptice i maske haiku pjesnika
I njihovi sanduci i
Školjke i biseri izranjaju iz mora
Porculanske lutke su nijeme
A biblioteke starih kolonija neprestano pričaju
Bludne priče
Evo, u venecijanskim zrcalima slika okeana
Dok časovnici pjevaju
O slobodi…